Otvori blog     

Luter i Orlovic

Dobrodošli na moj blog, na njemu ću pokušati naglas promišljati o inspirativnim temama i likovima iz kulture.

25.05.2012.

Intervju s Nikolom Teslom iz 1899. godine

  VIŠE NEGO INSPIRATIVNO, MAGIJA STVARNOG GENIJA DOBROTE

Stekao sam sposobnost da upravljam snom, i zaspim i budim se u čas koji sam sebi odredio. Ako mi nešto u onome što radim nije jasno, primoravam sebe da mislim o tome u snu i na taj način nalazim rješenje... Intervju koji vam donosimo je naučnik Nikola Tesla 1899. godine dao za časopis “Besmrtnost” u svojoj tadašnjoj laboratoriji u Kolorado Springsu

 

* NOVINAR: Futuristi kažu da su dvadeseti i dvadeset prvi vijek rođeni iz glave Nikole Tesle. Oni slave obratno magnetsko polje i pjevaju himne indukcinom iotoru. Njihovog tvorca nazivaju lovcem koji je u svoju mrežu uhvatio svjetlost iz dubine Zemlje, i ratnikom koji je zarobio vatru iz neba. Otac naizmeničnih struja učiniće da fizika i hemija zavladaju polovinom svijeta. Industrija će ga proglasiti za svog vrhovnog sveca, a bankari za najvećeg dobročinitelja. U laboratoriju Nikole Tesle prvi put je razbijen atom. Tu je stvoreno oružje koje vibracijama izaziva zemljotres. Tu je otkriven i crni kosmički zrak. Pet rasa moliće mu se u Hramu Budućnosti, jer ih je naučio velikoj tajni da se Empedoklovi Elementi napoje životnim silama iz etera.

TESLA: Da, to su neka od mojih važnijih otkrića. Ja sam ipak poražen čovjek. Ja nisam ostvario ono najveće što sam mogao.

* NOVINAR: Šta je to, gospodine Tesla?

TESLA: Htio sam osvijetliti čitavu Zemlju. U njoj je dovoljno elektriciteta da postane drugo Sunce. Svijetlost bi sijala oko polutara, kao prsten oko Saturna. Ljudski rod nije sazreo za veliko i dobro. U Kolorado Springgsu napojio sam Zemlju elektricitetom. Isto tako je možemo napojiti i drugim energijama, kao što su pozitivne psihičke energije. One su u muzici Baha ili Mocarta, ili u stihovima kod velikog pjesnika. U Zemljinoj unutrašnjosti postoje energije vedrine, mira i ljubavi; njihovi izrazi su cvijet koji raste iz zemlje, hrana koju dobijamo iz nje i sve ono što je čini čovjekovim zavičajem. Ja sam proveo godine tražeći način na koji bi te energije mogle uticati na ljude. Ljepota i miris ruže mogu se uzimati kao lijek, a sunčevi zraci kao hrana. Život ima beskonačan broj vidova, a dužnost naučnika je da ih pronalazi u svakom obliku materije. Tri stvari su bitne u tome. Sve što činim je traganje za njima. Znam da ih neću naći, ali neću ni odustati od njih.

* NOVINAR: Koje su to stvari?

TESLA: Jedno je pitanje hrane. Kojom zvjezdanom ili zemaljskom energijom nahraniti gladne na Zemlji? Kojim vinom napojiti sve žedne, pa da im se srce razveseli i da shvate da su bogovi?

Druga stvar je: Kako uništiti energije zla i patnje u kojima prolazi čovjekov život? One se katkad javljaju kao epidemije iz dubine svemira; u ovom vijeku te bolesti su se sa Zemlje raširile po svemiru.

Treća stvar je: Postoji li u svemiru suvišna svjetlost? Ja sam otkrio zvijezdu koja, po svim astronomskim i matematičkim zakonima, može nestati, a da se naizgled ništa ne izmijeni. Ta zvijezda je u ovoj galaksiji. Njena svjetlost se može zbiti do takve gustoće da stane u kuglu manju od jabuke, a težu od Sunčevog sistema. Religija i filozofija uče da čovjek može postati Hrist, Buda i Zaratustra. Ono za čime ja tragam luđe je, veće i nemogućnije. To je: Šta učiniti da se u svemiru svaki čovjek rodi kao Hrist, Buda i Zaratustra.

Ja znam da je gravitacija naklonjena svemu što treba da leti i moja namjera nije da napravim leteće naprave (avion ili raketu), već da čovjeku povratim svijest o njegovim vlastitim krilima… Dalje, ja pokušavam da probudim energije koje se nalaze u vakumima. Vakumi su najveći izvori energija; ono što se smatra prazninom samo je manifestacija neprobuđene materije. Nema praznine na Zemlji, niti u svemiru. U crnim rupama, o kojima govore astronomi, najmoćnije su energije i izvori života.

* NOVINAR: Na prozor vaše sobe u hotelu “Valdorf-Astoria”, na trideset trećem katu, svakog jutra slijeću golubovi.

TESLA: Čovjek mora biti sentimentalan prema pticama. To je zbog njihovog krila. I on ih je nekada imao, prava i vidljiva!

* NOVINAR: Niste prestali da letite još od onih davnih dana u Smiljanu!

TESLA: Želio sam da poletim sa krova i pao sam: pogrešni dječji proračuni. Ne zaboravite, mladiću: krila su sve u životu!

* NOVINAR: Nikada se niste ženili! Nije poznata nijedna vaša ljubav prema nekoj ženi. Fotografije iz mladosti prikazuju vas kao izuzetno lijepog čovjeka.

TESLA: Ne. Nisam. Dva su puta: mnogo ili nimalo seksa. Sredina služi za obnavljanje ljuskog roda. Previše seksa kod izvjesnih ljudi pothranjuje i snaži vitalnost i duh. Uzdržavanje od seksa to isto čini kod drugih ljudi. Ja sam izabrao taj drugi put.

* NOVINAR: Vaši poštovaoci žale što napadate teoriju relativiteta. Čudna je vaša tvrdnja da materija nema energiju. Sve je prožeto energijom; odakle ona?

TESLA: Najprije je bila energija, potom materija.

* NOVINAR: Gospodine Tesla, to je kao kada biste rekli  da ste vi rodili svog oca, a ne on vas.

TESLA: Upravo tako stoji stvar sa rođenjem svemira. Materija je stvorena iz prvobitne i vječne energije koju znamo kao svjetlost. Zasjala je i pojavile su se zvijezde, planete, čovijek i sve što je na Zemlji i u univerzumu. Materija je izraz beskonačnih vidova svjetlosti; zato je energija starija od nje. Postoje četiri zakona stvaranja. Prvi je da je izvor svega u Nepojamnom, crnoj čestici koju um ne može zamisliti, niti matematika izmjeriti; u tu česticu stane cijeli svemir. Drugi zakon je širenje tame, koja je prava priroda svjetlosti, iz Nepojamnog i njen preobražaj u svjetlo. Treći zakon je potreba svjetlosti da postane materija. Četvrti zakon glasi: nema početka ni kraja; tri prethodna zakona oduvijek traju i stvaranje je vječno.

* NOVINAR: U neprijateljstvu prema teoriji relativiteta idete dotle, da na proslavama svojih rođendana držite predavanja protiv njenog tvorca.

TESLA: Upamtite nije zakrivljen prostor, već čovjekov um koji ne može da shvati beskraj i vječnost! Da je tvorcu relativnosti to jasno, stekao bi besmrtnost, čak i fizičku ako mu je to po volji.

Ja sam dio svjetlosti, a ona je muzika. svjetlost ispunjava mojih šest čula: ja je vidim, čujem, osjećam, mirišem, dotičem i mislim. Misliti je kod mene šesto čulo. Čestice svjetlosti su ispisane note. Jedna munja može biti čitava sonata. Hiljadu munja je koncert. Za taj koncert ja sam stvorio loptaste munje koje se čuju na ledenim vrhovima Himalaja.

O Pitagori i matematici, a naučnik se o to dvoje ne može i ne smije ogriješiti. Brojevi i jednčine su znakovi kojima se obilježava muzika sfera. Da je Ajnštajn čuo njene zvuke, ne bi stvarao teoriju relativiteta. Ti zvuci su poruka umu da život ima smisla, da u svemiru postoji savršen sklad, i da je ljepota uzrok i posljedica Ssvaranja. Ta muzika je vječno kruženje zvjezdanih nebesa. Najmanja zvijezda je završena kompozicija i ujedno, dio nebeske simfonije. Otkucaji čovjekovog srca su dijelovi te simfonije na Zemlji. Njutn je saznao da je tajna u geometrijski pravilnom rasporedu i kretanju nebeskih tela. On je spoznao da je harmonija vrhovni zakon u svemiru. zakrivljeni prostor je haos; haos nije ,uzika. Ajnštajn je glasnik vremena buke i bijesa.

* NOVINAR: Gospodine Tesla, da li vi čujete tu muziku?

TESLA: Uvijek je čujem. Moje duhovno uvo je veliko kao nebo koje vidimo iznad nas. Svoje fizičko uvo uvećao sam radarom. Po teoriji Relativiteta dvije paralelne linije sastaće se u beskraju. Time će i Ajnštajnova kriva postati prava. Jednom stvoren, zvuk traje vječno. Za čovjeka on može da iščezne, ali nastavlja da traje u tišini koja je njegova najveća moć. Ne, nemam ništa protiv gospodina Ajnštajna. On je ljubazan čovjek i učinio je izvjesne dobre stvari; od toga će nešto postati dio muzike. Ja ću mu pisati i pokušati da objasnim da eter postoji, i da su njegove čestice ono što drži svemir u harmoniji i život u vječnosti.

* NOVINAR: Recite, molim Vas, koji su uslovi prilagođavanja jednog anđela na Zemlji?

TESLA: Ja ih imam deset. bilježite pažljivo.

* NOVINAR: Zapisaću svaku vašu reč, poštovani gospodine Tesla.

TESLA: Prvi uslov je visoka svijest o svom poslanju i djelu koje treba izvršiti. Ona mora, makar i mutno, postojati u najranijoj mladosti. Ne budimo lažno skromni; hrast zna da je hrast, a grm pored njega da je grm. Kao dječak od dvanaest godina bio sam siguran da ću doći na Nijagarine vodopade. Za većinu svojih otkrića znao sam još u djetinjstvu da ću ih ostvariti, premda ne sasvim jasno… Drugi uslov prilagođavanja je istrajnost. Sve što sam poduzimao, završavao sam.

* NOVINAR: Koji je treći uslov prilagođavanja, gospodine Tesla?

TESLA: Usmjeravanje svih vitalnih i duhovnih energija na djelo. Otuda i očišćenje od mnogih stvari i potreba koje ima čovjek. Ja time ništa nisam izgubio, već samo dobio. Toliko sam dobio da sam se radovao svakom svom danu i noći. Zapišite: Nikola Tesla je bio sretan čovjek… Četvrti uslov je prilagođavanje tjelesnog sklopa djelu.

* NOVINAR: Kako to mislite, gospodine Tesla?

TESLA: Najprije, to je održavanje tog sklopa. Čovjekovo tijelo je savršena mašina. Ja poznajem svoj sklop i šta je dobro za njega. Hrana većine ljudi meni je štetna i opasna. Zbog toga katkad umišljam da su svi kuvari svijeta u zavjeri protiv mene… Dotaknite moju ruku.

* NOVINAR: Ona je hladna.

TESLA: Da. Krvotokom se može upravljati, kao i mnogim procesima u nama i oko nas. Zašto ste problijedjeli, mladiću?

* NOVINAR: To je priča da je Mark Tven napisao Tajanstvenog stranca, onu divnu knjižicu o Satani, inspiriran vama.

TESLA: Riječ “Lucifer” mi je draža. Gospodin Tven voli da se našali. U djetinjstvu sam jednom ozdravio čitajući njegove knjige. Kada smo se ovdje upoznali i to mu ispričao, bio je toliko ganut da je zaplakao. Postali smo prijatelji i često je dolazio u moj laboratorij. Jednom je zatražio da mu pokažem mašinu koja je vibracijama izazivala osjećanje blaženstva. Bio je to jedan od onih izuma za zabavu, kojima sam se ponekad bavio. Opomenuo sam gospodina Tvena koliko smije da ostane pod tim vibracijama. Nije me poslušao i ostao je duže. Završilo se time što je, poput rakete, držeći se za hlače, odjurio u izvjesnu prostoriju. Bilo je to đavolski smiješno, ali ja sam sačuvao ozbiljnost. Vratimo se na prilagođavanje tjelesnog sklopa. Pored hrane, vrlo važan je i san. Od dugog i iscrpljujućeg rada, koji je iziskivao nadljudski napor, ja bih se poslije jednog sata spavanja potpuno povratio. Stekao sam sposobnost da upravljam snom, i zaspim i budim se u čas koji sam sebi odredio. Ako mi nešto u onome što radim nije jasno, primoravam sebe da mislim o tome u snu i na taj način nalazim riješenje.

Peti uslov prilagođavanja je pamćenje. Možda je kod većine ljudi mozak čuvar spoznaja o svijetu i znanja koja stiču u životu. Moj mozak se bavi važnijim stvarima od pamćenja; kod mene on lovi ono što mu je u određenom trenutku neophodno. To je oko nas i treba ga samo uzeti. Sve što smo jednom vidjeli, čuli, pročitali i saznali prati nas u vidu svjetlosnih čestica. Meni su te čestice poslušne i vjerne. Geteovog Fausta, moju najmiliju knjigu, naučio sam napamet na njemačkom kao student, i sada ga cijelog mogu recitirati. Svoje izume sam godinama nosio “u glavi”, a tek potom ih ostvarivao.

* NOVINAR: Često spominjete moć vizualizacije.

TESLA: Njoj možda imam da zahvalim za sve što sam stvorio. Događaji iz mog života i moja otkrića su pred mojim očima stvarni, vidljivi kao svaka pojava i predmet. U mladosti sam se toga plašio, ne znajući šta je to zapravo, ali kasnije sam tu moć primio kao izuzetan dar i bogatstvo. Njegovao sam ga i ljubomorno čuvao. Vizualizacijom sam na većini izuma vršio i ispravke, onda ih, tako završene, pravio. Njome rješavam i komplicirane matematičke jednačine, a da ne ispisujem brojeve. Na Tibetu bih zbog tog dara dobio čin visokog Lame.

Da, to se tako radi. Moj vid i sluh su savršeni i, smijem to slobodno reći, jači nego kod ostalih ljudi. Ja čujem grmljavinu na sto pedeset milja, i vidim boje u nebu koje drugi ne vide. To uvećanje vida i sluha imao sam i kao dijete. Kasnije sam to svijesno razvijao.

* NOVINAR: U mladosti ste nekoliko puta bili teško bolesni. Da li je i bolest jedan od uslova prilagođavanja?

TESLA: Je. Ona je često posljedica nedostatka ili iscrpljenosti životnih sila, ali često je i očišćenje duha i tijela od otrova koji su se nakupili. Neophodno je da čovjek boluje s vremena na vrijeme. Izvor većine bolesti je u duhu. Zato duh i može da izliječi većinu bolesti. Kao đak razbolio sam se od kolere koja je harala u Lici. Izliječio sam se time što je otac dozvolio da upišem studije tehnike, što je predstavljalo moj život. Priviđenja za mene nisu bolest, već sposobnost uma da prodre izvan tri zemaljske dimenzije. Imao sam ih čitavog života, i primao sam ih kao sve druge pojave oko sebe. Jednom, u detinjstvu, šetao sam sa ujakom pored rijeke i rekao: “Iz vode će se pojaviti pastrmka, ja ću baciti kamen i njime je presjeći.” To se i dogodilo. Uplašen i zaprepašten, ujak je povikao: “Bade retri Satanas!” Bio je učen čovjek i govorio je latinski… Nalazio sam se u Parizu kada sam vidio majčinu smrt. U nebu, punom svjetlosti i muzike, lebdjela su prekrasna stvorenja. Jedno od njih je imalo majčin lik, koji me je gledao sa beskrajnom ljubavlju. Pošto je vizija iščezla, znao sam da je moja majka umrla.

* NOVINAR: Šta je sedmo prilagođavanje, gospodine Tesla?

TESLA: Znanje kako da se psihičke i vitalne energije pretvore u ono što želimo, i postignemo vlast nad svim osjećanjima. Hindusi to nazivaju Jogom Kundalini. Ova znanja se mogu naučiti, za šta su potrebne mnoge godine ili se stiču rođenjem. Ja sam ih većinu stekao rođenjem. Ona su u najbližoj vezi sa polnom energijom, koja je poslije svjetlosti najrasprostranjenija u svemiru. Žena je najveći kradljivac te energije, a time i duhovnih moći. Ja sam to oduvjek znao i čuvao se. Od sebe sam stvorio ono što sam htio: misaonu i duhovnu mašinu.

* NOVINAR: A deveto prilagođavanje, gospodine Tesla?

TESLA: Sve učiniti da se nijednog dana, nijednog trenutka ako je to moguće ne zaboravi ko smo i zašto smo na Zemlji. Izuzetni ljudi koji se u životu muče bolešću, oskudicom ili ih društvo previše ranjava svojom glupošću, nerazumevanjem, progonom i ostalim poteškoćama kojima Zemlja vrvi kao močvara insektima, ostavljaju iza sebe djelo neostvareno do kraja. Ima mnogo palih Anđela na Zemlji.

* NOVINAR: Šta je deseto prilagođavanje?

TESLA: Ono je najvažnije. Napišite da se gospodin Tesla igrao. Igrao se čitavog svog života i uživao u tome.

* NOVINAR: Gospodine Tesla! Da li se to odnosi i na vaša otkrića i vaše djelo? Je li i to bila igra?

* TESLA: Jeste, dragi mladiću. Ja sam tako volio da se igram elektricitetom! Uvjek se naježim kada slušam o onom Grku koji je ukrao vatru. Grozna priča o okivanju i orlovima koji mu kljuju jetru. Zar Zeus nije imao dovoljno munja i gromova, pa je bio oštećen za jedan žar? Tu je neki nesporazum… Munje su najljepše igračke koje se mogu naći. Ne zaboravite da u vašem tekstu istaknete: Nikola Tesla je bio prvi čovjek koji je stvorio munju.

* NOVINAR: Gospodine Tesla, maloprije ste govorili o Anđelima i njihovom prilagođavanju na Zemlji.

TESLA: Jesam li? To je isto. Možete napisati i ovo: on se drznuo da uzme na sebe prerogative Indre, Zeusa i Peruna. Zamislite nekog od tih bogova kako u crnom večernjem odjelu, sa polucilindrom i bijelim rukavicama eliti Njujorka priređuje grmljavine, požare i zemljotrese!

* NOVINAR: Čitaoci našeg lista vole humor. Ali zbunili ste me izjavom da i vaša otkrića, koja su neizmjerna dobrobit za ljude, predstavljaju igru. Mnogi će se namrštiti na to.

TESLA: Dragi gospodine Smit, nevolja i je u tome što su ljudi odveć ozbiljni. Da to nisu, bili bi sretniji i znatno duže bi živjeli. Kineska poslovica veli da ozbiljnost skraćuje vijek. Li Tai Pe je posjetu krčmi pretpostavljao posjeti carskom dvoru. Ali da se čitaoci novina ne bi mrštili, vratimo se stvarima koje oni smatraju važnim.

* NOVINAR: Oni bi rado čuli u čemu je vaša filozofija.

TESLA: Život je ritam koji se mora spoznati. Ja osjećam taj ritam i upravljam se po njemu i prepuštam mu se. On je vrlo zahvalan i dao mi je znanja koja imam. Sve što živi povezano je dubokim i divnim vezama: čovjek i zvijezde, ameba i Sunce, naše srce i kruženje beskonačnog broja svjetova. Te veze su neraskidive, ali one se mogu pripitomiti i umilostiviti tako da čojvek i sam počne da stvara nove i drugačije odnose u svijetu, a da stare ne naruši. Znanje dolazi iz svemira; naš vid je njegov najsavršeniji prijemnik. Imamo dva oka: zemaljsko i duhovno. Treba nastojati da ona postanu jedno oko. Univerzum je živ u svim svojim manifestacijama, poput kakve misleće životinje. Kamen je misaono i osjećajno biće, kao što su to biljke, zver i čovjek. Zvijezda koja sija traži da je gledamo, i da nismo odveć obuzeti sobom razumjeli bismo njen jezik i poruke. Svoje disanje, oči i uši čovjek mora uskladiti sa disanjem, očima i ušima univerzuma.

* NOVINAR: Dok govorite, čini mi se da slušam budistički tekst, riječi taoista ili traktat Parazulzusa.

TESLA: Dobro vam se čini! Znači da postoji opšte znanje i istine koje je čovjek oduvijek posjedovao. Po mom osjećanju i iskustvu, u svemiru ima samo jedna materija i jedna vrhovna energija sa beskonačnim brojem manifestacija života. Najljepše od svega je to što otkrićem jedne tajne u prirodi, otkrivate i ostale. One se ne kriju, tu su oko nas, ali mi smo slijepi i gluhi za njih. Ako se emotivno vežemo za njih, one nam same dolaze. Jabuka je mnogo, ali je jedan Njutn. On je tražio upravo onu jabuku koja je pala pred njega.

* NOVINAR: Pitanje koje je možda trebalo postaviti u početku ovog razgovora. Šta je za vas elektricitet, poštovani gospodine Tesla?

TESLA: Sve je elektricitet. Najprije je svjetlost, beskrajni izvor iz kojeg ističe materija i raspoređuje se u svim oblicima koji predstavljaju svemir i Zemlju sa svim njenim vidovima života. Crno je pravo lice svjetlosti; što je ne vidimo takvu, to je izuzetna milost prema čovjeku i ostalim stvorenjima. Jedna njena čestica posjeduje svjetlosnu, toplotnu, nuklearnu, radijacijsku, hemijsku, mehaničku i zasad nepoznate energije. Ona ima moć koja može pokrenuti Zemlju sa njene putanje. Ona je istinska Arhimedova poluga.

* NOVINAR: Gospodine Tesla, vi ste previše pristrasni prema elektricitetu.

TESLA: Elektricitet sam ja sam. Ili, ako hoćete, elektricitet u ljudskom obliku. To ste i vi, gospodine Smit, ali toga niste svjesni.

* NOVINAR: Je li otuda vaša sposobnost da kroz tijelo propuštate električnu struju od milion volti?

TESLA: Zamislite vrtlara kojeg napadaju biljke; to bi zaista bilo ludo. Čovjekovo tijelo i mozak sačinjeni su od mnogih energija; u mene je najviše elektriciteta. Energija koja je različita u svakoga je ono što čini čovjekovo “ja” ili “dušu”. Kod drugih stvorenja to je njihova suština; “duša” biljke nije “duša” minerala i životinje. Rad mozga i smrt se manifestuju svjetlošću. Moje oči su u mladosti bile crne, sada su plave i kako vrijeme prolazi i naprezanje mozga biva jače, one su bliže bjelini. Bijelo je nebeska boja. Kroz moj prozor jednog jutra je sletio golub, kojeg sam hranio. Htio je da mi javi da umire. Iz njegovih očiju izlazili su mlazevi svjetlosti. Nikada u očima nekog stvorenja nisam vidio toliko svjetlosti, kao u tog goluba.

* NOVINAR: Radnici u vašem laboratoriju pričaju o bljeskovima svjetlosti, plamenovima i munjama koje se javljaju ako ste gnjevni ili pred kakvom opasnošću.

TESLA: To su psihička pražnjenja ili opomene da se čuvam. Svjetlost je uvijek bila na mojoj strani. Znate li tko mi je otkrio okretno magnetsko polje i induktorski motor, što me je proslavilo u dvadeset i šestoj godini? Jedne ljetne večeri, u Budimpešti, promatrao sam sa svojim prijateljem Sigetijem zalazak Sunca. Hiljade vatri okretalo se plamteći hiljadama boja. Sjetio sam se Fausta i recitirao stihove iz njega. I tada, kao u magli, vidio sam kako se okreće magnetsko polje i radi induktorski motor. Vidio sam ih u Suncu!

* NOVINAR: Hotelska posluga priča da se u vrijeme grmljavine zatvarate u sobu i razgovarate sami sa sobom.

TESLA: Razgovaram sa munjama i gromovima.

* NOVINAR: Sa njima? Na kojem jeziku, gospodine Tesla?

TESLA: Najčešće na mom maternjem jeziku. U njemu ima riječi i zvukova, naročito u poeziji, koji su pogodni za to.

* NOVINAR: Čitaoci našeg lista bili bi vam vrlo zahvalni da to protumačite.

TESLA: Zvuk ne postoji jedino u gromu, već i u munji; kod nje je on pretvoren u sjaj i boje, a boje se mogu slušati. Jezik je od riječi, što znači da je od zvukova i boja. Svaki grom i munja su različiti i imaju svoja imena. Ja neke od njih nazivam imenima onih koji su mi bili bliski u životu, ili po onima kojima se divim. U nebu sjevaju i grme moja majka, sestra, brat Danilo, pjesnik Zmaj i ličnosti iz srpske istorije. Imena kao što su Izaija, Ezekijel, Leonardo, Betoven, Goja, Faraej, Puškin i sve neugasle vatre označuju jata i spletove munja i gromova koji ne prestaju svu noć, i zemlji donose blagorodnu kišu ili pale šume i ljudska naselja. Postoje munje i gromovi, i to oni najsjajniji i najmoćniji, koji ne iščezavaju. Oni se vraćaju i ja ih prepoznam među hiljadama.

* NOVINAR: Po vama, Znanost i Poezija su isto?

TESLA: To su dva oka jednog lica. Viliam Blejk je učio da je cijeli univerzum rođen iz mašte, da ga ona održava i da će on postojati dokle god na Zemlji bude postojao i jedan čovjek. Sa njome je kao točkom astronoma u koju se mogu sakupiti zvijezde svih galaksija. Ona je stvaralačka energija ravna svjetlosnoj.

* NOVINAR: Mašta je za vas stvarnija od života?

TESLA: Ona rađa život. Ja sam se hranio svojim mislima, naučio sam da upravljam osjećajima, snovima i vizijama. Oduvjek sam je njegovao, kao što sam njegovao i svoj zanos. Cjeli svoj dugi vijek proveo sam u zanosu. To je bio izvor moje sreće. On mi je pomogao i da tokom svih ovih godina podnesem rad, koji je bio dovoljan za pet života. Najbolje je raditi noću, jer su zvjezdana svjetlost i misli u bliskoj vezi.

* NOVINAR: Rekli ste da sam i ja, kao svaki stvor, svjetlost. To mi laska, ali, priznajem, nije mi sasvim jasno.

TESLA: Zašto bi i trebalo da vam bude jasno, gospodine Smit? Dovoljno je da povjerujete u to. Sve je svjetlost. U jednom njenom zraku je sudbina naroda; svaki narod ima svoj zrak u onom velikom svjetlosnom izvoru koji vidimo kao Sunce. I zapamtite: nijedan čovjek koji je postojao, nije umro. Pretvorili su se u Svjetlost i kao takvi postoje i dalje. Tajna je u tome da se te svjetlosne čestice povrate u prvobitno stanje.

* NOVINAR: To je uskrsnuće!

TESLA: Ja to radije nazivam: vraćanje u neku od prethodnih energija. Hrist i još neki znali su tu tajnu. Ja sam tragao za time kako da se očuva ljudska energija. Ona je jedan od vidova svjetlosti, katkad ravna vrhunskom nebeskom svjetlu. Nisam tragao za time radi sebe, već radi dobra svih. Vjerujem da će moja otkrića učiniti ljudima život lakšim i podnošljivijim, i usmjeriti ih na duhovnost i moralnost.

* NOVINAR: Smatrate li da se vrijeme može ukinuti?

TESLA: Ne sasvim, jer prva osobina energije je da se preobražava. Ona je u vječitim preobražajima, kao oblaci taoista. Ali moguće je uticati u tome da čovjek očuva svijest i poslije zemaljskog života. U svakom kutku svemira postoje energije života; jedna od njih je i besmrtnost čije porijeklo je izvan čovjeka i čeka ga. Svemir je duhovan; mi smo tek napola takvi. Svemir je moralniji od nas; zato moramo spoznati njegovu prirodu i svoj život uskladiti sa njime. Ja nisam naučnik; Nauka je možda najpogodniji način da nađem odgovor na pitanje koje me oduvek progoni, i koje je moje dane i noći pretvorilo u vatru.

* NOVINAR: Koje je to pitanje?

TESLA: Kako su vam oči zasjale!… Ono što sam htio saznati je: šta se događa sa zvijezdom koja pada i suncem koje se ugasi? Zvijezda padne kao prašina ili sjeme po ovom ili po drugim svjetovima, a sunce se raspe u naše misli, u živote mnogih stvorenja, u ono što će se roditi kao nova svjetlost, ili ga svemirski vjetar rasprši po beskraju. Shvaćam da je to neophodno i da je uračunato u ustrojstvo svemira. Stvar je, međutim, u tome da se jedna od tih zvijezda i jedno od tih sunaca, makar i ono najmanje, sačuvaju.

* NOVINAR: Ali, gospodine Tesla, vi shvaćate da je to neophodno i da je uračunato u ustrojstvo svijeta!

TESLA: Kada čovjeku postane jasno da je njegov najviši cilj da trči za zvijezdom padalicom i pokuša da je uhvati, razumjeće da mu je život dan upravo zbog toga i bit će spašen. Zvijezdu će na kraju uhvatiti!

* NOVINAR: I šta će se onda desiti?

TESLA: Tvorac će se nasmijati i reći: “Padala je samo da bi ti potrčao za njome i uhvatio je”.

* NOVINAR: Zar sve to nije u suprotnosti sa kosmičkom boli, koji tako često spominjete u svojim spisima? I šta je to kosmička bol?

TESLA: Nisu suprotnosti, jer smo na Zemlji… To je bolest o čijem postojanju ogromna većina ljudi nije svjesna. Otuda mnoge druge bolesti, patnja, zlo, bijeda, ratovi i sve ono zbog čega je ljudski život apsurdna i strašna pojava. Ta bolest se ne može sasvim izliječiti, ali svijest o njoj će učiniti da bude manje teška i opasna. Kad god je neko od meni bliskih i dragih ljudi bio povređen, ja sam osjećao fizičku bol. To je zato što su naša tijela od slične građe, a duše vezane neraskidivim nitima. Neshvatljiva tuga koja nas ponekad obuzme, znači da je negdje, na drugom kraju ove planete, umrlo dijete ili plemenit čovjek. Cijeli svemir je u izvesnim periodima bolestan, od same sebe i od nas. Iščeznuće neke zvijezde i pojava komete utiču na nas više nego što mi to slutimo. Veze među stvorenjima na Zemlji su još jače; zbog naših osjećanja i misli cvijet će divniji zamirisati ili utihnuti. Te istine iznova moramo učiti da bismo se izliječili. Lijek je u našem srcu i, isto tako, u srcu životinje koju nazivamo svemirom.

Znanje (je sedmo prilagođavanje) kako da se psihičke i vitalne energije pretvore u ono što želimo, i postignemo vlast nad svim osjećajima. Hindusi to nazivaju Jogom Kundalini. Ova znanja se mogu naučiti, za šta su potrebne mnoge godine, ili se stiču rođenjem. Ja sam ih većinu stekao rođenjem. Ona su u najbližoj vezi sa spoljnom energijom, koja je poslije svjetlosti najrasprostranjenija u svemiru. Žena je najveći kradljivac te energije, a time i duhovnih moći. Ja sam to oduvjek znao i čuvao se. Od sebe sam stvorio ono što sam htio: misaonu i duhovnu mašinu. (mjesečeva ženska energija… ko je spominjao da Mjesec usisava naše izvjesne energije???).

- Sve učiniti da se niti jednog dana, niti jednog trenutka ako je to moguće ne zaboravi tko smo i zašto smo na Zemlji, (je deveto prilagođavanje).

- Dragi gospodine Smit, nevolja i je u tome što su ljudi previše ozbiljni. Da to nisu, bili bi sretniji i znatno bi duže živjeli. Kineska poslovica kaže da ozbiljnost skraćuje vijek.

* NOVINAR: Dok govorite, čini mi se da slušam budistički tekst, riječ taoiste ili traktat Parazulzusa.

TESLA: Dobro vam se čini! Znači da postoji opće znanje i istine koje je čovjek oduvijek posjedovao. Po mom osjećanju i iskustvu, u svemiru ima samo jedna materija i jedna vrhovna energija sa beskonačnim brojem manifestacija života. Najljepše od svega je to što otkrićem jedne tajne u prirodi, otkrivate i ostale. One se ne kriju, tu su oko nas, ali mi smo slijepi i gluhi za njih. Ako se emotivno vežemo za njih, one nam same dolaze. Sve je elektricitet. Najprije je svjetlost, beskrajni izvor iz kojeg ističe materija i raspoređuje se u svim oblicima koji predstavljaju svemir i Zemlju sa svim njenim vidovima života.

Malo poznati Tesla

Svjetlost bijele golubice

Naizgled paradoksalno, Nikola Tesla, tvorac suvremene elektrotehnike i teleautomatike, inače veliki racionalista i zastupnik prosvjetiteljskih ideja, po svemu sudeći, bio je podložan neobičnim parapsihološkim doživljajima, vizijama i mističnim stanjima. Na to, prije svega, neumoljivo ukazuju brojne činjenice o kojima izvještava sam naučnik, kao npr. o svom parapsihološkom doživljaju kojeg je imao kada mu je majka umrla i mnogim drugim.

Tako, recimo, Tesla u autobiografskoj knjizi “Moji izumi” navodi niz primjera vlastitih čudesnih, parapsiholoških doživljaja iz djetinjstva i rane mladosti. On tu spominje „svoju čudnu boljku”, neobične slike koje su mu se priviđale kada je bio dječak. „U tišini noći, nepozvane žive slike tih prizora javljale bi se sada pred mojim očima i uporno odoljevale svim naporima da ih odagnam. Ponekad bi bile tako stvarne u prostoru iako sam kroz njih mogao proći rukom”, opisuje Tesla. Pošto su ga ove pojave uznemiravale, stvarale nelagodnost i izazivale zabrinutost, on se obratio stručnjacima, ali oni nisu imali pravi odgovor.

Dijete groma

Veliki naučnik bio je uvjeren da mu je samo proviđenje već na rođenju podarilo izuzetnu sudbinu i natprirodne moći. Postoji legenda, draga Tesli, po kojoj je pronalazač naizmjenične struje, rođen u jednoj zastrašujućoj, olujnoj ljetnjoj noći kada su sijevale munje i udarali gromovi. Babica koja je porađala njegovu majku, preplašena tim sijevanjem, protumačila je ove nebeske pojave kao znakove izuzetne sudbine novorođenčeta i rekla je rodolji da će ono biti „dijete groma”. Kako piše jedan Teslin biograf, ova neobrazovana žena iz naroda „nije mogla ni pretpostaviti koliko je bio tačan ovaj njen opis čovjeka kojega će sudbina učiniti kreatorom umjetnih munja, dovoljno jakih da prodrmaju cijeli svijet” .

Mlaz mistične svjetlosti

Za ovaj mistični doživljaj bijele golubice, važno je ono što Tesla kaže o „snažnim mlazevima svjetlosti” koji su izbijali iz njenih očiju. Ono što Tesla nije znao, već je samo slutio, o smislu tajanstvene svjetlosti, mi danas znamo. U mnogim mitologijama i religijama, svjetlost je univerzalni, arhetipski simbol duha, božanstva i mistične spoznaje. Svjetlost simbolizuje prosvjetljenost, dobrotu, božansku prirodu i život nasuprot tami koja simbolizuje neznanje, zlo i smrt.

U Starom zavjetu Bog riječju stvara svjetlost i odvaja svjetlost od tame. I u hinduizmu, budizmu i drugim religijama svjetlost simbolizira istinu, spoznaju i apsolutnu, onostranu realnost. U drevnom indijskom pjevu Bhagavad-gita uzor teofanije je „blistava bujica svjetlosti”. Buđenje neobične svjetlosti je dakle, numinozni doživljaj, susret sa božanskom snagom i onostranom, apsolutnom stvarnošću. U poglavlju „Doživljaj mistične svjetlosti”, slavni istoričar religije piše: „Onaj ko je upoznao takav doživljaj (mistične svjetlosti) pretrpio je ontološku mutaciju: stekao je drugi način bivstvovanja koji mu omogućuje pristup svijetu duha”.

Susret sa misterioznom svjetlošću je za Teslu bio tako upečatljiv zato što je izazvao u njemu radikalnu unutarnju promijenu, tačnije, duboki i trajni duhovni preobražaj.

Obzirom na to da Tesla nije imao djece, njegov nećak Sava Kosanović dan nakon ujakove smrti došao je u sobu hotela „Njujorker”, gdje je Tesla živio, kako bi pronašao oporuku. Iz sefa je uzeo Tesline fotografije, a zatim je nepoznati bravar namjestio novu kombinaciju na sefu. dan poslije, uz pratnju osobe iz Službe za kontrolu imovine stranaca, sva imovina je zapečaćena i odnesena u skladište na Manhetn. Nekoliko godina kasnije, Kosanović je od radnika u skladištu saznao „da su ljudi iz FBI dolazili noću i snimali”. Tadašnji direktor FBI Edgar Huver demantovao je bilo kakvu umješanost, ali vrijeme je pokazalo suprotno.

Naime, vlada SAD je tokom rata u Vijetnamu počela istraživati tzv. ratovanje vremenom. Cilj je bio da se produži sezona monsuna i uspori kretanje neprijatelja. Istraživanje se baziraloo na Teslinoj teoriji o obilju električne energije koja slobodno pluta u Zemljinom ionskom omotaču. Od projekta se odustalo zbog zabrane UN-a, ali desetak godina kasnije, tokom hladnog rata, program je obnovljen.

Rusi su već znali kako da se utiče na gornji dio atmosfere. Prema jednoj verziji, njima je Tesline dokumente predala vlada SFRJ. Prema drugoj dokumente im je dostavio Teslin pomoćnik Spanijel, koji je bio sovjetski simpatizer. Rusi su stvorili umjetnu ionizaciju u atmosferi razorne snage koja služi i kao elektromagnetski štit protiv raketa. Amerikanci su reagovali programom „Ratovi zvijezda”.

Veliku pažnju izaziva i tajna Teslinih „zraka smrti”. Jedna teorija kaže da je Tesla njima izazvao misterioznu tungusku eksploziju 1908. u Sibiru. Zamolio je istraživača Roberta Peary, koji je tada krenuo na Sjeverni pol, da ga obavijesti o događajima s puta. S tornja „Bardenslif” pored laboratorija usmjerio je zračni top prema Arktiku. Peary je javio o eksploziji u Sibiru, koja je ravna eksploziji do 15 megatona TNT-a. Ipak, najviše pažnje izazvao je „Fladelfijski eksperiment” iz 1943. Tesla je vodio projekat „Duga” u kojem je niskofrekventnim magnetskim poljem pokušao sakriti ratni brod od radara. Brod je postao nevidljiv, ali ljudskom oku. Kad su generatori ugašeni, brod se pojavio. Al Bielek, jedan od mornara s broda, otkrio je da je Tesla još 1942. počeo sabotirati istraživanje kad je shvatio da će ljude iskoristiti za eksperimente. Kad se povukao s projekta, bio je obilježen kao odmetnik. Tu priča dobija obrt. Na ulici ga pod čudnim okolnostima udara automobil. Oporavio se, ali ga poslije par mjeseci pronalaze mrtvog u hotelu.

Prema službenom izvještaju umro je od tromboze.

Zanimljivo je da ni agenti FBI, koji su Teslu pratili u stopu, nisu znali tačno kad je on umro. Agent FBI u dokumentu od 12. siječnja 1943. kaže: „Naknadno istraživanje pokazalo je da je Tesla umro 8. januara, a ne u četvrtak, 7. januara, kao što je bilo javljeno”.

Malo je, međutim, poznat Teslin doprinos medicini. Istoričari medicinskih nauka najvažnijim Teslinim doprinosom toj oblasti smatraju primjenu struje visoke frekvencije. U pokušaju da odstrani zvučne vibracije koje su otežavale korištenje naizmenične struje za lučnu svjetiljku, on je konstruirao alternator visoke frekvencije, što ga je dovelo i do proučavanja svojstava ultrazvuka.

Uvijek tajanstven

U zimu 1891. Tesla je prvi put otkrio javnosti da struja brzih oscilacija može prelaziti preko ljudskog tijela, a da ne izaziva ni grčenje mišića, niti oštećenje tkiva. Tvrdio je da je do ovog zaključka došao eksperimentiranjem na vlastitom tijelu. Naučni svijet je ubrzo poslije toga obaviješten o fascinantnim svojstvima Teslinih struja. U Njujorku, Londonu i Parizu izveo je čuveni test sa svjetlećom cijevi u ruci, pri čemu se izložio struji od 50.000 volti. Eksperiment je odjeknuo kao senzacija i nagoviještao je mogućnost terapijske primjene struje visoke frekvencije i napona.
Na predavanju povodom godišnjeg skupa Američkog udruženja za elektroterapiju, u septembru 1898. Tesla je sintetizovao sve svoje radove koji se odnose na elektroterapiju. Opisao je tri grupe fizioloških efekata struje visoke frekvencije. Pomoću probe na vlastitiom tijelu utvrdio je da ove struje mnogu izazovati, osim toplotnog efekta, veliki umor, sanjivost i promjene u disanju i cirkulaciji krvi. Osim toga, vjerovao je i u baktericidnu moć svojih struja.

Drugo područje Teslinih istraživanja od interesa za medicinu bili su X zrake. Izvodio je pokuse s cijevima punim razređenog plina i elektrodom od rubina, pri čemu je dobio snop elektrona, danas znanih kao X zrake. Savremenici su tvrdili da je bio jednostavno opčinjen ovim misterioznim zrakama, ali je eksperimente morao napustiti zbog požara u svojem laboratoriju.

Misao na mrežnjači

Jedna od prvih fotografija pomoću X zraka koja je napravljena u SAD, kako se navodi u „Phloistonu”, časopisu za istoriju nauke, djelo je drugog fizičara srpskog porijekla Mihajla Pupina, profesora na Univerzitetu Kolumbija. Prema dosjetki ovog naučnika, „juriš na eksperimentisanje X zrakama podsjeća na juriš na Zapad za vrijeme zlatne groznice”. Uzbuđenje je vladalo u laboratorijima Edisona, Pupina, Heringa, Frosta, Tomsona i Tesle. Samo je Tesla, međutim, koristio veliku prednost što je mogao adaptirati svoje aparate visoke frekvencije u moćne izvore X zraka. Ipak, u tekstu objavljenom 1896. iskazuje veliko poštovanje Rengenu za njegovo divno otkriće i opisuje usavršene metode za dobijanje rendgenskih snimaka.

Tesla je kasnije više puta doticao i probleme opšte biologije. Kretanje je za njega osnova života. Ponašanje bića potpuno određuju vanjski faktori. Kao pravi inženjer, Tesla analizira automatizam živih bića. Bez naučnog obrazovanja iz fiziologije i biologije on se gubi, naročito krajem života, u metafizičkim spekulacijama koje su zaprepašćivale ondašnju javnost mješavinom grandioznosti i naivnosti.

Nikola Tesla je bio očaran i osobinama ljudskog oka. Zbog pogrešne interpretacije jednog naučnog teksta povjerovao je u postojanje neke vrste „fluoroscencije” oka za vrijeme moždane aktivnosti. Posvetio je mnogo napora želji da fotografiše ljudsku misao, jer je bio uvjeren da se intelektualna aktivnost vjerno odražava na mrežnjači.
24.05.2012.

FATIMA (ROBINZON) NILSSON

  

fatima_nilson_181608583Sretnem je juče preko puta gradske biblioteke u kafe, pitam šta radi, kaže kafic je njen. Lijepa, vesela bez leptir mašne, sve nagovještava da bi moglo da krene robinzonski, a kako bi drugačije. Ubrzo nam se pridruži Lars, zagrli nju pa kad je htjela da nas upozna, zagrli i mene. Žena se zbuni, ne zna da se mi poznamo po ekološkoj liniji, on njoj gazda, valsnik zgrade u kojoj kafić drži. Taj dio priče ni ja nisam znao, sad sam puno toga na svoje mjesto stavio. Držimo fige Fatimi, čije je ime i zvanično ušlo u listu švedskih imena. Pravilo je kad se učestalost određenog imena popne  do određenog nivoa onda postaje domaće, tako bilo i sa imenom Fatima i ni jednoj bidali više neće naum pasti da tvrdi da je muslimansko.



Sad znamo Fatima je ostala među šest besmrtnih i onda pala sa daske nad vodu nadnešene, pala i ispala, tako je to u igri, u životu je malo drugačije.

 Za Robinzona Krusoa, ste čuli, čitali knjigu, gledali film, ali o Fatimi Robinzon, izuzmu li se pasionirani gledaoci švedskog TV-a, sumnjam da ste i razmišljali, čuli. E ova priča govori upravo o njoj, heroini, koja iz dana u dan promiče švedskim TV4 u popularnoj, ali i surovoj, 42-dnevnoj avanturi „Robinzon“. Onaj ko prođe kroz tu priču u Švedskoj stiče oreol junaka, po prvi put u tu priču se uključila i jedna Bosanka (Banjalučanka), djevojačko, Fatima Ašić.

Sjedim u kafani i čekam je. Kroz glavu promećem slike žene sa šeširom od repuha na glavi, na njoj haljinica od kože tek saderane divlje životinje nevješto komadićima opute šivena, o pijasu nož na dohvatu ruke. I dok sam je tako oskudno odjevenu pratio prašumom bez idgje ikoga, na vrata se pojavi stasita, ukusno odjevena, ljepotica po ramenima raspletene zlatne kose. Zatečen, pružam ruku u plave oči zagledan, zaboravljajući Danijela Defoa i njegovog Krusoa, posvećujući se Fatimi Robinzon, i plavetnilu njenih očiju boje neba ili duboka mora, dok me nije tamo i odvela, baš na more daleko i pod nebo vedro.

„Uvijek sam furala svoju furku“, poče kasnije o sebi i putu koji je vodio prema avanturi, doživljaju, neobičnu iskustvu, žargonom sarajevskog (banjalučkog) kafića. Pričala mi je da kroz život nikad ni u čemu nije bila prva, uvijek tu na dohvat najboljeg (najboljih). „Imati nekoga ispred, znači imati izazov, skupljati snagu da se postigne više, istrči još jedan krug.“

Kaže da u toj svojoj „furci“ nije vidjela brak kao šansu, poput njenih prijatlejica, dugo sama pod zvijezdama hodila. Biološki sat je prozvao te je sa 28 godina rodila prvo dijete Dina, pet godina kasnije i Andrea. Uz mlađeg sina imenu dodala i ono Nilsson. Rekla mi je i da je u životu veliki „fajter“, radi puno, držala restoran oko devet godina, trenira po pet puta sedmično, čita...

U jednoj pauzi između dva posla dobila je želju da se odmijeri sa drugima, testira sebe. Put prema Robinzonu nije joj odmah bio u ideja. Prijavila se na takmičenje majstora kuhinje. Otišla je u Štokholm, sva snimanja obavila, kad se ispostavilo da kandidat nemsije biti u profesionalnom poslu kuhara zadnje dvije godine, ona bila. Takmičarski duh u njoj novi adrenalin kupio.

Poslala je pismo prema konkursu za Robinzona 2011. Pisala sve suprotno od one idealne slike koju obično o sebi dajemo, poslala fotografiju u odori domaćice. Pozvali je u Štokholm na prva testiranja. Kasnije je saznala da je takvih, što su htjeli probati nešto novo, bilo 9000.

„Idite kući, ako vas zovemo, ušli ste u uži izbor, ako ne zovemo, hvala na učešću“.

Fatimu zvali, ušla u uži izbor među 38 žena.

U martu ih ponovo zvlali, rekli da ponesu sportsku opremu i kupaće kostime. Osam sati im testirali psiho-fizičku izdržljivost, posmatrali, pregledali i ponovo rekli: „Idite kući, ako...“.

Pozvali je nekoliko dana kasnije i počeli... kao da im je žao, ali oni... BEZ NJE NE IDU!

U međuvremenu je uslijedilo potpisivanje ugovora o pravilima igre. „Ukoliko pojedete bilo šta što nije predviđeno uputstvima preživljavanja... napuštate... ukoliko ste zbog bolesti isključeni iz igre više od 24 sata, napuštate... ukoliko vam se nešto desi...“, ona sve potpisala.

Sledećim uputstvom 23 aprila otišla za Štokholm, hotel... taj i taj. Dočekali je na vratima sa novim uputstvima: „Idi u svoju sobu, naruči večeru, ali u hol ne smiješ izlaziti.“ Novim uputstvom odletila do Manile. Sa sobom nosila toaletnu haljinu i kupaći kostim, tako pisalo u uputama. U Manili imali svečani prijem u nekakvom ministarstvu i pravo sa prijema, u toaletnim haljinama ih pokupili u helikopter i odveli na pješčanu plažu pustog ostrva El Nido.

El Nido i bukvalno preživljavanje

„Odoh da nam donesem jagode u čokoladu umočene“, kažem junakinji praveći pauzu u razgovoru, da se pripremim na ono što joj je ostavilo pečate zadovoljstva u duši, ali i prave velike pečate od ujeda komaraca po tijelu, to sam primjetio na onom otkrivenom dijelu nogu.

Na plaži pustog ostrva El Nido, su taj dan uspjele napraviti neku kolibu, po njoj prostrijeti suha lišća i tako ih zatekla sablasna noć. Od 80 ljudi koji su se vrtili oko njih sa naredbama i snimanjem, njih osam žena, sa toaletama i kostimima za kupanje, ostale u prašumi same. (Dva dana kasnije im još četiri pridodali i podjelili u dvije grupe).

Sa zalaskom sunca, idila se u moru pretvarala, radost u strah samoodržanja. Tad je počalo orkestriranje prirode, noćnim kricima, zvižducima, šumovima na koje nisu bile pripremljene. Smrzavale se i pribijale jedna uz drugu, sabijale u grudvu, čuvajući toplotu, razgoneći strah. I tako pet dana, prije nego će im se i muški dio takmičara pridružiti. Sakupljale hranu, čupajući korjenje, kokosove orahe, loveći izbačene školjke i ribe po plaži. Taj peti dan im donijeli i noževe, prvo oružje i sretstvo za preživlajvanje.

Fatima u sebi presabirala bosanska iskustva preživljavanja, ružila sebe što se nikad sa izviđačima i planinarima nije družila, posmatrala onaj ženski dio društva osluškujući čim strah i opasnost razgone. Nekima nedostajao nakit, nekima slatkiši i bogata trpeza, nekima dragi da mu se u zagrljaj sakriju. Fatima vodila neku duboko svoju igru, čudila se malodušnosti drugih, potiskivala svoju, izdizala se iza svega, znala što je ovdje i šta želi, da odnese pobjedu nad samom sobom, da se kući vrati kao „nova JA“.

 

Glad ih morila, ali i strah da u usta stavljaju sve što za hranu nađu. „Mali dio korjena je jestiv, dosta životinja je otrovno, udarac kokosa u glavu je smrtonosan...“ odzvanjale im upute u ušima dok su sakupljale suharke za vatru, kamenom i željeznim nožem palile vatru, takmičile se. Njima sve bilo bukvalno preživljavanje u prirodi, gdje su im šanse bivale veće što su više postajali tim, porodica, „prvobitna zajednica“.

Organizatora prevarila meteorologija, klima se naglo pogoršala, monsuni stigli prije nego su ih planirali, ali pravila igre ostala ista, takmičari skoro svi na broju, (Petra je dobila moždani udar i hitno prebačena za bolnicu). Jedan dan su ih brzim gliserom, u kupaćim kostimima povezli na neko drugo ostrvo zbog takmičenja. Vjetar hladni more u valove gužvao, gliser lomio i jedno i drugo, one od hladnoće svokotale, molile Boga da sve što prije prođe. Čula jednu iz pratnje kako nekome u motorolu govori da su upravo njoj usne pomodrile. Onaj odgovorio da treba da se kreću, a oni na brodu u brzoj vožnji. Ispostaviće se da su bile zaboravile zastavu a bez nje se nisu mogle takvičiti. Pretpostavljate, nemilosrdnim direktivama su se morali vratiti po zastavu, ponovo brzom vožnjom i ponovo one samo u kupaćim kostimima po nevremenu od kog se kosti lede.

 

„O svemu ostalom će gledaoci TV-a moći dobiti sliku gledajući samu seriju i našu junakinju, zar ne?“ pitam Fatimu.

„Ne“, kaže ona drmajući glavom kao da hladnoću sa sebe stresa i nastavlja, „Mi smo samo radile po direktivama, osjećaju, instinktu, oni su snimali, montirali, to je samo priča za publiku i kratko vrijeme. Život na El Nido, je život i iskustvo za sebe“.

Premijera „Robinzon 2011“ je bila 29 avgusta, učesnici su pozvani u Štokholm na svečanost.

„Zadovoljna si onim što si dobila?“, pitam gledajući je kako po glavi pretura iskustvo, zadovoljstvo, avanturu nad avanturama.

„Više nego zadovoljna, u divljini sam se borila sa divljinom i samom sobom, sad sam jača, iskusnija, neka nova JA.“

„Ti imaš mnogo više vrijednosti nego si ih svjesna“, rekao joj direktor TV4 čestitajući na svemu što je pokazala, izdržala, baš tu na promociji.

„Ja se pravila kao da ga nisam dobro ni čula a u sebi kvasam k`o germa“, kaže Fatima Robinzon, ponovo onim šeretskim žargonom naših kafića, svojstvenim mladosti koja isustvima sustiže svoje neostvarene želje.

Ko je pobjedio, pitam nebih li je zatekao?

„Pravila igre mi ne dozvoljavaju da o tome govorim, gledaocima bi tim i dio zabave prestao“, govori Fatima za robinzonsko iskustvo jača.

Autor: Ševko Kadrić

23.05.2012.

POUKA NEODOBRENOG DOKTORATA: NE PRIMAJ USLUGE OD LOŠIH LJUDI

Malo je vjerovati da je Dubravko Lovrenović imao u vidu ovo o čemu Borogovac piše pokrećući proces neodobravanja izrade i odbrane doktorske disertacije spomenutog Alispahića, vjerovatno je priliku iskoristio i Borogovac da spočita Alispahiću na nedoslijednosti, dajući oduška i sopstvenoj sueti, ali o tekstu valja razmisliti ne zbog aktera ovog događaja već kredibiliteta i hrabrosti (građanske kuraži) kao osnovnog obilježja intelektualnog djelovanja. I zato tekst i prenosim. Na žalost, hrabri, dosljedni intelektualci na prostoru Balkana u cjelini kao da ne postoje, ili nemaju uticaja na javnost, kleronacionalizmi i poslušnost iznova uzimaju maha, čak i preuzimaju vlast.
 
Pisao sam o singltonima, kao svjetiljkama i svjedocima vremena koje masa gazi kad joj se dostojanstveno podsmijavaju da bi kasnije pleli o njima mitove braneći sopstvenu čast ostavljajući djeci uzore. Takav je Elzet kod Nijemaca (čovjek koji je pokušao ubiti Hitlera spašavajući i svoj i tuše narode), Bogdan Bogdanović ili Srđa Popović kod Srba, Šveđni su u Drugom svjetskom ratu pomagali Hitlera, prodavali mu rude, pustili ga da prođe kroz zemlju i napada Norvešku i Britaniju, ali su kasnije pronašli jednog što je pomagao Jevreje u Njemačkoj i danas ga slave, prave filmove o njemu...

Ovo što Borogovac spočitava Alispahiću, Bosanci (Bošnjaci) po svijetu ni dvadeset godina od početka golgote i progona ne razumiju, oni još uvijek po klubovima kače Aline slike i skakuću pod fesovima koje im je Cerić sa ulemom na glavu stavio. U međuvremenu zaboravljaju i ko su i odakle su protjerani i kuda im je ići...

PRENEŠENO


Piše: Dr. Muhamed Borogovac



Dr. Muhamed Borogovac Ovo je moja reakcija na tvrdnju Fatmira Alispahića da njemu ne dozvoljavaju da doktorira zato što je on borac za prava Bošnjaka. Ubijeđen sam da će ovaj članak dugoročno koristiti Fatmiru Alispahiću ukoliko ga pažljivo pročita i usvoji, te ako ubuduće počne voditi računa o svome kredibilitetu.

Osnovna stvar koju bi trebao posjedovati svaki intelektualac, a pogotovo doktor nauka, je nivo inteligencije koji mu omogućava da shvati puni smisao riječi kredibilitet i integritet ličnosti i da shvati da je apsolutno neophodno da se u svakom trenutku ponaša kao ličnost od integriteta. U suprotnom će izgubiti kredibilitet te će sve što kaže biti uzalud. Ne može se natezati "istina" kako ti u trenutku odgovara i pri tome sačuvati kredibilitet.

Kada je Fatmir u pitanju, upravo je nedostatak kredibiliteta problem, a to se vidi u svakom njegovom članku.

Ne može se kazati da je neko borac za bošnjačka prava ako je on onaj posljednji "intelektualac" (tačnije, "naručeni pisac") koji još uvijek brani najveće neprijatelje Bošnjaka, Aliju Izetbegovića i Mustafu Cerića. Alija Izetbegović je ključni čovjek, izvođač na terenu, četničkog projekta uništenja Republike BiH, a to je omogućilo genocid, i to Fatmir zna. On je čitao naš Glasnik kada je na našoj listi bilo svega nekoliko stotina čitalaca, i prenosio naša otkrića o izdaji Alije Izetbegovića, prikazujući ih kao svoja, što mu ne zamjeramo, jer to je bila cijena koju smo rado plaćali da bi se širila istina.

Nažalost, kada je Fatmir vidio da nije profitabilno ni popularno pričati protiv Alije Izetbegovića i ostalih bošnjačkih stubova izdaje Republike BiH, on nam je okrenuo leđa i odjednom počeo napadati nas, a Aliju i njegov tim (Cerića, Filipovića...) kovati u zvijezde, ne osvrćući se na pojmove kredibilitet i integritet. Time je direktno doprinijeo zbunjivanju Bošnjaka, usporio put istine, a istina nam je apsolutno neophodna da bi se iščupali iz kandži Udbe i krenuli ka slobodi.

Fatmir AlispahićKako se Fatmir može smatrati borcem za bošnjaštvo, a istovremeno braniti Reisa Mustafu Cerića, čovjeka koji kaže da smo nastali sa dolaskom Turaka u Bosnu, čime nas pretvara u poturice, tj. od autohtonog stanovništva Bosne pravi "Turke" da bi četnici mogli nastaviti sa vjekovnom genocidnom parolom da oni "oslobađaju svoju zemlju od Turaka". Zar je to borba za bošnjaštvo i zar je to borba protiv genocida?

Ustvari, prodajući narodu najveće izdajnike Bošnjaka kao perjanice bošnjaštva, Fatmir Alispahić samo čuva stubove četničkog projekta u Bosni i Hercegovini, vjerovatno ne shvaćajući težinu djela kojeg čini protiv Bošnjaka. Zato se njegova priča protiv srpskih izvođača genocida, a koja je i prije njega, još za vrijeme rata bila dokumentovana i u BiH i u bitnim svjetskim medijima i instancama, npr. na nadležnim sudovima, može samo shvatiti kao ulaznica u bošnjačke patriotske duše kojima onda Fatmir servira naručenu priču o Aliji Izetbegoviću, Mustafi Ceriću, Muhamedu Filipoviću... kao perjanicama bošnjaštva.

Kako se može boriti protiv Dejtona, a čuvati leđa Aliji Izetbegoviću, kreatoru Dejtona? Kako se može boriti za Republiku BiH, a propagirati Cerićevu "bošnjačku" akademiju (BANU), čija je jedina funkcija bila da već svojim osnivanjem u Sarajevu poruči svijetu da i Bošnjaci ne žele 'Akademiju nauka i umjetnosti BiH' (ANUBiH), tu instituciju Republike BiH (osnivanje te BANU bi imalo smisla jedino da je ona osnovana samo u Novom Pazaru kao Akademija Bošnjaka u Srbiji). Pravi bošnjački patrioti bi se trebali boriti za očuvanje svake institucije Republike BiH, uključujući i ANUBiH, sve drugo je izdaja RBiH, a time i bošnjaštva, bez obzira na verbalnu kuknjavu kako su Bošnjaci ugroženi od Srba i Hrvata.

Alispahić u intervjuu za TV 'Alfa' odaje priznanja Aliji Izetbegoviću da je uradio "dosta finih stvari", a jedino mu zamjeri što nije završio posao, što nije osnovao bošnjačku akademiju. On očigledno "ašikuje" sa "bošnjačkom akademijom nauka", što znači da će on zabiti još jedan nož u leđa Republici BiH, radi još jedne potpuno bezvrijedne promocije za akademika BANU, koja će ga još više zadužiti kod izdajnika i još više učvrstiti u njihovom projektu, a time još više srozati njegov kredibilitet. On se zgražava na pritajene anonimne Kusturice, dok istovremeno kreatore i bošnjačke čuvare Republike srpske uzdiže kao perjanice bošnjaštva. Za pametne, kontradikcija do kontradikcije, da ti bude muka.

Perjanice bošnjaštva su oni ljudi koji ustrajavaju u borbi za Republiku BiH, a to znači ustrajavaju u istini o izdaji Republike BiH i koji su zato ignorisani i bojkotovani od režimskih medija.

Na kraju istaknimo nekoliko postulata kojih bi se svaki intelektualac trebao pridržavati, a kojih se Fatmir ne pridržava, pa zato sada plaća cijenu.

Ne postoje naručeni pisci, jer ako su naručeni, onda nisu pisci. Nije tačna Fatmirova doktrina da je pisac isto kao i krojač, da se piscu ide po naručeni članak kao što se krojaču ide da se naruči odijelo.

Ako pišeš naručene članke, onda neminovno zapadaš u kontradikcije, i onda se otkriva nedostatak kredibiliteta. To čini da u ljudima proradi osjećaj za pravdu, da ljudi naprosto neće da pristanu na takav tretman, na takav atak na njihovu inteligenciju.

Ne kažem da su svi koji su glasali protiv Fatmirovog doktorata imali na umu njegove probleme sa kredibilitetom. Vjerovatno neki od njih vjeruju u stereotip režimskih BiH medija da su Cerić i Fatmir "bošnjački nacionalisti" te da su glasali protiv Fatmira zbog svojih nečasnih šovinističkih razloga. Međutim, sigurno je da je Fatmir ostao kratak i za glasove ljudi koji misle da su kredibilitet i integritet neophodni uslovi da bi neko bio intelektualac i doktor nauka.

(NKRBiH)

20.05.2012.

22.05.2012.

SAMIR MEHMEDOVIĆ DEBA, dugoprugaš iz Bjeljine


Š. Kadrić

SAMIR MEHMEDOVIĆ DEBA, dugoprugaš iz Bjeljine  Š. Kadrić       Samir Mehmedović – Deba    Moram priznati da sam se uvijek divio i čudio maratoncima, zamislite stazu od nekoliko desetina kilometara i na pucanj počinjete trčanje. Nekad su maratonci bili polu bogovi, nacionalni heroji čija su se imena sa strahopoštovanjem vijekovima izgovarala, ova moderna su masovna, pokrivena kamerama n asvakom ćošku, ali biznis otišao još i dalje, pozivom na određeni broj možete svog favorita pratiti u stopu, stalno vam javljaju, evo ga, sad ovdje sad ondje.    Geteborški maraton je treći po važnosti u Švedskoj, staza mu je duga 42 195 m ili nešto duža od 42 kilometra. Dobro ste pročitali kao da trčite od Sarajeva do Visokog pa još malo prema Kaknju. Znam da se nekima već u startu ne trči, pitaju se šta će u Visokom ili ono malo prema Kaknju, ali to zaboravite, na ovom geteborškom maratonu imamo mi i svog junaka nastavnika muzike i zove se Samir Mehmedović Deba. Niste znali? Sad znate.    Štokolski sam propratio prateći Borja iz Varnama, čovjek VH zgrada pola grada ali trči maraton svake godine, zajedno smo trenirali u teretani, družili se čovjek mi sve potanko ispričao. U Helsingborgu se počeo družiti sa šeficom gradske biblioteke, kad i ona udarila na maratonske sihre, pratio sam je dok je trčala po Aziji u vrijeme monsuna. Žena cijeli odmor potrošila na maraton i dobar dio ušteđevine.     Tražio sam ih i na skorašnjem geteborškom maratonu, ali mi prije toga skrenu pažnju poznato ime, drag lik Samir Mehmedović, muzičar iz Bjeljine, nastavnik u švedskoj.    Pratim ga u prolazima, kasnije zovem da čestitam, čovjek istrčao svih 42 kilometra i još nešto. On se čudi mom čuđenju ovo mu osmi maraton, osmo istrčavanje cijele staze. Bravo dugoprugaš iz Bjeljine.    Kaže prvi put je trčao Götebors varvet (pola maratona) 2007 kada je imao 44 godine  a počeo da trenira 2005  a najveći razlog mu je bio problem sa kilažom i naravno zdravstveni razlozi. Tad mi prođe kroz glavu da i danas nosi nadimak, sa kojim više nikakve veze nema, Deba.      Kaže Samir da je 6 puta trčao Göteborgs varvet 2007 -2012 i 2 puta Štokholmski  marathon (2008 i 2009, nudeći priču za svako trčanje, pripreme, probijanje kroz masu do cilja. A masa, ponekad i desetine hiljada. Priprema se cijele godine, održava kondiciju u teretani a pred sam maraton trči gradom, parkovima, pored rijeke, po kiši suncu, nekad sam nekad mu se i supruga Azra pridruži dok nenađe razlog da odustane, teško joj pratiti pravog maratonca, makar joj i suprug bio.      U čemu je ljepota maratonskog trčanja, pitam djeleći radost, puštajući ga da uživa u upravo istrčanoj stazi od 42 kilometra?    ”Osjećaj da sam uspio iztrčati 42 kilometra, ja koji se nikada nisam bavio  niti jednim sportom, taj čarobni osjećaj kada sam utrčao u Štokholmski stadion se ne može opisati a u isto vrijeme je nagrada za sve što sam uložio da bih tamo stigao”, govori kao da sad prolazi kroz kapiju stadiona u Štokholmu a publika aplaudira i kralj Gustav lično pozdravlja maratonce.     Čak sam zadovoljan i vremenima, nastavlja poslije onih aplauza koji su mi kroz uši protutnjali,  najbolje vrijeme u Göteborgu sam istrčao za 1h 42 minuta  a u Štokholmu  4h i 10minuta.    Govori dugoprugaš iz Bjeljine ponosan na uspjeh, djeleći radost sa nama, pozivajući na trčanje.
Samir Mehmedović – Deba

Moram priznati da sam se uvijek divio i čudio maratoncima, zamislite stazu od nekoliko desetina kilometara i na pucanj počinjete trčanje. Nekad su maratonci bili polu bogovi, nacionalni heroji čija su se imena sa strahopoštovanjem vijekovima izgovarala, ova moderna su masovna, pokrivena kamerama n asvakom ćošku, ali biznis otišao još i dalje, pozivom na određeni broj možete svog favorita pratiti u stopu, stalno vam javljaju, evo ga, sad ovdje sad ondje.

Geteborški maraton je treći po važnosti u Švedskoj, staza mu je duga 42 195 m ili nešto duža od 42 kilometra. Dobro ste pročitali kao da trčite od Sarajeva do Visokog pa još malo prema Kaknju. Znam da se nekima već u startu ne trči, pitaju se šta će u Visokom ili ono malo prema Kaknju, ali to zaboravite, na ovom geteborškom maratonu imamo mi i svog junaka nastavnika muzike i zove se Samir Mehmedović Deba. Niste znali? Sad znate.

Štokolski sam propratio prateći Borja iz Varnama, čovjek VH zgrada pola grada ali trči maraton svake godine, zajedno smo trenirali u teretani, družili se čovjek mi sve potanko ispričao. U Helsingborgu se počeo družiti sa šeficom gradske biblioteke, kad i ona udarila na maratonske sihre, pratio sam je dok je trčala po Aziji u vrijeme monsuna. Žena cijeli odmor potrošila na maraton i dobar dio ušteđevine.

Tražio sam ih i na skorašnjem geteborškom maratonu, ali mi prije toga skrenu pažnju poznato ime, drag lik Samir Mehmedović, muzičar iz Bjeljine, nastavnik u švedskoj.

Pratim ga u prolazima, kasnije zovem da čestitam, čovjek istrčao svih 42 kilometra i još nešto. On se čudi mom čuđenju ovo mu osmi maraton, osmo istrčavanje cijele staze. Bravo dugoprugaš iz Bjeljine.

Kaže prvi put je trčao Götebors varvet (pola maratona) 2007 kada je imao 44 godine  a počeo da trenira 2005  a najveći razlog mu je bio problem sa kilažom i naravno zdravstveni razlozi. Tad mi prođe kroz glavu da i danas nosi nadimak, sa kojim više nikakve veze nema, Deba.


Kaže Samir da je 6 puta trčao Göteborgs varvet 2007 -2012 i 2 puta Štokholmski  marathon (2008 i 2009, nudeći priču za svako trčanje, pripreme, probijanje kroz masu do cilja. A masa, ponekad i desetine hiljada. Priprema se cijele godine, održava kondiciju u teretani a pred sam maraton trči gradom, parkovima, pored rijeke, po kiši suncu, nekad sam nekad mu se i supruga Azra pridruži dok nenađe razlog da odustane, teško joj pratiti pravog maratonca, makar joj i suprug bio.


U čemu je ljepota maratonskog trčanja, pitam djeleći radost, puštajući ga da uživa u upravo istrčanoj stazi od 42 kilometra?

”Osjećaj da sam uspio iztrčati 42 kilometra, ja koji se nikada nisam bavio  niti jednim sportom, taj čarobni osjećaj kada sam utrčao u Štokholmski stadion se ne može opisati a u isto vrijeme je nagrada za sve što sam uložio da bih tamo stigao”, govori kao da sad prolazi kroz kapiju stadiona u Štokholmu a publika aplaudira i kralj Gustav lično pozdravlja maratonce.

Čak sam zadovoljan i vremenima, nastavlja poslije onih aplauza koji su mi kroz uši protutnjali,  najbolje vrijeme u Göteborgu sam istrčao za 1h 42 minuta  a u Štokholmu  4h i 10minuta.

Govori dugoprugaš iz Bjeljine ponosan na uspjeh, djeleći radost sa nama, pozivajući na trčanje.
21.05.2012.

Postavljen stećak na grob Lazara Drljače

Poslije prvog objavljivanja romana "Zaljubljen u sunce" grupa onih koje inspirišu Bogumili, Boračko jezero i slikar Lazar Drljača, pokrenula je akciju podizanja spomenika u obliku stećka velikom slikaru, baš što je i ideja samog romana. U prilogu je učinak te akcije. Vjerovatno smo još daleko od onog kako bi to trebalo da bude, gdje je stećak samo dio memorijalnog centra na Borcima, ali sve što se do sada desilo vrijedno je pažnje i aplauza. Da ako novo izdanje istog romana IK Buybook, juni 2012. bude i novi podsticaj da se Lazi, umjetnosti i ljepotama naših krajolika vratimo, ako to ne uradimo mi, uradiće našeg sina neki sin.

Drugo izdanje romana o poznatom slikaru i boemu

Borci 16 avgust 2010

Stećak na grobu Lazara Drljače (1882 - 1970), 16. avgust 2010. Fotografije uz tekst: Mirsada Ćosić

 
U okviru projekta „Spomen posljednjem bosanskom bogumilu“, u selu Borci kod Konjica, udruženje „Slavika“ iz Sarajeva u nedjelju je postavilo stećak na grob akademskog slikara i boema Lazara Drljače.

Izlagao je širom svijeta, ali se odrekao sjaja metropola i izabrao skroman, samotnički život u planini iznad jezera, zbog čega su ga mnogi doživljavali kao čudaka. Za sebe je govorio da je bogumil i da će kao takav umrijeti.

S obzirom da se na grobove bogumila stavljaju stećci, Lazar Drljača je, 40 godina nakon smrti, dobio “svoj stećak“. To je bila posljednja želja ovog čovjeka koji je živio u prirodi i s prirodom, a koja je ispunjena četiri decenije poslije.

„Na promociji projekta Spomen posljednjem bosanskom bogumilu ’Slavika’ se prvi put predstavlja u javnost ozbiljno i sa svim svojim cijlevimakoji su utjelovljeni u ovom projektu. Mogu reći slobodno da je ovo historijski trenutak zato što je posljednji stećak zabilježen da je postavljen u 15. stoljeću, a mi smo ga, eto, postavili u 21. stoljeću, i to ni manje ni više nego jedno omladinsko udruženje,“
kaže predsjednik „Slavike“ Samir Arnautović.

Umjetnik Lazar Drljača, svojim slikama izazivao je divljenje poznavalaca umjetnosti  širom svijeta. Bio je prava riznica duhovnog bogatstva, studirao arhitekturu i likovnu akademiju u Beču, živio i radio u Parizu, a u rano proljeće 1930. gopine stigao u Konjic, gdje se naredne godine naselio na Boračkom jezeru. Drljača se već tada, sagradivši slikarsku kolibu, pripremao za višedecenijski život na Borcima.

Konjičani se sa ponosom sjećaju ovog velikog umjetnika:

„Kad čitav svijet o Lazi fino kaže, ja nemam riječi.“
„Išao bi sa mnom, dok sam nekad vozio, i u ribu na Boračko jezero. On bi jednu, dvije ribice uhvatio i: ’Meni je dosta to za ručak.’ Dovoljno Lazara poznajem, a smatrao me je kao običan čovjek.“ 
 

Metafora prirodnog

Konjičanka Mirjana Kapetanović, autorica je knjige „Skupni portret slikara - Lazar Drljača“.

„Napisala sam knjigu, završila to, ali svjedno, ovao je bila najveća želja. Ja i moj prijatelj Rudolf Bošnjak pokrenuli smo ovu akciju prije 10 godina. Deset godina je trebalo da se to okreće na internetu, da se piše, ali evo - dođe do realizacije. Lazar nije imao djece, ali svi smo mi njegova djeca,“
kaže Kapetanović.

„Lazo je tu negdje oko nas garantovano. Ja sam napravio digitalnih slika okolo i siguran sam da ću ga naći,“
rekao je Bošnjak.

Stećak na grobu Lazara Drljače (1882 - 1970), 16. avgust 2010. Fotografije uz tekst: Mirsada Ćosić

I za pisca Ševku Kadrića Lazar je bio inspiracija u romanu slikaru posvećenom.

„Oni su se odrekli blagodati Pariza - kada je u pitanju Lazar, i blagodati kraljevskih odora kad je u pitanju Sidarta. Možda su oni insipirativni za generacije koje žive i koje dolaze. Oni su metafora nekog vremena, prirodnog, za kojim mi čeznemo, a nemamo hrabrosti da ga u sopstvenom životu realizujemo,“ 
kazao je Kadrić. 

Udruženje za zaštitu kulturno - historijskog nasljeđa općine Konjic već godinama, kroz različite aktivnosti, čuva sjećanja na Lazara Drljaču. Jedna od njih je i otvorena Škola slikanja posvećena Zuki Džumhuru i Lazi.

„Lazar Drljača je nesumnjivo jedna istinska veličina, čovjek koji je bio u Parizu i dolazio ovdje. Mi smo prepoznali vrijednost i važnost, pa smo pokušali da unesemo ponovo te vrijednosti u ovovremeni svijet vrijednosti, koji se često nakaradno razvijao, te istinske veličine našega vremena i svih vremena. A Lazar Drljača, akadamski slikar, je nesumnjivo bio čovjek, tako da to što smo uradili afirmišući ga, o njemu pričajući, izložbe praveći u Školi slikanja male raje, dajući joj ime Laze i Zuke - je nešto što sigurno zavrijeđuje pažnju,“
kaže predstavnik Udruženja Afan Hajduk.

Tokom boravka na Borcima velikog umjetnika upoznao je i Neđo Simić. Svoja sjećanja na Lazu opisuje ovako:

„Mogu ti kazati da je Lazo u ono vrijeme bio veliki čovjek. Samo imao je težak život.“


"Pravi tvrdi bosanski seljak"


I, zaista, veliki umjetnik na Borcima živio je skromno. Hranio se onim što bi ulovio i upecao na jezeru i Neretvi, prikupio u šumi, iskopao iz zemlje. Ponekad bi mu zatrebala neka stvar iz civilizacije i zato bi, s vremena na vrijeme, radio kod nekog uglednog Borčanina i nakon  nakon naplaćene dnevnice išao u neobičnu kupovinu. Kupovao bi dvije kašike ulja, 20 zrna riže, dvije kašike šećera, kaže Simić.

„Nije on imao pet ljudi na našemu kraju da bi htio od njih uzeti. On se patio, ali ne bi htio uzeti od svakoga,“
priča Simić.

U izradi stećka stećka za velikog umjetnika Lazara Drljaču radilo je udruženje „Slavika“, a prijedlog epitafa obezbijedio je prof. Nenad Tanović, kaže Arnautović.

„Napravljen je od kamena bihacit prve klase, koji je izvađen iz rijeke Une, dakle simbolično sa istog područja odakle potiče Lazar Drljača. Sama lokacija gdje je Lazar Drljača sahranjen je pored Šantića vile u kojoj je on jedno vrijeme živio,“
kaže on.

Stručna saradnica Općine Konjic za kulturno - historijsko nasljeđe Jasminka Džumhur ističe da je ideja „Slavike“ podržana u ovoj općini.

„Podržana je odmah od svih struktura u općini Konjic, kao i u Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika s obzirom da se u neposrednoj blizini nalazi nacionalni spomenik Šantićeva vila,“
istakla je Džumhur.

Lazar Drljača umro je 1970. godine. Za sebe je, još davne 1932. kazao: „Ja sam, vidite, nakon Rima i Pariza, u kojima sam radio i izlagao, postao pravi tvrdi bosanski seljak. Ja sam vam, ustvari, Bogumil“.
Četrdeset godina nakon smrti umjetnika Lazara Drljače ispunjena je njegova posljednja želja:

„NEKA SE ZNA DA
OTKAD NA MENE POSTAVIŠE STEĆAK
NI PUTNICI PO ZEMLJI
NI ZVIJEZDE PO NEBU
NE MOGU DA ZALUTAJU
...MRTAV ŽIVIMA POSTAH PUTOKAZ“

20.05.2012.

KNJIGA U RUCI, RUKA NA KNJIZI

 

Skoro sam slušao predsjednika jednog od udruženja koja se bosanskim nazivaju, kako se „hvali“ da u životu nije knjige pročitao. Bio sam u gostima kod mojih zemljaka i upitah gdje su im knjige, računajući da u domaćinskoj kući mora biti i polica sa knjigama. „Šta će nam knjige da prašinu skupljaju“, ko iz topa mi odgovori domaćica. „Čitate li šta?“, upitah prijatelja na telefon. „Mi radimo, nemamo vremena za besposlice“, odgovori kao zapeta puška. Ove i slične poruke su mi se kroz glavu prometale dok sam se sa sajma knjige vraćao „kući“ zagledan u dosta Milutina i knjigu u njegovoj ruci, na jednom od kamenih stećaka uklesanom prije oko 900 godina. Gledam iznad Milutina slova, prava pravcata i poruku bosančicom pisanu, knjigu u ruci i mač ili štap o pojasu, te počeh da mu se izvinjavam zbog potomaka, što se toliko godina poslije njega fale onim što nije za falu. Bunt iz mene krenu ko buica, uvezujući davnašnju kamenu poruku i ovdašnje duhovno pustošenje.

Davno sam uočio neobičnost indijanskog pozdrava. Vinetu je podizao poluispruženu i otvorenu ruku na pozdrav, Old Šeterhendu a ovaj mu bratski odgovarao, mahanjem ili istim pozdravom. Gutajući Karla Maja, uz lulu mira, očekivao sam i poluispruženu otvorenu ruku, koja je ponekad značila krhki mir između ljutih neprijatelja ali i nadu da su u sebi pronašli i prepoznali ono ljudsko, na mir oslonjeno.

 Negdje prije dvadesetak godina, kad je u Bosni krenulo kuda ne treba, ponovo sam se nasukao na poluispruženu otvorenu ruku priželjkujući mir, ovog puta na stećcima bosanskih patarena (bogumila). Rovio sam po sjećanjima, ali i knjigama tražeći odgovor, otkud sličnost želje i poruke dalekih Indijanaca i bliskih patarena? Čak sam na jednoj od knjiga kao naslovnicu stavio dva lika polu ispruženih otvorenih ruku: kamenog spavača sa jaednog od bosanskih stećaka i nekog od indijanskih poglavica, sa dalekog Zapada. Mislite da se razlikuju? Da budem zloban, da, jedan je u kamenu uklesan drugi je na papiru, ali njihove poruke su identične, njihove želje vjerovatno iste, mir u odživljavanju ljudskih života u svoj njihovoj ljepoti ali i prolaznosti.

 Često, vrlo često sam pokušao ući sa onu stranu kamena, patarenskog stećka, čitajući misli, odgonetajući poruke, razmišljajući o životu, njegovom smislu ali i (ne)prolaznosti. Tako sam na svoj način i pročitao:

 

„Oni što su spoznali istinu, mjere rijetči ili ćute

Oni što nemaju šta da kažu, govore, govore

Tčovjekov sine, dok čitaš moje riječi,

I mjeriš moju ruku

Odćuti i zamisli se nad svojim riječima

Ali i svojim rukama

Ležim, ćutim i čekam

1422 godine po Gospodu“


Pita te se da li sam odgonetnuo poruku, ulazeći u dušu i ruku Indijanca ili patarena?

I da jesam ne bih vam rekao, čarolija i vašeg traganja za porukom bi tim prestala, ali ima nešto što mi je postalo jasnije. Ljudski strahovi, frustracije, mržnje i konflikti izlaze iz njihovih ne zananja o sebi i drugima.

 Posmatrajte neplivača pred dubokom vodom. Koliko straha, koliko želje da vodu presuši ili što dalje od nje pobjegne? Ruku na srce, da se nauči plivati ne treba mnogo, koji sat uz dobrog učutelja i jaku volju. Posmatrajte istu osobu naučenu da pliva, pred istom vodom. Nema straha, nema želje da se pobjegne, strah je zamjenjen užitkom, ne znanje, znanjem.

 Hoćete li još sličnih primjera? Vjernicima ne treba objašnajvati da je Gospod (Bog, Allah) poruku čovjeku poslao u obliku knjige. Stajati nijem pred svetom knjigom koju ne znate čitati, znači biti u strahu pred samim Bogom i njegovom porukom. To nije smisao ni poruke ali ni sama Gospoda, On je tu da pripomogne, da bude naš u našem srcu. Put da to i postane je jednostavan, ali treba znati čitati, čitati, razumjeti. Ili još preciznije treba se čuvati tri velika grijeha: ne znati čitati, ne čitati i čitati a ne razumjeti.

 Poslije učenja čitanja, čitanja i razumjevanja, jaz između Stvoritelja i stvorenog, prestaje, ideja Stvoritelja ulazi u dušu stvorenog. Hoćemo li još? Nećemo, ostale primjere tražite sami, ali vratimo se rukama, one su naša najneposrednija, najočitija veza sa svijetom, ali i sa našom dušom. Rukama hranimo tijelo, pojimo dušu, ali i duše drugih u vremenu i prostoru. Zahvaljujući toj magiji, Hrist, Muhamed, Platon, bosanaki patareni, Leonardo da Vinči, Van Gog, Meša Selimović, Mak Dizdar i mnogi drugi postaju i naši savremenici, a mi njihovi ili onih koji tek dolaze.

 Vratimo se ruci, oslobodimo je grča, neznanja, dajmo joj misiju izvršitelja naših kreativnih želja i nastojanja. Sjetite se trenutka kad ste sa oduševljenjem gledali gitaristu Ivana Kalcinu, Ibricu Jusića ili nekog drugog kako sviraju. Muzika vas ponese, želje se množe, uzimate gitaru nesigurno a prsti ne slušaju. Nemate znanje ni iskustvo, držanja, udaranja žica, dobijanja željene harmonije. Sat za satom učenja i opet smo pred čudom, ruke počinju da nas slušaju, gitara u našim rukama počinje proizvoditi željenu harmoniju, glas je prati...  Evo nas pred istim izazovom, gledamo predmet i želimo linijom na papiru ili platnu da ga ovjekovječimo, uhvatimo u trenutku. Povlačimo olovku, kredu, četkicu, ali trag koji ostavljaju skoro da i ne liči na ono što gledamo i ponovo proces, učenja, gledanja, treniranja do nivoa da uspjevamo rukom predmet, ali i ruku nacrtati, oslikati, naslikati poput Mersada Berbera ili Safeta Zeca.

 Sjećate se kad ste prvi put stajali pred knjigom a u njoj poruke koje ne znate čitati, ne znate razumjeti. Ona je za vas bila strano tijelo, puno nerazumljivog sadržaja. Jeste li zaboravili mukotrpni put preko „kosa tanka uspravna debela“ ili ono iz Bukvara „osa sisa so“... niste, ali tako je sve počelo dok niste došli do prve pročitane knjige (ako ste je pročitali?). Koliko strahova pred nepoznatim je nestalo, koliko radosti i novih znanja pred pročitanim se otvorilo? Svaka knjiga je svijet i iskustvo za sebe, zamislite koliko su bogati oni koji mjesečno čitaju po jednu knjigu, godišnje dvanaest... Koliko im je život osmišljeniji, koliko su im sigurniji koraci kojim kroz život hode?

 Nije u pitanju samo puko ocrtavanje predmeta, iščitanje knjiga, u pitanju je proces oslobođenja ruke od neznanja, sviranja, slikanja, pisanja, ili oslobađanja ne znanja o svijetu u kom živimo pa i Gospodu (Bogu, Allahu), njegovim porukama i nama u Svetoj knjizi ostavljenoj.

 I gle čuda oslobađajući ruku i dušu, grča ne znanja, oslobodili smo i sebe ali i Gospoda. Gospod prestaje biti taoc tumača vjere ili političara, postaje i naš a mi njegovi. Nesigurnost pred nepoznatim i stranim, pretvoramo u sigurnost, ne znanje u znanje. O hvala knjigo, hvala ruko, hvala oslobodioče, nositelju mog evoluiranja, evolucije cijele vrste, koju čovjek nazivamo. „Čovjek, kako to gordo zvuči“, rekao bi Gorki, „Knjiga u ruci, kako to gordo zvuči?“ rekao bi dost Milutin.

19.05.2012.

KOMPAS SENADA DURANA

Subota reyervisana za knjizevnika


Osvrt na roman ”Kompas Alberta Anštajna”

 

Š. Kadrić

 

Pisao sam o mom isčitavanju  Sidney Shaldona i Dan Browna, ovaj put vam želim nešto reći o jednom koji bi na ravnopravnoj svjetskoj pozornici knjige, ideje, poznavanja tema o kojima piše, potukao i jednog i drugog, on se zove Senad Duran. Duran je pisac ozbiljnog romana o vremenu u kom živimo koji je vješto zaodjenuo pričom koju samo nedovoljno informisani mogu ubrojati u naučnu fantastiku.

 Naime „Kompas Alberta Ajnštajna“ nas susreće sa nekoliko tema i izazova sa kojima čovjčanstvo već živi, a junaci romana se stoički sa njima bore spašavajući i nas.

 Fenomen postojanja „univerzalnog uma“ (duha), nije novina ali njegovo naučno dokazivanje kroz teoriju Ajnštajnova odnosa mase i energije, je novina u gladanju na stvarnost. Iz te stvarnosti se izbacuju laičke predožbe, kroz duhove u bijele čaršafe  obučene. Priča se potkrijepljuje   rezonantnim uticajem (utjecaj) našeg okruženja na naše živote, ne samo biološki već i duhovno, čak ne samo živih već i generacija čiji duh kao pokretačka energija se taloži na tom prostoru vršeći uticaj i na nas (bogumili-patareni i njihovi stećci).

 U priči srećemo i još jedan fenomen, to je fenomen manipulisanja ljudskom psihom (u romanu izazovanjem psihopatološke epidemije sa elementima lokalnog samouništenja ili otpočinjanje aktivnosti sa nesagledivim posljedicama – otpočinjanje nuklearnog rata). Poznavaoci stanja stvari u svijetu sofisticirane tehnologije koja je ušla u naše živote, znaju da je to „tehnika proizvodnje pristanka“ ili „Proizvodnja odgovornih ljudi“ (Noem Chomski). Ali znaju i da prosječan osnovac dnevno provodi 5-7 sati uz internet, telefon i TV. (Ko su pošiljaoci poruka sa onu stranu je vrlo diskutabilno, ali i kakve su njihove posljednice na generacije koje već preuzimaju odgovornost za svijet u kom i mi živimo?)

 Na 446 stranica, od kojih je i jednu teško preskočiti, pisac briljantno, znalački, sa puno zapleta i poetično vodi priču izbavljenja prema suštinskom raspletu a on je knjiga. Tu smo se, i ako idući različitim životno i literarnim stazama u potpunosti sreli. Kod mene Luter i Orlović, u XVI vijeku pokušavaju spasiti čovječanstvo pokazujući prst u Knjigu (Svetu knjigu na maternjem jeziku), Duran u XXI vijeku čini isto, na zastavu zemlje simbola demokratije prišiva još jednu zvjezdicu koja simbolizuje knjigu. To bi možda bilo i patetično (Amerika da bi spasila druge, mora spasiti sebe i to upravo knjigom), međutim Duran ide i korak dalje, on po svijetu počinje graditi biblioteke sa polukružnim svodovima, ispunjene knjigama po određenoj zakonitosti koje zrače spasonosnom pozitivnom energijom. „Pročitana knjiga pozitivnom energijom u mozgu ostavlja trag u obliku zaštitnih valova koji ljudsko biće čuvaju od zla i manipulacije.“ Ta moćna knjižna energija (jedan od junaka nosi u džepu minijature važnih knjiga) uz Ajnštajnov kompas i bukvalno junake romana čuva, štiti i spašava (spašava nas).

 I prije nego svesrdno čitaocima preporučim druženje i duhovni spas, uz roman „Kompas Alberta Ajnšatajna“, ponoviću riječi Hamze Orlovića, Martina Lutera i sad Senada Durana, „Između Boga i čovjeka je knjiga! Oni koji do Boga i čovjeka drže nebi smjeli da žive u tri grijeha: Da neznaju čitati; Da ne čitaju i da čitaju (uče) a ne razumiju.

18.05.2012.

Umjesto Mladićem, Srbija se "zabavlja" Đokovićem i estradnim zvijezdama

Preneseno

Srđa Popović




image Srđa Popović / vijesti.ba

Srđa Popović, legendarni beogradski intelektualac, disident u vrijeme bivše Jugoslavije i aktuelni advokat porodice ubijenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, izjavio za agenciju Anadolija da je početak suđenja ratnom zločincu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) optuženom za genocid i druge zločine u Bosni i Hercegovini, srbijanska javnost naprosto ignorirala.

"Ovdje se u novinama zabavljaju Novakom Đokovićem i estradnim zvijezdama. Upravo čitam jedan tekst na «Pečaniku» da se Srbija odrekla jedine svoje velike ideje, a to je ideja antifašizma. Ratko Mladić je završio samo ono što je pokušao Draža Mihailović. To je tačno i to je porazno! Ovo s Mladićem je kruna ignoriranja događaja iz 90-tih godine. To je podatak koji potvrđuje da nismo daleko odmakli od tih 90-tih godina", izjavio je Popović za agenciju Anadolija.

Ističe da je pojavljivanje Ratka Mladića u Haškom tribunalu došlo prekasno.

"Niko ne postavlja pitanja kako je bilo moguće da se Mladić 16 godina skrivao u vojnim objektima u Beogradu i to dok je predsjednik Demokratske stranke (DS) Boris Tadić bio ministar odbrane. Niko ne radi istragu o tom skrivanju. Nedavno se u Prvom osnovnom sudu u Beogradu pojavio Branislav Puhalo, bivši šef obezbeđenja Ratka Mladića. On je rekao da je cijeli državni vrh do kraja marta 2002. godine bio obaviješten da je general Mladić u Beogradu i da su ljudi koji su ga čuvali radili po nalogu vrha države! To je prošlo bez komentara u srpskoj javnosti, a kamo li da se nakon te izjave vidi ko je iz vrha države dao takve naloge", rekao je Popović.

Prema njegovom mišljenju, srpsko društvo nije izvuklo nikakve pouke iz bliske historije i to je porazno.

"Ja spadam u one koji misle da je Republika Srpska genocidna tvorevina. Vidim da je Milorad Dodik primio odlikovanja koja su ranije primili i Karadžić i Mladić. Isto tako, vidim da se Boris Tadić pomaže sa Dodikom koji vodi secesionističku politiku u susjednom državi, u BiH, kojoj mi želimo dobro", istakao je Popović.

Posljednji su opći izbori, po Popoviću, znak su stagnacije Srbije i da se nakon njih ništa bitno neće desiti.

"Sva ta politička elita je utaljena. Ko god da pobjedi napravit će dil sa drugima.

To je ovdašnja javnost počela  da shvata. Velika apstinencija je znak uvjerenja da se ovdje ništa ne može izmijeniti. To su iste stranke, isti ljudi su na čelu tih stranaka i imaju ista nesuvisla obećanja. Što se tiče regiona, ništa se tu neće suštinski mijenjati. Vidimo, ima nekih deklarativnih izjava prijateljstava, deklarativnih i nejasnih izvinjenja, ali... ", zaključio je Popović.

(Vijesti.ba/Anadolija)

17.05.2012.

Na duhovit način objasnio zašto je Tesla bio najveći geek koji je ikada živio

 

image Nikola Tesla

Na stranici theoatmeal objavljen je strip u kojem je autor na duhovit način objasnio zašto je Nikola Tesla bio najveći geek koji je ikada živio.

Nikola Tesla zaslužan je za brojne stvari bez kojih danas ne bi mogli zamisliti svakodnevnicu i ko zna kako bi današnji svijet izgledao da nije bilo njegovih izuma i više od 700 patenta za koje je zaslužan.

Do sada smo mogli pročitati brojne knjige i članke o njegovom životu i svim dostignućima, a sada su na stranici theoatmeal objavili strip u kojem su na šaljiv način ukratko pokazali ko je i kakav bio Nikola Tesla, kako se razlikovao od Thomasa Edisona i zašto je on bio 'najveći geek koji je ikad živio'.

Autor stripa kaže da geekovi ostaju cijelu noć budni kako bi 'rastavili' svijet i onda ga ponovno sastavili s nekom novim opcijama, oni popravljaju stvari koje nisu razbijene i odbacuju svijet oko sebe jer su prezaposleni lemljenjem nekog novog svijeta – takav je bio Tesla. Također, iako je bio visok i zgodan, Teslu žene nisu zanimale jer je smatrao da ga samo ometaju u njegovom poslu.

Autor stripa je razliku između Tesle i Edisona opisao tako što je za Teslu rekao da je bio pravi geek, a Edison je bio odličan primjer 'osobe koja nije geek, ali radi s geekovima' – on je bio CEO, odnosno izvršni direktor.

Tako, dok je Tesla imao nevjerovatne izume i otkrio je nevjerovatne stvari 'koje je zaboravio zapisati', Edison je odmah trčao u patentni ured čim bi neko od njegovih zaposlenika izumio nešto.

Edison nije bio matematičar niti naučnik, on je vjerovao da samo može zaposliti ljude koji će raditi za njega te je vrijednost izuma mjerio s količinom novca koji ti izumi mogu donijeti. Edison je bio prodavač te autor stripa upozorava kako on nije izumio sijalicu, nego poboljšao ideje drugih ljudi koji su je već ranije izumili – on je samo shvatio kako prodati sijalicu.

Tesla je bio geek, izumitelj, čovjek koji je stvarao, dok je slava za njegove izume često pripala drugima – tako kada je Marconi dobio Nobelovu nagradu iz fizike za izum radija te kada je postao slavan nakon slanja radio signala preko Atlantskog oceana, Tesla je rekao kako je Marconi 'dobar čovjek' i poručio mu da nastavi s radom jer ionako koristi sedamnaest njegovih patenata.

Slična je stvar bila i s izumom radara – zasluge za to pripadaju Watson-Wattu koji ga je 'izumio' 1935., no ideja radara bila je Teslina te ju je predložio Edisonu 1917. godine kao način odbrane američkih brodova od napada njemačkih podmornica, ali Edison je odbacio jer je smatrao da ne bi imala neke prave primjene u ratu.

Slična je stvar i s rendgenom koji je također Teslina zasluga, ali se o tome rijetko priča, a sva slava ide Wilhelmu Rontgenu. Kako prenosi dnevnik.hr, Tesla je upozorio na opasnost od rendgena te nije htio vršiti medicinske eksperimente, dok je Edison razmišljao drugačije te je zbog njegovih eksperimenata i zračenja jedna osoba na kraju umrla, dok je on sam zamalo oslijepio.

Popis Teslinh zasluga je golem, a njega se može opisati jednom riječju – genijalac te bi bez njega i njegovih izuma današnji svijet zaista izgledao drugačije.

Autor stripa na kraju se, u ime svih onih koji popravljaju stvari koje nisu pokvarene, još jednom zahvalio Tesli – 'nezamjenjivom čovjeku i najvećem geeku koji je ikada živio'.

Cijeli strip možete pogledati ovdje.

 

(Vijesti.ba)

 

Additional notes from the author:
  • If you want to learn more about Tesla, I highly recommend reading Tesla: Man Out of Time
  • Also, this Badass of the week by Ben Thompson is what originally inspired me to write a comic about Tesla. Ben's also got a book out which is packed full of awesome.
  • There's an old movie from the 80s on Netflix Instant Queue right now about Tesla: The Secret of Nikola Tesla. It's corny and full of bad acting, but it paints a fairly accurate depiction of his life.
  • The drunk history of Tesla is quite awesome, too.
  • X-rays: just to clarify, Tesla did not discover x-rays, but he was one of the early pioneers in its research.
  • Cryogenic engineering: I'm referring to the cryogenic engineering that has to do with using liquified air to cool a coil and reduce its electrical resistance (Patent No. 11,865), not freezing people and waking them up in the future so they can fight Wesley Snipes.
  • Transistor: Tesla's influence on the modern transistor can be found in patents 723,188 and 725,605. (a better explanation here)
  • Radio: Tesla was the nicest geek ever until he decided to sue Marconi a few years later. 8 months after Tesla died, the U.S. Supreme Court overturned Marconi's patents on the invention of radio. So Tesla eventually won that battle, although he was dead by then.
  • Tesla VS Edison: I could write a novel on the differences between Tesla and Edison, but seeing as how this comic is already huge I decided to leave many things out. For instance, Edison killed cats and dogs, but Tesla loved animals and had a cat as a child. Originally Tesla wanted to be a poet, but after getting zapped by static electricity from his kitty he was inspired to study the effects of electricity. One could vaguely construe that Tesla's cat was responsible for the second industrial revolution, which arguably makes it the most awesome cat who ever lived.
    Edison believed that fossil fuels were the future and that there were enough resources in South America to provide for the next 50,000 years. Tesla believed that renewable energy sources like hydroelectric, solar, and wind power were the future. This is remarkable because in the 1890s there was no such thing as "going green," so Tesla's ideas on conservation were very forward-thinking at the time.
  • Lastly, a big thank you to Jane C. Daugherty for proofreading this article for me. If you want to learn things from the most awesome librarian this side of the North American tectonic plate, follow her on Twitter.
16.05.2012.

KNJIGE NA POKLON

Ševko Kadrić

Pritisni na sliku i skini knjigu na svoj računar

 

 

 

 



Stariji postovi