Luter i Orlovic

Dobrodošli na moj blog, na njemu ću pokušati naglas promišljati o inspirativnim temama i likovima iz kulture.

11.10.2014.

GDJE JE MOJ DOM

 
Subota rezervisana za pisca

Var är min hem?

Š. Kadrić



Danjin Malinović

Podjelimo radost sa Danjinom Malinovićem, mladićem koji je govorio svoju monodramu "Gdje je moj dom?" pred švedskom publikom još malo pa stotinu puta. Monodramu koja u najkraćem oslikava porodičnu dramu Malinovića u kojoj se publika sa Balkana, ali i Šveđani prepoznaju, plaču, aplaudiraju, dive izdržljivosti i snazi da se krene dalje.

Ta priča, sjajno izgovarana, preživljavana kroz Danjinov pokret i govor, sad je knjiga. Priča uknjižena na 172 strane, na švedskom jeziku, u izdanju IK "Vulkan", to je ono što nam Danjin kaže ponosno podižući knjigu. Čitaocu je knjiga, nešto što treba pročitati, izčitati, doživjeti, ocjeniti i ići dalje sa novim iskustvom, Danjinu je uokvirena priča više od priče, više od knjige. "Svjedočenje o putu kojim smo išli, kroz koji smo izrastali, i koji smo nadrasli a skoro pa nikakvih šansi nismo imali", govori Danjin i tuža i ponosan. Vraća nas još dalje, na ono kako je smogao snage pričati.

 Još od 14… 15-te godine sam htio da ispričam nekome priču moje porodice. Prvo sam imao problema da je nosim u sebi, tačnije da se nosim sa njom a onda mi je problem postao način i oblik kako da je ispričam. Jednostavno sam izlazio na scenu pred manju ili veću publiku i govorio, spontano, hronološki, u isječcima. Kad sam već fakuletet završio bio sam sigurniji u jeziku i pisanju (švedskom, mada mi ni matenji nije loš) napisao sam rukopis u formi ispovjesti.

Na pozorištne daske sam se vjerovatno popeo ponajviše zahvaljujući redatelju Michael Cock. Čuo je moju priču i pitao me hoću li da je postavimo na scenu kao monodramu. Tako smo je zajedno adaptirali, scenski osmislili i počeli putovati po Švedskoj.

Podsjetimo da su Malinovići su naoko obična bosanska porodica, mješavina pravoslavaca, katolika, muslimana… Otac je krajem 1991. godine otišao u Rusiju (Moskva) kao grafički radnik da radi, ali i da se skloni od ratnih priča iz Hrvatske koja je bila na domak Dervente. Mama, sestra Dajana (pet godina starija) i ja (tada osam godina) ostali smo kući.

Kad je u Derventi ili oko Dervente zapucalo Malinovići su otišli dedi, šest kilometara udaljenom od Dervente, kuću nisu ni zaključali niti ponijeli oto što se moralo ponijeti. To je bilo zanji put da su kuću vidjeli čitavu i svoju. Obreli su se u Zagrebu. Tu su čekali da se rat završi, ali nakon tri mjeseca su ipak otišli ocu u Moskvu. Iznajmili stan, organizovali se kao porodica, počeli život iznova.

U Moskvi su imali susret sa ruskom mafijom, oči u oči, dramatizaciju preskačemo, da se pročita, samo recimo da su kidnapovanje i pljačku uspjeli preživjeti, a sve je govorilo da neće.
Vratili su se u Hrvatsku i nastavili put do Švedske u nadi da će to biti i spas, kraj progona, kidnapovanja, ali ne. I u Švedskoj su bili skriveni pune tri godine. Kako, ko su bili dobri a ko zli ljudi, predlažem da zajedno izčitamo u prvljencu Danjina Malinovića.

Podsjetimo da su i Danjin i njegova sestra završili fakultete (i pored svega) rade i žive svoje živote, prkoseći vremenu i svjedočeći o njemu. Sretno. "Bez sjajnih ljudi koji su i sami puno žrtvovali i učinili za moju porodicu poput divne Siw, Nilsa i Margarete, ništa od ove priče nebi bilo i zato je volim govoriti i zato sam je i objavio", poručuje Danjin dižući knjigu u vis  kao trag i opemenu.

10.10.2014.

Silvana Armenulić

Silvana Armenulić

10.10. 76. – 10. 10. 2014

From Wikipedia, the free encyclopedia
Silvana Armenulić
painting of Armenulić
Born Zilha Bajraktarević
10 February 1938
Doboj, Vrbas Banovina, Kingdom of Yugoslavia
Died 10 October 1976 (aged 38)
Kolari, Smederevo, SR Serbia, Yugoslavia
Other names Zilha Armenulić, The Queen of Sevdalinka
Occupation
Years active 1954–76
Spouse(s)
Children Gordana (b. 1965)
Parents
  • Mehmed (1913–1965)
  • Hajrija (1916–2008)
Musical career
Genres
Instruments
  • vocals
Labels
Associated acts

Zilha Bajraktarević[1] (10 February 1938 – 10 October 1976), known professionally as Silvana Armenulić (pronounced [silvǎːna armɛ̌nulit͡ɕ]), was a Yugoslav singer-songwriter and actress from Bosnia and one of the most prominent commercial folk music and traditional sevdalinka singers in Yugoslavia.[2] She is called the "The Queen of Sevdalinka".[3][4][5] Her life was cut short when she died in a road accident at the age of 38, but she continues to be well regarded in the region and she is recognized for her unique singing style and voice. Armenulić's song "Šta će mi život", written by her friend and contemporary Toma Zdravković, is one of the best-selling singles from the former Yugoslavia.

Two of her sisters were also professional singers: Mirsada Mirjana Bajraktarević and Dina Bajraktarević.

Life

1939–55: Early life, family and interest in music

Born Zilha Bajraktarević[6][7][8] in the Bosnian city of Doboj, she was the third of thirteen children in a Muslim Bosniak family.[9] Her mother was Hajrija (25 November 1916 – 2008) and her father was Mehmed Bajraktarević (1913–1965), a local cake shop operator.[10][11] Zilha survived a bout with diphtheria as a child shortly after World War II.

Zilha had a brother named Hajrudin who died about two weeks after being mauled by a dog in the 1940s. After her brother's death, her father found solace in alcohol and solitude, neglecting the family and his business. After her father's cake shop closed, the family suffered greatly. Some of her earliest memories were of her father's absence and the second World War, when mother Hajrija and the children hid in the basement from Ustaše troops. The family of thirteen children included sisters Zilha (Silvana), Mirsada (Mirjana), Hajrudina (Dina), Abida, and Ševka, and brothers Hajrudin, Muhamed, Izudin, Abudin, and Ismet.

Bajraktarević began singing at an early age and she would later say that she got her voice from her father, a bohemian. As a child, she would sing to him while sitting in his lap. But when she had thoughts of pursuing a professional singing career, her father was not supportive. Then one day, after coming home hung over from a night of drinking, and with the wave of a hand, he said "Go! If you really want to be a singer, go." In 1947, she was enrolled into elementary school, where she learned to play the mandolin, which was a gift from her parents. After that, she played the mandolin and sang more and more, but her grades in school kept declining. By the time she reached the eighth grade, all interest in school had been lost and she had made a name for herself locally as prominent kafana singer.

1959–68: Marriage and relationships

Bajraktarević met her husband, tennis player Radmilo Armenulić, in 1959 when she was singing at the Grand Casino in Belgrade. They married two years later on 26 October 1961 and their daughter Gordana was born on 13 January 1965.[12][13] After seven years of marriage, Radmilo allegedly cheated on Silvana with her friend, the singer Lepa Lukić.[14][15] There were even tabloid reports at the time that Silvana and Lepa had gotten into a physical fight in an airport. After that she recorded a song called "Sedam godina ljubavi" (Seven Years of Love).[16] Silvana and Radmilo were believed to have divorced, although many years later, Radmilo revealed that they had separated but stayed legally married until her death.

Silvana was a Bosnian Muslim (today known as Bosniak) and her husband Radmilo was a Serb, making theirs an ethnically mixed marriage. Radmilo's mother Gordana (born 1914)[17] disapproved of the marriage as did Silvana's father Mehmed who even refused to speak to his daughter. In fact, Silvana was not allowed into his home until his death in 1965, when she returned to Doboj for his funeral.[18]

After her marriage ended, many men vied for her affection, including politicians Stane Dolanc and Branko Pešić.[19]

Career

Career beginnings

Sometime in the year 1953, a young Zilha was heard singing in a Doboj kafana by Aca Stepić, and it was a voice he did not forget. They met again six years later in 1959, at the hotel Bristol in Belgrade, after she started singing professionally. She was performing with the orchestra of Jovica Marinović and the singer/drummer was Cune Gojković. After that, she began singing with Aca in the Grand Casino in Belgrade, where she met her future husband Radmilo.[20]

Silvana moved to Sarajevo at the age of sixteen in 1954, where she lived with her aunt and sang in local kafanas for money. One night Silvana, then still called Zilha, met accordionist Ismet Alajbegović Šerbo in the Sarajevo suburb Ilidža. Delighted with her voice, he wanted to make her part of his orchestra, but the girl was underage and needed her parents permission. Of course, they gave consent and Šerbo promised her that she would have food, a place to stay and a salary of 20,000 dinars monthly. There, she entered the professional world of showbiz.[21][22]

On a cold night in Leskovac in spring 1958, Silvana was walking through a park back to her hotel after a performance at the garden of a restaurant called Hisar, when she saw a young man sleeping on a bench. It was Toma Zdravković. She approached him, woke him up, sat down and started a conversation. She asked him "Where are you from? What do you do?". He told her he was from a village, and had come to the city looking for a job. He couldn't find a job, and was broke with no way to pay his fare back home. Silvana wished to help him. She brought him back to the hotel, got him some food and a bed to sleep in. The next morning, as she was changing the bed sheets she found a notebook with lyrics on every page. It was then that she realized his talent for songwriting and singing. She begged the manager of the hotel to help Toma find a job. Toma began singing with her, and later she got him his own record deal and he began recording and touring on his own. The two of them became legends of the former Yugoslavia.[23][24]

Stage name

Eventually she moved to Belgrade, the capital of Yugoslavia, in order to further her singing career. There she adopted the stage name Silvana after the Italian actress Silvana Mangano. When she was a young girl, her friends would jokingly call her Silvana after watching the film Bitter Rice, because she resembled the actress. Silvana for her was a psychological defense against the real world, the possibility that, at least for the moment, she could actually turn into Silvana Mangano, whose film she never forgot.

1965–69: First recordings and television

While in Belgrade, Armenulić frequently performed in the bohemian neighborhood Skadarlija. During this time, she was offered several recording contracts from the incredibly competitive Yugoslav record labels. The first song she ever recorded was the Bosnian sevdalinka "Nad izvorom vrba se nadvila" (Over the Spring, the Willow Tree Hung), although it wasn't officially released until her 1968 album Otiš'o si bez pozdrava (You Left Without Saying Goodbye), three years after her first album was released. After recording a single record for the label Diskos in Aleksandrovac, she was invited by the label PGP-RTB to record in the then-popular duet format. Armenulić recorded duet albums with singers Petar Tanasijević, Aleksandar Trandafilović, Slavko Perović and Dragan Živković in the 1960s. After both companies competitively issued her records for a period of time, Armenulić grew "tired" of singing in duets. The opportunity to record as a soloist came from the Zagreb-based record label Jugoton.[25]

Her career had taken off rapidly and she became one of the biggest commercial folk stars in Yugoslavia. This led to numerous and well-publicized country-wide singing engagements. She also appeared in many popular TV sitcoms such as Ljubav na seoski način ("Love in the Rural Way") with famous Serbian comedian Čkalja and folksy movies such as Građani sela Luga ("Citizens of the Village Luga".)

1969–76: Šta će mi život and Lov na jelene

In 1969, she and singer Toma Zdravković sang in the same group, and Zdravković wrote her biggest hit "Šta će mi život, bez tebe dragi" (loose English translation: "What Good Is Life, Without You My Dear"):

...We ran into each other a lot, in different towns of Yugoslavia, and in 1969, we sang in the same band. I was already a well known and requested composer. She was completely down. She was depressed all the time and wanted me to write her a song. But what? All of my songs were inspired by women I fancied and love-life, but we were good ol' friends. I had no inspiration. Until one day, I went drinking with my friends, we were drunk for three days straight, and the fourth day I woke up at a hotel, went down to the lounge, ordered a cup of coffee and just like that, I was hungover and wrote "Šta će mi život". I recorded the song in the studio and wanted to use it for a festival coming up, but when she heard it, she wanted to have it. And what could I do? It was her song, inspired by her life, and her problems. I gave her the song and it was a bingo. I wish I had never written it. She died seven years later, it was like the song came true. It would have been better if she had never recorded that song. It would have been better if she had never become famous. She might still be alive...

The song became one of the biggest folk hits ever written in Yugoslavia and transformed Zdravković and Armenulić herself into superstars. But Armenulić's life ironically ended seven years later.[26]

She co-starred in 1972 film Lov na jelene with Boris Dvornik, Ivo Serdar and Miha Baloh, among others. The film was written and directed by Fadil Hadžić.

On a Belgrade-based television New Year's Eve program awaiting the year 1972, the director Dejan Karaklajić suggested Silvana dress in a swimsuit and jump in a pool to resemble Hollywood actress Esther Williams. She initially refused and did not like the way her body looked in the swimsuit but was forced to do it as the sponsors had paid 13 million dinars. She cried and then agreed to appear on the program, but not in the swimsuit and refused to swim in a pool. The stunt sparked outrage among her fan base, who were not used to seeing her sexualize herself. She was also banned from all Yugoslav television for refusing to follow orders.[27][28]

Throughout the 1970s and leading up to her death in 1976, she had several hit songs: "Rane moje" (My Wounds), "Ciganine, sviraj sviraj" (Gypsy, Play Play), "Srce gori, jer te voli" (My Heart Burns, For It Loves You), "Grli me, ljubi me" (Hug Me, Kiss Me), "Ja nemam prava nikoga da volim" (I Do Not Have the Right to Love Anyone), "Srećo moja" (Happiness of Mine), "Kišo, kišo tiho padaj" (Rain, Rain, Fall Quietly) and "Život teče" (Life Flows.)

As she become more popular in Yugoslavia, she often performed for Yugoslav president Josip Broz Tito and his wife Jovanka Broz. She was friends with many communist politicians including Branko Mikulić, Hamdija Pozderac and Džemal Bijedić. During a radio interview in Sarajevo in 1973 she stated that she was a fan of fellow sevdalinka singer Safet Isović and called him a "darling."[29]

Death

Before death

In the final few years of her life, Armenulić became increasingly obsessed with learning her own fate, so much so that she learned all she could about astrology, telepathy, and spoke with self-proclaimed prophets. In early August 1976, just two months before her death, she was on tour in Bulgaria and decided to seize the importunity to meet with mystic Baba Vanga. The meeting was unpleasant. Vanga, who was blind, only sat and stared out a window with her back to Silvana. She did not speak. After a long time, Vanga finally spoke: "Nothing. You do not have to pay. I do not want to speak with you. Not now. Go and come back in three months." As Silvana turned around and walked towards the door, Vanga said: "Wait. In fact, you will not be able to come. Go, go. If you can come back in three months, do so."[30] Silvana took this as confirmation that she would die and left Vanga's home in tears.[31]

After Armenulić's death, friends said that she often worried about her fate. In October 1971 she was in a car accident that almost claimed her life, and which irresistibly recalls the tragedy that took her life five years later. Three months after the accident, she said: "I am a big pessimist. I'm afraid of life. The future. What will happen tomorrow. I fear that, for me, there might not even be a tomorrow...."

Armenulić and her younger sister Mirsada Bajraktarević were at the opening of restaurant called "Lenin Bar" on 9 October 1976, the day before their deaths. Since the interior of the restaurant was meant to resemble a cave, there were spikes in the shape of stalactites hanging from the ceiling. Silvana hit her head on one when getting up from her chair, which caused huge headache the rest of that day and the next.

Death and funeral

On Sunday, 10 October 1976, at around 9:15 PM CEST, Silvana died in a car crash near the Serbian village of Kolari in Smederevo along with her 25-year-old pregnant sister Mirsada and violinist/Radio Belgrade folk orchestra conductor Miodrag "Rade" Jašarević. They were driving in a Ford Granada car en route from Aleksandrovac to Belgrade after a concert.

Originally, Silvana was to drive with Mirsada sitting in the passengers seat, before Montenegrin singer Ljubomir Đurović asked if he could drive back to Belgrade with them. As Đurović was putting his bags into the car, Rade Jašarević asked the sisters if he also could take a ride with them to Belgrade, explaining that he had no one to go with since all the other singers that had earlier performed the show now stayed behind to watch the live television broadcast of the Spain versus Yugoslavia World Cup qualifying football match from Seville. Đurović, who had forgotten about the match, now asked the sisters if they wanted to stay to watch the football then all drive back to Belgrade once the match ended. The sisters refused as they were both tired and Silvana had a severe headache after hitting her head in the restaurant the day before. Đurović decided to stay in order to watch football and drive back to Belgrade in Boki Milošević's Volvo after the game.

Silvana was behind the wheel when they left, but sometime between their departure and the crash, 60-year old Jašarević had taken the wheel.[32]

Their car was reportedly traveling 130 km/h, when it veered into oncoming traffic lanes at the 60th kilometer of the Belgrade—Niš highway, colliding head-on with a FAP truck driven by 52-year old Rastko Grujić.[33][34] Armenulić had been sleeping in the passengers side seat and her younger sister was asleep in the backseat.

Initially, only the death of Jašarević was reported, as television shows refused to mention Silvana because of a 1972 incident during a live broadcast on New Year's Eve show, which got her banned from all television. The exact cause of the accident is unknown, but it is believed that the crash is directly related to a brake problem. The Ford Granada they were driving was recalled for "dangerous structural defects observed in the control mechanism". A notification was sent to all customers that the models manufactured between September 1975 and June 1976 were faulty. Owners were advised to return the cars. It is not known if Silvana was aware of the recall, and just opted to not return the car, or if she was completely unaware.

Between 30,000 and 50,000 people attended their funeral, including singers Lepa Lukić and Hašim Kučuk Hoki (who himself died in a near-identical car crash on 26 November 2002.)[35] She and her sister were buried side-by-side in the cemetery Novo groblje.

1976–2014: Aftermath

The singer Lepa Lukić has said that she was asked to perform at the concert that day but overslept for the first time in her career and did not make it to the concert;[36] she later stated that she believes, had she gone with them, she would have lost her life in the crash with the sisters.[37] In 2013, Lepa revealed in an interview that she hasn't driven a car since the sisters' deaths, out of fear that she would share their fate.[38][39]

During the Bosnian War of the 1990s, Silvana's mother Hajrija and sister Dina fled their home in Doboj to Denmark. In 2004, Hajrija (by then nearly 88 years old), filed a lawsuit against her former son-in-law and Silvana's ex-husband Radmilo Armenulić, the suit alleged that the six-bedroom apartment in which he lived with his second wife, belonged to the Bajraktarević family. She said that Silvana bought the apartment after she divorced Radmilo and planned on living there with her daughter Gordana, but shortly thereafter lost her life. Radmilo commented to the press, that he was still legally married to Silvana up until her death and alleged that the apartment was left to their daughter Gordana. After Silvana's death, Radmilo got custody of the then twelve-year old girl, and being her legal guardian, owned the apartment.[40]

Silvana's mother Hajrija lived into her 90's, dying in 2008. Five years after their mothers death, Silvana's youngest brother Ismet died in January 2013 and her oldest sister Ševka died on 30 September 2013 in Trebinje at the age of 79, leaving Dina the last living of the female Bajraktarević children.

In a 2013 interview, her former husband Radmilo stated he still visits her grave and always leaves fresh flowers. He also said that Silvana's friend Predrag Živković Tozovac visits her grave frequently.

Legacy

Fellow Bosnian singer Lepa Brena has twice covered Armenulić's songs; in 1995 she covered "Šta će mi život" for her album Kazna Božija,[41] and in 2013 she covered "Ciganine ti što sviraš" on Izvorne i novokomponovane narodne pesme.[42] Although Silvana and Brena never met (Brena's career started a few years after Silvana's death), they did have a mutual acquaintance: their manager Milovan Ilić Minimaks.

On 10 October 2011, the 35th anniversary of her death, Exploziv, a show on Serbian television channel Prva Srpska Televizija, included a ten-minute segment in which they interviewed some of Armenulić's surviving friends and her daughter, Gordana. The segment also included a reenactment of the car crash.[43]

Serb writer Dragan Marković released a biography about her life entitled "Knjiga o Silvani" (Book About Silvana) on 9 December 2011.[44] Silvana's daughter Gordana was among the people interviewed for the book.

Discography

Albums and singles

Tracks Released
Voljesmo se zlato moje[45] with Petar Tanasijević
  1. Voljesmo se zlato moje
  2. Karanfile cvijeće šareno
  3. Otiš'o si dragi
  4. U uszama svi su dani
November 1965
Da li čuješ, dragi[46] with Kruna Janković
  1. Da li čuješ, dragi
  2. Povetarac jutros se pikrao
  3. Noći tamna
  4. Da li pamtiš, zlato moje
November 1965
Bez tebe mi život pust i prazan[47]
  1. Bez tebe mi život pust i prazan
  2. Zašto te nema da dođeš
  3. Svake noći ja zaborav tražim
  4. Zašto ode da mi srce pati
21 June 1966
Nisam više, nano, djevojčica[48]
  1. Nisam više, nano, djevojčica
  2. Zašto sumnjaš, dragi
  3. Zašto moraš ti da odeš
  4. Zbog rastanka plaču oči
5 October 1966
Nikom neću reći da te volim[49] with Petar Tanasijević
  1. Nikom neću reći da te volim
  2. Pitala me zvijezda sjajna
  3. Ništa lijepše od prve ljubavi
  4. Otiš'o si bez pozdrava
10 October 1966
Volesmo se zlato moje with Petar Tanasijević
  1. Volesmo se zlato moje
  2. Karanfile cvijeće šareno
  3. Otiš'o si dragi
  4. U suzama svi su dani
1966
Djevojke smo sa Morave[50] with Petar Tanasijević
  1. Djevojke smo sa Morave
  2. Znaš li dušo
  3. Da l' još, dragi, ljubav čuvaš
  4. Svake noći tebe čekam
10 November 1966
Krčmarice, daj mi vina[51] with Slavko Perović
  1. Krčmarice, daj mi vina
  2. Kada smo se sreli prvi put
  3. Katerina
  4. Dođi, neznanko draga
23 January 1967
Kad jednom odem[52]
  1. Kad jednom odem
  2. Najlijepša sam djevojčica bila
  3. Za tebe pjevam ovu pjesmu
  4. U večeri kad se dan smiruje
14 February 1967
Mujo šalje haber sa mjeseca[53] with Aleksandar Trandafilović
  1. Mujo šalje haber sa mjeseca
  2. Sejdefu majka buđaše
  3. A što ti je, mila kćeri, jelek raskopčan
  4. Ima dana kada ne znam šta da radim
11 May 1967
Od djevojke ništa draže[54] with Dragan Živković
  1. Od djevojke ništa draže
  2. Što te nema moj jarane
  3. Zaigraj kolo moje šareno
  4. Djevojčice garava
1967
Naj - najlijepši[55]
  1. Naj - najlijepši
  2. Sama u svome bolu
  3. Ne vjeruj u priče te
  4. Tebe sam voljela
17 June 1968
Otiš'o si bez pozdrava[56]
  1. Otiš'o si bez pozdrava
  2. Kad ja pođem niz sokak
  3. Nad izvorom vrba se nadnela
  4. Ljubavi, vrati se
25 December 1968
Monja / Nad ozvorom vrba se nadnela[57] with The Montenegro Five
  1. Monja (sung by The Montenegro Five)
  2. Nad ozvorom vrba se nadnela (sung by Silvana Armenulić)
1969
Daruj mi noć, daruj mi tren / Kap ljubavi
  1. Daruj mi noć, daruj mi tren
  2. Kap ljubavi
21 July 1969
Majko, oprosti mi[58]
  1. Majko, oprosti mi
  2. Sumorna jesen
  3. Dala sam ti mladost
  4. Sedam godina ljubavi
17 November 1969
Šta će mi život[59]
  1. Šta će mi život
  2. Kišo, kišo tiho padaj
  3. Srećo moja
  4. Ja nemam prava nikoga da volim
6 August 1970
Ostavite tugu moju / Život teče[60]
  1. Ostavite tugu moju
  2. Život teče
7 August 1970
Ženidba i ljubav[61]
  • Side A: Ženidba
  1. Dijalog Paun - Milorad
  2. Milorad i Silvana pjevaju u duetu kompoziciju iz špice
  3. Dijalog Paun – Živka
  • Side B: Ljubav
  1. Oj ljubavi, da te nije bilo
  2. Duet Milorad - Silvana
  3. Dijalog Živka – Milorad
2 November 1970
Život teče with Arsen Dedić
  1. Život teče (sung by Silvana Armenulić)
  2. Sve bilo je muzika (sung by Arsen Dedić)
4 November 1970
Ja molim za ljubav / Rane moje[62]
  1. Ja molim za ljubav
  2. Rane moje
15 June 1971
Majko oprosti
  1. Majko oprosti
  2. Najlijepša sam djevojčica bila
  3. Srećo moja
  4. Daruj mi noć, daruj mi tren
  5. Otiš'o si bez pozdrava
  6. Šta ce mi život
  7. Nad izvorom vrba se nadnela
  8. Kad ja pođem niz sokak
  9. Ja nemam prava nikoga da volim
  10. Ostavite tugu moju
  11. Kad jednom odem
  12. Život teče
16 June 1971
Jugo, moja Jugo / Kad se vratim u zavičaj[63]
  1. Jugo, moja Jugo
  2. Kad se vratim u zavičaj
27 September 1971
Grli me, ljubi me[64]
  1. Grli me, ljubi me
  2. Vrati se, vrati se
16 June 1972
Srce gori, jer te voli[65]
  1. Srce gori, jer te voli
  2. Živi život svoj
12 September 1972
Željna sam rodnog doma / A što ćemo ljubav kriti[66]
  1. Željna sam rodnog doma
  2. A što ćemo ljubav kriti
6 July 1973
Gdje si da si moj golube / Kad u jesen lišće žuti[67] with Predrag Gojković Cune
  1. Gdje si da si moj golube
  2. Kad u jesen lišće žuti
6 July 1973
Sama sam / Ciganine, sviraj sviraj[68]
  1. Sama sam
  2. Ciganine, sviraj sviraj
1 October 1973
Zaplakaće stara majka / Pamtiću uvijek tebe[
10.10.2014.

SJEĆANJE NA SILVANU ARMENULIĆ

Kutak rezervisan za sjajnu umjetnicu

 

10.10. 76. – 10. 10. 2014 

Godine prolaze, a Silvana i dalje neiscrpna tema, njena pjesma lijek. Izgubila je život tragično sa 36 godina.  Sa njom su poginuli i harmonikaš Jašarević i sestra Mirjana.

 

Objavljeno 09.10.2014

Autor: E. MIlić Izvor: Aura



Deseti oktobar 76. godine ostat će zapisan u historiji balkanskih natroda kao dan koji je donio odlazak jedne od najvećih zvijezda na ovdašnjem umjetničkom nebu. U saobraćajnoj nesreći poginula je Silvana – Zilha Armenulić. Djevojačko Bajraktarević. Tog dana otišla je zvijezda – zvijezdama!

 U moru onih čiji se vijek trajanja mjeri u sekundama, Silvanin se evo mjeri decenijama. I vjerovatno će se mjeriti, analizirati i upoređivati vijekovima. To je sudbina besmtnih, onih kojima je ta ista sudbina namijenila odlazak u legendu.

 Njeno zlatno doba kao da nije ni malo izblijedilo ni danas, nakon 37 godina od pogibije.  Kao u sedemadestim godinama, kada su milioni pjevali i plakali uz njen božanski glas; Noćas mi srce pati, Rane moje, Nad izvorom, Da sam ptica, Ciganine, sviraj, sviraj…, i danas se slušaju i pjevaju.

 Silvana se kao umjetnica popela na sam vrh u godinama kada je sloboda tek probijala granice tadašnjih društvenih okova. Skinula je narodnu nošnju, okrenula se seksipilnom stajlingu i polako rušila tabue koje je Titovo društvo u tom trenutku imalo. Bila je kosmopolita, zlatno Titovo dijete. Bosanka, Bošnjakinja, udata za Srbina, a sve velike diskografske projekte izdavala za zagrebački Jugoton.

 Imala je i hrabosti, i snage. Atraktivna, elegantna, mudra, prelijepa, istovremeno nježna i gruba, senzualna i odvažna, ostat će upamćena kao ikona tadašnje estradne scene. Divica baršunastog glasa, kako su je zvali, nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Fascinirala je pojavom, šarmom, glasovnim mogućnostima, kulturom… Sve je to učinilo jednom od najtraženijih, najpoželjnijih i najomiljenijih žena u Jugoslaviji. Zvali su je grješnom divom.

 Njena muzička zaostavština, možda u kvantitativnom pogledu i nije velika; dvadesetak komponovanih hitova, danas evergrina, te pedesetak sevdah pjesama i starogradskih bisera. Oprobala se i na filmskom platnu. Ostat će upamćeno da je svojim  savršenim tijelom i nezaboravnim licem nadahnula i legendarnog reditelja, publicistu i slikara Fadila Hadžića da uradi njen portret 1972. godine, koji i danas krasi njenu sobu. Fadil nije krio da je poželio da Silvanu ovjekovječi na jednom od svojih portreta.

 “Kraljica tuge i sevdaha” odnijela je u vječnost nostalgične i sjetne pjesme o nesretnim ljubavima, zavičajnoj ćežnji, rastancima… Počela je pjevati sa 16 godina u rodnom Doboju, a onda uz legendarne Ismeta Alajbegovića Šerbu, Acu Stepića, Himzu Polovinu… vinula se u estradne visine. Živjela je na četiri točka, putovala širom svijeta. Adrese stanovanja bile su Beograd, Doboj, Zagreb, Frankfurt…

 Na popularnost je čekala dosta dugo. Desetak godina. Kako se mlada udala za čuvenog tenisera sa ovih prostora i uglednog Beograđanina Radmila Armenulića i sa njim dobila kćerku, karijeru je zapostavila, a posvetila se njenom odgoju. Snimala je singl ploče, ali svojih pet minuta tek je dočekala, kada je 68/69. godinu snimila pjesmu braće Andrije i Tome Bajić Nad izvorom.

 Uslijedili su albumi, hitovi i popularnost. Ko god je čuo njene pjesme, koje je pjevala nevjerovatnom lakoćom i teško podnošljivom tugom, vidio je sliku nesretnih ljubavi, osjetio bol i tugu. Pjesme su pjevane srcem. Zato su ostale do današnj ih dana Šta će mi život, Rane moje, Ciganine Sviraj, sviraj, Dušo moja, Srce gori, Srećo moja…

 Godine prolaze, a seksipilna, atraktivna, agilna i neponovljiva Silvana – Zilha još je uvijek ono što je nekad  bila - neukroćena posebnost neobične ljepote, snažnog stava, spremna na sve rizike, ponosna, odvažna, puna kreativnih udara i iznenađenja, a u duši topla, nježna, emotivna. Bila je miljenik, junakinja milionske mladosti, a danas česta tema novih generacija, koje istražuju, dive joj se, prigrle njene pjesme.

 Nisam siguran da li je i u ovoj priči ispričana priča o legendarnoj Dobojki, slavnoj Silvani – Zilhi, koja je sahranjena u Beogradu pod imenom iz matične knjige rođenih i vjenčanih Zilha Atmenulić (Bajraktarević), uz dodatak njenog umjetničkog imena SILVANA.


09.10.2014.

Načelnik Goražda najuspješniji načelnik u FBiH u ovoj godini


image Muhamed Ramović

SARAJEVO - Načelnik Općine Goražde Muhamed Ramović (SBB) proglašen je za najuspješnijeg načelnika u FBiH u 2014. godine. Plaketu "Najbolji načelnik - menadžer u FBiH", koju povodom Dana Evrope dodjeljuje Evropski pokret u BiH, Ramoviću je u Goraždu uručio ...

... predsjednik EP u BiH Predrag Praštalo.

Priznanje je dodijeljeno na osnovu jednoglasne odluke 15-člane komisije, jer, kako je Praštalo kazo, Ramović je pokazao da je i u teško vrijeme moguće uspješno voditi lokalnu zajednicu, te da je potrebno promijeniti politike da bi osobe poput njega došle do punog izražaja.

- U liku  Ramovića smo prepoznali jednog top načelnika, top menadžera, koji na najbolji način organizuje rad lokalne zajednice i zahvaljujući saradnicima koji su mu od velike pomoći, on na najbolji način predstavlja jednu uspješnu lokalnu zajednicu ne samo u BiH već i šire - kazao je Praštalo.

Ramović ističe da je od svih koje je dobio, priznanje EP-a u BiH posebno, te da ovo nije priznanje samo načelniku već i svim službama, pomoćnicima, uposlenicima i svim građanima Općine Goražde, saopćila je Pres-služba EPuBiH.


(Vijesti.ba/Fena)

09.10.2014.

Šefik Ibrahimović - NAJBOLJI OTAC NA SVIJETU


Ševko Kadrić

Film o ljubavi oca i sina, ovog puta bosanskog useljenika u Švedsku, Šefika Ibrahimovića i njegovog planetarno popularnog sina Zlatana, svakako da otvara novo poglavlje u švedskom pamćenju, novu sliku o ulozi oca u odgoju djece i heroju i uzoru, što jeste Šefik Ibrahimović.

Šefik i Zlatan Ibrahimović


Juče je švedski kanal TV 5, emitovao prvi dio filma "Ibrahimović – från Rosengård med mer än ett mål” (Ibrahimović, više nego samo gol). Dugo najavljivan film, dugo pripreman i napokon je i emitovan. Priču o čarobnom mladiću iz predgrađa Malmea prati bujica emocija, novih informacija i svjedočenja na desetine aktera. Povod filmu je obaranja švedskog rekorda u postignutim golovima za reprezentaciju Švedske, priča slavljenika podiže stepenicu više, na piadastal najboljeg fudbalera u švedskoj (h)istoriji.

Anna Fribergu u Expressenu, piše da je film o Zlatanu,”najbolja slika o njemu samom koju smo ikad vidjeli". Dagens nyheter, piše da je film više od trke za golovima. Aftonbladet piše da je pričajući o svom ocu i onom što je on uradio za njega Zlatan bio uplakan.Sydsvenska kaže da je stvarni junak sinošnjeg filma zapravo Zlatanov otac Šefik koji je napokon dobio srce švedskog naroda.

Film priču vodi i kroz sobu (muzej) u posjedu oca Šefika, on pokazuje album sa svim tekstovima koje je sakupio o svom sinu. "Iz albuma sam izbacio one koji o njemu loše pišu, ovdje je samo lijepa slika i lijepa priča o mom sinu", govori Šefik na švedskom jeziku sa bosanskim britningom, samouvjeren, ponosan.
Zlatan otvara srce i otkriva tajnu vezu između sina i oca, "Poslije svake utakmice prvo telefoniram ocu, tako sam i sada kad sam oborio rekord i rekao sam, eto i to poglavlje smo zatvorili". Zlatan ide još dalje i kaže da je svaki put svjestan da ga otac gleda, da snima svaku utakmicu i zato igra što najbolje može da ga učini sretnim i da bude što ponosniji na njega".

"Fudbal je skup sport, nemaju svi novca da putuju, da ih roditelji voze na treninge. Sjećam se Berlina, trebalo je ići, otac je dao pola svoje plaće za taj put, znao sam da nema mo za račune, za hranu", svjedoči Zlatan. Priču o odlasku na treninge je opisao u knjizi, jednostavno krene, pokupi prvi bicikl koji uspije otključati i pravo na stadion... oni koji su čitli knjigu sjećaju se tih dogodovština, pa i one kad je ukrao poštarsko biciklo ili biciklo jednog od trenera.

Kao što je knjiga Zlatana Ibrahimovića više od knjige, tako je i film o njemu više od filma. To je sjajna priča o odnosu oca i sina i značaju roditelja u životima djece. Narodna poslovica kaže da posljednji idiot može naopraviti dijete, ali da bi napravili čovjeka od njega treba nam puno mudrosti, sreće, upornosti i svakao ljubavi.
Film o ljubavi oca i sina, ovog puta bosanskog useljenika u Švedsku, Šefika Ibrahimovića i njegovog planetarno popularnog sina Zlatana, svakako da otvara novo poglavlje u švedskom pamćenju, novu sliku o ulozi oca u odgoju djece i heroju i uzoru, što jeste Šefik Ibrahimović.

09.10.2014.

Kome je i zašto smetalo bošnjaštvo?

Interesantno


Muslimanstvo, kao nacionalna nominacija, bilo je daleko “zahvalnije” od Bošnjaštva za svakovrsna manipuliranja ovim narodom i zemljom Bosnom i Hercegovinom od protagonista velikodržavnih projekata naspram nje.

Srednjovjekovna-Bosna-karta
Autor: Jusuf Žiga

Bošnjaštvo predstavlja prirodno i historijsko pravo na identifikaciju naroda (Bošnjačkog) koji milenijski egzistira na ovome tlu. Ono nikoga ko je ovdje živio i živi, ne želi isključiti iz njegovog historijskog naslijeđa pod uvjetom da sam ne dovodi u pitanje tu povijesnu sadržajnost, odnosno da izražava želju da u njoj i dalje sudjeluje. Bošnjaštvo jedino smeta rušiteljima Bosne i Hercegovine i protagonistima velikodržavnih projekata naspram nje. Njima je stalo da se eksterminira biološka i duhovno-kulturna supstanca koja se, bezrezervno, identificira sa Bosnom i Hercegovinom.

Uvodne napomene

Bošnjaci su autohtoni narod Bosne i Hercegovine, milenijski prisutan na ovome tlu. To je, ujedno, najbrojniji narod koji živi u toj multietničkoj zemlji. Prema popisu iz 1991. godine činio je 43,7% u ukupnoj populaciji Bosne i Hercegovine, a ako se tome dodaju i Jugosloveni, mahom iz reda upravo tog naroda, onda i znatno više. Uspio se ovdje održati unatoč čestim i dugovremenim okupacijama, te višekratnim genocidnim atacima na njegovo ukupno biće, kao i naspram svekolikih marginaliziranja, pa i izravnih osporavanja od strane velikoaspirativnih susjeda, koja su trajala puno stoljeće.


Bosna i Hercegovina je, opet, jedna od najstarijih konstanti evropskog kontinenta i to ne samo nominalne, nego i odveć prepoznatljive činjenične naravi: sa svojim granicama, multietničkim karakterom društva, tolerancijom i otvorenošću za drugo i drugačije, stilom življenja itd. Bošnjaštvo, značenjski objedinjuje “identitet naroda sa identitetom zemlje, sa identitetom države i svoga državnog prava kojega je on nosilac, čuvar i branilac već više stoljeća.”1 Činjenica da Bošnjaci baštine ono “što je Bosna kao zemlja, kao država, kao povijesni subjekt bila i jeste”, nipošto ne znači da se ikoga ko je ovdje živio i živi, želi isključiti iz njegovog historijskog naslijeđa pod uvjetom da sam ne dovodi u pitanje tu povijesnu sadržajnost, odnosno da izražava želju da u njoj i dalje sudjeluje. Međutom, problemi nastaju sa intencijama “izgona” Bosne i Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine. A to je, na ovaj ili onaj način, trajalo puno stoljeće.

Bošnjaštvo kao sui generis pravo naroda

O Bošnjaštvu, kao nacionalnom imenu, ma koliko da je ono bilo potiskivano, pa i osporavano, može se govoriti kao “sui generis” pravu jednog naroda, “kao prirodnom pravu na tradiciju”2, a što je, napokon, postalo i ustavnom kategorijom proglašavanjem Ustavnog Zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine, gdje se, u Čl. 7., kao i u svim drugim oblicima upotrebe, riječ “Muslimani”, zamjenjuje nominacijom “Bošnjaci”.3

Prije toga, održan je 27. i 28. septembra 1993. godine Svebošnjački Sabor u Sarajevu, na kome je, uz prisustvo oko 1000 vodećih intelektualaca, političkih dužnosnika i uglednih gostiju, jednoglasno, usvojena odluka o vraćanju povijesnog imena Bošnjaci narodu kome pripada. Bosanski muslimani se pominju kao poseban južnoslavenski narod u svjetskim enciklopedijama, statističkim podacima o etničkim grupama, te u Svjetskom etnografskom pregledu muslimanskih naroda.4 Istina, nerijetko,u brojčanom smislu netačno i tendenciozno, pogotovo u novijem vremenu.5 Isto tako, kroz cjelokupno trajanje osmanske vladavine na ovim prostorima, tj. u Bosanskom ejaletu (pašaluku) “koji je u različita vremena obuhvatao pored današnje Bosne i Hercegovine mnoge okolne teritorije”, za nominaciju ovog naroda upotrebljavala su se dva naziva: “Prema Turcima i prema vlastima u Carigradu bosanskomuslimanski, sandžački i ostali muslimani slavenskog porijekla i jezika su sebe u etničkom, političkom i jezičkom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima.
Tako su ih nazivali i Turci i osmanlijska administracija u svojim službenim aktima. U mnogim službenim spisima Porte bošnjačko se ime kao regionalna i narodna oznaka sreće u raznim vidovima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u značenju Bošnjaci, odnosno bosanski narod).”6


Isti naziv se “upotrebljavao i u pismima koja su istaknuti sudionici pokreta Huseina kapetana Gradaščevića upućivali austrijskim vlastima i knezu Milošu. Ovaj termin je koristio i Alipaša Rizvanbegović u komuniciranju sa austrijskim vlastima.”7 Pored naznačenog, upotrebljavana je i sintagma “turčin” u smislu vjerske odrednice, tj. pripadništva islamu, za razliku od drugih južnoslavenskih naroda koji su baštinili bilo ortodoksnu, ili, pak, katoličku varijantu kršćanstva.

Treba naglasiti da su Bošnjaštvo kao narodnu, odnosno nacionalnu odrednicu uvažavali i neki nemuslimanski autori , poput Dositeja koji je, eksplicite, trvrdio da će “Bošnjaci ostati Bošnjaci i biće ono što su i njihovi stari bili”, potom V. Karadžić itd, a drugi su se, uz isticanje njegove legitimnosti u smislu povijesne i faktične činjenice, čak idetificirali s njom (F.Jukić…)8 Sa austrougarskom okupacijom nastojao se, za Bošnjake, nametnuti i termin “muhamedanac”, ali ga narod nije prihvatio jer ga je doživljavao uvrijedljivim, sektaškim i, konačno, u suštinskom značenju neadekvatnim. U tom kontekstu je 1900. godine oštro reagirano u listu “Bošnjak”, nakon čega će se, u muslimanskoj štampi i publicistici, gotovo isključivo koristiti termin Musliman, budući da je, u međuvremenu, došlo do potiskivanja bošnjaštva kao nominacije.

Naime, spletom niza negativnih okolnosti po Bošnjački narod, kao što je bila okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske 1878. godine, kada se taj narod politički marginalizira, u duhovno-kulturnom smislu potiskuje i obespravljuje, ekonomski pauperizira i sl., a potom i instaliranjem Jugoslavije i njenih režima unutar kojih je, dugo vremena, Bosna imala posve nezavidan položaj, došlo je do podvlačenja iz upotrebe etno-historijskog imena Bošnjak i preferiranja nominacije Musliman u smislu nacionalne “identifikacije” za taj narod.9 Naime, sve je više preovlađivala svijest unutar Bošnjaka da će svoju posebnost moći očuvati jedino kroz vjersku odrednicu. Jer, za artikuliranje punine nacionalnog bića neophodna je odgovarajuća političko-pravna i druga infrastruktura, a koja im nije bila na raspolaganju. Stoga se oni početkom 20-tog stoljeća obraćaju bečkom Caru u svojstvu “islamskog naroda na okupiranim područjima.” Istovremeno, počinju sve više preferirati muslimansku nominaciju u cjelini svoga društvenog pulsiranja, bilo da je riječ o političkom organiziranju (JMO), kulturnim, sportskim, karitativnim ili nekim drugim aktivnostima. “Pravo na bošnjačko etničko ime Muslimana je definitivno uskraćeno poslije 1945. godine pošto su vladajuće snage dato povijesno stanje interpretirale tako da ne povrijede određene nacionalne, odnosno nacionalističke interese prisutne u Bosni i oko Bosne još od prve polovice XIX st.”10

Preferiranje muslimanstva

Upotreba muslimanstva, kao nacionalnog imena za Bošnjake, bila je podložna svakovrsnim mogućnostima “etnogenetskog i političkog relativiziranja i problematiziranja, te prema potrebi zloupotrebljavanju”, a što je, zapravo, terminološki udaljavalo ovaj narod “od pojma zemlje, porijekla i jezika “.11 Nije slučajno i da su, na primjer u Kraljevini Jugoslaviji, ali i u kasnijim preobrazbama jugoslovenske države, određeni autori govorili o postojanju i četvrte nacije – pored Srba, Hrvata i Slovenaca – “muslimanske” i to kao nacije koja je imala svoj zaseban, vlastiti razvitak. Tako na primjer, dr Ivo Kolbe za Muslimane ističe da su religija i drugi historijski faktori razvitka rezultirali njihovom posebnošću kao “nacionalne skupine”.12 A dr. Momčilo Ivanić podvlači da se muslimanski živalj “ne osjeća ni kao Hrvati, ni kao Srbi, već samo kao Muslimani”, te da, unatoč činjenici o pojedinačnim drugačijim izjašnjavanjima, “ogromna većina stoji kao jedan corpus separatum na našem narodnom tlu.”13

Reagirajući na štetne posljedice Šestojanuarske diktature u Kraljevini Jugoslaviji S. Watson je, 14. decembra 1929. godine objavio u listu The Times, između ostalog i sljedeće: “Ali glavna nepodopština novog uređenja je podjela Bosne i Hercegovine među četiri banovine – mjera koja je osuđena na propast iz čisto praktičnih razloga i mjera uperena protiv muslimanskog elementa koji je već ionako teško pogođen ekonomski, asimilacijom i od provoditelja pansrbizma smatran jeftinim plijenom.”14 Tu činjenicu nisu mogli zaobići ni komunisti, bilo da su se zalagali za priznavanje zasebnosti muslimanskog naroda (Tito, Kardelj, Pozderac, Mikulić..), ili, pak, njegovo osporavanje (Pijade, Đilas, Ranković..).
Treba naglasiti da su, generalno uzevši, Muslimani uvažavani kao nacionalno biće u toku Drugog svjetskog rata, iako je kod nekih članova rukovodstva bilo i drugačijih stajališta. Poznat je slučaj sa referatom M. Pijade, kao i istup M. Đilasa na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, na primjer, gdje se Muslimani ne pominju kao posebnost, ali i reagiranje Muje Pašića koji je, u kontekstu sagledavanja ukupnih prilika u Bosni i Hercegovini, upravo potencira. Može se kazati da su na kolebanja i nepriznavanja Muslimana kao naroda unutar KPJ utjecali i “recidivi naslijeđene građanske svijesti”, te “dominirajuća staljinistička ideologija i pristup nacionalnom pitanju.


Karakterističan je primjer V. Masleše koji za Mualimane iznosi sve elemente koji podrazumijevaju konstituens jedne nacije, da bi, na kraju, zaključio da oni ipak nisu nacija.”15 Paradoksalno je, također, da su se, jedino za Muslimane, “mijenjali statistički modaliteti za nacionalnu pripadnost” tokom popisa nakon Drugog svjetskog rata. Recimo u popisu iz 1948. godine mogli su se iskazati pod modalitetom “Musliman – neopredijeljen”, 1961.g. “Musliman u etničkom smislu”, a 1971., 1981., 1991. g. “Musliman u nacionalnom smislu.” Ako znamo da je pravo na nacionalnost jedno od ključnih u ustavno-pravnom i političkom pozicioniranju jednog naroda u nekoj državi, onda se vidi kakav je, zapravo, bio odnos tadašnjih režima prema ravnopravnosti Bošnjaka (Muslimana) u onovremenoj zajednici jugoslovenskih naroda. Unatoč načelnih principa za koje se zalagala KPJ/SKJ u oblasti nacionalnih odnosa, pa i kad je riječ o usvojenim dokumentima AVNOJ-a, u kojima je potcrtano pravo naroda na nacionalnu slobodu, ravnopravnost i samoopredjeljenje, a to je, opet, smatrano temeljnim polazištem u ustroju Jugoslovenske Federacije, evidentna je bila nedosljednost u slučaju Bošnjaka.
Zanimljivo je da, u ovome kontekstu, dugo vremena nije uvažen, inače decidan, stav ZAVNOBiH-a o tome da “Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska.” Da bi se zaustavilo uporno posvajanje i osporavanje muslimanske nacije (kako se tada nominirao bošnjački narod), J. B. Tito je na Sedmom kongresu Saveza omladine Jugoslavije (1963.) oštro reagirao kvalificirajući takvo ponašanje “besmislicom, te da svako može biti ono što osjeća da jeste, i niko nema pravo da mu natura neku nacionalnu pripadnost.”16 Isto tako, u svojim sjećanjima na E. Kardelja, V. Bakarić pominje “igrokaz” oko (ne)priznavanja Muslimana kao nacije pri izradi novog Ustava Jugoslavije: “Imali smo najprije stav, na primjer, da ne postoji muslimanska nacija u Jugoslaviji, nego da su to Srbi ili Hrvati. Kasnije se došlo do spoznaje da nije samo vjera ta koja opredjeljuje te ljude, nego čitav način njihovog života. Uvidjeli smo da oni imaju zapravo sve atribute jedne nacije.”17

O intencijama osporavanja muslimanske nacije i njenom predstavljanju kao “anacionalnog elementa” na južnoslavenskom prostoru, pisali su i brojni drugi političari i znanstveni analitičari poput DŽ. Bijedića, B. Mikulića, dr A. Purivatre, dr K. Suljevića, dr Muhameda Hadžijahića itd.18

Šta je ključno ishodište osporavanja Bošnjaka?

Najkraći odgovor bi mogao glasiti: učiniti Bosnu i Hercegovinu bez biološke i duhovno-kulturne supstance koja se, bezrezervno, identificira s njom i tako, napokon, omogućiti realiziranje stoljetno trajućih velikodržavnih projekata (srpskog i hrvatskog), a što se, bjelodano, pokazalo i tokom brutalne agresije (1991-1995) na ovu međunarodno priznatu državu i članicu UN-a. Jer, svojom ukupnom sadržajnošću Bosna je toliko moćno svjedočila o sebi da je, bez eksterminiranja iste, naprosto, nije moguće proglasiti ičim drugim. Jedino ju je, kao takvu, bilo moguće silom okupirati. Ali, to onda znači na sebe preuzeti i sve posljedice koje iz jednog takvog čina mogu proizaći.


No, to je već tema za sebe. Otuda gotovo nevjerovatne razmjere sijanja svakovrsne pustoši na ovome tlu. U toku trajanja pomenute agresije na ovu zemlju ubijeno je oko 250.000 ljudi, silom je protjerana polovica stanovništva iz svojih domova, razoreni su brojni gradovi, spaljena sela, uništeni brojni kulturni spomenici, sakralni objekti, imovina, saobraćajna infrastruktura itd. Htjelo se sve pretvoriti u jedno “veliko ništa”, a potom ga posvojiti. Jer, kako drugačije, na primjer, Foču, Banjaluku, Višegrad, Stolac, Mostar i brojne druge gradove po Bosni i Hercegovini, proglasiti ekskluzivno srpskim, odnosno hrvatskim, ako će oni, svojom prepoznatljivom kulturnom i drugom sadržajnošću, svjedočiti suprotno?

Naime, sve dok postoje tragovi o bogumistvu i Crkvi bosanskoj, koje su nemilosrdno progonili i sa svojih podrčja eksterminirali i jedni i drugi, potom, islamska komponenta u povijesnoj spirali razvoja Bosne i Bošnjaka, sve dok se neko u cjelini svoga bića identificira s njom, ovu zemlju, jednostavno, nije moguće negirati, a još manje proglašavati onim što ona nikada nije bila, osim u nekim kraćim pohodima agresorske naravi, tj. “srpskim”, odnosno “hrtavtskim” teritorijem. U ovome kontekstu, ali i uvažavajući razloge “samopriklanjanja” muslimanstvu u prvoj polovici minulog stoljeća, o čemu je prethodno bilo govora, treba shvatiti preferiranje muslimanske nominacije u odnosu na bošnjačku odrednicu prilikom priznavanja ove nacije. A do tog priznavanja je naprosto moralo doći budući je Bošnjački narod bio svakovrsno prerastao za dalja gruba anatemisanja. Muslimanstvo, kao nacionalna nominacija, bilo je daleko “zahvalnije” od Bošnjaštva za svakovrsna manipuliranja ovim narodom i zemljom Bosnom i Hercegovinom od protagonista velikodržavnih projekata naspram nje.

Znakovi vremena, broj 7-8, Sarajevo
_____________________
1 Filipović dr M., Iz govora na Svebošnjačkom saboru, održanom u Sarajevu 27. i 28. septembra 1993.g.
2 Isaković A., Iz govora na citiranom Svebošnjačkom saboru u Sarajevu.
3 Vidjeti Službeni list R BiH, god. III, br. 8, od 6.4.1994.g.
4 Vidjeti Imamović M., Književna revija, april 1990.
5 Enciklopedija Britanika, Svjetski kalendar za 1999. god…
6 Vidjeti Imamović dr. M., Književna revija, citirani broj.
7 Isto,
8 Vidjeti opširnije u radovima Hadžijahić dr Muhameda.
9 “Riječ Musliman i muslimanski je u BiH od vremena Austrougarske uprave i između dva rata dobila znatno šire značenje od pripadnika islama. Sve političke organizacije i stranke, kulturne i privredne ustanove, sporstka društva i čitaonice, koje se među Mualimanima formiraju od početka XX st., imale su u svom nazivu oznaku muslimanske. Time je riječ Musliman dobila sasvim određeno nacionalno-političko značenje.” (Imamović dr M., Književna revija, citirani broj).
10 Isto,
11 Isaković A., Iz citiranog govora na Svebošnjačkom saboru u Sarajevu.
12 Vidjeti “Nova Evropa”, Bgd. XXXII, 6. C – 26.8.1939, str. 268.
13 Vidjeti “Radikal” 14-19. 8. 1924.g.
14 Vidjeti Šarac dr N., Uspostavljanje Šestojanuarskog režima 1929.g. sa posebnim osvrtom na BiH, Sarajevo, 1975., Svjetlost, str. 282.
15 Vidjeti Purivatra dr A., Književna revija, april 1990.
16 Vidjeti opširnije: Sedmi Kongres SOJ, Komunist, Bgd.,1963., str. 10-117.
17 Vidjeti Vjesnik od 23. 1. 1980., str. 5.
18 Vidjeti opširnije Purivatra dr A., “AVNOJ i nacionalna afirmacija Muslimana” (Referat na Naučnom skupu održanom u Sarajevu od 16-18 novembra 1983. g.)

O autoru

ziga-jusufRođen je 1951. godine u Žepi. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu (Odsjek sociologija) 1975. godine.

Izabran je u zvanje redovnog profesora 1996. godine. Predaje nastavne discipline: Sociologija bosanskohercegovačkog društva, Sociologija obrazovanja, Sociologija identiteta na Fakultetu političkih nauka te Medicinska etika i sociologija na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Bio je gostujući nastavnik na više fakulteta i univerziteta.

Objavio je preko 20 knjiga te više od 250 naučnih i stručnih radova u različitim časopisima, kao što su: “Pregled”, “Lica”, “Dijalog”, “Obeležja”, “Gradina”, “Glasnik” itd., te zbornicima radova, godišnjacima i sl. Među objavljenim knjigama su: Zemljoradnici vremena (1998. i 2006); univerzitetski udžbenik Sociologija (2004. i 2006. dop. izd.); Vrijeme razljuđenih dvonožaca – Paradigma Bosne koju su izdali (2007).

Bio je glavni urednik časopisa “Obrazovanje odraslih” te član više redakcija za izradu bibliografija, monografija i drugih publikacija. Član je internacionalnog odbora za ekspertize American Biographical Institute i član Odbora za sociološke nauke Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Sudjelovao je u radu više međunarodnih i domaćih naučnih kongresa i simpozija, kao i u realiziranju niza naučnoistraživačkih projekata. Obnašao je u dva mandata dužnost prorektora na Univerzitetu u Sarajevu (2000-2004), a član je i Upravnog odbora Univerziteta, te rukovodilac Odsjeka sociologija.

Dobitnik je Specijalne regionalne nagrade za doprinos razvoju cjeloživotnog učenja u Bosni i Hercegovini (Skopje, 2004), kao i niza drugih priznanja.

08.10.2014.

SUTORINA JE JOŠ UVIJEK BOSANSKA

BiH bi mogla trajno izgubiti izlaz na otvoreno more

Bosna i Hercegovina mogla bi trajno izgubiti izlaz na otvoreno more. To će se desiti ukoliko bh. nadležni organi potpišu sporazum o prihvatanju i priznavanju postojećih granica između BiH i Crne Gore, čime bi za katastarske općine Kruševica i Sutorina (oko 75 kvadratnih kilometara) i formalno bilo priznato da pripadaju Crnoj Gori.

Kurtćehajić za Klix.ba: BiH bi mogla trajno izgubiti izlaz na otvoreno more
U razgovoru za naš portal, profesor na Fakultetu političkih nauka (FPN) u Sarajevu i doktor pravnih nauka Suad Kurtćehajić smatra kako bi ovakav potez naših vlasti bio katastrofalan, jer bi bila priznata postojeća granica između dvije zemlje, koja nema uporišta ni u kakvom pisanom dokumentu.

Profesor Kurtćehajić je podsjetio kako je BiH u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) ušla sa dva izlaza na more Neum - Klek i Sutorina kod Herceg Novog, a ti su izlazi potvrđeni prije toga na Berlinskom kongresu 1878. godine.

Profesor Suad Kurtćehajić

"Dokazi o granicama BiH nalaze se u Beču i Dubrovniku i mogli bi se obezbijediti diplomatskim putem. Kod stvaranja AVNOJ-evske Jugoslavije, BiH je imala najjasnije granice i to one koje su utvrđene Berlinskim kongresom", naveo je Kurtćehajić.

Podsjetio je kako je Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) od 31. januara 1946. godine predviđao da samo Narodna skupština FNRJ može vršiti razgraničenje između narodnih republika, kao i da se granice NR BiH ne mogu mijenjati bez njenog pristanka.

Vijekovima unazad Sutorina je ucrtavana na kartama kao Bosnin izlaz na otvoreno more.

Razmjena teritorija Sutorine sa skoro 9.000 hektara i sedam kilometara morske obale kod bokokotorskog zaliva za Lovišta na Sutjesci izvršena je 1948. godine, nakon neformalnog usmenog sastanka tada partijskih moćnika Đure Pucara Starog iz BiH i Blaža Jovanovića iz Crne Gore, o čemu ne postoji nikakav pisani trag.

Tek tada se pojavljuju prve karte koje Sutorinu ucrtavaju unutar Crne Gore.

"Na osnovu toga, uz svo uvažavanje prijateljske nam Crne Gore, potpuno je nerazumno prihvatiti potpisivanje definitivnih granica sa Crnom Gorom dok internacionalni sud pravde na osnovu našeg zahtjeva ne arbitrira to pitanje", rekao je Kurtćehajić.

Smatra kako je jako važno da se bh. političari počnu pravno ponašati.

"Ne postoji nijedan razlog da se odreknemo izlaza na otvoreno more. Nije čak nikakav izgovor ni da je to uslov za ulazak u Evropsku uniju (EU), jer i Slovenija i Hrvatska još nisu riješile pitanje svojih granica, a obje su članice EU. Ne vidim nijedan argumenat da naši političari daju Crnoj Gori nešto za što i Crnogorci znaju da nije njihovo", dodao je Kurtćehajić.



Navodi kako su bh. političari spremni da ovaj sporazum potpišu kako bi naša zemlja zadržala dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom.

"Treba zadržati dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, ali tražiti međunarodnu arbitražu po pitanju Sutorine, a dokazi su na strani BiH. Ne postoji razlog da dajemo ono što je naše da bi zadovoljili Crnu Goru. To nema uporište u ustavnim odredbama", zaključio je Kurtćehajić.
07.10.2014.

BOGOMILS as inspiration


Sevko Kadric

 

Bosnian Patarens or Bogomils are the historical, cultural and sociological phenomenon, fairly unknown to the European cultural PUBLIC.

Rare experts of the Bosnian Bogomils phenomenon, fascinated by a cultural relic (TRAG)a trace of their existence behind on the tombstones, have allocated an epochal and grandiose place in the cultural and historical European or even world heritage.

Swedish historian proficient Hans Furuhagen stated that Bogomils “inspired Protestantism in Europe”, Croatian writer, almost Nobel laureate, Miroslav Krleza wrote “Europe has no other cultural monuments but Bosnian Bogomils have monoliths tombstones”.

English archeologist Arthur Evans, who discovered Minos Palace at Knossos near Crete, has presented Bogomils with his research published in a book about TOMBSTONES (STECKE) and Bogomils culture.

Professor Dzemal Sokolovic called them: “First European protestants”.
In addition, the whole suite of artists created their art inspired by Bogomils heritage: Tin Ujevic, Lazar Drljaca, Mak Dizdar…


The largest contribution to document Bogomil's history provided Bogomil's themselves, as they left a great number of stone tombstones with messages on them.

From the VIII century till today, some 66 478 stone monoliths has survived, with largest number, over 80%, in the area of today recognized state of Bosnia-Herzegovina.

While conquering the land populated by Bogomil's, both the catholic and orthodox churches have persecuted them as heretics, destroyed the remnants of their culture and used solid stone monoliths as a building material for new churches.

Distinctiveness and phenomena of written Bogomils writings chiseled in the stone is in the message from those who are not amongst living anymore and who speak from their own unrepeatable experience:

If I could rise from this stone, I would live every new day like it was a whole real life.”

Their messages contain all that is the essence of a man: love, fears and doubts.

The monolithic tombstone presents a link, the eyes, between two worlds: “Do not turn this stone over. For it is my eyes to look at the stars and Sipara”.

And, as a rule, we read on them a sorrow for departing and a wish for reunion with dear ones: “… in this immense silence I yearn presence and allusion of yours, not Gods, steps. If this is a punishment from God, my foolish heart is happily looking forward to it.”

This is the first time that an English speaking readers are offered a part of the story about bogumils monoliths messages through epitaphs, a short story with ample of first hand photographs of the tombstones themselves.

I will be delighted if this book about Bogumil's and their stone-carved messages touches precisely that part of our nature, the most humane one.

For this story of Bogumils I owe my immense gratitude to traces left by: Arthur Evans, Miroslav Krleza, Hans Furuhagen, Mak Dizdar, Nenad Tanovic and many others who wormed up to the same, bogomils, blaze.
I also thank Sanela Pilav-Savic end Jasmina Cavkic for translating this book into English.


***
1.


Here lays Tanisa Cuk of Kraljeva Sutjeska, loved by the king, but without freedom, like a hunting dog to him faithful. I lived, but water never quenched my thirst and food never satisfied my hunger, as thirst and hunger returned every day to my gut, just as I returned from the field to my home same, but different for that day.

And I always thought of you Lord, and with the prayer to you I closed my eyes for the night, and with the prayer to you I opened them in the morning, like the windows and doors on mine and yours home.
And I waited for you and hoped, always.
But you did not appear, and you did not announce.
Just silence.
And a suspicion grew in my unsuspicious soul that you might be somewhere waiting for salvation from me. And with that thought I laid under this stone, and that thought I chiselled in this hard rock, so those who read this can see who between two of us will see the salvation.
I laid down angry 1389 AD, in the year of my lord when Tvrtko was the king of Bosnia, Serbia, Dalmatia and Western Countries, and when I was an old man who saw things in the world that I never wanted to see, but did not achieve what my heart always wished and wanted.

 

 

www.sevko.se

   

  
07.10.2014.

Zlatana Ibrahimovića, mangup koji se popeo na vrh svijeta

 Uz 33 rođendan6714634885891628422738

Od emigrantskih predgrađa švedskog Malmea do blistavog Pariza, Zlatan Ibrahimović je prevalio dug put. Osporavan, kritikovan, Šveđanin je omiljeni fudbalski zlikovac. Ovo je njegova drugačija priča.

Sin bosanskog radnika i hrvatske čistačice, koji su se rastali kada je imao dvije godine, sjajni napadač je djetinjstvo proveo u malom stanu na četvrtom spratu naselja Rosengard u Malmeu.

U startu odbačen od okruženja, diečak sa velikim nosem i govornom manom direktno je uvideo sve mane toliko hvaljenog švedskog sistema jednakosti. Uzdigao se i iz geta dosegnuo do blistavog Pariza i okruženja blagostanja u kome danas njegova djeca rastu.

Ipak, da li ga je iko kao mali pitao “Zlatane, kako si proveo dan?”.

„Pa kako je uopšte takav mangup uspio da iz Rosengarda stigne dovdje? Niko nije vjerovao da mogu da uspijem. Svi su me ogovarali i odgovarali. Kritkovali i blatili. Mislili su da ću propasti jer imam dugačak jezik. Mislili su da imam bolesnu viziju, da se neće ostvariti. Ali, ja sam sanjao i dosadanjao. I eto me.“, počinje Ibra impresivnu ispovijest koju je dao Guardianu.

U trenutku kada slavi svoj 33. rođendan, sjećanja na vrijeme od prije 15 godina ne blijedi.

„Hajde da se vratimo u taj period sada kada se ostvarilo sve o čemu sam govorio. A ti koji su me blatili? Sada mogu da pojedu svoje riječi. To je moj najveći trofej“, rekao je čovjek koji jedino nije osvojio Ligu prvaka.

Veličanstveni kapiten švedske reprezentacije, heroj nacije koji ima svoju poštansku markicu i čije je ime zvanično uvršteno u riječnik švedskog jezika uskoro će dobiti i svoj dokumentarni film.

download

Biće to emotivna priča o putu malog kradljivca bicikala sa ulica švedskog geta do travnatih terena i svjetala reflektora, do nekih drugih, fudbalskih bicikala. Priča o viziji, inteligenciji, mašti, drskosti i sirove snage.

Priča u kojoj ćete videti do sada neispričane stvari. Priča o porodici.

Šefik Ibrahimović, Zlatanov otac, duboko potrešen scenama koje je doživio u ratu od koga je pobjegao u Švedsku zajedno sa sinom izlaz je našao u fudbalu.

„Bili smo siromašni. Skupio je jedva novca da mi kupi krevet u IKEA prodavnici, ali nismo iamli para za dostavu. Nosili smo ga zajedno do kuće. To je bilo fantastično. Vrijeme sam provodio i sa majkom, ali u suštini, živio sam sa ocem. Jednom je cijelu platu dao da mi pokrije put u trening kamp. Nije imao za stanarinu, ali meni je dao novac.“, ispovijeda se Ibra.

Naselje u kome je odrastao, ogrezlo u drogu i nasilje, kao opasno mjesto uplašilo je Ibru, ne stidi se toga.

„Bio sam zastrašen i klonio sam se toga. Bio sam drugačiji. Moj život nije bio ‘VAU’. Ja nisam ‘Vau’ osoba. Ali smatrao sam se drugačijim. Imao sam minimalne mogućnosti i mislim da je to živi dokaz da jednostavnom vjerom u sebe može da se uspije. Sve zavisi od vas samih.“, ističe Ibra.

Iznova je za Guardian govorio o “probi” u Arsenalu, ističe da nije bilo nesporazuma i da “ili znaš ko sam ili ne znaš” – „Ja ne idem na probe.“, ponavlja Ibra. Naravno, ispovijedio se i o svom vremenu u svim klubovima u kojima je igrao do Pariza, o Barci i “najboljem timu na svijetu u kome je uživao da igra”.

Koliko god ozloglašen bio, karakterisan kao svojeglav – Ibra disciplinu ističe u prvi plan.

„Disciplina i poštovanje su za mene na prvom mjestu.“, ističe Ibrahimović u kontekstu porodice, svojih sinova.

„Dok ne napune 18 godina pod mojim su krovom i moraju da poštuju moja pravila. Želim da budem njihov otac iako i sami počinju da shvataju ko je Ibrahimović. Znate? Ko je Zlatan. To nije slika koju želim da imaju o meni. Čak i kada me u šali nazovu Zlatanom, meni se to ne sviđa. Moraju da me zovu Tata. Tu sam veoma osjetljiv.“

„Ne želim da na oca gledaju kao što na mene gledaju navijači. Kako god ljudi da me doživljavaju, sinovi moraju da razumiju svog oca. Porodičnog čovjeka posvećenog djeci.“, ističe Ibrahimović, koji u svom ocu očito vidi najveći uzor.

Porodična situacija u familiji Ibrahimović, familiji ratom rastrzanoj dodatno je utučena smrću starijeg brata, Sapka.

zlatan_ibrahimovic

„Preminuo je prije šest mjeseci. On je bio zvijezda vodilja mome ocu. Njih dvojica su mnogo razgovarali. Ali, possljednjih mjeseci je otac prvo razgovarao sa mnom, prije njega. Njih dvojica su imala posebnu vezu, zajedno su došli u Švedsku. O ratu nisam imao istu svijest kao oni jer sam rođen ovamo.“, rekao je.

Nakon ukupno 23 titule koje je osvojio, Ibra sa ponosom gleda na karijeru koju je napravio. Na karijeru čiji se kraj približava. Da li strahuje?

„Ne, naprotiv. Radujem se kraju. Kada igraš fudbal, mnogo vremena provodiš po hotelima, toliko toga propuštaš. Moj stariji sin ima osam godina, mlađi šest. Nisam bio sa njima svakoga dana, nisam bio uz njih. Želim da se ostvarim kao porodični čovjek, želim iz fudbala da odem na vrhuncu.“, zaključuje legendarni Ibra.

06.10.2014.

HEROINA Кristina FERNANDEZ

 CINIZAM IZBLIZA

“Овде смо били пре годину дана, када је као” терористички режим “означена влада сиријског председника Асада, а подржали смо “побуњенике” (у Сирији), које сте дефинисали као” револуционаре “.

Данас смо се окупили заједно како би искоренили ове револуционаре за које се испоставило да су терористи.

Kirchner the guardian)

Zbog govora argentinske predsjednice u UN-u prekinut TV prijenos

Cristina Fernandez de Kirchner obrušila na SAD i njihove saveznike zbog rata s ISIL-om

Većina međunarodnih televizijskih kanala obustavila je emitiranje i prijevod govora predsjednice Argentine na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda u New Yorku nakon što se Cristina Fernandez de Kirchner obrušila na SAD i njihove saveznike zbog rata s ISIL-om. Ne treba zaboraviti da je njena država prije nepunih mjesec dana bila prisiljena proglasiti bankrot (drugi puta u povijesti) upravo zbog presude jednog američkog suda.  

Glavne točke govora predsejdnice Kirchner, objavljene su ipak na društvenim mrežama: 

"Ovdje smo bili prije godinu dana, kada je kao 'teroristički režim' označena vlada sirijskog predsjednika Assada, a podržalo se 'pobunjenike' u Siriji, koje ste definirali kao 'revolucionare'.
Danas smo se okupili zajedno kako bi iskorijenili ove revolucionare za koje se ispostavilo da su teroristi.

U prošlosti ste uvrstili Hezbollah na popis terorističkih organizacija, a to je velika, priznata stranka u Libanonu!

Vi ste optužili Iran da stoji iza eksplozije koja je uništila Izraelski centar AMIA u Buenos Airesu 1994., iako argentinska istraga nikada nije uspjela dokazati sudjelovanje Irana u tom napadu.

Vi ste usvojili rezoluciju protiv Al-Qaide nakon terorističkih napada 11. rujna. Zemlje poput Iraka i Afganistana razorene su i njihovi stanovnici su ubijeni, dok obje zemlje još uvijek pate zbog terorizma!

Pokazali ste nakon izraelskog napada na Gazu, kada je Izrael počinio strašne zločine i uzrokovao smrt mnogih palestinskih civila, da je vaša pažnja usmjerena na rakete koje su pogodile Izrael, a koji nisu uzrokovale nikakvu štetu, ni žrtve!

Danas, smo se dakle okupili kako bi usvojili rezoluciju o našoj odgovornosti i međunarodnoj borbi protiv 'Islamske Države Iraka i Levanta' (ISIL), organizacije koja koristi potporu saveznika velikih zemalja članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda", rekla je argentinska predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner i time zaslužila da se hitno obustavi prijenos i prijevod njenog govora u Ujedinjenim narodima.

Izjave Cristine Kirchner su posebno važne, jer dolaze od strane predsjednice naroda koji je povijesno bio pod velikim utjecajem moćnih lobija iz Washingtona.
Nema sumnje da je već nakon prvih rečenica zavladala prava panika u televizijskim kućama i ekipama koje su njen "heretični" i "skandalozni" govor prenosile iz dvorane Ujedinjenih naroda. Jedini izlaz je bio pogasiti sve kamere i praviti se da se ništa ne događa, ali je sadržaj ipak izašao u javnost putem medija u Latinskoj Americi.

http://www.informarexresistere.fr/2014/09/30/censura-allonu-cristina-kirchner-svela-le-menzogne-delloccidente/

Interessanti riflessioni di Cristina Kirchner all’ONU. Perché i media non ne parlano?

http://iranmondo.blogspot.com/2014/09/interessanti-riflessioni-di-cristina.html

AMIA bombing

http://en.wikipedia.org/wiki/AMIA_bombing


Stariji postovi