Luter i Orlovic

Dobrodošli na moj blog, na njemu ću pokušati naglas promišljati o inspirativnim temama i likovima iz kulture.

31.08.2012.

BOSANSKI PROTESTANT

BHMagazin.com  je upravo počeo sa objavljivanjem romana"Bosanski protestant", cijeli roman je već postavljen u digitalnoj formi  http://www.sevko.se/?page_id=291

 

R o m a n

Manuela Sørensen

http://www.bhmagazin.com/kulturaplusblog/14660-r-o-m-a-n-manuela-sorensenbosanski-protestant.html

 

Croatian Danish English French German Italian Serbian Slovenian Spanish Swedish Turkish Četvrtak, 30 Avgust 2012 07:21

Ja, Manuela Sørensen

I jutros sam ustala rano, ne mogu da spavam. U san mi dolaze konjanici, mašu u trku i zovu me. Iza njih bijeli, osedlan konj, bez jahača. To se ponavlja iz noći u noć, čim zatvorim oči, a oni... U snove ne vjerujem, ali često razmišljam o bijelom konju i izgubljenom jahaču, koje često i budna sanjam.

Usula sam vodu u bakarnu džezvu i stavila da se kuha. Kroz prozor gledam Hamletov dvorac čije se zelene bakarne kupole ističu na plavetnilu neba poput usidrenih brodica koje čekaju lađare. Sunca na nebu još nema, iako svježina i rumen na istoku najavljuju njegov skori izlazak. Prvi trajekti iz Helsingøra kreću prema Helsingborgu, a pisak sirena kao da razgoni galebove ili budi usnule.

U ovaj mali gradić na danskoj obali pobjegla sam sa kćerkicom iz Kopenhagena. Pobjegla iz jedine metropole u Skandinaviji koju Evropljani smatraju od Evrope otrgnutom, u gradić u kojem je Hamlet nekad provodio najljepše dane. Više ne podnosim gužve, velike gradove, ratove, reportaže pune krvi i pranja savjesti. Bosna je sve preokrenula u mom životu, tačnije planina Treskavica i On. On je promijenio moj odnos prema sebi i svijetu oko mene. Bez namjere, slučajno, sasvim slučajno sam ušla u njegovu biografiju, a eto i on u moju, a oboje u biografiju naše Tine.

Ogledalo u kupatilu je mjesto susreta sa svojim likom. Vrijeme dugogodišnjih novinarskih izvještavanja sa svjetskih ratišta na licu mi je ostavilo uspomene. Kad bih ga malo jače zagrebala našla bih tragove dima iz Kuvajta, prašine iz Afganistana i mirise planinskih trava iz Bosne. Bore me ne zabrinjavaju, one se dobrom šminkom mogu pokriti; zabrinjavaju me nesanica, čudni snovi i sve čće nekontrolisano poigravanje lijevog očnog kapka. Ljekari kažu da jedan nerv igra igru s očnim mišićima, a da mi se slike preživjelih ratova pojavljuju u snu kao noćne more. Na kapku oni mogu intervenisati, ali sa slikama rata moram sama na kraj izaći. To me je umirilo. U ljekare inače imam povjerenja. Ovo povjerenje, a ne vjerovanje, je nauk iz Bosne, kojeg se držim već skoro deset godina. Zapisala sam ga iznad svog radnog stola:

U ljude bi trebalo imati po-vjerenja, a ne vjerovati im. Ono ”po” dobiće kada i ako zasluže. Vjerovati znači isključiti sumnju. Sumnjati znači biti oprezan, tragati za istinom, biti u aktivnom odnosu sa stvarnošću, sa sobom.

Na istom papiru sam dodala olovkom: To je privilegija hrabrih. Samo hrabri smiju vidjeti sopstveni lik gledajući se u ogledalu, samo hrabri mogu sumnjati.

Oblačim svoj roze bademantil. Iz ormarića pored šporeta vadim kutiju sa naljepnicom ”Bosanska kahva”, zasipam već vrelu vodu u onoj bakarnoj džezvi i stavljam je na okruglu tacnu sa fildžanom i rahatlokumom. Dok u kompjuteru otvaram poštu komadić rahatlokuma zalijevam vrućom kafom. Bosanska kafa je uspomena na Bosnu i Njega - bosanskog ratnika.

Ja, Manuela Sørensen i danas, skoro deset godina poslije iskustva sa Treskavice i iz male vojničke zemunice, tragam za korijenima bosanskog ratnika - patarena, bogumila, protestanta; odgonetam njegovu sudbinu i što je najčudnije u njoj pronalazim sopstvenu, tražim njega a pronalazim sebe.

Zidovi su mi oblijepljeni tekstovima koje sam tada objavljivala. U njima tražim i ono što urednici tada nisu htjeli objaviti. Do njih su slike prepoznatljivih bogumilskih kamenih stećaka skupljane po bibliotekama, tekstovi historičara, pisaca i putopisaca, avanturista i novinara poput mene. Tu je i fotografija Hansa Furuhagena, švedskog historičara, kopirana sa jedne od njegovih knjiga i njegov tekst na danskom i bosanskom jeziku: ”Protestantizam na zapadu je inspirisan bosanskim bogumilstvom.” Pored Furuhagena je crtež u olovci nesuđenog hrvatskog nobelovca Miroslava Krleže, čovjeka koji je bio opčinjen ljepotom i stvaralaštvom bosanskih bogumila, kao i fotografija engleskog arheologa Arthura Evansa, poznatog po otkriću Minoske palate kod Knososa na Kritu, najzaslužnijeg što je svijet napokon nešto doznao o bosanskim bogumilima i što sam ja uspjela sklopiti priču o njima, Njemu, Bosni i sebi.

Pored Evansa je bosanski pjesnik Mak Dizdar i danski Sören Kierkegaard. Makovu knjigu pjesama ”Kameni spavač” znam skoro napamet. Kad god mi je teško, kad mi lijevi očni kapak zaigra jače, kad osjetim nostalgiju za Bosnom, kad šetam obalom Oresunda ispod Hamletovog dvorca ili kad me obuzme samoća, iz mene govori neki od Makovih kamenih spavača. Sören je savjest i nada Danske i naša zajednička ljubav ...

Na zidu je i Njegov lik prije nego što je bio ranjen, snimljen mojom ”Minoltom”: kratko ošišan sa razdjeljkom na desnoj strani, jasnog i prodornog pogleda, usana razvučenih u blagi osmijeh, u bijeloj majici i vojničkoj košulji. Nije volio da ga oslovljavam sa ”komandante”.

- Ja sam samo bosanski ratnik, u duši bogumil, ako ti to nešto znači - govorio je da bih ga razumjela, ali nisam. Znala sam samo da je ratnik i to bosanski. Po ulozi koju je imao među vojnicima shvatila sam da je omiljen, hrabar, poštovan i voljen komandant.

Bila sam pored njega kada je ranjen. Osjetio je opasnost po fijuku granate u zraku, bacio se prema meni i viknuo:

- Lezi!

Sve je trajalo nekoliko trenutaka. Bila sam na zemlji. On me je zaštitio tijelom sa strane odakle se čuo prasak. Gledala sam ga preplašeno.

- Ne boj se, prošlo je - tješio me je. Kad je pokušao da ustane vidjela sam mu grč na licu. Na dlanu sam osjetila njegovu krv, krv bosanskog ratnika koji je imao dušu bosanskog bogumila. To danas znam, jer vjerujem u njegove snove ili imam povjernja u njih, kako je on volio reći.

Pozvala sam pomoć. Pritrčalo je nekoliko vojnika koji su ga odnijeli do prvog zaklona, raskopčali mu košulju i stavili zavoje nastojeći da zaustave krvarenje. Rana je bila mala, sa lijeve strane leđa, odmah ispod grudnog koša. Prenijeli su ga do zemunice udaljene od prve borbene linije. Bila je to jedina tada ispaljena granata, zalutala ili vješto navođena. Od tada se stalno pitam da li nas je neko odnekud posmatrao i navodio minobacač? Da li je granata bila namijenjena njemu ili meni ili je bila samo čudo? Bosna je puna čuda, to sam definitivno shvatila. Svojim tijelom ratnik je tada zaštitio ženu, što pravom ratniku i dolikuje, a tada nismo ni znali da je ta žena bila trudna.

Prava ofanziva srpskih generala otpočela je šest sati kasnije. Bio je to pakao praćen vatrom sa planinskih visova i puščanom i mitraljeskom vatrom iz neposredne blizine. Hiljade minobacačkih, topovskih i tenkovskih granata je padalo po rovovima i duboko po pozadini na put kojim je trebalo da bude evakuisan i prebačen u bolnicu, put kojim bi eventualno mogla stići pomoć.

Bolničari su uradili ono što su mogli i čekao se transport. U zemunici su bila tri improvizovana ležaja od kojih sam ja koristila jedan. Željela sam da budem uz Njega, a on me ubjeđivao da bježim prema Sarajevu čim prestane granatiranje.

- Hoću da ostanem uz tebe - molila sam ga, potiskujući strah od granata koje su potresale zemunicu.

- Ovo nije za tebe. Ti nisi dio ove bosanske priče. Tvoj život ima neki značaj, a naš nema. Da se tebi nešto dogodi, cijeli svijet bi znao i ko si i odakle si, čemu si se radovala, a čega plašila, a mi smo samo brojke u vašoj statistici, bez imena i bez ljudskih obilježja. Idi kući i čuvaj mir i demokratiju tamo gdje imaju neku cijenu.

- Sad je već kasno - odbijala sam prestrašena i ljuta istovremeno što u meni vidi onu drugu stranu ljudske savjesti, odgovornu i za posljednju golgotu Bosne.

- Šta ako se mir i demokratija moje Danske i vašeg Sarajeva brani na ovim planinskim liticama? - pitala sam ga. Umjesto odgovora ispričao mi je historiju Bosne - svoju historiju.

Narednih deset godina prikupljala sam dokaze za priču koja je bila njegova oporuka kojoj i ja dodajem svoju. Danas ja, Manuela Søransen, dušom bogumil, prvi danski bogumil, želim svjedočiti šta se događalo u zemunici u kojoj sam provela sedam dana uz ranjenog bosanskog ratnika, čekajući da se promijene vremenski uslovi i ratne prilike, kako bi ga helikopter transportovao do bolnice, a mene izvukao na sigurno.

Danas sam sigurna da On nije umro, On naprosto živi svoju besmrtnost mijenjajući oblike, likove, generacije, svoju Bosnu. U životu u kojem sam ga srela bio je anđeo zarobljen u ljudskom tijelu. Onog bijelog konja koji mi se javlja u snu možda baš on jaše, a ja ne mogu da ga vidim. Bože, da li on vidi mene?

Helsingør, Danska

8. maj 2004.

Nastavak.....

30.08.2012.

DOK MI ZEMLJA GORI, ONI UŽIVAJU I NEKA STVAR IH BOLI


image Spasibo Rusija i majko Kroacijo - Naši političari su na odmorima.Šute kao pičke , koje troše na svoje bolide i vile basnoslovne svote novca, dok nijednog kanadera nemamo

U zadnjih dvadeset godina ništa u Bosni i Hercegovini ne funkcionira normalno. Sprdačina svoje vrste je čak i staviti u istu rečenicu normalitet i BIH. Navikli smo se na to. Političari su nam krvožedna gamad zaljubljena u sebe i svoju fotelju. Navikli smo se i na to. Zadnji milimetar od konačne propasti dijelila nas je samo iluzija o nekim "dobrim ljudima" koji su unatoč svom zlu, rasuti po ovoj zemlji u pozitivnom postotku i patriotski ponos na prirodna bogatstva voda i šuma kojima obilujemo.

U zadnjih nekoliko dana u BIH su izgorjele neke od najljepših šuma u zemlji, nestali su planinarski domovi, fascinantni pejzaži, šetnice i biljni i životinjski svijet. Stanovnici opožarenih područja danonoćno čuvaju svoje domove uz pomoć hrabrih vatrogasaca koji su na izmaku snaga. Vatrogasaca čija oprema datira iz predratnog razdoblja, a vatrogasna kola su rariteti koje bi i muzeji s oduševljenjem primili. Dakako, ako ste sretni pa vam u zemlji muzeji rade.

Dok se u drugim zemljama proglašavaju krizne situacije i održavaju izvanredne sjednice vlasti, naši političari su na odmorima. Šute kao pičke. Pičke koje troše na svoje bolide i vile basnoslovne svote novca, dok nijednog kanadera nemamo. Vatra je pokazala sav debakl ove države u pokušaju. Nije se dogodio niti jedan jedini proglas, pokušaj organizacije obrane od ove nepogode ili podrška građanima u nevolji i izmučenim dobrovoljcima. Nije uopće proglašeno izvanredno stanje niti elementarna nepogoda.

Spasibo Rusija i majko Kroacijo

Tim i takvim ličnostima od političara đon-obraz nije zato smetao da kmeče za pomoć u susjednim zemljama. Kanader Republike Hrvatske (koja ga šalje u trenutku dok se i sama bori s vatrenom stihijom) i ruski helikopter nekim čudom ovaj put nisu bili "miješanje u unutarnje stvari BiH", kako se inače uvrijede ti elitisti kao pjetlići svaki put kad neki susjedni političar da svoje stajalište o našem jadu. Onaj koji to često radi, turski premijer Erdogan, a koji je neki dan nonšalantno izjavio kako nas je Alija na samrti ostavio njemu u amanet, oglušio se međutim, na naše probleme izazvane silnim požarima. Kad se malo oporavimo od smrada paljevine, garant ćemo mu opet biti najdraža ostavština i domaja izvan domaje.

 

Šef Civilne zaštite, stanoviti Tihić, negdje pere noge u moru, dok je komandant Civilne zaštite Jerko Lijanović jedva dočekao obući svoje najdraže tamnoplavo odijelo CZ. Njemu je to kao da uskoči u omiljeni crtić, kao i onomad kad je pao onaj silni snijeg, a on je šepureći se zamišljao da je superheroj na superzadatku. U stvarnosti, potrošio je silne budžetske novce na kampanju kojom je u proteklim mjesecima oblijepio cijelu zemlju, svaki stup, svaki billboard, svaki zid, gdje nas njegova faca poziva da kupujemo domaće, a zapravo kampanju za svoju stranku za predstojeće izbore od naših para. Faca teleta zalijepljena preko te face legla je kao budali šamar. Premijer Nikšić se također došao uslikati u Konjic za fotoalbum izbora koji slijede. Naravno, bez ikakva plana kako da se spriječi daljnje razaranje prirodnog bogatstva ove zemlje. Fućka se njemu, bitno da vatra ne zahvati jedan od restorana s janjetinom u Jablanici. Jedina opcija koju naši političari razmatraju je da se sastanu kako se ono inače vole sastančiti ušestoro i goli zaplešu pod otvorenim nebom moleći za kišu.

Gori Vatra u Ničijoj Zemlji


U isto to vrijeme mediji pod kontrolom vladajućih političkih elita vijesti o požarima drže na nekakvim nebuloznim stranicama, a primat imaju kojekakve tuke sponzoruše i deset načina kako se počešljati. Groteskno, ali zapravo sasvim prigodno za Bosnu i Hercegovinu. Raspad sistema kojeg mnogi i priželjkuju. Pa ako se već zemlja ne raspada intenzitetom kako neki zamišljaju, možda se zapali ako Bog da. Najveće dno je ipak da ni opožarena drveća ne mogu proći bez prebrojavanja nacionalnih zrnaca. Pa imaš izgoreno trebinjsko raslinje, hercegovačku muniku i bošnjačko Boračko jezero. I nikako ti ne može i ne smije biti stalo do svih i žao svih. Pa jedni poručuju da "Hercegovina može komotno izgorjeti, jer ionako su to sami fašisti", dok drugi uzvraćaju kako će "kanader RH spašavati samo rvacki Mostar, no ne i Konjic, pa svi u Konjicu mogu lagano da sagore".


Kao i onih snježnih dana, ova vatrena stihija koja urla našim brdima i planinama, svakodnevno prijeteći kućama ljudi, pokazala je svu nemoć mehanizma koji se naziva "institucije BIH". Te još jednom ukazala na talog mafijaša kojima dajemo glas da od naših svjetova stvaraju pejzaž pun dima kakav je ovih dana čak i u mjestima koje požar nije dotaknuo, jer je količina opožarenih hektara beskrajna.


Apokaliptična slika Bosne i Hercegovine posljednjih dana prava je slika situacije u kojoj živimo i to godinama naivno nazivamo život. Jer za bolji i drugačiji ne znamo. Ne sekira nas pretjerano što nemamo kanadera i nikakvu opremu i organizaciju za ovakve situacije. Ne opterećuje nas činjenica što ćemo posljedice ovih požara osjećati dugo i što smo šutke gledali kako nestaju najljepše šume, nego životareći od plaće do plaće čekamo deseti mjesec da damo glas
Lagumdžiji koji plače k'o razmaženo derle da mu se kupi avion ili Čoviću koji je za novi automobil iskeširao 140 tisuća eura. Sliježemo ramena, ne pozivamo nikoga na odgovornost, već po tko zna koji put stavljamo pokorno glavu na šišanje u krilo našim gospodarima. Ovce smo i kao ovce ne zaslužujemo bolje.



Martina MLINAREVIĆ-SOPTA

Ali, žao mi šume...

Piše: Martina MLINAREVIĆ-SOPTA (Index.hr)

29.08.2012.

SINGLTONI - svjetiljke u mraku nesvjesti

 Ševko Kadrić, Oslobodjenje juli 2006.

 

Singltoni, svjetiljke u mraku ljudske besvjesti.

 

Već sam pisao o knjizi Michael-a Moore-a ”Kicošu gdje mi je domovina” i filma ”Faradej 11” snimljenog na istu temu. Tema je borba za istinu, te razobličavanje onog šta se i zašto desilo tog kobnog 11 septembra 2001. u Njujorku. Nešto slično sam doživio i ovih dana čitajuci knjigu ali i gledajuci film ”Davinčijev kod”. Dan Brown je na uvjerljiv način uzdrmao kompletnu nomenklaturu ”istina” na kojima je ustrojeno kršćanstvo, posebno onu o bezgrešnu začeću Marije Magdalene. Po broju čitalaca knjige ali i gledalaca filma moglo bi se reći da je pisac zapravo rekao ono što javnost zna a pisac smogao snage i hrabrosti da je iznova suoči sa njom.

 

Kod Michel-ova Kicoša, na jednoj strani imamo zvanicne ”istine” iza kojih stoje administracija Bijele kuće i zvanična crkva a na drugoj istine do kojih dolaze Moore i Dan Brown koji nam pokazuju drugu stranu istine i približe onom što se stvarno desilo. Još uvjek ne tvrdimo da je Moorov film ili Davinčijev kod apsolutna istina ali da smo joj blizi to je sigurno. Taj posao pojednica, ovog puta Moora i Dan Beowna, je herojski i nadasve patrikotski mada za većinu Amerikanaca to trenutno ne izgleda tako. Moore nam pokazuje šta znači politička propaganda za jednu državu koja iz vrlo prozaičnih, egoističnih interesa manje grupe (ovog puta oko porodice Buš), može da učini jednom narodu (Amerikancima), pokrećući ih u seriju nepravednih ratova, okružujući ih viskom neprijatelja i nepovjerenja, što će u krajnjem imati neuporedivo veće posljedice pa i veću cijenu po Ameriku i Amerikance od koristi koju je imala pljačkajući Afganistan, Irak, pokrećući novi rat na Bliskom istoku. (Nešto slično se desilo Srbima sa Miloševićem, ali nećemo sad o tome).

 

Dan Brown nam govori na kakvim dogmama je uzdignut monoteizam i koju brutalnu silu je crkva upotrijebila pa i još uvijek upotrebljava da bi je držala za apsolutnu istinu. Prije dvije hiljade godina bi i mogli imati izgovor o bezgrešnom začeću u nepismenosti, nedostatku naučnih spoznaja i sl. ali je problem što ta dogma i danas živi a njeni čuvari i danas odlučuju o ovom svijetu i nama u njemu.

 

Ono što je pozitivno u cijeloj stvari to je da svjet danas ima ljude poput Moorea ili Dan Browna. Oni domaću i svjetsku javnost suočavaju sa pozadinom slučaja, svojim istinama, o tom što se zapravo desilo i prije izbora u Americi (na kojim je Buš prevarom pobjedio Gora), i kod samog napada na Njujork (gdje Buš ne izgleda zatečen), kod pokretanja već ranije planirane ratne mašinerije na Afgansitan i Irak ničim ne zaslužene i sl. Bez sumnje pobjedi li istina u ovom američkom slucaju u njoj će svakako heroj biti Moore a negativac onaj koji je danas predsjednik Amerike i apsolutni ”izvor istine”. (Danas, godinu kasnije i to je prošlost, novi predsjednik Amerike Obama je priznao da je rat u Iraku i Afganistanu nepravedan i izgubljen, istina nije rekao zašto je ubijeno više od milion nevinih ljudi). Dan Brown pak nam baca u oči istinu zbog koje su mnogi u historiji glavmom platili a to je ona da je Marija Magdalena vjenčana Hristova supruga a da je ”bezgrešnost začeća” začeta u tajnim odajama same crkve iz razloga njoj poznatih.  No razmišljajmo malo o istini možda ne zbog Moorea ili Dan Browna već nas samih. Igre oko Bosne i Hercegovine još ne prestaju, lideri se dogovaraju o novim podjelama zemlje I imovine, agresivna osvajanja se nagrađuju, narod se pljačka I prodaje mu se magla po ko zna koji put. Imaju li Bosanci i Hercegovicu svakako, snage, poput ranije spomenute dvojice da porede ličnosti i partije i njihove istine juče i danas? Imaju li snage da odgovore na banalno pitanje: kako to da u svim istinama oni dobijaju a mi gubimo?

 

Profesor Muradif Kulenović ljude koji govore istinom nazva singltonima. ”Po naučnim teorijama oni govore ono što je najbliže istinama i pravdi i oni se ne slažu sa masom koja korača poput gusaka za velikim guskom. Njihove duhovne mogućnosti su velike, ali uticaj na mase mali.” U ranije navedenim slučajevima mi se suočavamo sa novinom, prekretnicom i na tom planu, singltoni (Moore) medijima koji su im na raspolaganju (knjiga, film) uspjevaju da tu masu gusaka koja je do juče koračala za američkim velikim guskom urličući ”rat, rat”  okupi u istom onom Njujorku u povorci od nekoliko stotina hiljada uz povike ”nećemo rat - odlazi”. Dan Brown je pak uspio da u vremenu neosporne, čak neprikosnovene moći crkve javnosti baci rukavicu u lice i kaže masi  (poput Radoja Domanovića) ”Vođa je slijep”. Priča o bezgrešnosti začeća je imala i ima jednu drugu zadaću prikrivanje grešnosti same crkve. Da će razobličavanje istina (njihovih i naših) ići lahko neće, jer je ulog prevelik ali ovo je jedan od najvećih testova za svijet uzorne demokratije. I vrlo je važno šta će tamo prevagnuti.

 

No, šta je zapravo istina?

 

Upravo sam pogledao u Kljaićevu riječniku i nema je. Hoće reći da se podrazumjeva, da znamo. A kad čovjek pogleda stvarnost ona zapravo vri od istina koje nas dovode do ludila. Malo ćemo koga sresti sa prostora Balkana a da nije žrtva neke istine. Srbi imaju svoju, Hrvati svoju, Albanci svoju... onda na individualnom planu svi mi pojedinačno imamo svoje istine. Otvorite samo na internetu prostore gdje ljudi debatiraju, razgovaraju o tim istinama pa ćete vidjeti. Ključni problem je da se nema vremena da se sopstvena istina sagleda u stvarnosti ali ni da se tuđa čuje, razumije. Na drugoj strani politički xafsing sve i čini da bi istinu prikrio na neistinu ”učinio istinom”. Najkrvaviji dio ljudske (h)istorije i nije ništa drugo već sudar istina koje su se dokazivale na bojnom polju. Zar to nije čudno, kad je u suštini istina samo jedna? Sva mudrost ljudskog djelovanja i jested a se ona na vrijeme dokuči i da se do nej gođe.

 

Istina bi trebala biti ono što je objektivno najbliže stvarnosti. Ali se opet postavlja pitanje šta je stvarnost? Je li to ono što se dešava sad i ovdje ili je ona povezana sa onom stvarnošću ranije? Srbi naprimjer sve što rade i sebi i drugima pravdaju osvetom Kosova? Problem je što ni sami ne znaju niti žele znati šta se zapravo desilo na Kosovu prije 500 i nešto godina? Ili spomenuti Dž. Buš je izvršio agresije na Afganistan i Irak sveteći 11 septembar. Problem je što nam Moor ali i ostali izvori govore da je i sam Buš jako umješan u to što se desilo 11 septembra a onda da ni Afgansitan ni Irak sa tim nemaju nikakve veze!? (Sa snažnom ekonomskom krizom, najvećom i (h)istoriji čovječanstva,  sa kojom se Obama suočio poslije njega to postaje sve izvjesnije).

 

Koja je razlika između onih koji govore o istini impresivno, emotivno, viđenim, doživljenim ili propagandno i onih koji to žele gledati objektivno poput singltona?

 

Ovi prvi govore o onom što vide, ili hoće da vide, onom što osjećaju nošeni strastima (ljubavi, mrženje..) ili izvrću istinu u svoju korist, govore da im se desilo upravo ono što oni rade drugima.

 

O relativnosti istine, zavisno od ugla gledanja i odstojanja (vremenskog i prostornog) govori banalan primjer, eksperiment. Uzmimo bijeli papir formata A4 u njegovom sredisnjem dijelu nacrtajmo crveni kvadratić. Ako papir gledamo sa distance opisaćemo ga kao bijeli papir sa crvenim kvadratićem u sredini, a šta se dešava ako papir približimo očima tako blizu da sve što vidimo to je onaj mali crveni kvadratić?

Da li je istina da jedan vidi papir bijel sa crvenom kockicom u sredini? Da. A da li je istina i da onaj koji papir gleda izbliza može tvrditi da je on crven. Da. Gdje je sad istina? Otuda se u naučnom pristupu istini traži vremenska distanca, različiti izvori i uglovi viđenja te istine i sl.

 

Jedan od najčešćih načina odbrane svoje istine je ono: ”vidiš šta mi radimo jedni drugima a ne vidiš šta nam oni rade?” Poenta je da se tako baca loptica na drugu stranu, krivnja nekom drugome i svaki pokušaj ozbiljnog dolaženja do istine se želi zaustaviti. Nije bolno rezati po tuđemu, ali je hrabrost rezati svoje. Nije teško dijeliti tuđe, pravi humanisti dijele svoje. Nije humor ismijavati tuđe (to je podlost i cinizam) humor je smijati se na svoj račun.

 

Šta bi trebalo da sadrži ozbiljan put do istine?

 

1. Sumnja je najznačajnija pokretačka snaga istraživačke i stvaralačke misli. I ona je u suprotnosti sa religijskim načelom vjerovanja (ne sumnjanja). Dakle mi ne konstatujemo da je nešto to i to, već da bi moglo biti, (hipotetički). Da stvari ne banalizujemo, kad nam kane vrela voda na ruku tu nema onog (moglo bi biti da sam se opržio već samo konstatujemo (vrisnemo) vidljivu činjenicu). Ovdje govorimo o društvenim relacijama i događanjima. (Zato vjersko-nacionalne vođe ne trebaju političke sljedbenike već politicke vjernike koje lako pretvaraju u političke vojnike.)

 

2. Sledeći korak je određivanje i opisivanje pojmova po već ustaljenoj nomenklaturi, prikupljanje informacija te misaoni prices njihovg dovođenja u korelacije-odnose. Ne možemo mi proizvoljno izmišljati nove termine sa lokalnim značenjem samo nama jasnim kad se zna šta je rat, narod, nacija, država, nacionalizam, socijalna patologija i sl. Drugo je kad mi želimo dokazati da je narod zaista narod ili građanski rat je to i to a u našem slučaju se desilo to... Dakle taj misaoni dokazni postupak, postupak prikupljanja činjenica iz različitih izvora (onog što već znamo, onog što je kao pamet pohranjeno u knjigama i drugim izvorima pameti, ono što drugi znaju...) karakteriše nas kao misaona bića a našem mišljenju daje težinu, ozbiljnost.

 

3. Ništa manje značajan element dolaženja do istine je oponiranje sopstvenim polazištima, odnosno gledanje na njih iz sasvim drugog ugla. Zato se kod odbrana doktorskih teza (ali i kod drugih naučnih ili ozbiljnih projekata) određuju oponenti da simuliraju ”protivnika”. Ako naše teze izdrže i taj test provjere onda onde postaju i naše tvrdnje koje argumentovano branimo i ponovo sve dotle dok nedođemo do novih činjenica koje nas jačaju u uvjerenju ili nas naprosto razuvjere. Tad mijenjamo stav jer smo bili u krivu.

 

Historijski primjer tog izmjenjenog stava nacije je Vili Brant. On je smogao snage da klekne pred žrtvama koje su počinjene u ime naroda kom i sam pripada. U našim uslovima se to na žalost rijetko dešava, generacije političara se takmiče da dokažu da su dosljedni i neograničeno pametni, diveći se sopstvenoj pameti dok je narod iz dana u dan veća i veća žrtva te pameti.

 

Danas, još uvijek Balkan plače za čuvarima istine. Njih ima i u krajnjem oni spašavaju obraze cijelih naroda. Pitam se šta li će jednog dana značiti dr. Nada Kljaić ili dr. Ivo Banac za Hrvate naprimjer, Jevrem Brkovic ili Marko Vešović za Crnogorce, Vesna Pešić i Ivan Stambolic za Srbe... ali i mnogi bosanski singltoni za same Bosance? Singltoni su naprosto svjedoci i čuvari istine i oni su ne bez razloga grižnja savjesti cijelih masa i neugodni svjedoci njihove gluposti i slijepila. Mase opijene isključivošću takve doživljavaju kao izrode poslije otriježnjanja su im heroji. Nijemci danas proglasavaju herojima sve one koji su organizovali zavjere ili pokušali atentate na Hitlera. Problem je što to ne rade zbog njih već savjesti koja ih proganja što su onda kad su oni svjetlili istinom bili porotiv njih.

 

Nesto mislima da je Evropi i Balkanu u njoj jedno desetak Michael-a Moore-a ili Dan Beowna da li bi tad bili bliže istini o onom što nam se desilo ili bi i te istine svako na svoj način tumačio uzvikujući ono ”a ne vidiš njih!” Ne toliko zbog onog što nam se desilo već da nam se to zlo više ne ponovi.  

28.08.2012.

TURSKAO - Od "bolesnika" do ekonomske sile


Od "bolesnika" do ekonomske sile

image  

Dok se mnoge zemlje Evropske unije, a posebno Grčka batrgaju s ekonomskom krizom, Turska niže uspjeh za uspjehom na ekonomskom planu. Šta to Turci rade bitno drugačije od Grka?

Jedan ponosan narod, kao što su Turci, ne zaboravlja tako lako uvrede. Samo prije nekoliko godina nosili su ne tako slavnu titulu “bolesnika”, kazao je nedavno ministar ekonomije Turske Zafer Čaglajan, pogleda uprtog zapravo u Evropljane. A onda je to podvukao: “Oni koji su to tada govorili, sada i sami leže na intenzivnoj njezi”.

Od kako je Bosfor 2001. preživio privredni kolaps, sada doživljava privredno čudo. Nekadašnji “bolesnik” se katapultirao među 20 najrazvijenijih ekonomija svijeta. Ali, turski model uspjeha je samo u jednom dijelu primjenljiv u susjednoj Grčkoj, članici Evropske unije. Uporedive su u obje zemlje dvije izlazne mogućnosti: Turska je, kao i Grčka, zbog široko rasprostranjene korupcije i nepotizma dovodena na rub bankrota, i takođe u obje zemlje je privredna kriza dovela u pitanje cijeli politički sistem. I u Ankari je, kao i u Atini, vrlo brzo postalo jasno da se zemlja iz krize ne može da izvuči vlastitim snagama. Pomoć kao i nepopularno miješanje iz inostranstva je ponekad neophodno.

Ali, kada je riječ o Turskoj i Grčkoj, metode i mogućnosti prevladavanja krize se značajno razlikuju. Za razliku od Grčke, koja je članica evro-zone, Turska je mogla da devalvira svoju valutu i tako stimuliše ekonomiju. Takođe i na političkom polju je postojala ključna razlika. U Grčkoj za mnoge birače jednostavno nema alternative istrošenim političkim partijama, dok je u Turskoj postojala nova politička snaga kojoj su birači u novembru 2002. dali šansu: Partiji za pravdu i razvoj (AKP) Redžepa Tajipa Erdoana. I onda je radikani novi početak bio omogućen.

Najveći ekonomski uspjeh AKP-a u prvim godinama na vlasti bilo je održavanje unutrašnjo-političke stabilnosti i odlučnost u sprovođenju paketa reformi koje je s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) dogovorila još prošla vlada. To je Turskoj omogućilo pristup nužnim kreditima, ali i modernizaciju privrede. Uspjeh reformi dokazan je i u ovoj finansijskoj krizi. Turski bankarski sektor, koji je 2001. godine doživio slom i potom ponovo postavljen na nove temelje, uspio se oduprijeti svjetskoj krizi bez većih posljedica.

Vlada je istovremeno privatizirala turska državna preduzeća. Ta nova politika privukla je strane ulagače. Samo prošle godine u Tursku je iz inostranstva uloženo skoro 16 milijardi dolara. Pritom su na važnosti dobili investitori iz arapskih zemalja. Kako bi ulagačima iz tih bogatih država bila olakšana kupovina nekretnina u Turskoj, parlament je nedavno usvojio i odgovarajući zakon.

Te su reforme u Turskoj rezultirale kumulativnim privrednim rastom od 59 odsto u proteklih 10 godina, kaže Faruk Sen iz Tursko-njemačke fondacije za obrazovanje i naučna istraživanja (Tavak). Prihodi po glavi stanovnika su udvostručeni, u infrastrukturu je uloženo na milijarde evra. Uz sve te razlike u odnosu na Grčku, Sen smatra da bi ta zemlja mogla ipak izvući važne lekcije iz turskog iskustva: “Turska je investirala u proizvodnju, tako da je danas važan partner za međunarodnu automobilsku industriju.” Proizvodnja igra važnu ulogu i za oko 5.000 njemačkih kompanija koje su u Turskoj otvorile svoje filijale. “Zemlja se ne može reformirati samo turizmom i trgovinom”, upozorava Sen.

Uspjeh turske privrede doprinio je i turskoj samouvjerenosti, ali i povećao distancu prema Evropi. Evropska unija je, kako se smatra u Ankari, privredno krizno žarište koje bi moglo naštetiti Turskoj. Prema istraživanjima fondacije Tavak, samo još 17 odsto Turaka vjeruje u članstvo svoje zemlje u EU. 2004. godine je bilo 78 posto pristalica Evropske unije. Studija pokazuje da skoro četiri od pet ispitanika smatra da njihova domovina više ne treba Evropsku uniju.

(Vijesti.ba)

 

___________________

 

Preduslov priče iz prethodnog teksta o Turskoj kao primjeru stabilne i ekonomski uzorne zemlje jesu reforme koje je sproveo Kemal Ataturk. Jedn aod najvažnijih je razračun sa stranim osvajanjima i svakao islamskom vjeskom elitom. I jedan i drugi razračun je bio krvav, niti su se Grci htjeli ovatiti s aokupiranih teritorija (bacio ih je u Egej) , niti se kalifat htio odreći privilegija prodavanja ubeha narodu i vladanja nad njim, posjekao je desetine hiljada. Ponekad su takvi rezovi nužni da bi društvo ozdravilo i krenulo naprijed prije nego cijelo društveno tijelo zahvati bolest, bojim se da je Bosna upravo u toj fazi.

 Kemal Ataturk i iskustvo Turske njegovog doba u tom smislu može biti vrlo inspirativno, istina ovdje bi trebalo citirati velikosrpske ideologe od Načertanjija pa bi priča bila potpuna.

Ataturk - lider koji inspirise

MUSTAFA KEMAL ATATURK
Lider koji inspiriše

slika

O vojnim uspjesima Mustafe Kemala Ataturka, ovaj put neću, osim isticanja činjenice da je ujedinio Turke oko turskog nacionalnog pokreta u cilju odbrane i spasa Turske države i Turskog naroda. Okupio ih je oko pokreta "Mladi Turci" čija je idej abila ujedinjenje svih turskih patriota za spas Turske u raspadu, suprostavljajući se pokretu "Mladi muslimani" koji su se borili za ujedinjenje muslimana bez prostornog i jezičkog određenja.  Engleska je poslije Prvog svjetskog rata podržala ideju komadanja Turske države, ali i okupiranja njenog dobrog dijela od susjeda. Na žalost imala je podršku u susjedima (ta politika nam je poznata) ali i propalom carskom sistemu i nosiocima privilegija u njemu kojih se naprosto nisu odricali po cijenu raspada države na male pašaluke (čitaj kantone ili entitete).

Mustafa Kemal (kasnije i Ataturk) je prvo morao vojnički da zbaci okupatore (Grke) sa turskog teritorija a onda se okrenuo prema simbolima i nosiocima retrogradne Turske države (kalifatu, sultanatu i feudalnoj eliti i sl). E o tome ovaj put želim nešto više reći.

Po zaokruženju granica moderne Turske države Ataturk se morao razračunati sa parazitima otomanskog carstva kalifatom (vjerska ulema). Kalifat u Otomanskom carstvu, kasnije Turskoj impariji je imao ulogu današnjim riječnikom rečeno političkog komesara. To znači da je kod pokorenih naroda uništavao osjećaj za prostor i jezik a veličao jedinstvo po vjeri (islam). Problem je da je kalifat imao i silu koju je mogao primjeniti prema neposlušnicima (krivovjernicima), ali je imao i najznačajnije sredstvo vladanja, autoritet samog Boga (Allaha). To dalje znači da je kalifat bio jedini zadužen za tumačenje volje božije (volje Allahove) i poruke u Kuranu časnom zapisane. Ne treba napominjati da je većina vijernika, posebno pokorenih naroda bila nepismena a o ne znanju arapskog jezika da i ne govorimo. Tako se vjerska ulema direkno stavila u službu okupatora pokorenih naroda uništavajući im patriotski osjećaj vezanosti za prostor, fanatizirajući ih u ideji sluga Allaha i sultana, isporučujući ih ipak sultanu da osvajaju druge narode ili ih drže u pokornosti.

Ataturk je, prirodno, u kalifatu vidio najveću opasnost po novu sekularnu i građansku Tusku državu. Zašto? On je prvi, dugo i jedini muslimanski lider, koji je za to imao snage i hrabrosti, ali i princip jedinstva u vjeri zamjenio evropskim principom jedinstva po prostoru. Tako je Tursku odvoio od vjerske države, taoca kalifata i „viših“ vjerskih ciljeva i uvezao u red evrospbkih nacionalnih država određenih, vlasništva nad prostorom i jezikom (Turska država, turski jezik).

U tom cilju proklamovao je jedakost svih građana pred zakonom, (ovdje je u stvarnosti realizovao islamski princip po kom su svi ljudi pred Allahom isti, ali princip koji je praksom feudalnog islama pretvoren u farsu), proveo je agrarnu reformu, odbacio ulogu kalifata odvajajući crkvu (džamiju) od države, potpomogao je moderno građansko i krivično zakonodarstvo, uveo latinicu umjesto arapskog pisma, iz ustava uklonio privilegiju islama da bude državna religija, zabranio nošenje zara, fesa i feredže, žene su dobile ravnopravnost ali i izborno pravo.

Treba li naglašavati da su ove reforme nailazile na protivljenje velikog sloja parazitiranog dijela društva? Čovjek koji je znao izbaciti okupatore iz Turske u more, znao je kući sjeći „glave i fesove“ kod onih koji ih nisu sami htjeli skinuti, put u sekularnu i građansku Tursku je vodio samo u jednom pravcu.

Ono gdje Ataturk nije stigao ući, bila je sama crkva (džamija), nije uspio da obezbjedi Turskom narodu ono što je uspio Martin Luter kršćanskim narodima, slavljenje Svete knjige na svom jeziku. U praksi nije uspio da sprovede ideju da Allah, Kuran nije poslao sultanima i kalifatu (vjerskom kleru) već svakom božijem robu. Nije uspio da natjera ulemu da prevede Kuran časni na turski jezik i poput Lutera (Luthera) objasni vjernicima da je Bog (Allah) upravo svakom od njih poslao poruku u Kuranu časnom i da pred tom porukom ne smiju praviti tri grijeha: ne znati čitati, ne čitati, ali i čitati a ne razumjeti. Upravo na ta tri grijeha ih je kalifat vijekovima nagonio, obezbjeđujući na ne znanju podanika (vjernika) sebi i sultanatu privilegije koje su i dovele do raspada imperije.

Na žalost, poslije Ataturka, (koji je sa 57 godina, prerano otišao u legendu), u islamskom svijetu se nije pojavio državnik sa takvom karizmom, vojno-političkim uspjesima, hrabrošću ali i vizijom izbavljenja, sopstvenog naroda.

Mustafa Kemal Ataturk je i danas inspiracija i vizionar koji traži dužan respekt, ne više zbog Turske i Turaka, već muslimana u cijelom svijetu kojima, pred agresivnim kapitalističkim fundamentalizmom, nedostaje ideju o sopstvenom izbavljenju, Irak, Iran, Egipat i Libija su samo primjeri.

28.08.2012.

Potomstvo po prvi put u Sarajevu

Aleksandar Hemon

Ali šta može Sarajevo biti Potomstvu, osim, u najboljem slučaju, čudnog, nedostupnog, mitskog mjesta u kojem je Tata nekad bio dijete? Ili zbunjujućeg provincijskog grada u kojem su i ona i Mama potpuni stranci, jer jezik ne pričaju, a sa lokalnom historijom imaju veze samo posredstvom Tatinog duševnog tumora? Sa ukazivanjem Potomstva, prošlost je sve manje važna, osim kao izvor zanimljivih priča, sve što se pika je budućnost, i to njena, a ne moja

Aleksandar Hemon

Uskoro će gospođica Potomstvo po prvi put doći u prijateljsku i radnu posjetu Tatinom rodnom gradu. U okviru priprema za rečenu posjetu, sinoć je prije spavanja odslušala sažeto predavanje o glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Nemoguće je reći da li se toj posjeti raduje, ali je na kraju Tatinog izlaganja, rekla, jednostavno: “Sarajevo.” Dobro je počelo, a dalje ćemo vidjeti.

Tata je, naravno, uzbuđen, ali i zabrinut.

S jedne strane, raduje se susretu sa mnogim prijateljima, ličnim, porodičnim i nasumičnim, koje će Potomstvo imati priliku da upozna i šarmira, a koji će se, bez sumnje, morati složiti sa Tatinom objektivnom ocjenom da je Potomstvo najljepše i najpametnije dijete na svijetu. Pored toga, Tata se nada da će Potomstvu moći pokazati mnoga znamenita mjesta iz njegove beznačajne prošlosti: ovdje je nekad bilo Kino Arena, ovdje se Tata jednom potukao sa Coberom, ovdje je bila Osnovna škola 29. novembar, ovdje je bila loga u koju smo sakrivali mačije oči koje smo skinuli sa kola na parkiralištu, tamo se Tata prvi put pofatao sa drugaricom iz razreda itd. Obilazak znamenitih mjesta manje je vezan za slavljenje Tatinog lika i nedjela, nego za dokumentarno obogaćivanje priča koje će se uskoro početi pričati prije spavanja, a koje će se dešavati u udaljenim predjelima Tatinog djetinjstva, kao što su to bile i priče koje je njemu pričao njegov otac.

Otud je Tata u potrazi za materijalom počeo pročešljavati svoje proćelavo sjećanje. Proces pretraživanja će trajati mjesecima, možda i godinama, a u ovom trenutku je na samom početku – trenutno pokušavam da odredim koje mi je prvo, tj. najstarije, sjećanje na Sarajevo. Teško je, naravno, odrediti datum, ali mi se čini da je sljedeće u ozbiljnoj konkurenciji: sjedim na zadnjem sjedištu, od skaja, zelenog tramvaja “vašingtonca”; prolazimo pored okretaljke i hangara za te tramvaje na Marijin Dvoru (pored današnje Skupštine); malo mi je zlo, jer se vašingtonac treska, kao što to nikad u Washingtonu nije. Još je jedno sjećanje trenutno u konkurenciji: silazim niz stepenice naše zgrade na Čengić Vili i psujem; a onda vičem: “Mama, jesi li me čula?” Tada sam bio tako mali da sam mislio da je psovanje simptom pameti. Znam da je to sjećanje staro, zato što je jedino koje je vezano za Čengić Vilu – odrastao sam kod Socijalnog, gdje smo se ubrzo nakon prve psovke preselili. Ova sjećanja su, naravno, beskorisna kao građa za priču čija će publika biti Potomstvo, ali svaki početak je težak.

Ono što me brine je, dakle, da neću, ophrvan sentimentalnošću matora čovjeka, biti u stanju sklepati priču koja će Potomstvu biti iole zanimljiva. Kao što me mori i mogućnost da joj se Sarajevo neće nimalo dopasti. Šta ako joj smrdi Miljacka? Šta ako je napadne neka baja koja je u uličnoj prljavštini evoluirala u stoglavu aždahu? Šta ako joj svi u lice budu puhali dim od cigarete, pošto je alergična? Šta ako je zbuni jezik koji uglavnom čuje samo iz mojih očinskih usta? Šta ako joj bude dosadno, pošto u Sarajevu ima malo dječijih sadržaja i igrališta? Šta ako se neki pubertetski vozač zakuca u taksi kojim se vozimo u grad? Šta ako svi oni jalijaši i dobrovoljci koji već godinama Tati prijete prebijanjem konačno, pred njom, svoje prijetnje ostvare? Šta ako Potomstvo odluči da ne voli ni ćevape ni ašče ni vodu sa Baščaršije?

Sa prisustvom potomstva u životu, čovjeku se potpuno poremeti ravnoteža – definicija i hijerarhija važnih stvari potpuno se promijeni. Sarajevo je meni uvijek bilo jedna od najvažnijih stvari na svijetu, pošto me je ne samo oblikovalo, nego je nekako postalo (da parafraziram Nabokova) i kompleksan unutrašnji organ, čije mi izlučevine nadomješćuju sve ono što je izgubljeno, ali za koji se može ispostaviti da je zapravo tumor na duši. Ali šta može Sarajevo biti Potomstvu, osim, u najboljem slučaju, čudnog, nedostupnog, mitskog mjesta u kojem je Tata nekad bio dijete? Ili zbunjujućeg provincijskog grada u kojem su i ona i Mama potpuni stranci, jer jezik ne pričaju, a sa lokalnom historijom imaju veze samo posredstvom Tatinog duševnog tumora? Sa ukazivanjem Potomstva, prošlost je sve manje važna, osim kao izvor zanimljivih priča, sve što se pika je budućnost, i to njena, a ne moja.

Moji su mi roditelji vazda govorili: “Razumjećeš ti kad budeš imao svoje dijete.” Sad se ne mogu sjetiti šta to tada nisam razumio, a sad bih trebao, ali su moji roditelji ipak bili u pravu. Sad, s prisustvom Potomstva, razumijem dosta toga – o sebi, o svojim roditeljima, o svijetu i Sarajevu – što mi je prije bilo potpuno nedostupno. To novo područje razumijevanja ću tek morati pročešljavati, kao što pročešljavam sjećanje, zbog čega će mi ili rečeni organ više lučiti, ili će mi tumor nakvasati.

U ovom trenutku, međutim, razumijem sljedeće: nostalgija je neprelazna bolest. Kakav god da je moj odnos sa Sarajevom, moje će Potomstvo sa Sarajevom morati graditi vlastiti odnos na koji ću ja, uprkos svojim narativno-propagandnim naporima, imati vrlo malo utjecaja. Pa ipak, spreman sam da učinim sve što je moguće kako bi se Potomstvo sa Sarajevom na duševnom nivou zauvijek povezalo.

Otud umoljavam Sarajevo i njegovo dobro stanovništvo da Potomstvu izraze srdačnu dobrodošlicu. Molim Miljacku da joj ne smrdi i poslastičare da joj ne služe sladoled sa salmonelom. Molim prolaznike da joj se smiješe, da joj ne duvaju dim u lice i ne štipaju je za obraze. Molim snijeg da ne pada krajem aprila i zemlju da se ne trese. Molim kriminalce da pred njom ne podmeću bombe u tuđa kola i jalijaše i ubice da pred njom ne prolivaju krv, ni tuđu ni svoju. Molim političare da se, barem dvije hefte, suzdrže od lopovluka i gluposti i narkomane da joj ne kradu torbicu sa pelenama i kremama. Molim taksiste da ne jurcaju i pijane pubertetlije da ne voze dok se ne otrijezne. Molim Gradsko saobraćajno da puno ne štrajkuje i sunce da se ne sakriva iza oblaka.

I molim Potomstvo da mimo svih kaljavih privida vidi neokaljanu ljepotu Sarajeva.


Piše: Aleksandar Hemon

____________________________________________

Ljubav je recept za spas Sarajeva

27.08.2012.

Suše, poplave i potresi dio su globalnog scenarija za potpunu kontrolu nad svjetskim resursima

I ako djeluje kao epokliptični dio teorije zavjere i samouništenja, tekst mi se čini interesantnim, čak vjerovatnim. Ocjenjujući situaciju u Konjicu i Mostaru, stručnjaci sa Šumarskog fakulteta su je upravo tako nazvali, epokalipsa.

Suše, poplave i potresi dio su globalnog scenarija za potpunu kontrolu nad svjetskim resursima

 

Dok jurimo na posao, vozimo djecu u vrtić ili u školu, ljetujemo ili razgovaramo s prijateljima, na nebu iznad naših glava vodi se podmukli rat za dominaciju i ovladavanje vremenskim prilikama i prirodnim resursima. Onaj tko pobijedi u tom ratu, dominirat će svijetom – ili će, u krajnju ruku, 'barem dobro zaraditi' (Dnevno.hr)

Jeste li primijetili dugačke i široke bijele tragove na nebu koji se neuobičajeno dugo zadržavaju na nebu iznad Zagreba. Vjerojatno jeste, ali niste obraćali pažnju, misleći kako su samo tragovi brojnih zrakoplova koji prelijeću Lijepu našu. Oni koji su otišli malo dalje, otkrili su kako se iza tih bezazlenih bijelih tragova krije priča o sudbonosnoj bitci za našu planetu i vodi opasan rat za prevlast korporacija nad zemaljskim resursima.

Riječ je o 'chemtrailsima', kemijskim tragovima koji ostaju na nebu dugo iza zrakoplova koji lete na velikim visinama. Tih bijelih tragova nema svakoga dana, a zanimljivo je da kada se pojave, onda ostaju iza nekih zrakoplova, a iza drugih ne. Ova naizgled, uobičajena pojava dio je geoniženjeringa, metode manipuliranja vremenskim prilikama čiji počeci sežu do četrdesetih godina prošloga stoljeća, a zbog golemih mogućnosti za projekt su od početka zainteresirane vojske svjetskih velesila, od SAD-a do Rusije i Kine. Posljednjih mjeseci priče o geoinženjeringu ponovo su aktualne, a potaknute su serijom velikih klimatskih poremećaja, uključujući velike suše, katastrofalne kiše i poplave, razorne oluje i tornada pa čak i potrese i aktivacije desetljećima uspavanih vulkana. Kakve to veze s tragovima na nebu? Odgovorima na ovo pitanje počeli su sve češće baviti i tzv. mainstream mediji na Zapadu, uključujući britanski The Guardian, ili američki FoxNews.

Najveći protivnici uplitanja tehnologije u prirodne procese su zemlje u razvoju

U projekt geoinženjeringa, kako piše britanski The Guardian, danas su uključeni neki od najbogatijih ljudi svijeta, uključujući osnivača Microsofta Billa Gatesa i pustolova i vlasnika Virgina Richarda Bransona. Projekt sadrži cijeli spektar mjera, uključujući postavljanje ogledala u svemir radi odbijanja sunčeve svjetlosti od zemlje do 'sijanja' čestica željeza u oceane radi poticanja rasta algi koje bi onda upijale ugljični dioksid iz atmosfere.

Neki pak zagovaraju špricanje milijuna tona reflektirajućih čestica sumpornog dioksida na visini od oko 40 kilometra iznad zemlje i upozoravaju kako će trebati hitno donijeti 'plan B' u slučaju da se UN i političari ne uspiju dogovoriti o poduzimanju hitnim mjera u smanjenju emisije ugljičnog dioksida. Prema Guardianu, tehnike solarnog geoniženjeringa su krajnje kontroverzne: neki misle kako se mogu pokazati brzim i relativno jeftinim načinom usporavanja globalnog zagrijavanja, drugi da će, kada jednom dospiju u atmosferu, izazvati izmijeniti prirodne cikluse padalina i poremetiti klimu.

Najveći protivnici uplitanja tehnologije u prirodne procese su organizacije za zaštitu okoliša koje upozoravaju kako će geoinženjering upravo potkopati nastojanja za smanjenjem emisije stakleničkih plinova. Zemlje u razvoju strahuju pak kako se ovaj problem koristi kako bi bogate zemlje osigurale svoju tehnološku prednost. Također, raste i zabrinutost da bi manja skupina znanstvenika i njihovi bogati donatori mogli znatno utjecati na odluke o istraživačkim procesima i politici geoinženjeringa.

Na nebu iznad nas vodi se rat za dominaciju i ovladavanje svijetom

Međutim, sumnje u službene verzije geoinženjeringa ističu brojni stručnjaci, biolozi, piloti, znanstvenici i bivši američki vojni dužnosnici. Njihova svjedočenja o 'chemtrailsima', kemijskim tragovima koji ostaju na nebu dugo nakon prolaska zrakoplova, lede krv u žilama. Prema njima, ovo što se upravo događa na nebu opasnije je od posljedica nuklearnog rata i može trajno poremetiti prirodnu biološku i klimatsku ravnotežu na našem planetu.

Ukratko, dok jurimo na posao, vozimo djecu u vrtić ili u školu, ljetujemo ili razgovaramo s prijateljima, na nebu iznad naših glava vodi se podmukli rat za dominaciju i ovladavanje vremenskim prilikama i prirodnim resursima. Onaj tko pobijedi u tom ratu, dominirat će svijetom – ili će, u krajnju ruku, 'barem dobro zaraditi'.

O ovoj fantastičnoj tematici, koja više nalikuje scenariju nekog science fiction filma, vrlo argumentirano govore sugovornici u filmu pod naslovom 'Zašto nas špricaju?' koji je snimio Redatelj Michael J. Murphy. Nastavak je to njegovog istraživačkog prvijenca 'Čime nas to špricaju?', u kojem je detaljno opisao fenomen 'chemtrailsa', posebno iznad neba SAD-a i gotovo svih europskih država. Za Murphyjeve sugovornike nema nikakve dvojbe. Iz prve ruke, bilo na pozicijama lokalnih dužnosnika ili sudionika vojnih istraživanja, znaju kako je na djelu geoinženjering s ciljem potpune kontrole nad svim zemaljskim resursima u rukama malog broja moćnika.
.

.
Bolesna želja za zaradom jača je od svih osjećaja ljudskosti

Zašto bi ti špricao smrtonosne sastojke u atmosferu? Zar time ne bi naudio ujedno sebi i svojoj obitelji? Pitanja su na mjestu, no, kako navode Murphyjevi sugovornici, zarada i bolesna želja za potpunom kontrolom nad našim planetom i njegovim resursima u redovima vladajuće elite i čelnika najjačih svjetskih korporacija, jači su od svih osjećaja ljudskosti, a njihov utjecaj već je toliki da za ostvarivanje svojih interesa koriste i vojsku. Cilj današnjih osvajača je potpuno ovladavanje nad glavnim resursima o kojima čovječanstvo najviše ovisi – vodom i hranom. Prema rezultatima istraživanja, dokazano je da bijeli tragovi na nebu sadrže otrovni aluminijev oksid i barijev ferit, koji kod ljudi i životinja mogu izazvati respiratorne smetnje, astmu, sklonost alergijama... Geoinženjeri će reći kako se barijev ferit u 'chemtrailsima' koristi zbog svojih magnetskih svojstava, zbog kojih je masovno korišten u VHS trakama i materijalima namijenjenim ublažavanju vibracija i buke. Barija pak ima velika absorpcijska svojstva, uključujući upijanje X-zraka, zbog čega se koristi u opremi za zaštitu od radijacije. Međutim, ovi elementi, u koordinaciji s drugim naprednim tehnologijama na zemlji, poput sustava jakih antena HAARP na Aljasci, koji emitiranjem snažnih valova na frekvenciji čestica iz 'chemtrailsa', stvaraju uvjete za vremenske manipulacije kojima upravo svjedočimo. Posljedice su suše, poplave, te na kraju osiromašene i opustošene zemlje. Ovakvo stanje, objašnjavaju Murphyjevi sugovornici, pogodno je za daljnje manipulacije državama i njihovim političarima kakvih je povijest puna: osiromašene zemlje pogodni su poligoni za izazivanje socijalnih nemira pa, posljedično, i političkim promjenama. Usput, zar revolucije Arapskog proljeća nisu počele prosvjedima zbog poskupljenja hrane?

Murphyjevi sugovornici upozoravaju na još jedan monstruozan cilj manipulatora vremenskim prilikama, a taj je globalno plasiranje GMO proizvoda na područja koja su uništena dugotrajnom sušom ili poplavama, za koja korporacije imaju već pripremljene ugovore 'od četrdeset stranica'. Na rezultat ove ucjene i rata bez presedana u povijesti, vjerojatno nećemo dugo čekati. Dovoljno je pratiti tragove prihvaćanja GMO usjeva i proizvoda u pojedinim zemljama uključujući i Europsku Uniju koja se dosada uporno protivi GMO proizvodima.

 


Izvor: dnevno.hr
26.08.2012.

JEDNI BACAJU HRANU - DRUGI ZBOG NJE UMIRU

I jedni i drugi mole Boga, siromašni da ne umru od gladi, bogati da sačuvaju razvrat na kom počiva njihovo bogatstvo, sad je do Boga ili da pomiri, ili je do ljudi da dignu ruke od njega, ovakav im ne treb

the washington post

U SAD-u se baci hrana vrijedna 165 milijardi USD, dok stotine miliona gladuje širom svijeta

 

image

Prema analizi instituta NRDC (Natural Resources Defense Council) koja je objavljena ovog utorka, stanovnici SAD-a bace i do 40% hrane svake godine, otprilike 165 milijardi USD, dok u isto vrijeme stotine milijuna ljudi pati od kronične gladi diljem svijeta, prenosi The Washington Post.

Opsežna analiza, koja predstavlja kompilaciju raznih istraživanja i statističkih podataka, otkriva da se hrana baca "od farme do vilice" dok u isto vrijeme aktualna suša prijeti znatnim povećanjem cijena hrane (opširnije: Velika suša u SAD-u). Analiza također ističe kako su resursi koje je američka vlada uložila u identifikaciju aktualnog problema, daleko manji od usporedbe s europskim državama, naročito Velikom Britanijom.
 
Cijena hrane u SAD-u još uvijek je relativno niska, što je možda i jedan od ključnih razloga zbog kojeg prosječna obitelj od 4 člana godišnje baci oko 2,275 USD hrane. No, tendencija bacanja hrane u SAD-u se povećala, čak 50% više hrane baca se danas u komparaciji s 1970-ima. Istraživanje navodi kako prosječni stanovnik SAD-a baca oko 10 puta više nego stanovnik na prostoru jugoistočne Azije.

Dana Gunders, jedna od znanstvenica iz instituta NRDC, ističe kako je veliki problem činjenica da se prirodni resursi - voda, zemlja, energija - masovno troše na hranu koja u konačnici biva bačena. "Doslovno bacamo svaki drugi komad hrane s kojim se susretnemo. Bacamo novac i vrijedne resurse", ističe Gunders.
 Problem svakako nije samo u domaćinstvima već i u točki proizvodnje - ukoliko cijene na tržištu nisu povoljne, poljoprivrednici često namjerno puštaju hranu da propadne jer niske cijene nisu dovoljne za kompenzaciju troška rada i transporta. Nadalje, tržište forsira uzgajivače da odbacuju svaki estetski defekt na hrani što također dovodi do znatnog bacanja sasvim jestive hrane. U istraživanju se navodi izjava uzgajivača krastavaca koji ističe kako je 75% krastavaca bačenih zbog estetskih razloga - jestivo. Jedan pogon za pakiranje rajčice ističe kako, u vrijeme sezone, svakih 40 minuta bacaju cijeli kamion rajčica zbog istih razloga.

Nakon što se hrana koja ima određeni rok trajanja dostavi, često biva odbijena od strane distributera čiji je posao dovesti hranu do prodajnih centara. Čak i banke hrane često odbijaju hranu, navodeći kako dobivaju više no što mogu primiti u određenom vremenu, stoji u NRDC izvještaju.
 
Unatoč svim problemima tržišta, proizvodnje i distribucije, najveća količina hrane ipak se baca u domovima i dućanima. Podaci američke vlade sugeriraju kako prodajni centri gube po 15 milijardi USD svake godine samo zbog neprodanog voća i povrća. NRDC ističe kako je jedan od razloga tome činjenica da prodajni centri namjerno pune svoje inventare do vrha kako bi "zadivili potrošače". Problem su i restorani i drugi objekti u kojima se servira hrana. Porcije su često daleko veće od onih koje sugerira država, što opet dovodi do znatnog bacanja hrane, prenosi Advance.
 
Grupacije u industriji svjesne su kako gube velik novac i to je jedan od razloga zbog kojega je ove godine pokrenuta inicijativa s ciljem pronalaženja načina kako smanjiti postotak hrane koja se odbacuje. Procjenjuje se kako samo iz ovih sektora godišnje 36 milijuna tona hrane završi na smetlištu.

Istraživanje sugerira kako su zemlje EU-a daleko naprednije po tom pitanju. Europski Parlament donio je rezoluciju kojom se nastoji upola smanjiti bacanje hrane do 2020. Britanija je tako pokrenula kampanju "voli hranu, mrzi odbacivanje".
 
Prema podacima organizacija za globalni problem gladi, u svijetu trenutačno gladuje 925 milijuna ljudi. Svakog dana 16,000 djece umre od gladi, jedno dijete svakih 5 sekundi.

 

(Vijesti.ba)

25.08.2012.

Kako je nastajao “Kameni spavač”

Subota namjenjena piscu

Evo kako je nastalo djelo od neprocjenjive kulturološke važnosti za Bosance, region i svijet svakako. I nije u tome problem, problem je u Bosancima kojima je novi gospodar (Turska imperija i islam) uništila osjećaj za knjigu, uništila volju da čitaju i razumiju, nudeći iluziju da sa tri recitacije na tuđem jeziku (arapskom koji ne razumiju) mogu svoj život odživjeti "nudeći se onom svijetu i Storitelju". Tako su pored njih protekli i Kameni spavač i Mak Dizdar, Meša Selimović, Ćamil Sijerić, Ivo Andrić,Nedžad Ibrišimović i plejada pisaca sjajnog dara, grandioznog djela, kom se drugi i dive i čitaju ali ne Bosanci, predvođeni vjerskom ulemom koja ih u tuđi jezik i tuđu kulturu vijekovima ugoni, danas po svijetu rastjerane, vjeronaukom i džematima pogotovo.

Pitajte Bosnaca (Bošnjaka) šta jede, šta pije, puši, koje auto vozi, odgovoriće vam ko iz topa, za knjigu ne pitajte. Časni izuzeci knjigom se fale, ali nemaju kome.

Ima knjiga koje se jednostavno događaju – kao život. Jednom tako dogođene one ostavljaju pomen on svom postojanju, sliku svoga života neponovljivog i jedino mogućeg, trag svoga trajanja i prisustva u vremenu. Kao da je trebalo da prođe čitavo jedno dugo mučno doba njihovog nastajanja, do konačnog postanka kada više nisu samo djelo autora nego djelo vremena i zbivanja koji su ih dali i ostavili tako da žive svojim životom i svojom sudbinom. I čini nam se kao da su te knjige oduvijek postojale i oduvijek bile takve kakve su, kao što oduvijek postoji život koji je u njima, koji smo usvojili kao zakon ili neminovnost i našeg života, našeg otpora ili prihvatanja te suštine koja jeste kakva jeste, te zbilje koja je sama sebe stvorila po svojim zakonima i nužnostima.

Malo je takvih knjiga. Malo je pojava koje nas tako iznenade, da onda dugo živimo od tih iznenađenja, dok ona ne postanu sama stvarnost koja više ne iznenađuje, nego se pokazuje onakvom kakva jeste. Kada se to dogodi u poeziji, ne tako često i ne tako očekivano, onda su tim djelima predstojala čitava vremena i istine u njima, čitavi kolopleti zbivanja, sudara i suprotnosti koji su ta djela stvarali po sili svog unutarnjeg smisla i ritma zatomljenog saznanja, koji su se jednom negdje na neki svoj način morali odraziti. Tako je bilo sa knjigom Maka Dizdara “Kameni spavač”. Do svog konačnog oblika ona je imala svoje etape i faze života koji je uložila u svoju konačnu istinu, sadržinu i ljepotu, u svoj neminovni rizik izlaska u svijet zbilje iz koga je nastala. Zanimljiva je njena geneza i metamorfoza i zato je i ovaj razgovor koncipiran tako da otkrije nešto od onga što nije dovoljno poznato, nešto od oonga što se još ne zna o autoru i njegovom djelu.

Kako je nastajao “Kameni spavač”? Dugo i mučno, znam. Sporo i teško, vjerovatno. Možete li, druže Dizdar, pokazati i objasniti taj proces? Kako je došlo do konačnog oblika, do knjige?

Ptanje sadrži donekle dio odgovora. Ja se uvijek čudim pjesnicima koji u jednom nadahnuću, u jednom zamahu pišu jednu knjigu poezije. Evo zašto. Poezija se piše kao što se živi – dugo i mučno. Misaoni i poetski elementi iz moje poslednje knjige vuku svoje korijene iz samih početaka mog stvaralaštva. Te korijene je lako uočiti i pratiti njihov razvoj kroz sve moje knjige. Pažljiv čitalac, koji poznaje moje djelo, prepoznaće u mojim stihovima iz “Kamenog spavača” iste one tragove, akcente i preokupacije o sudbini čovjeka koje sam fiksirao još u svojoj prvoj stvaralačkoj fazi u svojoj prvoj zbirci “Vidovopoljska noć”. Pjesmu “Petorica”, na primjer, napisao sam za vrijeme rata i zabilježio je u svojim papirima arapskim slovima, radi kamuflaže, da se ne bi otkrio njen sadržaj i smisao. Od rata do “Kamenog spavača” prošao je jedan dug vremenski period da bi tek tada ta pjesma našla svoje konačno mjesto i svoj postojbinu. Takav slučaj bio je i sa drugim mojim pjesmama iz ove knjige, naročito onim karakterističnim za moju poeziju.

Kako je, na primjer, pjesma “Petorica” došla u zbirku “Kameni spavač”?

Jednostavno zato što je ona izraz otpora protiv zla – koje uvijek mijenja svoje moduse, ali je u suštini isto. Što to zlo ima dublje korijene u prošlosti – to mu je stablo u savremenosti jače i razgranatije. Pjesma govori o osamljenom čovjeku srednjovjekovne Bosne uhvaćenom od strane robaca. On je sam protiv petorice. Isto tako kao što je čovjek u vremenu rata, u toj pomami i strahoti zla koje bije iz neba i iz zemlje, bio sam protiv petorice oružanih monstruma – protiv petorostruke sile. Često je jedan lači od te petorice.

Nema potrebe da krijem činjenicu da je problem egzistencije unutar srednjovjekovne Bosne, čovjeka srednjovjekovnog, uobličen u “Kamenom spavaču” četo sličan problemu savremenog čovjeka.

“Kameni spavač” je po mnogo čemu jedinstvena i izuzetna knjiga poezije. To je jedna svojevrsna sinteza vremena, i čovjeka zbijenom i pritusnutom u njemu, bez izgleda na nebo i na zemaljski mir. To je pokazao jedan dio kritike koja je išla za suštinama i slojevima u “Kamenom spavaču”, analizirajući ih i otkrivajući. Mene interesuje, trenutno, geneza. Kakvu je ulogu za tu knjigu imala već odavno poznata pjesma “Gorčin”.

Ja ne znam kako sam i zašto napisao tu pjesmu. I to baš tu a ne neku drugu. Ali znam da sam je morao napisati. A napisana je davno, čak veoma davno. Ona ima već svoj život i svoju istoriju. I svoju sudbinu.

Čudno je to da sam je u svojim rukopisima dugo sržao kao neku posebnu pjesničku tvorevinu koja je bila izvan serije. Slučaj je htio da sam na Plitvičkom festivalu, 1958. godine morao napraviti izbor za svoj nastup. Na putu od hotela do pozornice, na nekim travnatim počivalima, u uzajamnoj konsultaciji sa pjesnikinjom Vesnom Krmpotić ona mi reče: “Moraš čitati ovu čudnovatu pjesmu”. Poslušao sam mlađeg (i ljepšeg!), jer mlađeg uvijek moraš slušati. I čitao sam, prvi put “Gorčina”. Poslije čitanja hajdučki su me zaskočili Branko V. Radičević, Vasko Popa i Radonja Vešović tražeći tu pjesmu da bi je objavili. Oni su tu pjesmu zaista i objavili, insistirajući, poručujući mi, da napravim takvu knjigu. Naravno, sve bi bilo uzalud da takva knjiga već nije bila u meni. Trebalo je da ona u meni doživi svoju fermentaciju. Da sama sebe doživi. Duh je bio tu. Samo se čekalo njeno otelovljenje. Mislio sam dugo i mnogo kako da već u meni stvorenu, gotovu knjigu realizujem. Tako je nastao “Kameni spavač”. čekan i pisan više od deset godina.

Ima još nekoliko “čudnovatih” pjesama u “Kamenom spavaču”. Ja bih pomenuo samo neke: “Kosara”, “sunčani Hristos”, “četvrti jahač”, “Razmirje”, “Krajina”, “Štit”, “Ruke”, “Večera”, “Zapis o Nespini”, “Svatovska” i čitav niz drugih iz ovog lanca koje se drži čvrsto i jedinstveno, snažno. Mene interesuje “Zapis o zemlji”, toj bogumilskoj, jeretičkoj, čudnoj zemlji. Zapis čudniji od mnogih koji su zapisani do danas.

Ja nikada nisam pisao zavičajnu poeziju, ni ljubavnu, (u bukvalnom smislu te riječi, naravno), – ali imam pravo na zavičaj i ljubav. Suština te vokacije nalazi se u otporu prema praznoslovlju koje je govorilo o zavičaju i ljubavi. Moja mala zemlja, koja se zove Bosna, istorijski nosi te otpore. Zbog toga je treba voljeti. “Zapis o zemlji” posvećen je jednoj takvoj zemlji. Zato je takav.

Recite još nešto o “Gorčinu”.

Šta! Kad je sve već tamo, u “Gorčinu”.

Vratimo se na početak. Kako ste primili priznanja koja Vam je donio “Kameni spavač”? Šta su ona značila za Vas i za knjigu?

Poznato Vam je da sam tu knjigu pisao veoma dugo, sa razumljivim prekidima i zastojima koje čine stvaralačke krize i nedoumice. Pošto je poezija jedan od načina življenja i mišljenja, a ponekad i jedini mogući način toga dvoga – to nisam ni imao nekog drugog cilja.

Eventualna društvena priznanja su za pisca koji ovako rezonuje o literaturi od sekundarnog i efemernog značaja. Poznato je da dobra, čak i vrlo dobora literatura, ne naiđe uvijek na razumevanje savremenika, niti na prave sudove i ocjene o njoj, i ja ne bih bio razočaran da se to dogodilo i sa mojom literaturom. Pisac uvijek ima jednu utjehu, da postoji neki tajni, skriveni, nepoznati čitalac koji zavoli jedan stih, jednu misao, jednu pjesmu ili jednu knjigu iz stvaralačkog opusa piščevog i to je za mene važnije od mnogo čega drugog. Nekada je takvo saznanje i veće i značajnije, nego sva saznanja i kritike. To sam doživljavao i sam i u najvećim krizama sticao sagovornike i one koje istinski osjećaju i primaju moju literaturu koji su stimulirali i krv i strah i bijes i pomagali mi da postanem i istrajem. Naravno, postoje javna priznanja, kao što su nagrade, druga izdanja knjige, prevođenja i tako dalje. Sve to postaje jedan mehanizam koji radi sam za sebe i po sebi, a s kojim mi nemamo nikakve veze. Pjesme se preštampavaju, prevode na strane jezike, ciklusi i čitave knjige…

Kad smo već kod prevođenja, recite, gdje je do sada prevođena Vaša poezija?

Za moju noviju poeziju su se prevenstveno zainteresovali čehoslovački časopisi, tako da su moji stihovi štampani u Bratislavi, Brnu, Pragu. Javljeno mi je ovih dana, pored ostalog, da u martvoskom broju za stranu literaturu časopisa “Svetova literatura” izlazi oveći izbor moje poezije u prevodu Irene Venigove i grupe praških pjesnika. Ovih dana izlazi u Bratislavi veći izbor iz cjelokupne moje poezije pod naslovom “Kameni spavač” u izdanju izdavačke kuće “Smena” u biblioteci “Svjetlila”. Za moju poeziju zainteresovali su se i drugi izdavači i prevodioci. Tako iz moje dvije zadnje knjige “Kameni spavač” i “Ostrva” na njemački jezik preveli su moju poeziju Ina Jun Broda i Paul Vins iz Beča i Berlina. Zoltan Čuka, koji dosta prevodi našu literaturu, zainteresovao se za moju poeziju, objavio je u mađarskim časopisima i na radiju cikluse mojih pjesama. Prevodi iz ovih knjiga objavljeni su, takođe, na talijanksi, francuski, turski, poljski i šiptarski. Tako je nedavno i u Sloveniji u časopisu “Sodobnost” izašao izbor iz moje poezije uz Esej Draška Ređepa. Esej o mojoj poeziji za “Svetovu literaturu” u Pragu napisao je Husein Tahmiščić, a prevod knjige moje poezije na makednoski napravio je Ante Popovski.

I ovog puta poezija je sama odlučivala o svojoj sudbini. Ja sam samo bio posrednik između nje i onih koji su je prihvatili.

Razgovori o poeziji su razgovori koji nemaju kraja. Odakle god započinjali oni se šire i razgranjavaju u beskraj. I nikada nije dovoljno rečenog i nikada dovoljno otkrivenog, oni su samo najavili druge susrete i osvijetlili prostor od pjesnika do njegovog djela. Poslije susreta sa Makom Dizdarom s većom ljubavlju se prilazi “Kamenom spavaču”. Ovaj razgovor i nije imao neki drugi cilj, do sa omogući da izbliže sagledamo ovu poeziju, da bi nam postala prisnija i draža.

Velimir Milošević, ‘Bagdala’, januar-februar 1968.

Izvor: Fondacija Mak Dizdar

24.08.2012.

VRAŽIJA PETLJA PREKO MILJACKE

Sa nedoumicom i čuđenjem su Sarajlije gledale kako preko Miljacke između Likovne Akadeimije i Radićeve ulice, niče neobičan most u još neobičnijoj boji. S vremenom je dobijao formu, uklapao se u ambijent i na kraju otvoren. Dugo će se još o njegovom izgledu diskutirati, ali oni koji mostom skraćuju put između dvije obale o tome nemaju kad misliti.
Vražija petlja, ili kako su je već autori ideje i projekta nazvali, nije novina za umjetničke pothvate, ali za Sarajevo jeste. Svako čudo za kratko, život i koraci preko rijeke idu dalje. Sretno.



Festivala lente"
Postavi kao homepage   Dodaj u favorites   RSS Feed   Vijessti.ba Facebook   Vijesti.ba Twitter
Iz minute u minutu

Otvoren novi pješački most u Sarajevu

VIDEO /

SARAJEVO - Sarajevo je dobilo novi pješački most preko rijeke Miljacke. Neobičnog dizajna i simboličnog naziva "Festina lente - požuri polako", povezivat će prostor od obale na kojoj je Akademija likovnih umjetnosti s Radićevom ulicom na drugoj strani rijeke. Cjelinu će činiti i sanirano šetalište na Obali Maka Dizdara, duž strane na kojoj je Akademija.

Most je idejno rješenje tadašnjih studenata druge godine Produkt dizajna na Likovnoj akademiji - Amile Hrustić, Adnana Alagića i Bojana Kanlića.
 
Otvorenje je ozvaničio načelnik Dževad Bećirević uime investitora, sarajevske Općine Centar, na večerašnjoj ceremoniji u prisustvu zvanica iz Gradske uprave i drugih gostiju te brojnih građana Sarajeva.
 
Mladi umjetnici izveli su prigodan program, a načelnik je posebno istaknuo njihov angažman, kao i svojih saradnika tokom izgradnje mosta, među njima angažman arhitektice Amile Selimović.
 
Načelnik Bećirević nazvao je otvorenje historijskim događajem.
 
"Mostovi su više od građevinskih objekta, oni su umjetnička djela, a sarajevski mostovi daju poseban šarm ovom gradu", rekao je Bećirević, naglašavajući da novi most, uime Općine Centar, poklanja generacijama Sarajlija.
 
Most je čelične konstrukcije, sa staklenom ogradom, obložen aluminijskim pločama - talpama.
 
Raspon mu je 38 metara, a širina od četiri do sedam metara.
 
Gotovo dva miliona KM je vrijednost ovog projekta Općine Centar, najvećeg u zadnje vrijeme. Sa gotovo pola miliona KM finansirana je sanacija šetnice duž Obale Maka Dizdara.
 
U izgradnju su bile angažirane firme ŽGP i Divel iz Sarajeva te Metalno iz Zenice, u saradnji s firmama "TTO" i "Deling".

 

Postavi kao homepage   Dodaj u favorites   RSS Feed   Vijessti.ba Facebook   Vijesti.ba Twitter
Iz minute u minutu

Otvoren novi pješački most u Sarajevu

VIDEO /

SARAJEVO - Sarajevo je dobilo novi pješački most preko rijeke Miljacke. Neobičnog dizajna i simboličnog naziva "Festina lente - požuri polako", povezivat će prostor od obale na kojoj je Akademija likovnih umjetnosti s Radićevom ulicom na drugoj strani rijeke. Cjelinu će činiti i sanirano šetalište na Obali Maka Dizdara, duž strane na kojoj je Akademija.

Most je idejno rješenje tadašnjih studenata druge godine Produkt dizajna na Likovnoj akademiji - Amile Hrustić, Adnana Alagića i Bojana Kanlića.
 
Otvorenje je ozvaničio načelnik Dževad Bećirević uime investitora, sarajevske Općine Centar, na večerašnjoj ceremoniji u prisustvu zvanica iz Gradske uprave i drugih gostiju te brojnih građana Sarajeva.
 
Mladi umjetnici izveli su prigodan program, a načelnik je posebno istaknuo njihov angažman, kao i svojih saradnika tokom izgradnje mosta, među njima angažman arhitektice Amile Selimović.
 
Načelnik Bećirević nazvao je otvorenje historijskim događajem.
 
"Mostovi su više od građevinskih objekta, oni su umjetnička djela, a sarajevski mostovi daju poseban šarm ovom gradu", rekao je Bećirević, naglašavajući da novi most, uime Općine Centar, poklanja generacijama Sarajlija.
 
Most je čelične konstrukcije, sa staklenom ogradom, obložen aluminijskim pločama - talpama.
 
Raspon mu je 38 metara, a širina od četiri do sedam metara.
 
Gotovo dva miliona KM je vrijednost ovog projekta Općine Centar, najvećeg u zadnje vrijeme. Sa gotovo pola miliona KM finansirana je sanacija šetnice duž Obale Maka Dizdara.
 
U izgradnju su bile angažirane firme ŽGP i Divel iz Sarajeva te Metalno iz Zenice, u saradnji s firmama "TTO" i "Deling".

 

"

Otvoren novi pješački most u Sarajevu


SARAJEVO - Sarajevo je dobilo novi pješački most preko rijeke Miljacke. Neobičnog dizajna i simboličnog naziva "Festina lente - požuri polako", povezivat će prostor od obale na kojoj je Akademija likovnih umjetnosti s Radićevom ulicom na drugoj strani rijeke. Cjelinu će činiti i sanirano šetalište na Obali Maka Dizdara, duž strane na kojoj je Akademija.

Most je idejno rješenje tadašnjih studenata druge godine Produkt dizajna na Likovnoj akademiji - Amile Hrustić, Adnana Alagića i Bojana Kanlića.
 
Otvorenje je ozvaničio načelnik Dževad Bećirević uime investitora, sarajevske Općine Centar, na večerašnjoj ceremoniji u prisustvu zvanica iz Gradske uprave i drugih gostiju te brojnih građana Sarajeva.
 
Mladi umjetnici izveli su prigodan program, a načelnik je posebno istaknuo njihov angažman, kao i svojih saradnika tokom izgradnje mosta, među njima angažman arhitektice Amile Selimović.
 
Načelnik Bećirević nazvao je otvorenje historijskim događajem.
 
"Mostovi su više od građevinskih objekta, oni su umjetnička djela, a sarajevski mostovi daju poseban šarm ovom gradu", rekao je Bećirević, naglašavajući da novi most, uime Općine Centar, poklanja generacijama Sarajlija.
 
Most je čelične konstrukcije, sa staklenom ogradom, obložen aluminijskim pločama - talpama.
 
Raspon mu je 38 metara, a širina od četiri do sedam metara.
 
Gotovo dva miliona KM je vrijednost ovog projekta Općine Centar, najvećeg u zadnje vrijeme. Sa gotovo pola miliona KM finansirana je sanacija šetnice duž Obale Maka Dizdara.
 
U izgradnju su bile angažirane firme ŽGP i Divel iz Sarajeva te Metalno iz Zenice, u saradnji s firmama "TTO" i "Deling".

 

23.08.2012.

Bosanka za 22 dana osvojila Himalaje

Preneseno: Sutra.ba

Uspon na vrh trajao 14 sati

Kao jedini alpinista iz BiH Daliborka Strika je uspjela da za 22 dana, koliko je trajala ekspedicija, osvoji planinski vrh Island Peak visok 6.189 metara.

Veličina slova:
AAA

Ekspedicija na Himalaje je realizovana zahvaljujući finansijskoj podršci sedam sponzora, među kojima je i Općina Centar.

Načelnik Općine Centar Dževad Bećirević je zbog dobre promocije ove zemlje odlučio da finansijski podrži ekspediciju. 

Grupu od četrnaest alpinista je predvodio Dragan Jaćimović iz beogradskog "Extreme Summit Teama", koja je zahvaljujući dobroj organizaciji i pripremi uspjela bez problema da okonča pohod na Island Peak.

Daliborka se odvažila da samo nakon šest godina aktivnog bavljenja alpinizmom krene na ovaj poduhvat, koji je stavljao na kušnju fizičku i psihološku pripremljenost mnogo iskusnijih alpinista.

Kako je Daliborka kazala, ljubav prema penjanju i planinama dugo postoji. 

Osvajanje vrha Island Peak je do sada njen najveći izazov, nakon osvajanja planinskih vrhova regije, u Sloveniji, Italiji, na Kosovu... Krenuti u osvajanje Himalaja je puno ozbiljniji izazov, gdje jedan dio puta do vrha alpinisti moraju preći preko zaleđenih stijena, uz pomoć užadi i ostale alpinističke opreme. 


"Kompletan put je bio fascinanatan, upoznali smo sasvim drugu kulturu, ljude koji nisu navikli na zapadnjački ritam života. Na prelijepim Himalajima život je puno sporiji i opušteniji, gdje se morate prepustiti tom osjećaju mira i duševnog poravnanja. Sam uspon na vrh je trajao oko 14 sati. Kada smo stigli na neveliki vrh gdje istovremeno može stati samo po nekoliko ljudi,s nisam bila ni svjesna da je moj uspon završen. Zbog oštre klime i vjetra, kratko smo se zadržali na vrhu, dovoljno za fotografisanje, kao jednu od uspomena na ovu ekspediciju. Poslije nekog vremena, tokom našeg puta nazad, tek počinjemo shvatati značaj i veličinu našeg napora. Ovakve ekspedicije bih svakom preporučila, i koliko je god moguće, neka ljudi borave na planinama kao bi izgradili ljubav prema prirodi", kazala je Strika. 

Slijedeće destinacija na koju ona želi da ode je osvajanje Patagonije koja se nalazi na jugu Latinske Amerike ili eventualno vrhove Anda, što naravno pored dobre volje najviše zavisi od sponzora.

22.08.2012.

ZASTO SE ISELJAVAMO?

perspektive

 

 
BOSNA i Hercegovina spada među države s najbrojnijim iseljeništvom u svijetu u odnosu na ukupan broj stanovnika. Prema posljednjim podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, u inostranstvu živi oko 1,350.000 osoba koje su iz BiH.

Podataka o tome vraćaju li se u svoju matičnu zemlju nema, ali je zato i dalje evidentno da ovu zemlju masovno napuštaju. Za RSE govorili su koliko im nedostaje rodni kraj, ali i zašto se nikada ne bi vratili.

Na tisuće ljudi iz bh. dijaspore posljednjih mjeseci dolazi u rodni kraj na godišnji odmor. Jozo Jurišić, iz Straže kod Tuzle, došao je kući iz Austrije. Sa suprugom i djecom dolazi tri puta godišnje - za Božić, Uskrs i u vrijeme ljetnih praznika.

„Ljudi su iz ovog područja trbuhom za kruhom morali izaći iz BiH. Tamo ništa nije bolje. Tamo samo moraš da radiš. Ja bih volio da se ova BiH, bez obzira na nacionalnost i pripadnost, razvije u jednu dobru sredinu gdje će svi uživati, gdje će svima biti lijepo - i muslimanima i Srbima i Hrvatima. Vidite li vi ove prostore, ovo zelenilo? Ovo nema nigdje u Evropi“, priča Jurišić.

Iako se stalno divi svom rodnom kraju, Jozo je morao otići. Nostalgija ga vuče, ali ipak budućnost svoje djece u Straži ne vidi.

„Nagnala me ekonomska situacija da odem. Nisam imao perspektive. Bio sam četiri godine u ratu, razoružali nas - i morao sam izaći, nažalost. Ja sam ratovao za ovu Bosnu i divim se ovoj Bosni - i ostaću joj vjeran, a nadam se i moja djeca. Žao mi je omladine, žao mi je ovog naroda. Lijepo je vidjeti ljude koji su se okupili ovdje. Ovo se dešava jednom godišnje. Vi ćete proći za dva dana ovuda i nećete vidjeti nikoga ovdje - to je žalosno“, kaže on.

​​U Breškama kod Tuzle ove ili naredne godine zatvorit će se osnovna škola. Djece je tek nekoliko u ovom selu, a mlade obitelji sve više odlaze u zapadne zemlje.

Blaško Kovačević smatra da će politika ove zemlje kad-tad zažaliti za mladim školovanim kadrovima koje je neka druga, zapadna zemlja besplatno dobila.

„Nije ni kod mene nešto bajno, zlatno, ali je bolje nego ovdje. Ima neki red. A za ovu omladinu - nekad mi ih je žao, a na koncu će oni nju izgubiti i tako i tako. Ne možeš više soliti pamet ljudima kao nekada. I oni će otići. I onda će se ovi domaći kajati i plakati za tim, ali će biti kasno. Postoji neki kraj za tebe gdje će tebe ljudi vidjeti, uočiti tvoju vrijednost. Nažalost, svugdje u svijetu ima ljudske zavisti, ali ovdje je toga malo i previše“, ocjenjuje Kovačević.

Egzistencija nula

I obitelj Mijatović godinama živi u Austriji. Nakon što su upoznali kako je živjeti u demokratski uređenoj zemlji u pravom smislu te riječi, odlučili su tamo i ostati. U Tuzlu samo dođu napuniti baterije.

Vraćanje, ponovo punjenje baterija i onda opet vraćanje u svakodnevnicu. Ovdje jako teško, za mlade pogotovu. Za stare isto je teško. A i za nas srednjih godina je teško. Posla se nema i šta bi onda?“, kaže jedan od članova obitelji.

„Ja mislim da je osnovni problem to što slabo ima posla. Znači egzistencija je nula. E sad, da li je to stvar politike ili je stvar nečega drugoga, ne znam“, dodaje drugi.

„Narod drže u zabludi, u laži. Samo obećaju, a od toga ništa nema. Blago onome ko može otići. Ne bi se vratili nikad. Ja prva se ne bih vratila.“

„Lijepo je doći, ali lijepo se opet vratiti tamo gdje je svakodnevnica...“

„Narod živi ondje gdje ima posao i gdje ima od čega živjeti. Nije bitno gdje, bila to Turska, bila Amerika. Moraš živjeti gdje imaš posao.“


​​Mještani brežačkog kraja pribojavaju se da bi mogli ostati i bez ambulante, poštanskog ureda - jer kuće su sve praznije.

Slobodan Matanović ovdje je htio zasnovati obitelj, tražio je jedino posao, ali nikada nije naišao na podršku. Danas živi u Splitu, egzistenciju je osigurao, obitelj još uvijek ne.

„Ja ovo ovdje volim. Ovdje sam živio 30 godina, odrastao, tako da mi to ne mogu zamijeniti ni Split, ni Dalmacija“, kaže Matanović.

Na pitanje šta to Split ima, a Tuzla nema, Matanović odgovara:

"Split ima more. Ovdje nema toliko posla. Svugdje je sad loše, nije nigdje sjajno. Ali ne volim politiku, tako da me to... Samo, život ide dalje i borimo se.“

Iako je BiH od zapadnih zemalja udaljena tek nekoliko sati vožnje, standardi života udaljeni su barem dvadesetak godina. Svi ovi ljudi s kojima smo razgovarali smatraju da mogu dati ogroman doprinos svojoj zemlji, unaprijediti je, ali za to priliku jednostavno nikada nisu ni dobili.
_____________________
Sva prava zadržana. Radio Free Europe
 
 
22.08.2012.

ALKEMIJA SEMIRA OSMANAGIĆA


 
Foto: Š. Kadrić
 
Visoko, avgust  2012

Evo me na visni od 700 M/V, to je tjemena tačka Bosanske piramide Sunca, kako je Semir Osmanagića nazvao, mnogi ime i prihvatili. Oko mene su ekipe Austrijske SERVUS TV sa Alfredom Schwaryewbergerom, CRO MEDIA TV sa Danijelom Padovićem i Franjom Lukićem, ispred nas Semir Osmančević i Dr. Slobodan Mizdrak.  Kasnije nam se pridružuju i radoznali posjetioci ali i nekoliko akcijaša sa dobrovoljne radne akcije koja j eovdj epostal atradicija.

Dr. Mizdrak sa cijelim čudom od instrumenata mjeri elektromagnetno zračenje na vrhu piramide i pokazuje instrument na kom stoji 28 khz. „To je zračenje koje na pravi priroda“, saopštava fizičar uz sav autoritet instrumenta i doktorske titule. Novinari pitaju Osmanagića otkuda to, on spremno odgovara `da je u pitanju energetski uređaj što jeste unutrašnjost piramide i njenih hodnika složenih po određenim fizičkim zakonitostima koji generiraju zračenje`.

Taj dan posjetu i snimanje Bosanskih piramida i Semira, svakako, najavila je i Makedonska TV ali i Histori kanal. Poslije nekoliko dana sam se sam na isto mjesto vratio iz skroz privatnih razloga, u želji da napravim bolje fotografije krajolika bez izmaglice. Malo iza toga Vijesti.ba su slavodobitno prenijele informaciju i film sa National Geographic o Semirovoj izmišljotino piramida u Bosni.

Neupuštajući se u domen arheologije i piramida, lično mogu posvjedočiti ono što sam već nekoliko godina pratio i čitao: „Cijeli prostor koji je Semir markirao kao piramidu, je sjajno arheološko nalazište sa puno slojeva i puno civilizacijskih tragova. Ono što je Semir već učinio, to je inspirisao je mnoge da kopaju. Sva mudrost je da oni što traže i nađu, oni što kopaju i iskopaju, ponekad ne ono što traže, ali često i više od toga. Sjetimo se sjajnih alkemičara, tražili su hemijski put do zlata, nikad ga nisu pronašli ali jesu popunili cijelu lepezu nepopunjenih stranica u nauci. Kopanja u Viskom se naprosto netreba plašiti.

 
_______________________________________
Demant - Semir Osmanagić
 

SARAJEVO / VISOKO - Jasno je kome i zašto smeta Bosanska dolina piramida i otkrića do kojih smo došli. Nastavljamo s radom, za nas su relevantni samo stručni argumenti. Ovo je prva reakcija arheologa Semira Osmanagića na tvrdnje “National Geographica” da njegova istraživanja nikuda ne vode i da je izmislio priču o bosanskim piramidama.

“Jednog dana će većina naših ljudi shvatiti kako funkcioniraju elite koji u svojim rukama imaju medije, korporacije, politiku – kaže on.
 
Osmanagić se mostarskom Dnevnom listu javio iz meksičkih džungli gdje već danima boravi sa grupom svjetskih istraživača. Za nekoliko dana sa suprugom će iz Meksika otići u SAD gdje on ima svoju firmu.
 
- Taj dokumentarac “National Geographica” je naručen, engleski producenti su ga realizirali, a iza svega stoji činjenica da mnogima i dalje smeta što jedna neprofitna fondacija, kakva je ova naša, rukovodi otkrićem koje mijenja svjetsku povijest. Najviši izraz međunarodne znanstvene verifikacije piramida u Visokom su dvije znanstvene konferencije održane 2008. i 2011. godine. Prva je zaključila da je Bosanska dolina piramida arheološki fenomen, a ne prirodni, a druga da je ovaj projekt od globalnog značaja, a postojanje piramida u Bosni traži da se mijenjaju knjige povijesti. U radu ovih konferencija sudjelovala su 82 znanstvenika iz 17 zemalja svijeta – kaže Osmanagić.
 
Tvrdnje bez uporišta
 
On ističe da tvrdnje geologa Dougala Jerrama i arheologa Henrya Jeromea Chapmana s Britanskog kraljevskog instituta kako je priča o postojanju piramida čista izmišljotina nemaju nikakvo uporište:
 
“Ta dvojica Engleza nemaju nikakvo iskustvo s piramidama, nisu napisali niti jedan članak o njima niti su vidjeli piramide u životu.”
 
- Prva stvar koju sam rekao ekipi koja je snimala dokumentarac je bilo upravo to da su njihova mišljenja irelevantna. Geometriju i orijentaciju piramide određuju relevantne institucije koje su zaključile da je Bosanska piramida Sunca imperfektna piramida s tri dobro očuvane stranice, te da su one perfektno orijentirane prema stranama svijeta. Priče Engleza da je riječ o “krečnjaku koji veže kamen” samo pokazuju površnost i njihovo neznanje. Zanimljivo je da su engleski producenti u montaži dokumentarca isjekli sve moje izjave u kojima se pozivam na analize uzoraka koje su radili svjetski laboratoriji – kaže Osmanagić.
 
Nova otkrića
 
On dodaje da je projekt u Visokom drukčiji od ostalih naučnih projekata u svijetu, jer je otvoren za sve, tajni nema kao ni selekcije informacija. Na hiljade volontera iz cijelog svijeta već su bile u Visokom i s ushićenjem pišu na internetu o svojim iskustvima jer im je po prvi put pružena prilika biti učesnicima svjetskog otkrića.
 
- Oni su snaga koja će biti iza nas i u desetljećima koja dolaze. Svake godine bosanske piramide posjete na desetke tisuća turista s raznih strana svijeta. Gdje god da držim predavanja, od Kuala Lumpura do Dallasa, od Osla do Kaira, ljudi su čuli za bosanske piramide i s oduševljenjem primaju vijesti o novim otkrićima. Što se tiče potpore države, ona je sporadična, financijski gotovo nikakva. Naša ideja je da se potpuno samofinanciramo. Kada bi postojali vizionari u bh. politici, znali bi da je ovo najvažniji razvojni projekt BiH – zaključuje Osmanagić.
 
Prva istraživanja piramida u Visokom Semir Osmanagić je započeo 2005. godine, a nakon toga formirana je neprofitna fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”. Od tada je utrošeno 300.000 radnih sati na arheološka iskopavanja, laboratorijske analize, testiranja uzoraka, radiokarbonska datiranja.
 
Kada je riječ o trenutnoj fazi istraživanja, Osmanagić kaže da se danas u Visokom nalazi 75 volontera iz 16 zemalja svijeta koji vrlo aktivno rade na nekoliko lokacija Bosanske piramide Sunca, Piramide bosanskog Zmaja, Bosanske piramide Mjeseca i Podzemnog labirinta Ravne. Ovo ljeto prisutni su volonteri, u devet smjena, iz ukupno 52 zemlje svijeta sa svih kontinenata.
 
Energetski fenomeni
 

- Nakon što smo u razdoblju 2005. – 2009. dokazali da je kolosalni piramidalni građevinski kompleks lociran u Visokom, u posljednje tri godine smo uz pomoć fizičara i elektroinženjera dokazali da se na vrhu Bosanske piramide Sunca generiraju energetski fenomeni koje ne stvara priroda.
 
Riječ je o elektromagnetnom izboju frekvencije 28 kHz koju, prema tvrdnjama četiri neovisna tima iz Hrvatske, Italije, Srbije i Finske, može samo energetski uređaj stvarati.
 
Takođe, na vrhu piramide se generira ultrazvuk radijusa 10 metara. Činimo pionirske korake u znanosti o piramidama dokazujući da su originalne i najstarije piramide građene kao energetski uređaji – kaže Osmanagić.
 
- Jednog dana će većina naših ljudi shvatiti kako funkcioniraju elite koji u svojim rukama imaju medije, korporacije, politiku. Oni žele kontrolirati velikim otkrićima. Ovaj projekt mijenja odnos naših ljudi u znanosti, za razliku od kompleksa niže vrijednosti kojeg su pojedini Englezi stotinama godina stvarali generacijama naših znanstvenika – poručio je Osmanagić.

 

(Dnevni list)

21.08.2012.

Bošnjaštvo na vjetrometini

20 godina kasnije

Krajem 1992 godine napisana je prva verzija ove knjige koja je imala za cilj naglašavanje prostora Bosne i Hercegovine kao integrirajućeg i zajedničkog svim njenim građanima. Sadržaj je objavljen prvo u mnogim časopisima i listovima a onda i kao knjiga, kasnije su objavljena još dva izdanja "Naša riječ" iz Zenice je najupornija u doštampavanju i distribuciji knjige. Rukovodstvo tzv Saveza BiH udruženja u Skandinaviji (kom je bio tekst i namjenjen kao platforma organizovanja van Bosne i Hercegovine) tekst nije ni pročitalo, nešto zbog neznanja jezika (maternjeg) nešto zbog ideološke platforme nametnute SDA strankom i efendijom kao predsjednikom. Veliko je pitanje da li se do danas nešto bitno promjenilo? U svakom slučaju interesantno je pročitati tekst danas.

 

BOŠNJAŠTVO NA VJETROMETINI

 razgovor vodio Emir Sinanović

                      -----------------------------------------------------------------------

B o s N e t  -  26 Novembar, 1997 ”Bosanska pošta”, ”B&H”, ”Oslobođenje” 

 U Helsingborgu  19-og a u Kopenhagenu 28 septembra održana je promocija knjige profesora Ševke Kadrića "Bošnjaštvo na vjetrometini". Kuriozitet knjige, pored kvalitetnog sadržaja, je i u tome što je knjiga objavljena na švedskom, danskom i bosanskom jeziku. Švedski književnik Soren Somelijus je promovirajući knjigu između ostalog rekao: "Napisao sam nekoliko knjiga o tome šta se desilo u Jugosalviji u zadnjem ratu, u svim knjigama su Muslimani predstavljeni kao Srbi koji su za vrijeme Turske primili islam. Ono što sam pročitao u knjigama Ševke Kadrića "Rat u bivšoj Jugosaviji kao škola" i ovoj "Bošnajštvo na vjetrometini" je za mene novina." Pjesnik i književnik Mustafa Cico Arnautovic je  govorio o značaju knjige za Bosanca, kao čitaoca, istakao njenu umjetičku i naučnu poruku. To i još neka događanja su povod za razgovor sa profesorom Kadrićem. Otkud knjiga, prvo je što smo pitali?

 

                      Kadric: Knjiga je napisana sad već daleke 1992 godine za potrebe tad formirajućeg BiH saveza u Švedskoj sa ambicijom da bude legitimacija Bosanca pred samim sobom i pred ljudima u našem okruženju koji hoće i žele znati nešto više o nama, Bosancima. Druga je bila "Kriza, agresija, genocid na prostoru bivše Jugoslavije" koja je objašnjavala aktuelno političku situaciju, na žalost ljudi koji su vidjeli isključivo dobru firmu u svemu onome što je Bosna u Švedskoj u knjizi, a rekao bih  i pameti, nisu vidjeli uporište za sopstveni plasman. Oni su isturili hodžu u prvi plan i oko njega organizovali džemat i šta se dalje desilo poznavaoci prilika u Švedskoj znaju. Međutim  ponudio sam tekst "BiH ekskluzivu", "Novoj Bosni" "Sandžak Bosni", časopisu "Most", "BiH novinama"  i svi oni su kompletan tekst donijeli u feljtonu ili u cjelini. I on je čitalackoj publici dosta poznat. Ono što je novina knjige danas, to je da imamo sadržaj na švedskom i danskom jeziku, obogaćen tekstovima intervijua sa ljudima koji o ovoj temi imaju šta reći.

 

                      Sinanović: Bošnjaštvo je  pitanje pod kojim se dosta toga podrazumjeva, zavisno od političkog ugla gledanja. Zar ne?

 

                      Kadrić: Bosanci od dolaska Turaka, na žalost, nemaju adekvatan odgovor na pitanja: Ko su, kako biti i opstati svoj na svome? Za vrijeme Turske oni nisu bili ni svoji ni na svome, istorijski veličanstven pokušaj da se otrgnu od turskog osvajača bio je onaj Husein bega Gradaščevića koji je u krvi ugušen ne samo od strane Turaka već onog dijela Bošnjačke populacije koji su ostvarenje svojih privilegija vidjeli prije svega u okvirima  Turskog carstva neshvatajući da carstva prolaze a narod i Bosna ostaju. Kasnija ponuda Kalaja, Austrougarskog namjesnika za Bosnu da se svi žitelji Bosne imenuju Bošnjacima naišla je na otpor kod velikosrpskih nacionalista u Beogradu, velikohrvatskih nacionalista u Zagrebu ali i kod islamskih vjerskih službenka koji su se plašili da u imenovanju Bošnjaka Bošnjakom oni ne izgube poziciju predstavljanja naroda kao "muslimana", kao vjerske skupine. Zašto je to tako  bilo čitaoci mogu pročitati u knjizi i razgovoru sa dr Muradifom Kulenovićem. Iz istih razloga Bošnjaci kasnije upadaju u zamku gubljenja sopstvenog bosanskog jezika a prihvataju podvalu "srpskohervatskog" čija je vještačka kovanica i imala smisao da uništi ime bosanskog jezika imenovan po narodu bosanskom. Šta to znači možemo znati ako imamo u vidu činjenicu koju i kakvu je ulogu igrao jezik u podizanju balkanskih naroda do nivoa nacija. Šire na ovu temu Dr. Šaćir Filandra u istoj knjizi. Na žalost u sličnu zamku je u novijem vremenu SDA stranka, iz kratkoročnih političkih interesa uvukla Bošnjake sužavajući okvir bošnjačke identifikacije na jednu vjersku skupinu, praveći od naroda upravo to, vjersku skupinu.

 

                      Sinanović: Ipak ostaje pitanje zar postoji među bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima i onih koji se osjećaju Bošnjacima?

 

                      Kadrić: Na tribini u Kopenhagenu u subotu na pitanje prisutnih: Je li on Hrvat? Fra Marko Oršolić je odgovorio: ”Ne, ja sam Bosanac katolik.” Proces identifikacije Bosanca pravoslavca i Bosanca katolika sa onim "Srbin" odnosno "Hrvat" je bio dug i tekao pod vrlo snažnom propagandnom presijom pravoslavne i katolicke  crkve, intelektualnih krugova, kulture, politike i sl. a najsnaæniji je bio u skorije vrijeme pred agresiju i tokom same agresije na Bosnu i Hercegovinu. Agresija je i imala svoj cilj zavrπiti taj proces podjele prostora i podjele Bošnjačkog naroda na Srbe, Hrvate i Muslimane, što je već ranije ustavom 1974  i učinjeno. S tim da su Srbi i Hrvati prostorne kategorije i oni su trebali "ostati na prostoru"  Bosne kao njegovi vlasnici a "Muslimane" kao "vlasnike neba" je trebalo i poslati u nebo.

                      Reafirmacija ideje bošnjastva je pitanje reafirmacije Bosne. A to je moguće samo ako se  u toj ideji u tom imenu  mogu vidjeti i pronaći svi Bosanci - Bošnjaci. Na fašističke povike "Mi nećemo živjeti sa vama" mi naprosto ne smijemo dozvoliti SDA stranci da ponavlja ono što oni govore "Eto oni neće sa nama". Ideja agresije i genocida na Bosnu i Bošnjaka nije bila niti je to danas ideja želje ili mogućnosti zajedničkog življenja ona je prije svega pljačka, prostora, društvene i privatne imovine a metod je kriminal, genocid i agresija. Ako jedna Plavšićka kaže da je Radovan Karadžic kriminalac onda to za probošnjačku politiku znači mnogo. Ona je rekla da je njegova politika kriminalna ali i da su njeni učinci kriminalni i kao takvi nelegalni. A učinak te i takve politike je tzv. Republika Srpska, genocid na njenim teritorijama ali i kultrocid nad Bosancima pravoslavcima na toj teritoriji. Oni danas uče ekavicu, žive u ambijenutu porušenih džamija koje su i njihovi djedovi podizali dajući pečat jednom vremenu, žive obilježeni počinjenim genocidom nad svojim komšijama, dio pomjeren sa svojih ognjišta, opljačkan i sl. I nije tačno da svi oni žele vječno živjeti u tom stanju nepodnošljivosti. Za ideju Bošnjastva se naprosto treba boriti ne isključujući iz nje ni jednog Bosanca (svakako ni Hercegovca).

 

                      Sinanović: Vaši intervijui i vaši tekstovi su predmet  oštrih reagovanja tzv. Patrotskih novina, zašto?

 

                      Kadrić: Na žalost na ideji   razgradnje Bosne  pojavio se sloj profitera koji brane učinke takve razgradnje. Zašto su mi objavljivali sliku u beogradskim večernjim novinama poslije jednog intervijua na bugarskoj televiziji 1992. godine, jasno je. Zašto su mi prekinuli predavanje u Štokholmu kad sam ustvrdio da su Bosanci katolici za Zagreb bili i ostali Ere sa kojim se popunjava   gladni stomak, ja znam.  Ali tada kao i danas je nisam pravio paralelu Srpskog i Hrvatskog naroda sa srpskim i hrvatskim fašizmom koji se manifestuje agresijom na Bosnu. Ukazivao sam na lošiju stranu fašizma za sam narod koji opije. Logika svih fašizama i jeste u tome da njihovu cijenu prvo plaćaju žrtvovane društvene grupe (Hitleru Jevreji Miloševicu i Tuđmanu Bosanci) a kasnije se obiju o glavu sopstvenom narodu. I nikad nisam poistovjećivao interes i poteze SDA stranke  sa interesom cjelokupnog bošnjačkog naroda.

                      Ovi koji se danas nazivaju BiH savez u Švedskoj niti su bili izraz interesa Bošnjackog naroda niti su to danas. Oni naprosto zastupaju sopstvene i vrlo egoistične interese kojim trenutno imaju sitnu korist oni i njihove porodice ali na duže gube. Interes Bošnjaka je bio i ostao da okruži Bosnu i sebe viškom prijatelja, oni rade suprotno. Razumljivo je što moje knjige i moji komentari nisu dobro došli na ova i ovakve adrese i to je dobro. No stavimo ruku na srce, to je onaj dio bosanske populacije koji je najmanje sklon knjizi. 

 

                      Sinanović: Na kraju BiH centar koji vodite je znakovit centar. Sve značajnije ličnosti iz Bosne koje su pohodile Skandinaviju prošle su i kroz ovaj centar (Dr Smajkić, Dr Silajdžić, gradonačelnig Bešlagić, general Divjak, delagacija Pokreta za zaštitu životne sredine BiH, Per Garhton, delegacija srpskog građanskog vijeća i mnogi drugi.) centar je izdao 5 knjiga od kojih su dvije prevedene na švedski i danski, ima svoje novine a nema nikakvih prihoda. Zar to nije čudno?

 

                      Kadrić: I to je ono po čemu se razlikujemo od drugih. Oni prvo prave firmu, postavljajuci stolicu  tražeći kesu. Kasnije se  i ne pitaju znaju li na njoj sjediti ili ne i znaju li šta raditi ili ne. Drastični primjeri su da Srpkinja iz Knina propagira islam zdušnije od reisa ili primjer pravnika koji vodi bosanske škole i predaju maternji jezik a profesori jezika hodaju gradom nemajući šansu da to rade,  ili to da se hodže bave politikom a doktor vodi Islamsku vjersku zajednicu, da čovjek iz Sandžaka koji nikad nije Bosne ni vidio podučava Bosance Bosni i objašnjava im njihovu kulturu.

                      Mi pokrenemo list "Glas BiH u Švedskoj" oni ga unište, projekat "Bosanci pomažu Bosancima" oni ga obesmisle, mi pokrenemo list "BiH novine" oni ih unište, pokrenemo bosansku školu i ona isto prođe. Oni naprosto rade ono što znaju. Mi  dajemo šansu onim koji imaju i znaju da nešto ponude da to i učine. Slikari da slikaju i izlažu, novinari i književnici da pišu i objavljuju, političari da vode politiku, muzičari da sviraju. Posljednja manifestacija "Dani Bosne" u Helsingborgu je objedinila: političara, slikara, knjigu i pisca, kritičara, muzičare, novinare. I to je vidjelo cc 100 ljudi ali je posredstvom novina  poruke sa te manifestacije pročitalo nekoliko stotina hiljada. Danas ”Dani Bosne” putuju širom Danske kao manifestacija. 

                      Bosancima nikad do sada u istoriji nije trebalo više prijatelja i više pameti kao danas.

 

 

20.08.2012.

GLOBALIZACIJA - ”Politika trećeg puta”- između iluzije i stvarnosti



"Planinarenjem do zdravlja, 1988. SOFKA Univerziteta u Sarajevu
"Pred ekološkim izazovom", 1989. godine CEDUS Sarajevo
Zaštita društva i obrazovanje, 1990. Pedagoška akademija u Sarajevu
Milje i mi, MIlje partija Helsingborg, 1996.
Ekologija neodrživi razvoj, 2005. Hamlet forlag


”Politika trećeg puta”-  između iluzije i stvarnosti

Ševko Kadrić, Kopenhagen  januar 2010.

 

Oprosti mi poštovani čitaoče što nemam vremena da se temi posvetim iznova već dvadesetak godina ponavljam isto, mijenjajući imena i povode, priča o globalizaciji se ponavlja pa i ja.

 

U (h)istoriji globalizacije svijeta (političkog, kulturološkog, ekonomskog i svakog drugog ujednačavanja), zabilježeno je više različitih nastojanja da se svijet ujednači i podčini jednoj ideologiji, do krajnjih mogućih granica (kršćanska osvajanja, islamska osvajanja, fašizam, komunizam..), ali nikad ranije globalizacija nije imala više šansi na uspjeh kao danas. Ranije globalizacije su išle putem države kao institucije uz primjenu sile, danas se to dešava posredstvom multinacionalnih kompanija i uz pomoć kapitala. Kapital svojom moću, naprosto, jedne kupuju druge razoružava. Samo prije nekoliko godina ovaj svijet nije znao šta je mobilni telefon, danas milijarda stanovnika ove planete ga posjeduje, kao imidž, sredstvo komunikacije ali su postali i njegovi ovisnici. Ta brojka ”ovisnika” o mobilnom telefonu, odgovara brojci vjernika etabliranih monoteističkih religija. Ono što treba uočiti kao razliku jeste to da su se monoteističke religije etablirale, najčešće metodama mača i krvi, mobilni telefon je to uradio u jednoj deceniji metodom stvaranbja potreba kod ljudi a onda su ih oni ”samovoljno” kupili.

Iako se svijetu, pod imenom globalizacije nude iluzije o riješavanju globalnih svjetskih problema,  na žalost iza te poltičke i demagoške slike krije se neoiperijalizam koji svoje pobornike dobija i u svojim žrtvama. Ilustracije radi, danas prosječan švedski radnik živi bogatije nego švedski kapitalista prije stotinjak godina. Kako se to desilo vidimo u primjeru jedne TV reportaže o proizvodnji i prodaji patika iz Koreje. Koreja prodaje par patika švedskom trgovcu za 5 kruna. Trgovac prodaje iste te patike u Švedskoj za 1600 kruna. Problem je da ne postoji protivnik ovakvog odnosa i ove enormne eksploatacije. Vlast u Koreji, držećii pod zvonom svog radnika, podržava trgovinsku saradnju sa Švedskom, korejanski radnik je sretan da uopšte može raditi, švedska vlast iz onih 1600 kruna, kupuje i socijalnu sigurnost svojih radnika ali i onih bez posla. Tako i švedski radnik  eksploatiše radnika u Koreji ali i Korejanac koji živi od švedske socijale.

 

Šta je razlika između dosadašnjih, u glavnom nacionalnih država i multinacionalnih korporacija kao nosilaca globalizacije?

 

* Nacionalne države kontrolišu teritirije, to korporacije ne mogu ali korporacije kapitalom mogu kontrolisati vlast u svakoj pojedinoj državi. (Ne slučajno jedan od vodećih američkih ekonomskih analitičara za Džordža Buša mlađeg tvrdi da je samo figura iza koje je vladao lobi multinacionalnih  kompanija)

* Nacionalne države mogu legitimno raspolagati vojnom silom i silom državnog aparata dok korporacije to ne mogu. Zato se korporacije i zalažu da izgrade međunarodni pravni sistem sa međunarodnim institucjama sile koje kontrolišu i institucije nacionalnih država. (Primjer takvih institucija je i Haški tribunal za ratne zločine u Hagu; ”Partnertvo za mir” i sl.),  problem je da se na tom sudu ili na sličnim međunarodnim institucijama sudi i raspravlja o problemima na nivou nacionalnih država ali se ne sudi onima koji su vršili posredan uticaj na te države. Naprimjer: Niko ne pita i ne sudi onima koji su trebali i nametnuli: Homeinija, Sadama Huseina, Miloševića, Tuđmana, Izetbegovića i sl.  kao nacionalne lidere, ali se direktno i indirektno sudi ”njihovim” državama i narodima koje su i onako već i njihove žrtve.

U tim i takvim okolnostima, kad narodi i države postaju žrtve ”sopstvenih”  tirana ili tirana iz okruženja (primjer Bosne) preko kojih se vodi posredni rat multinacionalnih kompanija, ili bivših nacionalnih imperijalističkih sila, onda se globalizacija javlja kao nedostižna iluzija koju beskonačno ponavljaju nosioci svih promjena u tim zemljama. Tako se dešava ”globalizacija odozdo”  koja u sebe uključuje milione običnih građana organizovanih u najrazličitije nevladine organizacije. Primjera radi takvih organizacija je u svijetu 1950. godine bilo nekoliko stotina danas preko 10 000 i taj broj se stalno povećava. Problem je da pripadanje tim organizacijama, za kapital međunarodnih institucija, postaje imenitelj ”moralno političke podobnosti” u ekonoskoj i političkoj podršci.

Aprila 1999. godine, u Čikagu je Toni Bler to i naglasio: ”Sad smo svi internacionalisti, sviđalo se to nama ili ne. Ako želimo da napredujemo, ne možemo odbiti da učestvujemo u svjetskom tržištu. Ako želimo da provedemo promjene, ne možemo ignorisati nove političke ideje koje se javljaju u drugim zemljama, ako želimo da budemo bezbjedni ne možemo okrenuti leđa sukobima i nepoštivanju ljudskih prava”. Ko gubi a ko dobija, na tom svjetskom tržistu, najbolje ilustrira spomenuti primjer korejskih patika na švedskom trzistu.

 

I dok zagovornici globalizacije kao obečanog i željenog poretka očekuju da ona riješi osnovne probleme čovječanstva i uredi svijet danas: upravljanje svjetskom ekonomijom, upravljanje svjetskom ekologizacijom, reguliše moć multinacionalnih korporacija, uspostavi kontrolu ratovanja i podstiče transnacionalne demokratije, zaustavi demografsku eksploziju. Međutim, u praksi globalizacija znači da će bogati na najlegalniji način postajati još bogatiji a siromašni  će biti još siromašniji (poput Bosne pa i cijelog Balkana), boriće se da ne budu zapostavljeni u tim procesima ne birajući sredstva (rušenje budističkih spomenika u Afganistanu) ili prodati svoje teniske za 5 kruna poput korejskog radnika i njegovih lokalnih vlastodržaca.

 

Globalizacija i religija

 

Pitanje ekspanzije religije i globalizacije prividno se čini povezanim. Kapitalizam je uslugu religije trebao kao i uslugu svakog drugog činioca u ostvarenju kapitala (sirovina, radne snage, proizvodnih snaga, tržista i sl.), i danas se tu ništa bitno nije promijenilo, samo što ove dvije snage, snage crkve i snage transnacionalnih kapitala imaju dosta dodirnih tačaka i tamo gdje se njihovi interesi ne sukobljavaju one i sarađuju.

Podsjetimo, da je nacija kao prostorno, kulturološko i ekonomska kategorija nastala sa potrebom kapitala da omeđi granicom prostor svog opticaja. To je vrijeme parole ”Jedna nacija - jedna država.” Ali to je i vrijeme kad tu kulturološku posebnost nacije crkva boji sobom. Tako, naprimjer Srpska nacija postaje prepoznatljiva po Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Hrvatska nacija po Hrvatskoj katoličkoj crkvi, ili Švedska nacija po Švedskoj protestanstskoj crkvi  i sl. Tako države postaju nacionalne, ali i crkve državne, međutim u onom trenutku kad nacionalna država postaje pretjesna za oplodnju kapitala ovaj brak, nacije, vjere i države puca. Tad na scenu stupa parola ”Multinacionalna država” i ona je u direktnom savezu sa multinacionalnim kompanijama.

Razvoj kapitalizma, imperijalizma i države koji počivaju na kapitalu multinacionalnih kompanija, potiskuje crkvu i njene nosioce u stranu. Oduzima im ili sami ostaju bez mnogo privilegija. Na Zapadu se to naziva ”odvajanje crkve od države” u Turskoj Ataturk izdvaja ”kalifat od države” što ima isto značenje. Najdrastičniji primjer tog odvajanja crkve od države se ipak desio u lageru socijalističkih zemalja koje su potpuno marginalizirale ulogu i pomoć crkve u ”opianju naroda” ali samo prividno. Socijalizam je u praksi pretvaran u religijsku dogmu gdje je državni aparat čuvao svoje privilegije bježeći u dogmu po uzoru na crkvu. Gulazi i Goli Otoci postaju prostori inkvizicijskih progona ”jeretika”, strah postaje i ostaje garancija za ostajanje na vlasti.

 

Pad socijalizma u svijetu, kog simbolizuje pad Berlinskog zida, dao je šansu mnogima: kapitalu da se oplodi i proširi u ”socijalističko carstvo”, crkvi da dogmu komunizma zamjeni ponovo sopstvenom dogmom, ali i lokalnim interesnim grupama da u metežu sami profitiraju. U tom kontekstu treba vidjeti sukob evropskog kapitala i američkog do nivoa posrednog ratovanja preko leđa balkanskih naroda, izlazak katoličke, ortodoksne i islamske crkve u prve političke, ali i vojne, redove na prostoru Balkana ali ne samo tu. Tako će Vatikan reći: ”U Poljskoj privrženost katoličanstvu pada u sjenu pred onim što se dešava u Hrvatskoj.” U tom kontekstu treba vidjeti i vapaje iz Srbije i Hrvatske da je sav kapital tih zemalja, za vrijeme Miloševića i Tuđmana, prešao u ruke stotinjak porodica njima bliskih, za Bosnu i onako znamo.

 

Globalizacija kao i sve druge velike ideje, kršćanstva, islama, komunizma i sl. ostaće samo ideje u sukobu želja velikih masa koji nose ”globalizaciju odozdo” i stvarnosti u kojoj multinacionalne kompanije kao kreatori ”globalizacije odozgo” u njoj vide samo puniju kesu za sebe.

Ostaje pitanje: Kako globalizaciju učiniti svjetskim procesom u kom se mora pomiriti želja sedam milijardi ljudi na Zemlji da žive u sigurnosti i blagostanju i surovu stvarnost u kojoj to blagostanje i sigurnost ostaje bogatima a siromašni beru mrvice, ruše tuđe domove ili podižu ruševine sopstvenih na kojima se pravi globalizacija odozdo.

19.08.2012.

RAMIZ I RAHIMA - 65 godina zajedno

Priča sa Drine
Ševko Kadrić

 

 Ramiz i Rahima Gec

Zvali me na goraždanski Festival prijateljstva da govorim o knjigama, mojom rukom potpisanim, ja otišao, ali za susret sa Goraždom sam imao i još jedan razlog. Ramiz me odavno zvao da navratim, nekad sam kod Gečeva na Mrčićima bio kao kod svoje kuće, ali eto vrijeme kule i puteve gradi i razgrađuje. Putevi do Mrčića već dvije decenije zatrpani, kuće popaljene, ali Gečevi se na vrijeme u Goraždu skrasili.

Nisam se najavljivao samo pozvonim na vrata. Čujem korak u hodniku a onda vidim i Rahimu, pozna i ne pozna, prisjeća se dok nisam glas pustio a onda vrisnu i zaplaka. Kraj nje se i Ramiz stvori, kao njena životna sjena i izgovori mi ime, kao da sam juče od kuće otišao a ne da se između nas ispriječilo punih dvadeset i pet godina.
-    Ima li toliko?, pita Ramiz kad godine zbrojasmo.
-    Ima, velim u Tita zagledan. A Tito u maršalskoj uniformi iznad njegova ležaja se usprsio.
-    E neda ga skinuti ni za živu glavu, žali se Rahima pristavljajući kafu.

U ormaru vidim uniformu iz ovog rata, nosio je od prvog dana. Kaže znao je našto će ispasti i tri puške bio nabavio dok su drugi kulali zidove i vikali „Neće“. Fikret iz Njemačke slao pare da mu sprat opremaju, on umejsto maltera i kreča kupio puške.
-    Sa sedamdeset godina u rov?, pitam u čudu, 1992 godine je Ramiz napunio sedamdesetu.
-    Niko ga nije iz njega mogo istjerati, opet će Rahima.
-    A šta ću, vidim po pameti ove mlađurije i onih što su nas u početku vodili sve bi bilo tepen. Kaže da je dvije puške dao za odbranu a treću držao za sebe i tako do posljednjeg dana rata sve na prvoj liniji, cijelo Goražde bilo na prvoj liniji a njihova kuća bila udaljena nekoliko stotina metara od neprijateljskih tenjkova...

-    Edhem?, upitah za jednu nedovršenu porodičnu priču. Smije se.

-    Je li bio jatak?, ponovo pitam.

-    A, jeste, ponovo se smije i nastavi. Godina bila poratna, 1945. On se u Bukovicu vratio da gone bandu, odmetnike. Risto Danilović*, Diko Barac, lokalni četnici po šumama hodali ali ih bilo i ko zna otkuda. Ramiz bio komadir i imao jedinicu od 20 ljudi sakrivenih na raskrsnicama puteva. Samo se on kretao sa pištoljem za pojasim sakrivenim. Rekli mu da je Edhem uhapšen i da ga saslušavaju na Kovačevićima. Edhem mu bio najbliži rod, mislio da ga pozna ko samog sebe te on trči na Kovačeviće, uleti u policijsku stanicu kad u podrumu Edhem na zidu klinima razapet, baš ko Isus na raspelu.

-    Šta radite od čovjeka, vrsnuo on i počeo prijetiti.

-    Jatak, uvjeravao ga neki što ga je islijeđivao.

-    Ako sam ja jatak to je i on. Skidaj!

I skinuli ga, on mu pomogao da se obuče i dođe sebi, rekao mu kuda će ići do Vukasovića  da ga nebi ponovo uhvatili, možda i ubili. Tu veče mu otišao kući da utvrdi. Edhemova djeca i žena bili u kući a on sebi bajtu bio napravio malo odalje odakle je mogao da prati ko prilazi kući. Samo mali dio one bajte iz zemlje virio a i on bio dobro prikreiven i pritrpan zemljom i lišćem. Tu mu Edhem samo rekao: „Jesam“.
-    Šta bolan jesi? U čudu ga pitao Ramiz.
-    Jesam, a šta da nisam htio? Ni žene ni djece ni mene sad nebi bilo?, nastavio da mu govori Edhem svoju priču i to kako i kada je postao jatak Rista Danilovića. Tu noć ga Edhem zaustavio da noći kod njega, da ne ide po mraku kroz šumu, i ostao Ramiz u onoj bajti.

Negdje pred zoru čuo korake i tiho kucanje. Trznuo se za pištolj, Edhem ga smirio i izvukao se vani. Čuo je da nešto pričaju, vidio nije ništa, sa onim pištoljem nije mogao puno učiniti, čekao. Rekao mu Edhem da im je zavežljaj hrane dao i da su otišli.

Ubrzo su odmetnici naletili na jednu od onih zasjeda po raskrsnicama puteva postavljenim i izginuli.
-    Sreća moja, inače bi ja ko Edhem visio na onom zidu ko Isus razapet, šali se Ramiz govoreći mi o Edhemu i njegovoj porodici što je ubrzo poslije onog rata otišao u Tursku.
 

Uz onu Rahiminu kafu što nam je priču podgrijavala, ispriča mi još jednu ratnu, banjalučku. Jedinica u kojoj je bio prolazila kroz Banjaluku, tačnije oslobađala je. Iza nake kapije čuo pomaganje nemoćne žene. Kapija bila stara bosanska i on udari nogom, automat i bio u rukama i uskoči unutra. Pred njim bila jeziva slika, starija žena pod šamijom lomila ruke i preklinjala dvojicu u partizanskim uniformama, oni joj već jednog sina ubili i obarali drugog.
-    Stoj! Šta radite?, vrisnuo on.
-    Ustaše, rekao jedan od one dvojice.
-    E moj sine kakve ustaše... pomagala nena, lomeći ruke preklinjući ga da joj bar drugo dijete spasi.
-    Baci oružje!, naredio on i vrsnuo koliko je glasa imao. Oni bacili oružje, ali nije znao šta dalje da radi, bio sam i čekao. Naišao njegov komesar čete, ušao na ona vrata i počeo se derati na njega, što nije nastavio pravac napada, on mu preko automata objasnio da su ova dvojica pred majkom ubili momka i krenuli na drugog. Komesar izvadio pištolj i pljoštimice onog jednog udario u glavu. Ubrzo su ih povezali i otjerali u štab. Tamo se ispostavilo da su im se ona dvojica prije koji mjesec predala iz četnika. Kaže da su uz naredbu da se civili nesmiju dirati, strijeljani po kratkom postupku.
 

Susret sa Rahimom povezuje uz Željezni most na Drini u Foči. On kao komandir inženjerske jedinice dobio naredbu da stari most razmontira i postavi novi što su Rusi poslali. Tek što su onaj stari složili na obali i bili spremili za topionice u Zenici, kad stigla naredba: „Ne montiraj novi!“. Nju lično donijela dvojica generala, koja su vojsci objašnjavala `da su Rusi i Staljin od sad naši neprijtelji i da ništa njihovo nesmijemo uzeti`. Tako i bilo, on sa onom inženjerskom jedinicom ponovo stari mos postavio preko Drine i tu je novi rat dočekao.
Ramiz vidio da on nije velikim politikama dorastao, otišao pretpostavljenom i tražio da ga demobilišu. Skino uniformu i put pod noge pa na Mrčiće. Na selu počeo temelje kućice, ode do Nukica i zaprosi lijepu Rahimu. Doveo je do one kućice i u njoj troje djece izrodili. Sedamdesetih se djeca po svijetu počela razilaziti te i oni za njima, ne baš u dalek svijet ali se na Drinu u Goražde spustili.
-    Odeš li na Mrčiće, pitam otkidajući divno selo bukovičko od zaborava.
-    Vozili su me jednom i nebih više, kaže prinoseći mi kutiju sa požutjelim slikama na kojima je utisnuto skoro svih devedeset godina njegova, njihova života.

Sutra dan je ustao prije mene, uradio jutarnju gimnastiku, Rahima skuhala kafu i onda su mene budili da kafu pijemo, možda je baš i rođendanska, slavljenička svakako jeste, u Ramizovo i Rahimino doba datumi rođenja su se upisivali onako.

_____________________________________
* Ovdje valja spomenuti, da mi je skoro u razgovoru Džemo B. iz istog kraja odakle i Danilović posvjedočio da je Foču na vrijeme napustio zahvaljujući Čedu (Rista) Danilovića. Čedo je nastavnik u Foči, ali mu je nedvosmisleno rekao bježi i ja ću.
18.08.2012.

TEHNIKA I MLADI


Mijenja li tehnika psiho socijalne karakteristike mlade generacije danas?

Istraživanje


Š. i J. Kadrić

mart - juni 2008.




Uvodne napomene


Između dvije generacije, ova dva istraživača, desile su se dramatične društvene ali i psihičke promjene koje je uslovila tehnika (ne samo tehnika ali ona je u fokusu ovog istraživanja). Samo prije tridesetak godina TV je bila rijetkost, značajne priredbe, sportske, političke ili filmove cijela mahala je pratila kod onih koji su imali to ”čudo” tehnike, danas svaki drugi stanovnik ove planete ima mobilni telefon a vrijeme ”utrošeno” dnevno na mobilni telefon, Internet i TV kod generacije koja je bila predmet istraživanja, dostiže nevjerovatnih 6 sati, ne rijetko i više. To praktično znači da se tehnika i ”pošiljaoci poruka” više od deset puta bave djecom nego njihovi roditelji, ili ”atraktivnije” nego njihovi nastavnici. Upravo o tome govori ovo istraživanje.


Dio istraživanja je obavljen od marta do maja a obavljen je u Švedkoj i Bosni. Dio zato što se istraživanje nastavlja, proširujući dob istraživanog uzorka, ali i geografski prostor istraživanja. Istraživačka pretpostavka je: da je kapitalistička produkcija, ali i globalizacija zasnovana na kapitalističkim nazorima uspješnije globalizira ”klonira” svijest i navike nove generacije nego što je to do sada pošlo bilo kojoj ideologiji ili religiji. Danas je individualna tehnička opremljenost učenika u Švedskoj, Bosni, Iranu ili Kini slična, ali tu nije kraj, idoli, snovi, čak i njihove vrijednostne orijentacije su skoro podudarne.


Koliko je stvar ovisnosti o tehnici ozbiljna ističe doktor Gerald Block, koji traži da se ovisnost o internetu uvrsti u listu bolesti.  U svojoj knjizi on piše: ”Pretjerano surfanje na internetu, igranje igrica ili posjećivanje pornografskih stranica ima klasične simptome promjena mentalnog sklopa kod stvorene ovisnosti”  (Knjiga, Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders).


U istoj knjizi čitamo i ovo da u Sjevernoj Koreji prosječni surfer ili igrač igara sjedi 23 sata sedmično za internetom, da je prošle godine 210 hiljada mladih u svijetu zatražilo ljekarsku pomoć zbog ovisnosti o internetu, da je u Kini 13,7 procenta mladih ovisno o internetu.


Cilj našeg istraživanja je bio doći do okvirna vremena međusobnog konzumiranja tehnike i anketiranih danas što bi moglo ukazivati i na globalan generacijski, odnosno svjetski problem. Trebalo je uočiti, eventualne razlike između dječaka i djevojčica, između istih generacija u Bosni i Švedskoj (u nastavku istraživanja Iranu i Kini) ali i različitih tehničkih pomagala (mobilni telefon, Internet i TV – DVD).


Interesovalo nas je, koliko to pristojnost i pravni okvir istraživanja dozvoljava, koji su sadržaji konzumiranja najfrekventniji.


Uzorak ovog istraživanja je bio po jedan razred osnovne i srednje škole


Ovdje prezentiramo rezultate ankete sprovedene u osnovnoj školi od 6-9 u Švedskoj, u gradu od 30 000 stanovnika i od d 6 – 8 razreda u osnovnoj školi i prvi razred gimnazije u Bosni, u gradu sa istim brojem stanovnika.


Metoda istraživanja:


Analiza sadržaja relevantne literature i dosadašnjih istraživanja dopunjavajući ih sopstvenom anketom.


Mobilni telefon:


Svi anketirani i jedne i druge sredine imaju mobilne telefone i to sličnih tehničkih mogućnost, konzumiranja najrazličitijih sadržaja (razgovor, SMS, MP3, Video, Igrice, MSN, kamera, radio, kalkulator).

SMS poruke su na prvom mjestu upotrebe (Matias 1642, Sara 1002 u mjesecu aprilu) na drugom mjestu je MP3, tek na trećem je razgovor, onda slijedi kamera, igrice, kalkulator.

72% anketiranih je dostupno 24 sata dnevno a prosječno vrijeme aktivne upotrebe sredstva je 1,5 sati u Bosni, 2 sata u Švedskoj.


Internet:


62% anketiranih u Švedskoj koristi Internet svaki dan, 20% 4 dana u sedmici, 12% tri dana, 6% najmanje 1 dan. Internet koriste dominantno kući, mada im je dostupan i u školi, biblioteci i na drugom mjestu.

U Bosni je 71% ispitanika odgovorilo da svaki dan koristi Internet, mada ga nemaju u školi.

98% ispitanika je odgovorilo da Internet koristi samo, bez mogućnosti pristupa roditelja.

Najčešći sadržaji koje koriste su: MSN/chat je najčešće rangiran sa 1 (najčešća upotreba), surfanje je na drugom mjestu, kod dječaka su igrice na trećem mjestu, kod djevojčica lunar (zatvoreni sistem komunikacije), na četvrtom mjestu su E-mail poruke na petom drugo (pretpostavljamo skidanje muzike, filmova…)

Vrijeme korištenja interneta se razlikuje u Bosni i Švedskoj, u Švedskoj je više od 3 sata, u Bosni manje od 1. Za pretpostaviti je da je u pitanju razlika u tehničkim riješenjima (modem i bredband). Dosta ispitanika navodi da štedi na korištenju modema (čitaj telefona).


TV i DVD


65% anketiranih u Bosni TV i DVD koristi sa porodicom dok je to rijetkost kod anketiranih u Švedskoj. (Pretpostavljamo da je i ovdje u pitanju socijalni momenat, uslovljenost prostorom i brojem TV aparata po domaćinstvu).

72% anketiranih u Bosni svakodnevno prati TV program duže od 1 sata (nismo pravili saku dužine praćenja). Kod švedskih ispitanika primjećujemo da praćenje TV programa prestaje biti društvena aktivnost tek 22% prati programe sa roditeljima, 25% sa prijateljima a 53% su usamljeni u praćenju TV programa ili gledanju filmova.

Filmovi su na prvom mjestu gledanja i kod jednih i drugih, zatim slijedi kod dječaka sport a djevojčica MTV, na trećem mjestu je ”nešto drugo” i na četvrtom obrazovne emisije.

Švedski ispitanici su u rubrici ”duže od jedan sat” upisivali 2-3 sata dnevno.


Ako saberemo ova vremena mobilni telefon plus Internet plus TV DVD, dobijemo čak više od 7 sati dnevnog konzumiranja kod švedskih ispitanika i više od 5 sati kod bosanskih (istina bosanski ispitanici su se ograničili na odgovor duže od 1 sat kod TV i dobar dio njih je uskraćen za pristup internetu tokom cijelog dana).


Umjesto zaključka:


I ako cilj ove prezentacije nije bio i da diskutira rezultate, to ostavljamo učenicima, roditeljima, vaspitačima i drugim zainteresovanim, ali istaknimo nekoliko upečatljivih i iritirajućih momenata.


a.     Bilo bi dobro analizirati dnevno odgojno bavljenje roditelja svojom djecom i svakako kvalitetom i sadržajem tog bavljenja, ali slobodni smo tvrditi da je ono desetak puta kraće od vremena koje se tehnika ”bavi njima”.


b.     Uočavamo da je kvalitet, atraktivnost i raznovrsnost sadržaja koje nudi tehnika danas mnogo raznovrsnija pa i izazovnija od sadržaja i načina koje nudi nastavnik za vrijeme svog časa. U samom procesu nastave posebno mobilni telefon je velika ”konkurencija” nastavniku ali i opasnost. Svaki, ama bas svaki, dio nastavnog procesa (i van nastavnih sadržaja i odnosa u školi i mimo nje) mogu biti dokumentovani (kamerom, foto aparatom, mikrofonom…) što nastavnike čini nesigurnim u njihovu radu. Nikad se ne zna koji dio komunikcije, kome i kako može biti prezentiran. To je jedan od razloga zašto nastavni proces prestaje biti atraktivan kao izazov i uhljebljenje širom svijeta.


c.      Podatak da 98% ispitanika Internet koristi samo govori nam da bilo ko, bilo kad i sa bilo kakvim namjerama može kontaktirati naše dijete, učenika u njegovoj sobi, bez obzira što smo i mi kući. (pedofili, manijaci, kriminalci, preprodavači, ucjenjivači…)


d.     Tehnička pomagala su se ubacila kao posrednici između ljudi i njihovih komuniciranja, čak i najintimnijih. To dalje znači da se kompletno društvo razbija na individue između kojih se tehnika javlja kao posrednik. Sigurno koračamo prema društvu usamljenih i izoliranih ljudi, kojima vlada tehnika. Interesantno je da je jedno istraživanje pokazala da se strah od gubljenja mobilnog telefona nalazi na samom vrhu strahova nove generacije.


e.      Ovim napomenama nikako ne želimo umanjiti dobru stranu tehnike, ali nad njenim vladanjem našim životima svakako se moramo zapitati i ponijeti težinu odgovornosti kao roditelji, vaspitači, odrasli i ozbiljni ljudi i staviti tehniku tamo gdje joj je mjesto, da koristi nama a ne mi njoj.

18.08.2012.

PISCU JE MJESTO U PROČELJU

SUBOTA rezervisana za pisce


"Cijeli život je velika škola u koju svakodnevno iznova ulazimo. Oni koji to zaborave i prekinu, imaju razloga da budu tužni jer će brzo doći vrijeme kad više neće razumjeti svijet u kom žive, koji se munjevito mijenja, ali možda nije ni u tome poenta, neće imati privilegiju da ga i sami mijenjaju već će to prepustiti onim sa lošim namjerama"

Razgovor sa književnikom: Ševkom Kadrićem

Razgovarao: Halil Džananović

BH M: Prijatelju Ševko, nismo se dugo čuli pa je logično da mi predstojeći eglen predstavlja izazov koji zahtjeva maksimalnu koncentraciju. To me, na neki način, podmlađuje i vraća u djetinjstvo, a svaki povratak košta, pogotovu ako je karta (pri polasku) kupljena u jednom smjeru. Bez obzira na to, predpostavimo da sam se vratio autostopom, ili, čak što više, da se ja nisam nigdje vratio, jer nisam nikad dovoljno odrasta'o da bih mogao putovati. Zato mi ovaj naš eglen uzrokuje blaži nagoviještaj treme, dok se pozdravljam sa nastavnikom, profesorom, pedagogom, književnikom, piscem iz sjene. Mada te neki pokušavaju zaboraviti i prije nego su te upoznali, ili, u najmanju ruku tvoje brojne knjige na kojima dominiraju poruke naših autohtonih predaka, odnosno stećke, malkice prefarbati (iskreno žalim, ne tebe prijatelju, već nevješte molere) u prilagodljivo smirujuću boju, koja ide u tonalitetu s kajdama (melodija) frulaša i sretnih stada što bezbrižno pasu, svoje na svom, za svog gospodara, koji nebeskom nježnošću izmuza prikupljeno mlijeko i stadima obećava još bolje (s ukusom (ne)ograničnosti) pašnjake. To se poodavno dešava, ali se prilično pohasilo odkako su čuli da je (još dvije djelatnosti) penjač na planine, inače i slikar, nacrtao djeci krila i pojasnio im kako da krenu s bojenjem neba...Ali, da krenemo uz olakšavajuću okolnost, pomalo vrcljiv vic kaže: Čovjek je najkomplikovanija mašina koju svaka budala zna napraviti.

Kadrić:Prijatelju Halile, možda upravo ova surova činjenica (ne vic) da posljednji idiot može napraviti dijeta, ali za čovjeka treba mnogo više, me i natjerala da pišem roman o Merhunisi Kantardžić (Mimmi) koja farba nebo držeći nam lekciju iz predmeta koji se zove ”Život“ i „Odgovornost prema životu, koji smo na svijet doveli ne pitajući ga“. Nikad u ljudskoj (h)istoriji odgoj i obrazovanje novih generacija nije tako i toliko bilo dovedeno u pitanje kao danas, nikad čovjek nije toliko nonšalirao pripremanje novih generacija za život i tu svetu dužnost prepuštao drugima, kao danas. Činjenica da od 8 miliona Šveđana, njih 2,5 žive kao samci samo podkrijepljuje činjenicu neodgovornosti prema potomstvu i njegovo prepuštanje nekom drugom.

Prisjetimo se načas odgoja naše generacije, roditelji odrađivajli svoj dio odgajanja, društvo svojim vrijednosnim orijentacijama dopunjavalo, škola obrazovala. U prostoru izrazite zaostalosti i nepismenosti, osnovno obrazovanje smo bili podigli na nivo obaveznosti, srednje se približavalo tom nivou, svi veći gradovi su postajali univerzitetski centri u pravom smislu te riječi. Bilježim da je Bosna i Hercegovina 1939 godine imala oko 2000 pismenih žena, 1992 godine je imala toliki broj specijalista, magistara i doktora nauka, među ženama. I ponovo neću na tome da poentiram. Odgoj i obrazovanje su bili direktni, bez radija, Tv-a, telefona, interneta, I-fona i svih mogućih čuda tehnike koji su se danas ubacili između odgojitelja i odgajanog, između onog što obrazuje i onog kog obrazujemo. 5-7 sati dnevno osnovac se „odgaja i obrazuje“ tehničkim pomagalima koje nude navike i vrijednosne poruke ne sumnjivih, već fatalno pogubnih vrijednosnih orijentacija. Čitam danas u švedskim novinama da su se „napokon“ i naučnici složili „da igrice sa ubijanjem ljudskih figura ostavljaju štetne posljedice na psihu mladih ljudi“ (Dobro jutro Kolumbo). Još treba da nam „naučno dokažu da je isti slučaj i sa agresivnim porno sadržajima koji se svakom korisniku interneta nude bez ikakve zaštite i ograničenja...“.

Dakle, roman ima zadaću da uz literarno umjeće, ponude i okvir nužnog bavljenja generacijama koje dolaze. On u prvi plan stavlja psiho-fizičko zdravlje vaspitanika, znanje onog koji vaspitava i svakako kreativne sadržaje koji su osnova tom procesu.

Bježeći od stvarnosti, ili bolje reći praveći potrošačko društvo u kom je sreća posjedovanje stvari, napravili smo škole kojima i nije zadaća da obrazuju već čuvaju djecu dok se roditelji vrate sa posla. Odgovorno tvrdim da je obrazovni kapacitet švedskih škola kroz koje sam prošao u poređenju sa školama za koje sam pripremao studente u Sarajevu smanjen za 50% pa i više. Tu činjenicu ne mijenja čudo tehničkih pomagala, obilje hrane koje se nudi djeci u dva obroka u toku jednog dana i neprestalno servisiranje voćem.


BHM: Ako, na časak, zanemarimo stvarni (nečujan) vapaj za ovakvim štivom najlogičnije mi se čini da na početku razjasnimo kako je nastala ova knjiga? Kao dokaz piščeve sazrelosti ili kao odjek prohujale mladosti? Odmah da se ogradim, meni se doima da su oba aspekta (pa čak i Alian Aspeckt ) ugrađeni u ovo štivo.

Kadrić: Reći ću ti ono što uobičajavam govoriti švedskoj publici, generaciju Merhunise Kantardžić (14-naestogodišnje djevojčice) doživljavam kao generaciju moje unučadi kojoj naprosto ne želim biti učitelj, to ostavljam mlađima, želim biti njen (njihov) deda. U priču je ugrađeno moje veliko životno iskustvo, iskustvo nekoga ko je 13 godina po planinama oko Sarajeva imao svoju školu planinarstva (skijanja) koju je pratila knjiga ”Planinarenjem do zdravlja”, nekoga ko je svoj ratni put vezao za sveto ime Dječije ambasade i evakuacije žena i djece iz ratom i agresijom ugroženih područja punih šest mjeseci; nekoga ko je vodio školu slikanja za djecu i odrasle 12 godina; nekoga ko je bio i učitelj u osnovnoj školi, profesor u gimnaziji i profesor na Akademiji za obrazovanje budućih nastavnika. Tome dodajmo i zanat pisanja iskovan u desetak udžbenika, devet romana i pedesetak pripovjetki.

Farbanje neba je tim izazovnije jer sam riječ dao 14-sto godišnjoj djevojčici, oni koji prate literaturu, oni koji su u kontaktu sa tom generacijom, znaju da to nije nimalo lahak posao.

BHM: Sudeći prema izvještajima s terena ''Farbanje neba'' je u kratkom periodu doživjelo više promocija nego bilo koja druga knjiga (aktuelnog trenutka) nastala između Bosne i egzila, između postojanja i nepostojanja, između govoriti kad svi zašute i šutjeti kad svi urliču, naprimjer, na nekom od masovnih okupljanja uz poznatu maksimu: hljeba i igara, (mada je i ona mutirala u: hljeba i obećanja) pa i između hamletovske dileme, u kojoj se glavni junak predomišlja... Ova knjiga (Farbanje neba) upravo nosi neku hamletovsku maksimu, koja bi mogla da se definira; otkriti sopstvena osjećanja ili prihvatiti već gotova, istraživati sebe u sebi ili rahat živjeti sebe u drugom. Jesam li potrefio bar za prolaznu dvicu?

Kadrić: Sad bih ja trebalo da kažem da sam promocijama romana zadovoljan, ali i dalje sam ja odgoitelj, knjiga je povod za bavljenje problemom, sve dok taj problem postoji, piscu, odgoitelju nema mjesta samozadovoljstvu. Raduje me da je upravo ovaj roman povodom desetine seminara u Finskoj, na Višoj narodnoj školi u Norkopingu, u Helsingborgu... pod istim naslovom ”Farbanje neba”.

Radoznali učenici me često pitaju jesam li bogat, računajući da imam toliko knjiga na toliko jezika. Djeca očekuju odgovor u duhu vrijednosnog sistema u kom rastu, gdje se sve mjeri količinom novca, markom automobila.

Okrećem priču u drugom pravcu uvjeravajući ih da se bogatstvo mjeri sa tri stvari, koje u brzini života često roditelji ali i nastavnici previde (da ne kažem zaborave). To je ZZK (na švedskom HKK) što znači Z (zdravlje), Z (znanje) i K (kreativnost). Bogatstvo naših života je smješteno upravo između ova tri čarobnaodgojno-obrazovna stuba. Svakako dublja elaboracija teze, često cijelog predavanja, traži poseban cjelovit razgovor (nije isključeno da ga uskoro ponudim kao samostalan autorizovan tekst).

BHM: Glavna junakinja ima lijepo ime čiji korijen leži u arapskoj imenici: Merhunisa koja u prijevodu na bh. jezik znači: onakojaostavljaneštounasljijeđe. S duge strane prezime Kantardžić neodoljivo podsjeća na tas, kantar, teraziju, vagu... koja nešto mjeri. Ovo tvoje štivo, prijatelju Ševko, već od samog početka nudi višeslojnost asocijacije. Da ne idemo dalje oko imena i prezimena, odvuklo bi nas. Konkretno, jel' Gabrijel kao neka telepatska veza između Kadrića i Merhunise ''petljao'' s imenom i prezimenom ili je to slučajnost koja se lijepo uklopila u još ljepšoj priči?

Kadrić: Obično pisci ništa ne prepuštaju slučaju, hvala ti na sadržajnom pojašnjenju piščeve nakane. Ali podsjetimo na situaciju kad se djevojčica divnog imena Merhunisa Kantardžić počinje stidjeti i svojih korjena i svog imena, nespremana da se sa njima suoči a ponajmanje da ih brani. Ona će postaviti nama odrslima ono pitanje: ”Moramo li nositi ime koje nismo mi birali, već su nam ga drugi dali, odslikavajući u nama sebe, svoje predrasude, vjerovanja, želje?” Ni ja ni ona ne nudimo odgovore, ali otvaramo prostor za razumjevanje težine problema sa kojim se nove generacije mladih Bosanaca (i drugih čiji su roditelji silom prognani sa prostora i kultura u i na kojim su živjeli). I dalje nisam učitelj, već pisac podučitelj i zaštitnik te generacije, ne slučajno u romanu Gabrijel.

BHM: Nije neuobičajeno da pisci od najranijeg formiranja književnosti koriste pseudonim (lažno ime) ili kao što je, recimo, slučaj u Americi; čitav život provedu kao writer of the shadows (pisac iz sjene). Postoji mnogo tumačenja, ali mi se nećemo baviti time već tvojom bogatom spisateljskom karijerom i životom premudre, čedne Merhunise Kantardžić iz realnog svijeta i njenim drugim ''Ja'' odnosno blogerkom Mimmi. Napomena u vezi korištenja pseudonima nije slučajna, jer ovo je tvoja treća knjiga u kojoj ''pozajmljuješ pero'' glavnoj junakinji naše priče. Dakle, ovaj tvoj postupak je logičan zaključak da ne pripadaš sanjaru lažno prividne popularnosti, sanjaru slave i materijalnog bogastva, na brzinu presvučenom hibridnom moralizatoru... već nečem sasvim suprotnom. Djelimičan odgovor na ovo pitanje već je ispisao, u jednom od svojih romana, Orhan Pamuk: ''Prva priča govori o tom da je stil greška.'' Druga da savršenom crtežu (u ovom eglenu knjizi) ne treba potpis. Treća priča objedinjuje te dvije poruke i kazuje da su potpis i stil glupa i drska nadmenost.'' Nisam mogao odoljeti ovom citiranju jer sam našo odgovor, a svaki dobar odgovor je ujedno i predhodnica za sledeće pitanje. Samoodricanje od autorstva podrazumjeva težnju da djelo zvuči što je moguće uvjerljivije, ali kako se stiže do takve potrebe da je djelo važnije od njegovog autora. Jel' to ta ljepota nesebičnog davanja, odnosno darivanja?

Kadrić: Skoro da sam i odgovorio na ovo pitanje, veličina pisca se neogleda u podizanju spomenika sopstvenoj sujeti već vrlini pronicanja u problem i biranje najboljeg junaka da taj barjak krozpriču pronese. Kako meni nisu dragi sabesjednici Ja-pa-Ja, tako pretpostavljam ni drugima. Ono što Bosancima čitaocima i sabesjednicima nedostaje, nije dobra priča i dobar pripovjedač, već navika da ih pročitaju i hrabrost da se preko usana izgovore oduševljenja pročitanom porukom. Ako i ti i ja znamo da će nam Bosanac (u narodnom predanju mu se tepa sa Bošnjo), sve oprostiti osim uspjeha i pameti, onda skoro da je bolje nekom drugom dati riječ da bude i uspješan i pametan. I dalje je jedan od najčitanijeh mojih romana ”Bosanski protestant”, vjerovatno i zato što ga je izpripovjedala danska novinarka Manuela Sorensen. Meni ostaje da joj se i ja radujem.

BHM: Ako je (nije moje da sudim) kultni američki pisac Ernest Hemingway (Ernest Hemingvej bio i pisac i predstavnik izgubljene generacije imam li pravo da kažem (mada ne volim poređenja) da je bosanskohercegovački tragač, sanjar, slikar, književnik... Ševko Kadrić, predstavnik i pisac najizgubljenije generacije u povjesti Bosne i Hercegovine. Nadam se da nisam preoštar u ovoj formulaciji, ali da budem iskren, i ne brinem puno jer radnja za tupljenje radi 24. sata dnevno. Dakle, jesil' ikad (sam sa sobom) pokušavao dokučiti kakva je generacija kojoj si, u dosadašnjem stvaralačkom opusu, podario deset knjiga?

Kadrić: Ne bih se ni poredio ni uzdizao, samo znam da mi je pripala u zadatak uloga, misija, da napišem to što sam napisao. Svaki put kad se vraćam naslovima, zaključujem da to niko drugi nije mogao uraditi nego ja. To je taj iskustveni, mentalni i ko zna koji još sklop pretočen u obavezu. Podsjetiću da sam Balkan bukvalno zasuo temom ekološkesvijesti kad to nije bilo moderno, od 1986. godine sam objavio četiri knjige na tu temu; krajem 1992 godine sam pokušao ponuditi odgovor na problemBalkanaiBosne kroz naslov ”Bošnjaštvo na vjetrometini”, 1992. Godine sam ponudio naslov ”Buđenje kamenih spavača” govoreći o nužnosti reikarnacijeidejebosanskihpatarena (bogumila), nekoliko godina kasnije svijetu sam ponudio i knjigu ”Bogumili kao inspiracija” koja je do sada prevedena na nekoliko jezika. Kad su u pitanju romani nastojim da se srodim sa junacima i da ih provedem kroz priču odjenute mojim literarnim oklopom. To mislim za Osmana Stovraga i roman ”Proleter u srcu”, Lazara Drljaču i roman ”Zaljubljen u sunce”, Hamzu Orlovića i roman ”Luter i Orlović”, Merhunisu Kantardžić… da ne nabrajam više. Slično je i sa drugim piscima, njihovim djelima i misijom koju obavljamo, ono što jeste vjerovatna moja posebnost to je ta angažiranost mojih tema, junaka i štiva. Pričom se trudim ponuditi iskustvo, ali i radostzdravlja, znanjaikreativnostikao najkraći put do sebe ali i drugog čovjeka.

BHM: Čini mi se da je Evropsko javno mnjenje pokazalo (bar do sada) mnogo više interesovanja, uz poklon medijske pažnje, ''Farbanju neba,'' nego cijela Bosna i Hercegovina, prefarbana bojama koje se međusobno isključuju. Je li to uzrok što je ovo literarno ''čudo'' štampano i na švedskom jeziku ili što je BiH dovoljno čudo samo sebi pa ga druga ne interesuju?

Kadrić: Bosna i Hercegovina, Bosanci i posebno onaj dio njih koji se danas naziva Bošnjacima već vijekovima plaća preveliku cijenu upravo bježeći od knjige. Treba li da ponavljam da je moja majka, lahka joj zemlja bila, sedamdeset godina učila, pet vakata namaza klanjala, ali nikad riječi arapskog nije naučila i otišla je sa ovog svijeta nije se znala potpisati. Taj zid koji se ispriječio između realna života i dogme ”u ime vjere” nemamo pravo ostavljati onima koji dolaze.

Naprosto, oni koji bježe od maternjeg jezika, bježe i od sebe, i od stvarnosti, u krajnjem i Boga kome se istrajno kunu. Pitanje je da li takvi (ne)čitaoci zaslužuju i jednog pisca, i jednu knjigu. Ne bih poredio švedsko tržište i moju knjigu sa bosanskim jer se naprosto ne mogu porediti, iako ja kroz sve svoje junake pričam Bosnom. Naprosto mislim da su Bosanci, besmrtni i univerzalni junaci, koji postojano, ponekad i naivno, prkose prostoru i vremenu. Bez tog prkosa, skoro da nebi ni bili junaci.

BHM: ''Farbanje neba,'' između ostalog, pokušava prodrijeti u nevidljivu zonu, u kojoj, na svoju štetu, mladi provode sve više vremena. Naime, sizifovski posao, ali ipak pokušaj da se izvrši što snažnija demistifikacija tzv. sajber svijeta i ukaže na naš postojeći, fizički, realni, koji vapi za kreativnošu, a kreativnost podrazumjeva određen stepen intelegencije, što opet zahtjeva stabilan nivo pismenosti. Skoro pa zastrašujuće dijeluju nepobitne činjenice sive stvarnosti u kojoj su roditelji sopstveno potomstvo prepustili bezdušnim mašinama (tehnici) i još bezdušnijim neprovjerenim ''čuvarima morala.'' Najbliže mi se čini da su najglasniji oni učitelji koji djecu ne podučavaju da u čovjeku prepoznaju čovjeka nego se hvataju one latinjanke: Homo homini lupus (čovjek je čovjeku vuk). Još mi u ušima odzvanjaju riječi ponosnog oca koji kaže: Naučio sam ja nju (kćerku) da mrzi sve što je srpsko?! Nakon čega sam, s prizvukom vapaja, promumlao: Ne valja tako, nauči je da voli prave vrijednosti, probudi u njoj nagon za kreativnim i ne boj se, sve što ne dolikuje ljudskom liku sama će prepoznati. Postoji li, zapravo, neki novi ničeovski šablon, pretpostavka, psihijatar koji će raskrinkati zlo što se nadnijelo nad plemenima koja se ponovo vraćaju u mit o sebi?

Kadrić: Naša i „njihova” djeca, naši i „njihovi” roditelji su slika i prilika okruženja koje po svojoj mjeri prave odrasli. Zar nismo renije istakli činjenicu da su Merhunisu Kantardžić odrasli imenovali sobom na određenom prostoru? Isto je i sa Juanom Svenssonom, ali i tehnokratski okvir u koji smo danas uramili našu djecu (njihovu djecu) pravili su odrasli, to što smo i mi taj okvir prihvatili, samo potvrđuje tezu, da djeca ne rade ono što bi mi željeli da rade, već oponašaju nas odrasle.

Čini mi se da je primjereno poručiti da mnogi roditelji moraju na doškolovavanje a oni koji bi to tek htjeli biti (roditelji) trebali bi imati licencu. Pogledajmo kako se svijet munjevito mijenja u naučnim, tehnološkim i ko zna kojim još oblastima, ne ići u korak sa tom mišlju znači kaskati za vremenom uz realnu opasnost da nas pregazi. Pogledajte koju cijenu danas u svijetu plaćaju islamske zemlje, vijekovima uljuljkane u dogmi vjerske topline, ne prateći društvena događanja u kojima je kolektivna svijest zamjenjena individualnom, diktatura političkim pluralizmom i konkurencijom. Ne treba podsjećati kako tu slabost koriste i kažnjavaju nosiocu agresivnog kapitalističkog fundamentalizma. Agresija na Libiju i bestijalno umorstvo Gadafija je samo dio te priče.

Za odgoj novih generacija, danas više nego ikad ranije, pored volje, treba znanje (pedagoško, opšte), svijest da dijete odgajamo već u stomaku majke, u kolijevci, obdaništu i sve do sedme godine, kasnije ponavljamo pređeno gradivo u rutiniranim sistematskim formama koje nazivamo usmjereno obrazovanje do najvećeg nivoa.

BHM. U predhodnim pitanjima ostah nedorečen. Naime, dugo sam bio opsjednut konstatacijom da Književni krugovi, ćoškovi, stolovi, kult-pult događaji, minder promocije, navigacije nacije... Diljem Prkosne od sna, navodno gaje kult odbojnosti prema stvaralaštvu koje se poodavno formiralo u iseljeništvu, izbjeglištvu, dijaspori. No, vrzmajući se poprilično dugo u krugovima zaljubljenika u umjetnost, u ovom slučaju književnosti, konačno sam porazbijao iluziju da odgovornost za sve ono što prati naše stvaralaštvo u dijaspori stanuje isključivo u Bosni i Hercegovini, ili, pak na privremenom radu u inostranstvu. Ne, najveća odgovornost za sve negativno je u nama. Najpogubnija zavist, ljubomora, spletkarenje, jednom riječju taština leži u nama, sad i ovdje. Varam li se, ili je pitanje jedostavno za odložit' u ad-akta?

Sevko_kKadrić: Pitanje iznova aktuelizira moć (nemoć) pisane riječi (ovog puta književne) na javno mnjenje i unutar nje svakako književnika u bosanskom slučaju. Na žalost ta moć je uništena sa osvajanjem naših prostora moćnom Osmanskom imperijom. Ona je Bosancima u stranu potisla dva kamena međaša: osjećaj za prostor po kom su imenovani i jezik maternji kog su njegovali više nego bilo ko tada u Evropi. Podsjetimo da poslije fascinantnih, spasonosnih kamenih knjiga po Bosni razasutih (stećaka) mi pisanu riječ Bošnjaka srećemo tek dvjesto godina po osvajanju i to na tuđim jezicima (turskom, perzijskom, arapskom).

Princip bosanskih bogumila ”put do mog Boga je moj maternji jezik” će kasnije spasiti Evropu od sigurne propasti (inkvizicije katoličke crkve) ali ne i Bosance (Bošnjake muslimane), njih će spasiti pokret koji pamtimo po imenu vođe Josipa Broza Tita. Dakle, taj pokret, bez obzira kakvu mu danas nastoje košulju skrojiti, je fizički i duhovno spasio južnoslovenske narode, među njima i Bošnjake. Bošnjaci su dobili svoje mjesto među narodima, svoju buktinju na grbu, svoje mjesto u školama da se uzdignu do samih zvijezda, napokon razumjevajući ono što uče.

U novom dobu (1991 do danas), u najezdi klero-nacionalista, jedna od prvih agresija je učinjena na pisanu riječ i pisca. Od njih se očekivalo da svoja pera, poput mačeva zašilje i krenu u boj za vjeru i narod svoj. Na žalost to su mnogi i učinili.

Lično nisam sklon apriori napadati pisce jer i njihov književni zov je spojen sa egzistencijalnim porivom za saomoodržanjem, posebno ako su u pitanju porodični ljudi o kojima i drugi ovise. Tvojim nabrojanim slabostima kod bosanskih pisaca, ja mogu dodati i puno više, ali ostavimo to sada na stranu. Književnik treba publiku, da bi njegova moć postala angažirana moć, e tu publiku je bosanski književnik davno izgubio iz razloga koje sam već naglasio i za nju se moramo istrajno boriti. Sa tobom kao kolegom ja ne gubim već svoju moć udvostručavam, uz nas neko treći utrostručava, tako ja gledam na pisca, bosanskog, ali i drugog po peru sapatnika. Sa druge strane i ti i ja znamo da treba sokoliti ljude da pišu, svjedoče, ostavljaju trag, ali sve što se piše nije i književnost i svako ko piše nije automatski i književnik.

Jačanjem svijesti o značaju pisane riječi kao pramajci mnogim drugim kulturnim sadržajima (teatar, film…) ali i sveukupnoj misli, mi jačamo i kriterij po kom će dio napisanog postati i književnost a književnik i kod Bosanaca dobiti počasno mjesto pročelja.

BH M: Moto cijele knjige je u maksimi na samom početku: Ne vrijedi trčati ako je čovjek na pogrešnom putu-kaže Gabrijel. Doima se da mi ne samo da svojski trčimo već grabimo i rukama i nogama. Stečeno bogastvo (materijalno) je uvijek izloženo gubljenju, otimačini... A pripadanje bogatstvu ( neminovnost kod materijalnog posjedovanja) nas, na neki način, odvlači od bitnosti i suštine svega i svačega. Nauk, znanje, osnažen duh, ''mrvicu katarze'' ne može nam niko oteti, jer oni koji je već imaju ne treba im, a oni koji nemaju i ne znaju za te duhovne blagodati. Osim opominjućih prosijaka (kojih je sve više) mogu li nas i mladi nečem podučiti. Konkretno, kako malčice uštopati, vrijedili li, bar ponekad, osluhnuti mlađe, pa makar u snu dok buncaju ko sam, šta sam, odaklen i doklen sam?

Kadrić: U bosanskom izdanju romana (Buybok, Sarajevo) moto knjige je: ''Onima koje sam u Bosni učio da idu u planinu, a u Švedskoj da slikaju.'' ''Hvala vam puno na svemu što ste me naučili.''. Mudru čovjeku su mladi sjajni učitelji, ali ne u bukvalnom smislu da prepusti da ga oni vode, oni su mu (nam) sjajna spona sa novim svijetom. Latinsko mišljenje da su djeca tabula raza (bijeli neispisan list) treba zaboraviti, ona već u stomaku majke završavaju malu maturu a učitelji su uz majku i svi oni koji je okružuju, pa i oni udaljeniji sa kojima ona i djete komuniciraju (stresovima, radostima, strahovima...), vazduhom kojim pune krv i pluća, vodom, koja kola njihovim žilama, hranom koja ih puni energijom... sve je to biološko-socijalna pretpostavka na kojoj podižemo novog čovjeka, utiskujuću u njega naše poruke ljubavi ili nerazuma i egoizma.

Odrasli, mogu umjećem dječiju energiju, radoznalost, neiskvarenost oplemeniti znanjem i kreativnošću, ali iz tog procesa i sami izaći poučeni, podučeni, ohrabreni, preporođeni. Tu je ta energija koja kola među generacijama, kolektivni duh koji niti počinje niti završava sa nama, ali nam je pripao u zadaću da ga ponesemo, prenesemo. Toj zadaći naprosto moramo biti dorasli.

BH M: Nema sumnje da je roman ''Farbanje neba'' dotaknuo jednu temu koja se u psihologiji zove: "Multiple Personality'' problem s identitetom ili najjednostavnije podvojena ličnost. To je posebno psihičko stanje osoba koje su, negdje duboko, povučene u sebe i na toj tačci balansiranja otkrivaju želju za psihološki jakom ličnošću. Ljudsko tijelo, jedan mozak a dva ponašanja...Skrivanje iz kog se želi izaći i biti dostojnim ''humane čestice,'' (kako nas u romanu ''Ibrahim'' naziva prof. dr. Milan Popović), dostojnim sebi i svog' ''Ja.'' (Grupa psihologa je ( 2004) vršila analizu Golumove ličnosti i nisu se mogli složiti oko toga da li on boluje od šizofrenije ili samo od podvojene ličnosti. Golum je jedan od glanih likova u glasovitom filmu koji je baziran na trilogiji ''Gospodar prstenova'' u priči Dvije kule). Roman ''Farbanje neba'' je uistinu ne samo dotaknuo nego i obradio ovu ''škakljivu'' temu, pa je i sa te strane vanserijsko štivo. Koliko je termin podvojena ličnost (naročito kod mladih, sad i ovdje) opasno stanje kom se samo stramputice i sunovrati u drogu, prostituciju, kriminal... smiješe?

Kadrić: Sjajno si primjetio da je Merhunisa Kantardžić dvostruki simbol podvojenog lika. Prvo se pisac pretvorio u nju, ili joj dao riječ koju ona nosi žargonom i strahovima generacije a onda i ona pred velikim strahom od same sebe bježi u Mimmi, njen alter ego koji smije i može ono što ona ne može, ne smije. Tome je još nadodala snagu tehnike (interneta, blogga, facebooka...) ali je i dalje Merhunisa njen korektiv, i dalje ona uz nju ili sa njim živi svoj stvarni život, ali sad ima mogućnost da ga uljepšava, dotjeruje, povremenim posmatranjem sa strane. Da čitaocima to slikarski pojasnimo, kad slikar stoji pred slikom on je opsjednut detaljima od kojih cjelinu ne vidi. Zato se odmiče, škilji na jedno oko, rukama pravi kvadratić, rupicu kroz koju izoštrava sliku, stapajući detalje u cjelinu. Tad najbolje vidi gdje i zašto mu nešto bježi od kompozicijske cjeline, harmonije umjetničkog djela.

Naši životi, Merhunisin život, zapravo i jeste to, harmonično umjetničko djelo, koje ona alter egom (Mimmi) uspjeva promatrati sa strane, dotjerovati, nalaziti snage, ideja, hrabrosti, otklanjati nedostatke.

Ideja podvojene ličnosti nije više psihološki fenomen, potrošačko društvo slučaj pretvara u pojavu. Odživljavamo svoje prolazne živote, ali u njima pravimo palače, pretrpane besmislom u kojima podsvjesno želimo da smo kraljevi. Gubeći na biološkom, socijalnom, etičkom planu obilježja željene prirode. Kad kažem mi, mislim na stanje potrošačke svijesti u svijestu. Upravo objavljena informacija da je Bosna najkorumpiranija zemlja u Evropi, taj dio priče duboko prizemljuje pokazujući prstom na nas i temu kojom se ovim razgovorm bavimo.

BH M: „Mudri uče od svih“. Knjiga obiluje mudrošću poruka koje su formulisane jednostavnošću pa samim tim i lakšoj dostupnosti (razumijevanju) te sigurnom ugođaju koji nam umjetnost neupitno daruje. Narativna poetika ovog djela nas krilokrilom lahkoćom približava, privlači, razbuđuje i opominje na neposredne mogućnosti s kojima raspolažemo, kao sa univerzalnim darovima. Samo, treba poželjeti, htjeti, delati...Neka imena i prezimena, od ugleda, kad je bh. književnost u pitanju, su ''Farbanje neba'' nazvali ''kulturološkim šokom'' ljepote, svrstavajući ga rame uz rame (krilo uz krilo) u same vrhove Evropske literature. Nekako mi logično djeluje da se prisjetimo pisma koje je indijanski poglavica Sietla poslao (1854) Abrahamu Linkolnu, u vezi ponude da ''Kabujska država'' otkupi indijansku zemlju a njima osigura rezervate. Neki analitičari su Sietlovo pismo svrstali u najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj unutarnjoj prirodi. ( Mada se poglavica u pismu ogradio od iluzije, tvrdeći da njegovo pismo bijeli čovjek, na svoju štetu, neće razumjeti).

Usuđujem se da predpostavim kako će neko, negdje, nekad, kazati, napisati, pomisliti...da je ''Farbanje neba,'' nešto najljepše što se rodilo iz novih tokova poetskog pripovijedanja onog koji je morao otići s brdovitog Balkana, ali je, na neki način i uspio o(p)stati tamo. Konkretno u Bosni i Hercegovini. Jel' ova knjiga zahtjevala poseban odnos prema njoj, jel' komunikacija između tebe i Gabrijela, zapravo, bila komunikacija naratora i budućnosti identiteta bh. čovjeka?

Kadrić: Ono što mi okvir pristojnosti govori da trebam reći jeste činejnica da sam knjigu, takvu kakva jeste ja napisao, ali kroz nju protiču moji duhovni učitelji među kojima su i Robinzon Kruso, i indijanski poglavica Sietla čije pismo sam skoro pa napamet naučio, i Sidarta Hermana Hesea, i Lazar Drljača, Mešin Ahmet Šabo, Nikola Tesla genije dobrote i mnogi drugi...

Sa nama ne počinje svijet, ali u onom odživljavanju trenutka o kom sam govorio imamo i obavezu da slavimo ono najvrijednije što prepoznamo kao takvo. Mudrost pisca i jeste u tome da to prepozna.

BH M: ''Zamišljam novu knjigu u kojoj pomažemo planeti Zemlji, maloj grudvi snijega koja se topi. Gabrijel sa svojim učenicima farba nebo negdje iznad Persije a mi učenici moje škole iznad Švedske. Mi što već farbamo nebo pozivamo i TEBE. Zvijezde i nebo na nas čekaju.''

Poetski kraj knjige liči na početak nečeg dugo čekanog, poruka koju Merhunisa šalje liči na eho naših predaka. Merhunisina i Gabrijelova narativa, pa i sama fabula, zadire dalje od jedne individualne priče. Ona se, između redova, pita zašto se djeca rođenjem obilježavaju, ograničavaju, sputavaju na samom startu... Njena poruka liči na uklesana slova koja su odavno pojele modrozelenkaste mahovine. Kraj knjige ''Farbanje neba'' je prikriven vapaj da prestanemo farbati sami sebe, da se nasamo, poistiha, suočimo s našom slikom kakvu na razne načine šaljemo drugima, i slikom drugih, kakvu ne vidimo već prihvatamo poslatu s upustvom za upotrebu, odnosno gledanje. Bez malo mašte nema ni nauka, kako reče Albert Ajnštajn. Bez određenog iskustva, hrabrosti, talenta i mašte ne bi ni dobili ovakvo štivo. Jesi li, za početak, zadovoljan uloženim sebe u ovu knjigu?

Kadrić: U suštini sam vjerovatno ekološki pisac, pisac koji bi najradije sve vratio prirodi i u prirodu, cijenu koju plaćamo posljedica je upravo čovjekova nastojanja da joj se otme, da se izdigne iznad. Mi jesmo samo i isključivo dio prirode, ni iznad nje ni mimo nje, neumni, neobrazovani to niti mogu vidjeti niti vide i zato bacaju smeće u nebo (čak i bukvalno) nemajući ni elemntarnu svijest o sili zemljine teže koja nam to samo trenutak kasnije obija o glavu. Najprirodnije je i bilo da tako završim priču o svijesti da je zemlja mala grudva snijega koja se topi i koja vapi za našom ljudskošću, u ime onih od kojih smo svijet pozajmili, najmlađih.

Odgovor na ovo pitanje zadovoljstva bi mogao biti i da i ne. Da, je u tome što sam uspio skrenuti pažnju na problem, nezadovoljstvo, u tome što su drugi sa lošim nakanam ubitačniji, agresivniji, nametljiviji. Svijet im pokloni više pažnje, postaju idoli, opsesija. Da stavimo na stranu ratni lobi i njegovo nametanje kroz ratne igrice, porno industriju koja nezadovoljnu puku prodaje iluziju sreće kroz nezajažljivo seksualno izživljavanje, ali priča koju je polupismeni, slavni Zlatan Ibrahimović ispričao novinaru, lovcu na zvijezde, u prve dvije sedmice je prodata u pola miliona primjeraka i tu nije kraj.

Na jednoj strani imate usamljenu Merhunisu Kantardžić koja uporno umješanim životnim bojama pokušava ofarbati svoje nebo, na drugoj strani imate milione onih koji bi htjeli preskočiti svoj život i postati dječak iz predgrađa Malmea koji šutajući loptu zarađuje milione. Ili još pogubnije te knjige, tu iluziju im na poklon donose roditelji i predaju u mimohodu u hodniku stana iz kog ponovo svako odlazi u svoju sobu, svoje odvojene živote. Neka „Farbanje neba“ bude moj krik po uzoru na onaj Edwarda Munka. Dijete ne treba iluziju o nekom drugom, ono treba našu ljubav, znanje i vrijeme da se sa njim bavimo, bavimo sobom.

BH M: ''Onima koje sam u Bosni učio da idu u planinu, a u Švedskoj da slikaju.''
''Hvala vam puno na svemu što ste me naučili.'' Ovakvu, nadasve, toplu poruku ispisao je čovjek koji se u bh. književnosti duboko ukopao, kao i bh. narod koji se, nažalost, još dublje (samo)zakopao. Zahvalu mladosti može ispisati samo neko ko je u sebi, bez obzira na bore koje su vjetrovi života ucrtali, ostao mlad i maštovit, radoznao i voljan da uči, uči i samo uči... Možemo li se probuditi iz snova o zrelosti i shvatiti da se čitav život dozrijeva, jer sve što je dozrelo odavno je ubrano. Možemo li uopće računati na sebe ovakve, po tvrdnjama drugih, svakakve, imamo li hrabrosti da se konačno suočimo sa sobom i tako olakšamo pristup drugih sebi i sebe drugima?

Kadrić: Cijeli život je velika škola u koju svakodnevno iznova ulazimo. Oni koji to zaborave i prekinu, imaju razloga da budu tužni jer će brzo doći vrijeme kad više neće razumjeti svijet u kom žive, koji se munjevito mijenja, ali možda nije ni u tome poenta, neće imati privilegiju da ga i sami mijenjaju već će to prepustiti onim sa lošim namjerama. Uvijek sam se čudom čudio onima koji nauče nekoliko molitvi na tuđem jeziku koji ne razumiju i sa tim „znanjem“ pokušavaju odživjeti cijeli život. Čudio sam se i onima koji su fakultete završili i na njih se desetine godina kasnije pozivali iako je za njih fakultetska diploma bila i kraj školovanja, život im kretao drugim pragmatičnim putevima.

U svoje ovozemaljsko unošenje energije u tijelo, naprosto ćemo morati u jelovnik ugraditi i duhovnu hranu, bez nje gubimo obilježja misaonih bića što nas razlikuje od ostalog živog svijeta. Bez duhovne hrane smo osuđeni da odživljavamo živote po nagonima: use, nase i podase. To bi nas vratilo daleko, daleko u pra(h)istoriju.

BH M: Ako smo eglen počeli s vicom, hajmo, prijatelju Ševko, da ga završimo sa dvicom, dva aforizma. (Aforizam, kao književna forma (podvrsta) je (ukoliko jest aforizam) najmanja forma s najvećim radijusom kretanja i neogranićenosti):

* Sve su nam oteli, osim poštenja i pameti, jer to njima nit' treba nit' ga mi imamo.

* Najviše čuvenih vidovnjaka ima među slijepcima.(H.Dž)

Kadrić: Aforizmi su divna forma sažimanja stvarnosti u poruku koja se pamti. Ova dva neću komentarisati neka ih čitaoci prihvate kako hoće, pridodaću još jedan koji odslikava priču kroz koju smo prošli: „U kraljevstvu slijepih, jednooki ljudi postaju kraljevi“, bojim se da je to slika svijeta u koji idemo, sve je manje mudrih ljudi, vizionara sa uticajem i hrabrošću da kažu da nam ne vrijedi trčati jer smo na pogrešnom putu.

Hvala Ti na odvojenom vremenu, temi koja nas je trebala obojicu, svakog na svoj način. Hvala i onima koji su idući kroz tekst i dovlen (do ovdje) došli.

Poštovani prijatelju, Ševko! Hvala i Tebi za sve knjige; a pogotovo za ''Farbanje neba,'' hvala ti za eglen, hvala ti što si uz Topalovića, Arnautovića, Dželića, Lukića, Velagičku, Zubčevičku, Đokićku, Gegaj... moj favorit, jer kad me ljudi pogledaju s nekim poštovanjem uvijek je moguće da je to maska, ali kad me, pri pomenu tvog Časnog imena, pa i ostalih, pogledaju prezrivo i zlokobno znam da je to to i da ima nade za Bosnu i Hercegovinu pa tek tad za sve njene privjeske.



BHMagazin, decembar 2011
17.08.2012.

Tuzla - "Mali princ"

"Mali princ" otvorio Dječiji klub čitalaca u Tuzli

Društvo prijatelja knjige "Mali princ" sinoć je otvorilo Dječiji klub čitalaca u Tuzli. Klub čitalaca je smješten u prostorijama Izdavačke kuće Bosanska riječ u naselju Brčanska Malta.
Piše: D. Brkić


Koordinatorica projekta i voditeljica radionica dječija književnica Jagoda Iličić naglašava kako se osnivanjem Dječijeg kluba čitalaca želi pomoći djeci da nađu put do dobre knjige. Pričaonice za djecu će biti organizovane svakog četvrtka, a na njima će se popularizirati dječija literatura.

"Djela će djeci biti predstavljena u formi pričaonice, lutkokaza, igrokaza ili zanimljivo osmišljenih radionica - maštaonica", kaže Jagoda Iličić.

Inače Društvo prijatelja knjige "Mali princ" je prepoznatljivo po susretima pisaca za djecu Vezeni most, koja se punih deset godina svakog proljeća organizuju u Tuzli i na kojim se dodjeljuje prestižna nagrada za najbolju dječiju knjigu objavljenu na teritoriji BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Narednih četvrtaka bit će organizovane sljedeće radionice - maštaonice: "Legenda o tuzlanskoj kozi", "Izmislionica u selu Pričevac", "Moja najdraža knjiga", "Klasici u dječijoj literaturi", "Bazar - knjiga za knjigu"...
16.08.2012.

GODESLAV Zovko - pjesnik duše zavičaja

Sjećanje na prijatleja

Godeslav Zovko je prijeratni sudija iz Doboja. Po okupaciji grada 1992. godine srpske snage su ga zatvorile u logor Usora. Kasnije je došao do Švedske (u treće zemlje). U Švedskoj je napisao pjesme koje mogu krasiti najljepše stranice bosanskih udžbenika o ljubavi prema rodnom domu. Imao sam sreću da se družimo, a on da mu izdam zbirku pjesama.

Iz Švedske je otišao do Mostara (onog na desnoj strani) i bio sudija godinu dana. "Nisam ja za toga, ovdje ne sudi pravo već sila" kazao mi je pakujući stvari dolazeći u Zenicu za javnog tužioca. U Zenici je radio nekoliko godina, tu je penzionisan. Ubrzo su jedno za drugim kako su cijeli život i hodili, zaklopili oči, prvo Seka onda i On. Lahka vam zemlja bosanska prijatelji.
 





 
Nostalgija

Evo me u zemlji koja nije moja,
Na postelji mekoj bez sna i spokoja.
Nisam gladan hrane, niti žedan vode,
Al' željan sam svega tugo moja.
One mirne Bosne i one slobode
i tebe rode, i tebe rode.

Pošalji mi pregršt šišarki iz rodnog kraja,
I gutljaj hladne vode iz bivšeg nam raja,
I mirisa zlatno-zelene trave
Sa livade pored rijeke Save.
A cvrkut ptica iz liščara i četinara (koji srce para)
Znam, ne možeš spakovati, kućo stara,
... da i ovdje ga ima, ali ovaj nema zara!

Družim se, rode, ovdje sa vjetrovima
Blekinge i Skone
(To mi je druga domovina, dobro da je ima)
Treperim u krošnjama švedskih vrtova i suma
Rebrim se u jezerima, saplićem u travama
Pogleda upravljenog k' našim prostorima
Našim srušenim domovima.
Mislim o našim bivšim i budućim veseljima
I našim neuništivim obitavalištima
Valjda ih ima,
Valjda ih jos ima.

Godeslav Zovko
15.08.2012.

PROIZVODNJA ODGOVORNIH LJUDI

Osvrt na kjigu Noama Chomskog II (Noam Chomsky, Kritika kapitalističke demokratije)

Ševko Kadrić


Munk - Krik


Sjećate li se ”Životinjske farme”  Georgea Orwella, kultnog djela političke satire?  Ne treba vas podsjećati da se cijela priča odnosi na  staljinistički Sovjetski Savez i takav tip totalitarne države. Interesantno je istaći da je trideset godina po prvom objavljivanju knjige i njenim strahobalnim učinkom na razobličavanju komunističke opasnosti u rukopisu pisca pronadjen predgovor  knjizi koji govori da je životinjska farma zapravo osvrt na "Književnu cenzuru u Engleskoj”.   ”Mi nemamo KGB za vratom, ali krajnji ishod je skoro isti. Ljudi koji imaju samostalne ideje ili koji krivo razmišljaju su isključeni” poruka je pisca.

U ovom ”slučajno” zaturenom predgovoru knjizi interesantna je fatalna sličnost izmedju funkcionisanja dvije birokratije one ”u ime komunizma” i ove ”u ime kapitalističke demokratije”. ”Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici,” uoči će Chomski baš kao i Meša Selimović smrtnu opasnost svake državne birokratije. I dok Selimović odvraća Ahmeta Šaba od pobune tjerajući ga da se bavi beskorisnim (”Lovi ribu Ahmete Sabo”) to Chomski tvrdi da se narod u  razvijenim demokracijama najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem ali i proizvodjenjem njegove misli.


Šta zapravo znači proizvodjenje pristanka kod ljudi?

Zastrašujuće djeluje da praktično demokratski izabran predsjednik države, koja je obvladala sa proizvodjenjem i kontrolom misli kod ljudi, može preduzeti bilo koju aktivnost pa i rat i tek kasnije tražiti pristanak, saglasnost, pridobijati masu za svoju ideju!?

”Kada proizvodite pristanak, možete zanemariti činjenicu da, formalno, puno ljudi ima pravo glasa. To može postati nebitno jer mi možemo proizvesti pristanak i osigurati da njihov izbor i stavovi budu strukturirani na način koji nama odgovara. To se zove primjenjivanje lekcija propagandne agencije”, jedna je od  tvrdnji Walter Lippmanna najcjenjenije osoba američkog novinarstva već pola stoljeća.

Sa kontrolom i proizvodjenjem misli ali i proizvodnjom pristanka i nužnih iluzija treba početi od najranijih formi obrazovanja, sve do formiranja elite. Sustav indoktrinacije jest taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati. Po njemu mediji koji su pod kontrolom megakorporacija odnosno privatnog bogatstva, imaju tu indoktrinarnu ulogu.  ”Kompletan medisjki sistem ima zadaću  da proizvodi "odgovorne ljude" koji trebaju stvari preuzeti u svoje ruke. Ti "odgovorni ljudi" posjeduju određenu moć, aktivno sudjeluju u političkome životu, dogovaraju kandidate za izbore, te, duboko indoktrinirani, kontroliraju, ili barem pokušavaju kontrolirati, "zbunjeno stado pasivnih promatrača", piše Chomski.

Slika stvarnosti koju ti mediji prikazuju je vrlo često u suprotnosti sa stvarnim problemima i teškoćama. Probleme malih ljudi takvi mediji redovito izostavljaju, ili, ako se već odluče na to, spominju besmislene stvari vezane uz njihove vlade i gospodare. Primjera radi problem useljenika i njihova integrisanja mediji zapadnih zemalja prešućuju. Jedno švedsko istraživanje je pokazalo da od 10 tema u kojima se bave useljenicima 6 govori o pomoći domacina tim ljudima, 3 od o sportskim uspjesima pojedinaca i klubova a tek jedan govori o svemu ostalom.


Industrija zabave dio strategije kontrole misli

Postoje različiti mediji koji rade različite stvari, kao što su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa čak i većina novina u zemlji (velika većina njih). Oni usmjeravaju masovnu publiku. Zadatak ovih medija je dvojak, prvo da zaposlenima ne razasipa radnu snagu koju u narednom danu treba da prodaju kako bi zadržali ili povećali kupovnu moć, drugi je da im odvrati paznju od stvarnih problema, od toga šta ”dobri momci” rade njima ili širom svijeta. Dio te price je svakako i balkansko isksutvo sa proizvodjenjem turbo-folka ali i njegovim učinkom upravo na tom planu u pripremi za rat, ratu ali i danas.

Imamo još jedan sektor medija, elitne medije koji određuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato što su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Primjera radi  New York Times i CBS. Njihova publika su većinom povlašteni ljudi, ljudi koji čitaju New York Times - ljudi koji su bogati ili dio onoga što se ponekad naziva političkom klasom. Oni su konstantno uključeni u politički sustav. To su najčešće menadžeri. Politički menadžeri, poslovni menadžeri (šefovi korporacija, na primjer), znanstveni menadžeri (sveučilišni profesori), ili novinari uključeni u organizaciju načina na koji ljudi razmišljaju i vide stvari.


Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Associated Press naprimjer konstantno stvara obilje vijesti, popodne se vijesti pojave i u formi "Priopćenja urednicima: Sutrašnji New York Times će imati sljedeće priče na naslovnoj stranici." Svrha toga je da urednici novina na njihovom prostoru uticaja znaju šta treba da rade.  Ako slučajno isti taj urednik iskoči iz tračnica, ako piše stvari koje se ne sviđaju velikim novinama, brzo ćete uslijediti reakcija.  Postoji mnogo načina na koje moćni mogu kazniti neposlusnost. Taj okvir je prilično pouzdan i razumljivo je da je on samo odraz očitih struktura moći, podsjeća Chomski.

Masovni mediji žele odvratiti pažnju ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nama (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, produktima porno industrije (seksi sopovi, internet, časopisi, javne kuće) bilo čime, samo da nije ozbiljno. Režiseri ovih spotova kao i cijelog zaludjivanja moraju biti vrhunski momci koji znaju kako se poigrava našim nervama, našim strpljenjem, našim emocijama, naprosto dok njih gledamo da nam ništa drugo ne pada na pamet.


Proizvod medija je publika


Zavirimo li dublje u adresu tih glavnih momaka onda vidimo da su New York Times i CBS, one velike, vrlo probitačne korporacije.

Ako ste pomislili da je proizvod New York Timesa novina, ili CBS-a TV program, prevarili ste se, njihov proizvod je čitalačka ili gledalačka publika.  Oni ne zarađuju kada im kupimo novine, čak mnogo novina se dijeli i besplatno (Metro i sl.)  proizvod su im privilegirani ljudi, kao i oni koji pišu za njih, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u društvu.

Interesantno je da oni polaze od stanovišta da masovnu populaciju čine "neobrazovani i dosadni nestručnjaci", koji se moraju držati izvan javne sredine zato što su preglupi iako ih uključimo samo će stvarati neprilike. Njihov posao je da budu "promatrači", ne "sudionici".

Svako malo im je dopušteno glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova. Tada se od njih očekuje da odu kući i rade nešto drugo, gledaju nogomet, zabavne emisije ili porno filmove na primjer. Sudionike zovemo "odgovorni ljudi", a pisac je, naravno, uvijek jedan od njih.


Porast americkog uticaja

Prvi svjetski rat je bio velika prekretnica za SAD-a u svijetu.  SAD su bile iznimno bogate, s ogromnim prednostima, te su krajem devetnaestoga stoljeća postale ekonomski najmoćnije na svijetu. Međutim, nisu bile veliki igrač na svjetskoj pozornici. Moć SAD-a se proširila na Karipske otoke, dio Pacifika, ali ne i puno dalje.

Nakon Drugoga svjetskog rata SAD su više-manje zagospodarile svijetom.   Amerika je od dužnika postala zemlja koja daje kredite. Nije bila moćna kao Velika Britanija, ali je po prvi put postala bitna u svijetu.

Amerika je oduvijek bila pacifistička zemlja.  Woodrow Wilson je 1916. izabran za predsjednika zbog svojih antiratnih političkih nazora. Ljudi se nisu želili boriti u tuđim ratovima. Zemlja se suprostavljala Prvome svjetskom ratu i Wilson je bio izabran zbog takvog programa rada. Slogan im je bio "mir bez pobjede". Međutim, Wilson je namjeravao ići u rat. Zato se postavljalo pitanje: Kako natjerati pacifistički narod da postanu pomahnitali luđaci koji žele ubijati Nijemce?

Sustav propagande iz dva rata u Americi je radjen na principu ustrojavanja vojnih jedinica "ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava svoje jedinice". Tvorac teorije je Bernays.   Poznat je po programu navikavanja žena na pušenje.   Žene tada nisu pušile, a on je vodio velike kampanje za Chesterfield. Metode su vam već poznate - modeli i filmske zvijezde s cigaretama u ustima, i slične stvari. Bio je veličan zbog toga. Tako je postao najznačajnija osoba u industriji, a njegova knjiga o propagandi je postala glavni priručnik.

James Madison je na konvenciji o novom poretku definirao da glavni cilj kontrole misli mora biti "zaštita bogate manjine od većine", i mora biti osmišljena na način da postigne cilj da ga i većina podrži. U slučaju Bosne taj cilj je očito realizovan a izbori dodju kao naknadna saglasnot već učinjenom.

14.08.2012.

OČEVI I SINOVI

Ovako je počelo, prvo izdanje je rasprodano, drugoobjavio Jutarnji list iz Zagreba, knjiga "Ja sam Zlatan Ibrahimović" živi svoj život i na Balkanu.


Bisera Suljić Boškailo




Ševko Kadrić, prevodi knjigu Zlatana Ibrahimovića




Eksluzivno za Avaz prvi redci knjige Zlatana Ibrahimovića
Poznati profesor i književnik Ševko Kadić prevodi knjigu: Ja Zlatan Ibrahimović

Ovih dana je menadžer Zlatana Ibrahimovića, objelodanio da Berluskoni (predsjednik Italije i vlasnik Milana), smatra da Zlatan Ibrahimović na fudblskom tržištu vrijedi nevjerovatnu milijardu eura. Kako naša mega-zvijezda fudbala osvajila najveći vrh u fudbalu govori knjiga Zlatana Ibrahimovića ”Jag är Zlatan Ibrahimovic”, koja je objavljena u Švedskoj i koja je za samo jedan mjesec, prodata opet u nevjerovatnih milion primjeraka. Bh građani će ovu knjigu imati prilike ubrzo i na bosanskom da čitaju i to u prijevodu našeg poznatog književnika i profesora Šefke Kadrića. Potražili smo Kadića u Švedskoj i on nam je dao ekskluzivni intervju i prve prevedene redke iz te knjige.


Kadrić: Knjiga Zlatana Ibrahimovića je više od knjige, sam Zlatan je više od fudbalske zvijezde, on je simbol jednog pokreta, on je idol, junak dječije literature poput onih iz mog romana ”Farbanje neba”, jednostavno sam iz tih razloga, sve svoje druge obaveze gurnuo u stranu i organizovao posao prevođenja.

Šta je to posebno u ovoj knjizi?

Kadrić: Zlatan Ibrahimović je po socijalnoj karti (onoj porodičnoj, ali i izoliranosti u švedskom društvu) imao sve preduslove da postane dobar vođa bande u jednom predgrađu i da tu počne i završi svoju karijeru. On tu priču mijenja, umjesto da roditelji odgajaju i vaspitaju njega on počinje da odgaja njih. Umjesto da švedsko društvo, to u glavama i svjesti Bosanaca idealizovano, obećano društvo, njega integriše, on pokušava integrisati cijelu Švedsku, dajući riječ onima koji je nikad ne bi dobili, segregiranima, iskorištavanima, diskriminiranima. Zlatan nam u knjizi nudi i novu sliku i o strancima I o samim Šveđanima. Činjenica da je knjiga prodana u milion primjeraka (dodajmo tome i broj audio slušanja ili višestrukih čitanja) samo za sebe govori o vrijednosti te knjige.

Obećali ste nam nesto eksluzivno za čitaoce Avaza.

Kadrić: Ne bi trebalo, ali ti si moj prijatelj i samo za tebe evo nečeg što podkrijepljuje ovu priču, o roditelju kao uzoru kog djeca oponašaju, ovdje se Zlatanov otac poslije niza pogrešaka u odgoju, presabira i napokon preuzima ulogu oca, zaštitnika uz kog i Zlatan uspjeva dobiti jednu od svojih bitaka. Ovdje je riječ o prvom profesionalnom ugovoru sa Ajaxom kojim zahvaljujući ocu, Zlatan dobija 10%, fantastičnu sumu od 8,5 miliona švedskih kruna za sebe. Podsjetimo da mu je negativac u priči upravo tu sumu pokušao uzeti, da ne kažem otuđiti.

Evo šta o tome, o ocu i sebi u dva navrata u knjizi govori sam Zlatan.
Izvod iz knjige : Ja sam Zlatan Ibrahimović


”U djetinjstvu sam naučio da se uglavnom snalazim sam jer nikog nije bilo oko mene, ali je i otac znao činiti nevjerovatne stvari. Ipak nije bio kao ostali očevi koje sam viđao. On nije gledao moje utakmice niti me je bodrio u školi. On je imao svoje pijanke, svoj rat i svoju jugo-muziku. Sad nisam vjerovao svojim očima. Onaj čiko sa kosom složenom u dugi rep na glavi, bio je stvarno on, moj otac. Došao je da me gleda a ja sam bio iznenađen. Bojao sam se da sanjam i počeo sam da igram luđačkom snagom: Jebo te, ćale je ovdje! To nije normalno. Gledaj!, htio sam da vrisnem. Pazi ovo! Dobro gledaj! Tvoj sin je najbolji fudbaler na svijetu!

Mislim da mi je to jedan od najdražih trenutaka u životu. Kunem se. Pridobio sam ga. Daleko od toga da nije bio uz mene i prije, da je zatrebalo doletio bi on brzo kao panter. Sad je to bilo nešto drugo, novo....


Nisam imao jasan uvid na visine plata i otišao sam kod oca da mu ponosno pokažem ugovor. On nije bio jednako impresioniran kao ja. Bio je drugačiji sada. Bio je moja najveća angažirana potpora i sad umjesto da se zarovi u svoj rat ili šta drugo, sjedio je po cijeli dan, tražio i čitao paragrafe o prodajama igrača stranim klubovima, zbog žega je odskakao od stolice.
”Dođavola!” vikao je.”Ne stoji ništa o tvojoj koristi, šta ćeš ti dobiti?”
”Koliko ću dobiti?”
”Trebalo bi biti deset posto od cijene prelaska, ako te prodaju. U protivnom je to iskorištavanje”, mislio sam na to da bih rado uzeo deset ili dvadeset posto. Ali nisam znao kako bi mi mogli progurati sve to? Da je to pitanje bilo otvoreno valjda bi Hasse Borg rekao nešto o tome, zar ne?
Ipak sam ga pitao. Nisam htio da se ušutim tako lahko. ”Hasse” obratio sam mu se. ”Zar ja neću dobiti procenat ako budem prodat?” Naravno nisam ni očekivao drugačiji odgovor od ovog: ”Sorry decko, ne funkcioniše to tako!”

Ispričao sam tati o razgovoru. Predpostavljao sam da će odustati. Ako nešto ne funkcionise, onda ne funkcionise. Moj tata, on nije mislio tako! Poludio je i tražio Hasse Borgov broj telefona. Zvao ga je jednom, dva, tri puta, sve dok ga nije našao i nije se zadovoljio sa NE za razgovor. Zahtijevao je sastanak i dogovorili su se da se sretnemo sa njim sutra u deset sati u njegovoj kancelariji, ostalo možete da zamislite.

Bio sam nervozan. Otac je otac, i bio sam zabrinut da ne plane, podivlja i iskreno govoreći nije djelovao ni smireno a ni uravnotezeno. Brzo je planuo i počeo da viče i udara šakom od sto:
”Je li moj sin konj?”
”Nee, naravno da nije konj”, tvrdio je Hasse Borg.
”Zašto se onda tako ophodite prema njemu kao da jeste?”
”Mi se ne ophodimo….”
I tako su se svađali dok im na kraju tata nije fino objasnio da Malmo FF od mene neće vidjeti više ništa. Po njegovom, ja ne bih igrao ni sekundu više ako se ugovor ne napiše ponovo i onda je Hasse Borg problijedio i malo se ušutio a meni je iskreno bilo sve puno jasnije.

Sa mojim tatom se nije igrati, ne, ne! On je lav i tako smo dobili i onih deset posto da se napiše u ugovoru, što je značilo jako mnogo. Skidam kapu tati zbog toga a cijeli događaj bi se mogao uzeti kao jedna lekcija dobra za razmišljanje".

Bisera Suljić-Boškailo


13.08.2012.

Bosanski pisci su rodjeni sa greškom

”Proleter u srcu” ili ”Sista striden” kako se zove na švedskom jeziku, autora Ševke Kadrića proglasili izdavačkim pothvatom godine u 2007. Roman je početkom godine objavljen na bosanskom jeziku a krajem na švedskom, ono što romanu obezbjedjuje mjesto u bosanskoj i švedskoj literaturi je činejnica da je Zavod za kulturu Švedske nagradio i jedno i drugo izdanje sa premijama na kojima bosanski pisci mogu samo zaviditi. Donosimo interviju sa Kadrićem objavljen u časopisu ”Most” i čestitamo autoru.

Izet Muratspahić
Bosanski pisci su rođeni sa greškom

U Skandinaviji postoji dostatan broj bosanskih i autora i djela koje je neophodno studijski prezentirati, opisati, klasificirati i verificirati. Namjera mi je da dio studije posvetim najvažnijim stvaraocima, njihovim biografskim i bibliografskim podacima, te njihovom osobnom mišljenju o bh. literaturi u dijaspori, relacijama prema bh. literaturi, s jedne strane, te aktuelnoj literaturi ”zemlje domaćina”, s druge strane. Ševko Kadrić je jedan od najproduktivnijih i najuspješnijih.

Muratspahić:

1. Kakvo je Vaše mišljenje o književnosti bh. dijaspore, njenom imenu i značaju, te kako u tom kontekstu vidite svoje novije stvaralaštvo u Švedskoj?

Kadrić:

Književna bh. dijaspora, baš kao bh. dijaspora uopšte, je limitirana okolnostima pod kojim je nastajala (mislim i na onu raniju a posebno ovu sadašnju prognaničku). Progon, torture, neizvjesnost prijema u zemljama azila i kasnije populističko organizovanje.

Iako bi po okolnostima njenog nastajanja (rat, progon, genocid i sl.) bilo očekivati da su teme pisanja udeseterostručene, da su potencijalni pisci ustrostručeni ali stimulans i domaćina (Švedske, Norveške i Danske) ali i stimulans organizacije Bosanaca (mnoštvo bh. saveza) je deprimirajuće.

Domaćinu (Švedskoj) je bosanski pisac kao i svi strani pisci, samo kulturni dekor, i ako to ona tako ne definira, u praksi pa i mom ličnim iskustvom i iskustvom izdavačke kuće ”Hamlet Förlag” je moguće tu tezu dokazati.

Organizovanom dijelu bh. dijaspore su nametnuti neki drugi pragmatični sadržaji bavljenja gdje naprosto nema bosanskog jezika i kulturnih sadržaja koji ga promoviraju. Koristeći slabost švedskog sistema pomoći udruženjima građana, dvije bosanske interesne grupe (vjerski službenici i vlasnici restorana) su se ponajbolje snašle. Restorandžije su ponudili i podmetnuli restorane i kafane pod bh. udruženja a teferiče kao sadržaj, vjerski službenici svoje vjerske sadržaje i ikonografiju. Problem je što islam kao religija pa i onaj kod bosanskih muslimana ne stimuliše maternji jezik (u slučaju Bosanaca bosanski) već arapski, ne stimuliše evropsku kulturu gdje su sami Bosanci vrlo značajni, već tuđu. Ako se bolje pogleda evropska kultura onda ona stoji na tri stuba, stubu književnosti, muzike i slikarstva odnosno upotrebljene slike i jezika. Oni su opet izašli ili odnjegovani do današnjeg nivoa u crkvi. Velika imena i književnosti i slikarstva i muzike su upravo otamo izašla da bi kasnije mogli da se osamostale i nadrastu svoje mecene (crkvu). Ono što može biti ponos Bosancima to je činjenica da su upravo oni inspirisali potiskivanje tuđih jezika iz crkvi a vraćenje maternjeg. ”Bosanski bogumili su inspirisali protestantizam”, napisaće švedski historičar Hans Furuhagen. To implicira i neka druga pitanja bh. književnosti i njenih pisaca ali ne samo njih (Andrića, Selimovića, Maka Dizdara, Hamze Hume…) Ovi drugi njih ne bi uzeli da smo ih mi znali čuvati…

Ševko Kadrić

Muratspahić:

2. Šta je, po Vama, pozitivnog, a šta negativnog, donio izbjeglički život u Vašem stvaralaštvu?

Kadrić:

Faza odvajanja od Bosne me lično odvojila od jezika na kom sam ponajsigurniji (bosanskog), medija koji su me inspirisali (studenata), naučnih časopisa, dnevnih novina ”Oslobođenje”, TV, ali i od naučnih skupova i tema kojim sam se uobičajeno bavio (vannastavni sadržaji, konflikti socijalne sredine sa životnom sredinom – tzv. ekološkim pitanjima).

U novom ambijentu, novim okolnostima sam se u početku nastavio baviti ekologijom a onda i bosanskim identitetom posebno u njemu fenomenom bogumila.

U literarnom smislu sam se nastavio baviti sociološkim fenomenima samo ih sada uređujući kao novele, do romana kao zahvalne forme. (Diskriminacija žene, segregacija useljenika, nezajažljivost kapitalizma i potrošačke svijesti…)

Pozitivno je eto to što sam ovdje makar i silom imao vremena, imao tehničke mogućnosti pisanja i stvarao mogućnosti štampanja i sebi i drugima. U knjizi ”Sve moje knjige” sam opisao težinu i složenost tog posla, da je moglo biti bolje moglo je, ali sam učinio dosta toga što može biti iskustvo useljeniku pa i švedskom piscu.

Muratspahić:

3. Kako vidite odnos bh. stvaralaštva koje se razvija u cijelom svijetu i stvaralaštva u domovini, to jest, Bosni i Hercegovini?

Kadrić:

Na žalost ovdje se ne može govoriti ni o kakvom osmišljenom i planiranom odnosu. U pitanju su spontani i individualni projekti i sadržaji koji povremeno okupe grupe stvaralaca, čas filmskih, pa onda dramskih, pjesnika, pisaca i sl.

Kad su u pitanju pisci i književnost onda dugo vremena piscima iz matice dijaspora je bila logistička baza i ništa više (slično je bilo i sa političarima). Bosanski, baš kao i švedski i bilo koji drugi pisac na ovoj planeti, je samim tim pisac što slavi svoj jezik u svim fazama njegove upotrebe od pozdrava, molitve do pisanja o svim kockicama što život znače.

Muratspahić:

4. Kako vidite odnos stvaralaštva bh. pisaca u Švedskoj (i ostalim zemljama) i aktuelne švedske literature. U kolikoj je to mjeri i švedska književnost, s obzirom na objavljivanja i na švedskom jeziku?

Kadrić:

Ne treba se plašiti da će jedan bosanski pisac prestati biti i bosanski čim mu knjigu objave na švedskom jeziku, danskom, hrvatskom… Sadržaj pisanja određuje jednog pisca. Andrić je tim bosanski što iz svake njegove rečenice Bosna govori, o namjeri, kontekstu je moguće govoriti ali sadržajem je on jako određen. Isto je i sa Selimovićem, Andrićem, Jergovićem i drugima i na švedskom jeziku.

Istina iz faze kad su bosanski pisci isključivo pisali o Bosni i Bosancima sad dolazimo u fazu kad i dalje oni o njima pišu samo sad ih sučeljavaju novom svijetu u kom oni bitišu, u kom njihova djeca dobivaju novi pomiješani identitet. Ni tu se ne mora mnogo izgubiti u bosanstvu, ono može biti oplemenjeno, kao i što sa njim može biti oplemenjena ova nova sredina. Bježanje u izolaciju i ovdje i tamo je kobno, nemanje izgrađenog odnosa prema sopstvenom identitetu je još kobnije. Šveđani prihvataju EU do mjere u kojoj se sami ne gube, to bi mogao biti princip i Bosancima, ali je uslov da znaju ko su.

Muratspahić:

5. Koliki je doprinos naših pisaca u procesu međusobnog upoznavanja švedske i bh. literature (prevodilačka aktivnosti)?

Kadrić:

Taj odnos je proporcionalan onome što smo u njega sami uložili ili onom šta domaćin u njega ulaže. Na prste se mogu nabrojati ljudi koji su shvatili da je književnost najkraći put do razumijevanja ”naše” i ”njihove” kulture, najefikasnije sredstvo za rušenje predrasuda jednih o drugima. Šveđanin je računao na stranca kao jeftinu radnu snagu, kao politički dekor ali ne i stvaraoca kulture, pa ni pisca. Međutim ovdje se skepsa mora potisnuti činjenicom da je individualnim naporima i hvale vrijednim iskoracima iznikla jedna nova literatura oslikana desetinama knjiga koje kao u staklenoj prizmi prelamaju nekoliko svjetova tvoreći jedan novi, pomiješani, nama i njima obogaćeni.

Muratspahić:

6. Koje nove vrijednosti donosi ova literatura?

Kadrić:

Prvo bosanska literatura, ali bosanska kultura uopšte oduvijek je bila simbol tog oplemenjivanja, prožimanja, dodira. Pa i ova oplemenjena Švedskom ili švedska oplemenjena Bosnom, može da ima obostrane važnosti za obje kulture. Toliko je tema o kojima Šveđani pišu od kojih možemo učiti ali i tema koje nisu bile poruke sa ruba fizičke egzistencije, izazvane voljom drugih i drugačijih. Šveđani su imali svojih tegoba sa kojim su se odhrvavali na drugi i drugačiji način i gradili stabilno društvo kroz vrijeme prenosivo. Generacije su od prve plate šparale za penziju i kasnije je u miru uživale, uređivale gradove i regije za one koji dolaze, kod nas ni jedna generacija ne prođe da strahote rata ne upamti, razaranja gradova, paljevina ali i to su iskustva i to su teme, na kraju krajeva nosioci tih iskustava postaju neke nove komšije. Recenzirajući moje zagubljene slike, književni kritičar je napisao da ja imam šta da kažem. Desetine i desetine Bosanaca, na hiljade useljenika u ovoj zemlji imaju šta da kažu ali nemaju priliku a sami ne znaju da je stvore.

Muratspahić:

7. Plus: Pitanje koje mislite da nisam postavio, a smatrate ga važnim?

Kadrić:

Književnost bosanska kao i svaka druga je više od pisanja. Pisac traži publiku koja će u svom životu uz sam život konzumirati i njegovo djelo. U tom smislu Bosanci su narod rođen sa felerom a bosanski pisci sa tri. One koje određuju katolicima odmah u hrvatske upisuju, pravoslavce u srpske a treće niučije, njih kasnije uzima kad ko i kad hoće. Andrić je fenomen koji je i hrvatski i srpski i bosanski, vjerovatno mu to i naglašava i utrostručuje njegovo bosanstvo. Selimović je u svojoj Bosni ostao i bez posla i bez stana, u izderanim cipelama hodio gradom a kad su ga u Beogradu objeručke prihvatili i u Bosni je dobio na cijeni ili se na njemu nejač do danas izživljava.

12.08.2012.

Boro Stjepanović: Kako sam pucao na Saraje

 

Foto:Vreme
Boru Stjepanovića sam, sticajem okolnosti, upoznao kao dekana Akademije scenskih uzmjetnosti, on brano interese šireće Akademije scenskih ja živeće Pedagoške akademije. Čini mi se da su ti odnosi mogli biti i drugačiji, međutim čitajući interviju koji je cjelovito, jezgrovito i ljudski dao za beogradsko "Vreme", imam potrebu da kažem da odavno nisam pročitao tako snažnu i hrabru osudu zla i zločina, toliko ljudskih ali i pedagoških poruka koje istinski pedagog, što Boro i jeste, neminovno mora nositi sa sobom sažimajući život i iskustvo u njemu kao poruku onima koji su tu ili tek dolaze. Ko zna da li će nam život još kad ukrstiti puteve, ali neka ovo bude snažan stisak ruke i čestitka za izgovoreno i ljudsko.
Ševko Kadrić
__________________________________________________

Po prvu put Borislav je progovorio o tome kako je doživio rat na ovim prostorima, te kako je bio prisiljen pucati na Sarajevo, kako je bježao iz tog ratnog pakla i odrekao se bilo kakvog nacionalnog označavanja.

- Osjećam se grozno zbog načina na koji je Jugoslavija nestala. Kada govorim o toj velikoj zemlji, smijem se da ne bih plakao. Ali, nisam jugonostalgičan. Iz te velike nostalgije, iz tobožnje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zločini. Nostalgični smo, volimo tu zemlju, pa ćemo ubijati one koji je, po našem mišljenju i našim kriterijima, ne vole? Nemojte, molim vas!, rekao je Boro.

- Tokom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, da li bi me ubio... Počeo sam se bojati ljudi... Gledao sam s kakvom lakoćom gađaju Sarajevo, kako lako ubijaju nedužne ljude... I sam sam jednom umalo stradao od snajpera. Pretrčavao sam ulicu, metak mi je prozviždao za desnom petom.

- Kada je počeo rat bili smo u Sarajevu. Prvih četrdeset dana gotovo da nismo izašli ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom lipnja 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u naš stan i sina i mene nasilno mobilizirala, ispričao je.
Kako su vas mobilizirali?

Kako?! Rafal u vrata, a onda: "Neka izađu svi muškarci!"

Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostali susjedi.

"O, pa i ti si tu", prepoznao me je jedan od njih. "Ko ti je ovo?"

"Sin", rekao sam.

"Dobro, pređite obojica na onu stranu."

Svrstao nas je među svoje, među Srbe.

Šta da radim? Da vičem da nisam Srbin?! Jer, nisam...
Kako niste?

Nisam! Naprosto, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugosloven...
Šta se dogodilo kada su vas izveli iz stana?

Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli:

"Ja sam Jugosloven!", rekao je. "Neću s vama!"

Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške.

"Napunite ih!", naredili su.

Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i naredili: pucaj!

Na koga?!

Eh, na koga!? Na Sarajlije, na susjede, na prijatelje, na braću...

"Samo prebacujte preko Miljacke!", vikali su.

Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenske sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku... Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut.

"Na koga da pucam, čovječe?!", pitao sam.
Jeste li pucali?

U momentu sam uhvatio pogled svog sina: gledao me je preplašeno. Tek je počeo živjeti, tek napunio osamnaest godina... Prestravljeno su me gledala i četvorica susjeda... A nalazili smo se među "našima", među Srbima. Čudno, je l’ da?

Shvatio sam da od mene očekuju da nešto napravim, da ih nekako spasim. Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši, i ostala petorica su učinila isto... I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate... Mogli smo ili pucati u neki prozor iza koga se – kao i mi do prije sat, dva – sluđena i prestrašena krila neka sarajevska obitelj; ili gađati u dimnjak, sigurni da nećemo nikoga ubiti.

Nakon tog psihičkog loma, odveli su nas na stražu, na prvu liniju fronta. Stajali smo tu, na ovoj strani; svi ostali su bili – tamo. S tim što sam navijao za one tamo.

U Sarajevu, u cijeloj Bosni, preko noći su napravljene granice. Bosna je podijeljena i, u toj suludoj podjeli, moj brat je ostao na Dobrinji, u muslimanskom dijelu, ja na Grbavici, u srpskom. I onda sam trebao ići pucati na Dobrinju, na brata?!

Kako ste uspjeli da oslobodite sina?

Zahvaljujući sestri od tetke moje žene koja je za dvadeset i četiri sata napravila dokumente koji su potvrđivali da sam, kao, bolestan, nesposoban za vojsku, da je moj sin vojni obveznik Srbije, u Beograd pozvan na regrutaciju. To je fotokopirala i poslala na Pale, na faks srpske vojske.

Marko i ja smo otišli kod zapovjednika.

"Ovo vam ništa ne vrijedi", rekao je ulazeći u džip. "Džaba!"

Sin me je pogledao... Taj pogled još ne mogu zaboraviti... Onda smo otišli kod zamjenika zapovjednika koji je odmah potpisao.

"Slobodni ste!", rekao je.

Obojica?

Čekajte!... Rekli su nam da moramo proći još jednu provjeru. Poslali su nas na Lukavicu, gdje nas je opet dočekao zapovjednik sa početka priče. Pored njega je sjedio komandir čete, otac dječaka koji je s mojim Markom išao u školu.

"Marko je možda rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu; učio je s mojim sinom, znam!", rekao je bijesno.

I to baš u trenutku kada se njegov šef spremao potpisati papir koji je mom djetetu osiguravao odlazak iz pakla. Zapovjednik se dvoumio. Nekoliko puta je vadio olovku iz džepa, a onda odustajao. Šutjeli smo i čekali.

"Evo šta ćemo", rekao je konačno. "Sina ćemo ti pustiti, neka ide; ali ti, ti ćeš ostati!"

Mislio sam – samo dijete da izvučem. Sutradan sam njega i ženu utrpao u neka kola, poslao ih, nadao sam se, na sigurno, u Beograd. Tamo su mi živjeli tast i punica.
Kada ste vi izašli iz Sarajeva?

Nakon desetak dana. Vodili su me okolo, pokazivali vojnicima...

"Hej, majstore, hoćemo li jednoga dana o ovome snimati filmove?", pitali su me.

Nisam smio reći, iako sam znao da nikada neće biti snimljen ni jedan pošten kadar o tom sramnom ratu, o toj sramnoj opsadi.

Ubrzo, ona ista rođakinja moje žene napisala je molbu koju su potpisali dekani tri sarajevska fakulteta, rektor, profesori svih vjera i nacija, u kojoj se od zapovjedništva na Palama traži da mi dozvole da se sa svojim studentima prebacim u Beograd. Pismo je poslala Nikoli Koljeviću.
Koljevića ste poznavali odranije?

Nikolu Koljevića sam svojevremeno angažirao da, predaje na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, na kojoj sam bio i dekan i profesor. Sada sam čekao da me Koljević pozove. Nije se javio. Nekako sam izmolio da me puste da odem kod njega na Pale, da pitam šta je s mojom molbom.

Koljević me je primio hladno...
U kakvim ste odnosima sa Koljevićem bili prije rata?

Normalnim: nikada pretjerano bliskim, ali – pristojnim. Sada kao da se trudio da mi stavi do znanja da sve što je nekada bilo više ne važi. Pita – šta se dogodilo.

"Ništa", kažem, "dobili ste, pretpostavljam, moje dokumente... Znate, ipak bih se htio baviti svojim poslom."

U momentu sam shvatio da sam rekao nevjerovatnu glupost.

"Svi bismo mi da se bavimo svojim poslom!", skočio je od stola kao oparen. "Ali, šta ćemo sa srpstvom?! Netko ovdje se mora boriti za srpstvo! Nama dolaze ljudi sa svih strana svijeta; jučer je došao čovijek iz Amsterdama, a vi se želite baviti svojim poslom! Drugim riječima, želite pobjeći?"

"Ma, ne, ne...", pravdao sam se. "Obitelj mi je u Beogradu..."

"Riješili smo da zadržimo sve svoje vrijedne ljude", prekinuo me je nervozno. "U deset imamo zakazano Predsjedništvo, iznjet ću vaš problem, pa – šta odluče! Javite se sutra predsjedniku vlade."

Za razliku od ostalih Sarajlija koje su četrdeset i četiri mjeseca proveli pod snajperima i granatama, ubrzo sam izašao iz grada.

Šta se dogodilo nakon razgovora sa Nikolom Koljevićem? Kako ste konačno stigli u Beograd?

Jutro nakon susreta sa Nikolom Koljevićem, u hotelu na Palama sreo sam premijera Republike Srpske kome smo, skrušeno i snishodljivo, prišli Mira Nogo i ja. U ruci sam nosio dva papagaja – Miću i Peru – koja sam iznio iz svog sarajevskog stana i kutiju za cipele punu disketa s bilješkama iz kojih će kasnije nastati moje knjige Gluma I, II i III.

To ste iznijeli iz svog doma?

To! Žena i sin su uzeli zamorca i kompjuter, ja te dvije kutije... Premijer nije bio naročito raspoložen za razgovor.

"Gospodine predsjedniče, da vas upoznam: ovo je naš poznati glumac, Boro Stjepanović...", počela je Mira.

Pružio sam mu ruku. Nije je prihvatio.

"Znam sve", rekao je, ne pogledavši me. "Napravit ćemo... Slobodni ste!"

I, zaista, ubrzo sam potpisao papire kojim mi je odobren rad na pravljenju Srpskog narodnog kazališta RS, dobio sam dozvolu angažiranje glumaca, putni nalog za Srbiju, dnevnice...

Polovinu onih dnevnica sam uzeo za sebe, a polovinu sam ostavio Miri Nogo da odnese mom bratu Dušku, koji je poginuo... Od srpske granate. A na nekom srpskom portalu piše kako je moj brat bio žrtva muslimanskog terora u Sarajevu. Zamislite koji je to cinizam!

Njegova žena i dvije kćeri – jedna sedamnaest, druga pet godina – do Dejtona su ostale u Sarajevu. Doživjele su užas, šikaniranje.

Ranjenog Duška su odvezli na Koševo, u bolnicu, a onda odmah operirali. Njegovoj ženi su rekli da ide kući, da ne čeka.

"Dođite ujutro..."

Sutradan ga nije našla u sobi.

"Gdje je?", pitala je.

"Nema!", rekao joj je doktor. "Uspješno je operiran, bio priključen na aparat, a onda su vaši s Pala isključili struju."

"Naši?! Koji – naši?! Koji su to – naši?!", vikala je moja snaha.

Uzalud. Od tog momenta, još više se gnušam svrstavanja među "vaše" i "naše"... Ja sam – ničiji!
Kako ste sebi objasnili to da iz Sarajeva dolazite baš u Beograd?

Ne znam, vidite... Bilo je i onih koji su mi to zamjerili. Čim sam došao, Petar Luković me je pozvao da za Vreme napišem tekst o Sarajevu. Pisao sam o Beograđanima koji su se čudili i nikako nisu mogli shvatit – tko to puca po Sarajevu!

A moj dolazak u Beograd... Bio je to izbor između dva zla. Mogao sam ili ostati u Sarajevu i pucat na svoje sugrađane ili otići u Beograd. Ne znam... Bilo je valjda logično da odemo kod tasta i punice... Kasnije su došli i moji roditelji; bilo nas je kao Vilotića.
Koliko dugo ste živjeli u Beogradu?

Godinu i po, tako... Kada sam vidio da se uskoro neću vratiti u Sarajevo, odlučio sam da idem u Crnu Goru. Onda su me pozvali sa Cetinja i rekli kako planiraju da osnovati fakultet dramskih umjetnosti; pitali su da li bi im pomogao. Tako sam otišao. Obećali su mi stan... Kasnije sam crnogorskog ministra kulture pitao šta je sa obećanjem. Slegao je ramenima.

"Dakle, prevarili ste me?", pitao sam.

"Prevarili!", odgovorio je.
Zašto se, nakon rata, niste vratili u Sarajevo?

Nisam htio. Iako su mi vratili stan.

"Neću", rekao sam. "Više ćete me voljeti ako sam daleko. Pored toga, kada bih se vratio, bojim se da biste svi morali jednu stepenicu niže. Svima sam vam već bio i profesor i dekan."

A tokom rata sam pisao pisma, slao pakete... Sa nekima od prijatelja sam se čuo radio-stanicama... Tako sam saznao za brata...

Moj brat je nekoliko godina ležao u sarajevskom parku. Da bismo ga prenijeli na Koševo, morali smo platiti pet, šest tisuća maraka. Kako su samo bili razradili tu industriju smrti! Danas leži na ateističkom groblju. Iznad njega su Davorin Popović i Mirza Delibašić. Eto, bar je u dobrom društvu.

I, onda vi mene pitate... Bosna je... Rekao sam: nemojte mi više nikada govoriti o dobroti nas Bosanaca... Vidjeli smo... I kasnije...
Šta ste kasnije vidjeli?

Kada smo Duška prenosili na Koševo, susjedi kod kojih je moja snaha godinama ostavljala svoju djecu na čuvanje, nalakćeni na prozor, prokomentirali su:

"Jedan četnik manje!"

Trebali bi se sramit... Svi! S tim što je, ma šta činio, uvijek i zauvijek u pravu onaj kome su na glavu padale granate, a ne onaj ko ih je ispaljivao. Davno sam predložio da se u Bosni, umjesto svih postojećih praznika, uvede praznik stida. Tog dana da se svi samo stidimo i da svako iznosi svoje razloge za stid.
Niste vjerovali da će doći do rata?

Ne, nisam vjerovao da će se zaratiti. Kako to može?! Bosna je to! A moglo je... I to baš – onako... I, kažem vam: nikada se nakon ovoga rata neće pisati drame kakve su pisali moji stari Grci! U Poetici, Aristotel kaže da pjesnik mora živo, do potankosti zamisliti priču i držat je u glavi; on navodi primjer dramatičara koji je, zaboravivši da mu se "ličnosti vraćaju iz hrama", upropastio komad. E, ovi su zaboravili na sve: na čestitost, poštenje, junaštvo, na moral. Zato su sve upropastili. Najviše naše živote. ispričao je Borislav Boro Stjepanović za beogradski portal Vreme.
11.08.2012.

FADILA NURA HAVER Potrebna mi je potvrda da su ljudi razumjeli moju riječ

 Subota rezervisana za pisce
     
 

Najnovija knjiga poznate bosanskohercegovačke književnice Fadile Nure Haver, roman “Kijamet via Vranduk”, predstavljena je nedavno u sklopu Ljetne književne pozornice 6. Summer Book Festivala u Sarajevu.
Riječ je o vrijednom književnom ostvarenju koje je prošle godine odnijelo nagradu stručnog žirija Fondacije za izdavaštvo FBiH, te je zatim i nominirano za prestižnu književnu nagradu Meša Selimović, koja se dodjeljuje u rujnu. Promociju ove knjige, objavljene 2011. u izdanju Dobre knjige iz Sarajeva, moderirao je Narcis Saračević, a djelo je publici predstavio prof. dr. Edin Pobrić, koji je tom prigodom kroz semiotičku analizu izveo zaključak da je riječ o vrlo uspjelom romanu. Pobrić je pritom ukazao na nekoliko začudnih rješenja u narativnom postupku koja su rezultirala pošteno ispričanom pričom o najdubljoj ljudskoj intimi iz dvije različite narativne perspektive. Potom je, u dijalogu s autoricom, donekle rasvijetljen sam postupak pisanja romana koji se, u nekim fazama nastanka, kako je kazala Haver, otima svjesnom i ispisuje po nekim zamagljenim podsvjesnim zakonitostima kad romaneskni likovi pretvaraju autora u medij, u pokušaju da zaštite vlastiti integritet, dostojanstvo, život... jer ti likovi druge prilike nemaju, osim u konkretnoj knjizi.

Knjiga “Kijamet via Vranduk” prepoznata je i kod književnih stručnjaka i kod čitatelja. Mnogi su je kritičari pohvalili, a također je jedna od najprodavanijih novih knjiga kod nas.

- Čini se da mi je pošlo za rukom ispisati dvije strane iste priče, ostavljajući čitatelju da sam prosuđuje koja je od njih bliža ljudskoj mjeri stvarnosti. Nije mi uopće pritom bilo važno uspostaviti nekakvu porotu i sud, već naprosto otvoriti dvije Pandorine kutije; prvu iz koje se konstruira identitet djevojčice Nihade Ramljak u procesu odrastanja, i drugu u kojoj se dekonstruira identitet Behke Kotorić, u ključu patrijarhalnog zajapa koji u svijesti bosanskohercegovačke žene dvadesetog stoljeća uspostavlja volju da se i sama bori u održavanju i podržavanju tog poretka.   

Knjiga donosi jednu žensku priču (ženske priče), dok se kroz naizgled obične prizore provlači i misaonost, i životna mudrost, i humor, i britka ironija. Što Vas je inspiriralo i potaknulo na stvaranje? Koliko jednoj ovakvoj knjizi treba da nastane?

- Kad se rodiš u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, koja je donijela tolike promjene na kulturološkom, tehnološkom, na općepovijesnom planu, kakve, vjerujem, zadugo neće biti moguće, definitivno se rascijepiš od generacija koje nisu imale svijest o tome da o vlastitom životu itekako mogu i same odlučivati. To postaje samo po sebi imperativ da pokažeš/prokažeš ambis preko kojega si prešla. To nije tako jednostavno, kakvim se čini kad sve prođe. Ti skokovi u evoluciji ljudske svijesti, napose ženske, imaju svoju cijenu i, kad je postaneš svjesna, istovremeno shvatiš i da uklapanje u društveni poredak koji ti je precizno odredio mjesto i ulogu nagrađuje nekom vrstom animalne bezbrižnosti, Ali, ako si već stigla dotle da ne možeš a da ne pružaš otpor, svakoj bezbrižnosti je kraj. Izlaziš svjesno na vjetrometinu, uspostavljaš vlastitu volju da biraš život kojim ćeš živjeti, poredak te više ne štiti. Jedina satisfakcija je svijest da vlastitim životom uspostavljaš novi poredak. Ostaje ti da sve to nekako artikuliraš u zapis koji, nadam se, idućim generacijama podebljava, izoštrava svijest o mogućnosti izbora, o mogućnosti da sama biraš pravila igre koju zovemo Život. Roman “Kijamet via Vranduk” od takvih je zapisa o svijetu i životu u njemu koji (po)kazuje da je i patnja izbor, što znači da čovjek može odlučiti mijenjati sebe i svoje izbore.  

Roman “Kijamet via Vranduk” osvojio je nagradu Fondacije za izdavaštvo, a nominiran je i za nagradu Meša Selimović. Jesi li Vas taj uspjeh iznenadio?

- Naravno, piscu je važna recepcija onoga što se trudio kazati svijetu u kojemu živi, ali, bez nekog prenemaganja, podvijanja repa i lažne skromnosti. Jednako mi je važno što je roman prepoznat kao vrijedan zapis i od književnih znalaca i od čitatelja. To je dijalog koji mi je kao čovjeku, kao biću koje misli i svoje razmišljanje dijeli s drugim mislenim bićima, nužno potrebno, daleko više od kruha svagdašnjeg. Ne nagrade, nego potvrda da su ljudi razumjeli moju riječ. To je, po meni, najviše čime te život može nagraditi, ta radosna vijest da si uspio uspostaviti komunikaciju s ljudima čija je slika svijeta moguće drastično drugačija od tvoje, a ipak ste se uspjeli sresti na nekim znakovima koji vas čine braćom i sestrama.

Dugogodišnja ste urednica Ljetne književne pozornice Summer Book Festa. Kako ste zadovoljni ovogodišnjim tijekom programa Ljetne književne pozornice?

- Uz lijepo vrijeme koje nas je pratilo, što je važno kad se rade programi na otvorenoj sceni, imali smo sreće da nam se na ovogodišnji program Ljetne književne pozornice odazovu autori i izdavači koji doista jesu sam vrh bh. i svjetske književne scene. A onda je, naravno, zadovoljstvo iz kojega proizlazi i lakoća, kad si u situaciji da iz večeri u večer predstavljaš vrhunska književna djela i njihove autore. U ovoj su se sezoni, među ostalima, predstavili: Ljubica Cica Ostojić (Anđeli u snijegu), Lidija Pavlović-Grgić (Kišne kapi u piščevoj luli), Aida Šečić (Lutke), Ševko Kadrić (Farbanje neba), David Lagercrantz (Ja sam Zlatan Ibrahimović), Ayad Akhtar (Američki derviš), Fuad Kovač (Daleko od moje vode), Ferida Duraković (Pokret otpora), Hadžem Hajdarević (Život u akvariju), Fadila Nura Haver (Kijamet via Vranduk), Marinko Brkić (Identitet, imidž i branding BiH), Zachary Karabashliev (Europski rezidencijalni program za književnike i književne prevoditelje)...

Kakvi su Vam planovi za iduće razdoblje?

- Slijedi odmor (... jer mi to zaslužujemo, kazali bi u reklami), a onda – što drugo nego iznova biti pisac i s ostalim piscima otkrivati nove svjetove.

Niz zapaženih djela

Fadila Nura Haver rođena je u Maglaju, živi u Sarajevu.Književnu afirmaciju joj je donijela knjiga “Kad umrem da se smijem”, nagrađena prvom nagradom na natječaju Naklade Zoro Zagreb / Sarajevo za najbolju zbirku priča 2003./2004. Priče iz ove zbirke adaptirane su u radio-roman i singl radio-dramu, realizirani u dramskom programu Radija Federacije BiH. U 2005. godini objavljen poetski dnevnik Plavi konji (Naklada Zoro), koji je nominiran za Istočnoeuropsku književnu nagradu.
Fadila Nura Haver do sada je objavila knjige: Kad umrem da se smijem (Zoro, Zagreb/Sarajevo, 2004., drugo izdanje 2005.), Plavi konji (Zoro, Zagreb/Sarajevo, 2005.), Zlatna trzalica (Šahinpašić, Sarajevo, 2009.), Putnici kroz (ne)vrijeme (koautorica, Društvo pisaca BiH, 2011.), Vidikovac na Odri (Fondacija Fra Grgo Martić, Kreševo, 2011.) i Kijamet via Vranduk (Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.). Uvrštena je u više antologija, panorama i zbornika u BiH i inozemstvu, višestruko prevođena i nagrađivana.  

O knjizi Kijamet via Vranduk

Odlična priča o ženama i ženskim perspektivama koja na nekim mjestima pravi zanimljivu ironijsku distancu prema svemu onome što smatramo uobičajenim. Istovremeno, ovo je nikad ispričana priča o intimnim svjetovima običnih žena koji su, bivajući oživljeni ovim tekstom, dobili sasvim novu dimenziju mijenjajući naše predodžbe o mnogočemu što smo ranije uzimali zdravo za gotovo.

Razgovarala: Lidija Grgić

10.08.2012.

PLANINAROVA LJUBAV

Ševko Kadrić,

jedna od prvim mojih priča, danas bih nešto vještije detalje ispričao ali sa toliko žara, ljubavi, vjerovatno i naivnosti nikad više.


Fotografija planinara na Maglicu (2386 m/NV)

Vesna Krčmar je slici na Facebooku udahnula novu dušu, uvezala ove zadovoljne, bezbrižne, danas uglavnom po svijetu rastjerane ljude. Fotografija traži priču za sebe, do tada ja joj prilažem jedu u kojoj će se mnogi iz grupe prepoznati.



DOK se plamen rasplamtjele vatre propinjao put neba noseći sa sobom nagorjelo lišće, pepeo i iskre od iglica kleke, grupa planinara posjedala po prinijetim kamenim pločama i drvenim panjevima pa pričala o pohodima i marševima, o usponima u stijenama i visokom gorju.


Govorili o ljetnim školama alpinizma i speleologije, o školama gorske službe spasavanja na Bjelašnici, Prenju i Jahorini, o čvorovima i bivak opremi. Priča se podgrijavala bocom «Vranca” što je od ruke do ruke išao u krug. Pjesma im upredala glasove ali i želje, nosila ih negdje u nebo ali i vraćala poput zakašnjele ljubavi i poljupca dugo čekanog. Ispod Trzivke i Trnovačkog Durmitora, uz Trnovačko jezero i prašumu Perućicu, sastali se da na Bracin rođendan, skoro deset godina poslije pogibije, gore na Magliću polože cvijeće. Trebali su da ga polože na kamenu stijenu u koju je ukucan klin, u njega ukopčan karabiner i ubačen komad crvenog užeta. U stijeni je uklesan i tekst: «Slobodan Kovačević Braco 1945 - 1976 . Volio je planinu, darovao joj najviše».


Kad su otpjevali i ono: «Ponekad s tugom u srcu odlazim u planine te da mrtva druga obiđem i nastavim njegove sne...», među ljubiteljima planine i osvajačima beskorisnog, zavladao je tužan trenutak šutnje, sjete i sjećanja. Samo vatra zapucketala a od Vukašinove kolibe se začuo lavež Gara, što je zalajao na šum, miris, Durmitor ili nebo u mrkloj noći.


Do spavanja se čulo još mnogo zgoda, utisaka, pjesme. Mišo je ovo tiho veče na Trnovačkom jezeru ipak htio iskoristiti da bude malo sam, u mislima sa svojim prijateljem iz stotinu priča, kojem su gore na Magliću vjetrovi svirali njemu najdražu pjesmu. Ustao je i krenuo prema izvoru, napio se hladne vode i nastavio oko cijelog jezera. Koračao je, zagledao se u nevidljivo navikavajući oči na tamu, osluškujući šum vjetra, lavež Gara i pokoji kreket žaba. Vatra i šator, sad na drugoj strani jezera, uz odsjaj u vodi na crnoj podlozi noći, djelovali su poput usidrenih brodica u tihoj luci koje čekaju da se nešto desi, da ih povezu lađari, ponese voda ili podigne nebo. Kod oborene smrče opet sjećanja. Tu je jedne zime bio sa Bracom pod šatorom. Jezero zaleđeno, na njemu oko dva metra snijega i leda. Umjesto kočića za šatore udarili su velike drvene. Noću je puhao snažan vjetar i padao snijeg.  Šator se oborio. Morali su ustajati, tražiti nove kočiće, vikati razgoneći vukove, ono za svaki slučaj.


Trnovačko jezero, pogled sa Suhe Lastve


Sjećanja i samo sjećanja. Jesu li ona i optužbe? Braco je htio solo-uspon sjevernom stranom na Maglić, zimi. Je li to nemoguće? Nije, ali ipak nije uspio.

I tako je Mišo, tražeći odgovore na pitanja koja neodgonetnuta neukrotivo bježe pa mame i izazivaju, stigao do logora u kojem je vatra još gorjela a ostali planinari već odavno spavali. Sjeo je još malo kraj vatre a onda i sam ušao u šator te se uvukao u vreću, u namjeri da zaspi. Sutradan su njegove sumnje trebale biti veće, sutradan se trebao suočiti sa svjedocima, kamenim liticama i planinskim vjetrom.


Ustao je prije ostalih, umio se vodom jezerskom, skuhao čaj, napunio čuturicu, napisao poruku ostalima: ”Čekam vas na vrhu Careva dola - Mišo” i krenuo kroz travu, a onda kroz bukovu šumu prema Carevu dolu. Gore na proplanku iznad šumice, tri divokoze poranile i pasle rosnu travu, na vrhu Durmitora sunce crvenom bojom najavljivalo izlazak, a dolje kraj jezera iz logora se dizao plavičast stup dima nedavno naložene vatre.


Odlučio je da gore, pri izlazu, pod stijenom doručkuje i sačeka grupu. Ali, znao je da se neće sve na tome završiti, tim prije što nije sam. S njim je u ovim planinama njegov vječiti pratilac, Bracin dnevnik. On ga je lično našao u ruksaku poslije nesreće. Bracini roditelji su mu ga i ostavili.

Listao je mnogo puta listano, čitao pročitano, gledao isječke iz novina, šeme, crteže, male fotografije, ilustracije teksta. Dosta toga poznatog, često je i sam junak napisa, ali ipak bilo nešto nedokučivo. Ko je junakinja priče ”Pipi”? Ko je Pipi? Čitao, prepoznavao motive, ljude, atmosferu, ali ta djevojka je za njega ipak bila tajna. Zašto? Mislio je da jedan o drugom sve znaju, pa ipak!? I opet sumnja: da nije ona stijena, planinski vjetar? Čitao: zapisano 11. decembra 1976. godine:



”Razmišljajući o onom što pronađoh i pročitah u Vijećnici, krenuh uz Alifakovac, kad ugledah poznat lik koji mi se približavao razvlačeći usne u osmijeh, a kretnjama tijela izražavao neskrivenu radost ovog susreta. Pozdravismo se, onako srdačno, bogami i poljubismo.

- Koliko to ima vremena da se nismo vidjeli? - pitam.

- Skoro dvije godine, čekaj, čekaj, tačno: godina i deset mjeseci.

- O, pa! - izađe iz mene poput čuđenja ovoj tačnosti.

- Ima još nešto - nastavila je - u međuvremenu si bio na Mont Blancu, Matterhornu, pa si imao projekcije dijapozitiva u nekom planinarskom društvu, govorio na radiju...

- Ti mene zaista uhodiš - pobunih se.

- Ne, nego samo čitam i slušam - uvjerljivo će ona.

- Bio bih neiskren kad bih rekao da mi ne godi. Zato predlažem da negdje popijemo kaficu.

- I sok od smreke - podižući dva prsta tražeći riječ dodala je ona, podsjećajući me na moje predavanje o ishrani u prirodi.

- Onda je i izbor pao, ”Behar” - rekoh.

I dok smo pili kafu i sok od smreke, slušao sam jednu naoko uobičajenu studentsku priču, tačnije priču studentice iz provincije koja se našla pred preprekama na studiju, izazovima velegrada, onda taj teret nastoji prenijeti na druge, sve osim sebe... Ali ne, ovo je bila ipak drugačija priča, iz ovog poraza se nastojalo izaći kao pobjednik i ona je pokazala dovoljno uvjerenja i želje da to i učini te meni ne osta ništa drugo već da i sam povjerujem.

S    obzirom da su dolazili novembarski praznici, Pipi je izrazila želju da pođe sa mnom u planinu. Rekao sam da pripremi opremu, da ću je nazvati. Uzevši njen broj telefona, rastali smo se uz ono:

- Onda, vidimo se.

- I čujemo - podsjećajući me na obećanje dobacila je.



***


Za praznik sam namjeravao na Treskavicu, te zamolih sekretara da mi osigura još jedno mjesto. Kad sam je nazvao, reče mi da poziv čeka cijelu vječnost, da je od prijatelja pozajmila cipele i ruksak a od mame dobila paket. Dogovorili smo se o polasku,  spuštajući slušalicu nasmijah se i za sebe velim: ”Odlučna, nepokolebljiva”.

Pred muzejima, odakle kreće autobus za Trnovo, bila je prije mene i iz daljine pokazivala rukom svoj planinarski izgled - cipele, gležnjake, planinarske hlače, pleteni vuneni džemper, te ruksak na leđima.

U autobusu je Jare, taj lukavi planinski vuk, oduševljavao i nasmijavao planinarskim pričama, koje sam ja već slušao, u nekima i ulogu imao, ali ovaj mudrac to tako iskarikirao i uobličio da čovjek samog sebe jedva prepozna.

Tamo negdje pri usponu uz strmi Skok počela je da gubi tempo, češće se odmarala i napokon priznala da je jako umorna. Pojeli smo jabuku i stojeći sam joj skrenuo pažnju na vodopad Skakavac koji je u jesenjem ambijentu, uz šum padajuće vode, zaista veličanstveno djelovao.

Pipi me pitala kako doživljavam sklad boje i oblika, ovu igru prirode i muziku koju neprekidno svira voda što u isto vrijeme znači snagu i radost, život i prolaznost. Pitala me volim li djecu, kakvo bi im ime dao. Kad sam rekao dječaku Goran a djevojčici Jasna rekla je da sam nepopravljiv, da sam lud.

Od Zagrizala smo išli uz svjetlost baterije. Pitala me ima li vukova, kako se ponašati pri susretu sa medvjedom, zaustavljala se pred većim grmljem i pitala ”šta je ono”, a onda ugledavši svjetla doma na Kozjoj Luci skakala u mjestu ne vjerujući svojim očima vičući: ”Dom, majke mi dom!”

U domu su planinari sjedili, pričali, igrali remija, neki pjevali. Nešto, od znoja mokrih, košulja sušilo se oko naložene peći, a Jare je primjećujući nas kako ulazimo preko sale dobacio novoj planinarki: ”Hej, ljudi, majke mi i ono haustorče stiglo!” Začulo se ono planinarsko ”Op, op, op” što u ovoj situaciji znači i čestitku i pozdrav i ohrabrenje. Jare nam je, tačnije njoj, napravio mjesta kraj peći, a onda donio dva čaja.

Pošto se okrijepila, popila čaj i zagrijala leđa, pitala me gdje može da se presvuče. Uzeo sam ključ od dežurnog i krenuli smo u sobu broj 9 da se presvučemo i ostavimo stvari. Dok sam ostavljao ruksak na stolicu pored vrata i rovio po njemu tražeći suhu košulju, Pipi je prokomentarisala:

- Jao, što je toplo.

- Ovo je najtoplija soba, kroz nju prolazi dimnjak iz sale - rekao sam okrećući se prema njoj. Zastao sam u kretnji, vidio sam je ispred sebe okrenutu leđima i do pasa golu. Osjetio sam nemir, zatečenost ovom, možda priželjkivanom situacijom od koje sam ipak poželio pobjeći.

- Presvuci se ti, ja ću biti u sali - rekao sam hvatajući rukom za vrata. Osjetila je moj pogled na sebi, nervozu u riječima, osmjehnula se i okrenula glavu a onda i tijelo prema meni.

- Samo nemoj reći da se vi planinari plašite žena i golih grudi - rekla je obavijajući ruke oko mog vrata. Gledao sam je u oči, usne su joj podrhtavale, zjenice se širile a niz lice se otisla jedna pa još jedna suza.

- Pipi, ti plačeš - rekao sam tek toliko da nešto kažem.

- Da te podsjetim, ti si me nazvao Pipi, toliko sam željela da me još neko zovne tako ali i plašila da ne ubije ljepotu tom imenu koje si ti dao.

Prešao sam joj prstom preko usana, rukom kroz kosu, poljubio pirgavi nos, pa suzu na obrazu...”


***

Ovdje je u dnevniku nalijepljena novogodišnja čestitka, rađena drvenom olovkom u boji, na kojoj je lik pirgave djevojke sa cvjetovima runolista u kosu upletenim. U ruci je držala pticu, a na drugoj strani je bio tekst: ”Samo ona nikad ne ostavlja”.

Poslije čestitke u dnevniku je ostavljena jedna strana prazna, slijedi zapis o Prenju - pisan 25. decembra, u kojem se Pipi nigdje ne spominje.


***

Vidjevši da će grupa iz šatora ubrzo stići do njega, Mišo se samo javio: ”Helop!” i krenuo prema vrhu. Koračajući tražio je odgovore na pitanja: ”Što je nema u zapisu o Prenju? Šta je trebalo stajati na praznoj stranici, njih između ostalih stranica nema? Možda je... nije... vjerovatno... nije, znam njega. Vidjevši nedokučivost odgovora prekorio je sebe: ”Mučiš se, a možda je samo jedna od prolaznih avantura.  Usporio je korak i sa više pažnje počeo zagledati cvjetove tražeći encijan i ostavljajući mogućnost ostalima da ga stignu.

Izlazeći na greben na kojem se spajaju putevi, onaj s jezera i onaj s Lokva Dernečišta što vodi preko Klekova Pleća do vrha, vidio je siluetu žene planinarke i dječačića koji je u crvenoj vjetrovci sa žutim ruksakom na leđima trčkarao iza nje. Pomislio da se vjerovatno vraćaju s vrha. Obuzelo ga je divljenje prema ženi koja je sa dječačićem imala hrabrosti i volje da porani i popne  se na najviši vrh Bosne. Gledao je još trenutak kako se drma kleka u kojoj su nestali, a onda je, skinuvši ruksak s leđa, sjeo na busen meke suhe trave i pričekao grupu iza sebe.

Kako se put do ploče smanjivao, tako je sjeta pa i bol u njegovim prsima rasla. Planinari su brali encijan i zabadali u vijenac kleke, što su ga putem spleli. Mišo je zaostajao iza grupe ni sam ne znajući zašto. Vidio je stijenu, crveni komad užeta se već iz daljine prepoznavao. Planinari su okružili stijenu, zakopčavali se pripremajući  se za svečanu tišinu posvećenu životu uime života.

Iznenada se grupa uskomešala, začuo se žamor, čuđenje. Okrenuvši se prema Miši jedan iz grupe je rekao:

- Ovdje je već neko bio.

- Da, maloprije dolje u kleku je zamakla jedna planinarka i dječak - rekao je Mišo dok mu je pred očima zaigrala maloprijašnja slika planinarke, dječaka i drhtaja klekovine u koju su zamakli.

- Evo svježeg cvijeća i slušaj šta piše: ”Braci s ljubavlju, Goran i Pipi”.

Mišo je zastao u kretnji, disanju, osjećajući da je čuo nešto nevjerovatno. Osjećao je da će zaplakati, da će potrčati, zovnuti. Ipak je samo sjeo zaleđena pogleda u vrh Volujaka na drugoj strani, a preko usana mu je izlazilo u šapatu: ”Goran i Pipi”.



P.S.

Ovo je jedna od prvih priča koje je autor napisao i objavio. Bio je zagubio, kao i još nekoliko prvih objavljenih. Na jednoj od planinarskih internet stranica poslao je poruku planinarima, ako je imaju da mu je nekako i dostave. U proljeće 2004. Edin Durmo planinar, pisac, naprosto avanturistički duh svim svojim bićem, u časopisu ”Izazov” objavio je priču prenoseći je iz časopisa ”Naše planine”. Durmo je uz priču i ime autora toliko toga lijepog napisao da bi bilo neskromno to sad i prenositi. Hvala mu.

09.08.2012.

ATATURK DRŽAVNIK KOJI INSPIRIŠE

Upravo u listu "Oslobođenje" jedan iz najužeg odbora SDA stranke Osman Brka, piše feljton o "velikom vođi kod Bošnjaka, mladomuslimanu Aliji Izetbegoviću". Brka nikako da izađe iz šeme obožavanja velikog vođe i odgovori na nekoliko krucijalnih pitanja: Ko, kad i kako dovede Mladomuslimane na vlast u Bosni, tim i Izetbegovića? Ko i zašto je još 1993 u hotelu Holidej inu u Sarajevu nudio preseljenje Srebreničana iz Srebrenice u Vogošću? Ko i zašto je izvršio puč u Armiji BiH iste te godine, pretvarajući je u Bošnjačku? Ko potpisa Daytonski sporazum i njim uništi Republiku BiH a prizna Republiku Srpsku? Ista ili slična pitanja se mogu postaviti i za odlazećeg reisa Cerića i njegovom voljom uspostavljeni kalifat kod Bošnjaka.

 Kemal Ataturk i iskustvo Turske njegovog doba u tom smislu može biti vrlo inspirativno, istina ovdje bi trebalo citirati velikosrpske ideologe od Načertanjija pa bi priča bila potpuna.

Ataturk - lider koji inspirise

MUSTAFA KEMAL ATATURK
Lider koji inspiriše

slika

O vojnim uspjesima Mustafe Kemala Ataturka, ovaj put neću, osim isticanja činjenice da je ujedinio Turke oko turskog nacionalnog pokreta u cilju odbrane i spasa Turske države i Turskog naroda. Okupio ih je oko pokreta "Mladi Turci" čija je idej abila ujedinjenje svih turskih patriota za spas Turske u raspadu, suprostavljajući se pokretu "Mladi muslimani" koji su se borili za ujedinjenje muslimana bez prostornog i jezičkog određenja.  Engleska je poslije Prvog svjetskog rata podržala ideju komadanja Turske države, ali i okupiranja njenog dobrog dijela od susjeda. Na žalost imala je podršku u susjedima (ta politika nam je poznata) ali i propalom carskom sistemu i nosiocima privilegija u njemu kojih se naprosto nisu odricali po cijenu raspada države na male pašaluke (čitaj kantone ili entitete).

Mustafa Kemal (kasnije i Ataturk) je prvo morao vojnički da zbaci okupatore (Grke) sa turskog teritorija a onda se okrenuo prema simbolima i nosiocima retrogradne Turske države (kalifatu, sultanatu i feudalnoj eliti i sl). E o tome ovaj put želim nešto više reći.

Po zaokruženju granica moderne Turske države Ataturk se morao razračunati sa parazitima otomanskog carstva kalifatom (vjerska ulema). Kalifat u Otomanskom carstvu, kasnije Turskoj impariji je imao ulogu današnjim riječnikom rečeno političkog komesara. To znači da je kod pokorenih naroda uništavao osjećaj za prostor i jezik a veličao jedinstvo po vjeri (islam). Problem je da je kalifat imao i silu koju je mogao primjeniti prema neposlušnicima (krivovjernicima), ali je imao i najznačajnije sredstvo vladanja, autoritet samog Boga (Allaha). To dalje znači da je kalifat bio jedini zadužen za tumačenje volje božije (volje Allahove) i poruke u Kuranu časnom zapisane. Ne treba napominjati da je većina vijernika, posebno pokorenih naroda bila nepismena a o ne znanju arapskog jezika da i ne govorimo. Tako se vjerska ulema direkno stavila u službu okupatora pokorenih naroda uništavajući im patriotski osjećaj vezanosti za prostor, fanatizirajući ih u ideji sluga Allaha i sultana, isporučujući ih ipak sultanu da osvajaju druge narode ili ih drže u pokornosti.

Ataturk je, prirodno, u kalifatu vidio najveću opasnost po novu sekularnu i građansku Tusku državu. Zašto? On je prvi, dugo i jedini muslimanski lider, koji je za to imao snage i hrabrosti, ali i princip jedinstva u vjeri zamjenio evropskim principom jedinstva po prostoru. Tako je Tursku odvoio od vjerske države, taoca kalifata i „viših“ vjerskih ciljeva i uvezao u red evrospbkih nacionalnih država određenih, vlasništva nad prostorom i jezikom (Turska država, turski jezik).

U tom cilju proklamovao je jedakost svih građana pred zakonom, (ovdje je u stvarnosti realizovao islamski princip po kom su svi ljudi pred Allahom isti, ali princip koji je praksom feudalnog islama pretvoren u farsu), proveo je agrarnu reformu, odbacio ulogu kalifata odvajajući crkvu (džamiju) od države, potpomogao je moderno građansko i krivično zakonodarstvo, uveo latinicu umjesto arapskog pisma, iz ustava uklonio privilegiju islama da bude državna religija, zabranio nošenje zara, fesa i feredže, žene su dobile ravnopravnost ali i izborno pravo.

Treba li naglašavati da su ove reforme nailazile na protivljenje velikog sloja parazitiranog dijela društva? Čovjek koji je znao izbaciti okupatore iz Turske u more, znao je kući sjeći „glave i fesove“ kod onih koji ih nisu sami htjeli skinuti, put u sekularnu i građansku Tursku je vodio samo u jednom pravcu.

Ono gdje Ataturk nije stigao ući, bila je sama crkva (džamija), nije uspio da obezbjedi Turskom narodu ono što je uspio Martin Luter kršćanskim narodima, slavljenje Svete knjige na svom jeziku. U praksi nije uspio da sprovede ideju da Allah, Kuran nije poslao sultanima i kalifatu (vjerskom kleru) već svakom božijem robu. Nije uspio da natjera ulemu da prevede Kuran časni na turski jezik i poput Lutera (Luthera) objasni vjernicima da je Bog (Allah) upravo svakom od njih poslao poruku u Kuranu časnom i da pred tom porukom ne smiju praviti tri grijeha: ne znati čitati, ne čitati, ali i čitati a ne razumjeti. Upravo na ta tri grijeha ih je kalifat vijekovima nagonio, obezbjeđujući na ne znanju podanika (vjernika) sebi i sultanatu privilegije koje su i dovele do raspada imperije.

Na žalost, poslije Ataturka, (koji je sa 57 godina, prerano otišao u legendu), u islamskom svijetu se nije pojavio državnik sa takvom karizmom, vojno-političkim uspjesima, hrabrošću ali i vizijom izbavljenja, sopstvenog naroda.

Mustafa Kemal Ataturk je i danas inspiracija i vizionar koji traži dužan respekt, ne više zbog Turske i Turaka, već muslimana u cijelom svijetu kojima, pred agresivnim kapitalističkim fundamentalizmom, nedostaje ideju o sopstvenom izbavljenju, Irak, Iran, Egipat i Libija su samo primjeri.

08.08.2012.

ENIZOVA SUDBINA

 

Š. Kadrić


Mersad Berber


OMERA sam godinama sretao, ali u mimohodu. On hodao svoj krug do mosta i nazad, ja svoj, svako u svom krugu razabirao odjeke svojih koraka otkucaje svojih sudbina. I sad nas hladnoća i bjelina vani izmamili, istu rijeku ušću ispraćali i vraćali se svojim putem svom razabiranju koraka i otkucaja srca. Tu na bijeloj stazi, uz škripu pod nogama,  Omer me zaustavio. Pozdravio se kao i obično ali i upitao:

„Čuo sam da zapisuješ?“, prošapta kao da nas prisluškuju. Nasmijah se na pitanje ne pripremljen.

„Hodža Idriz zapisuje, ja pišem“, pokušah da se našalim kad vidim nije mu do šale. Uvede me u priču sa nekoliko rečenica, svoje šale se postidjeh i pozvah ga na kafu, odredismo i vrijeme.

„Poznaš li moga Eniza?“, pita iz daljine. Klimnuh glavom, ali i počeh po glavi da vrtim lik pod tim imenom, ne nađoh ga.


Dođe kad smo se dogovorili, ja već i kafu pristavio ali ga i posmatram, prvi put tako blizu, tako radoznao. Krupan, jake i sijede kose, očiju zgaslih sa dubokom mrgom među njima, glasa poput života na dvoje rasječena. Jedan glas mu na usta izlazi drugi se negdje u njemu, poput žiške u vruću pepelu, zapritao.

„Ćulum Omer iz Bastaha kod Banjaluke“, govori uvodeći me u njegovu priču, njegovu muku. Nešto ga gonilo da je ispriča, mene molio da je i zapišem. Nije ni trebalo, ona zapritana žeravica iz njega sama papir progarala, ostavljajući trag od krvi, goretina i pepela.

Zamislio sam baštu, sa kućom, tek napravljenom štalom, hambar, visoke kukuruze okolo što su čekali na berače. Zamislih i jabuku pokleklu pod crvenim avgustovskim plodovima te 1992 godine i njih šestoro kako čekaju kafu. Sin Šefik tek vojsku odslužio, rođak Nijaz,  Šefikov vršnjak, već stigao i da se oženi, nešto stariji Selim isto Ćulum, 16-godišnji Armin i Omerova supruga Ćama. On, Omer Ćulum, kretao u kuću da se na brzinu obrije pa da se društvu i kafi pridruži.

Čas prije i Eniz bio sa njima, Selimu se nije na vodu išlo, poslao Šefika, Eniz skočio htio starijeg brata da odmjeni.

Omer prišao ogledalu u kupatilu, ali kroz prozor vidio trojicu braće Šugića kako sokakom kući prilaze. Vidio da dvojica prvih imaju uniforme i automatske puške na ramenu a treći bio civil i pod šeširom. Znao im i oca Miću i njih svu trojicu, Milenka, Obrenka i Marinka. Odmakao se od prozora da požuri sa brijanjem i čuo Ćamin glas:

„Hajte unite ja ću donijeti rakiju i kafu“, poslije toga zagrmilo, kao da je grom iz vedra neba pogodio onu jabuku u sred dvorišta. Omer potrčao prozoru, svi njegovi bezživotno ležali po dvorištu... ona trojica Šugića utrčala u kukuruze i nastavila pucati u trku.


„Hoćeš mlijeka, šećera?“, pitam zagledan u ruke u kojima je šoljica kafe podrhtavala, osluškujući onaj glas što je papir progarao. Od nepravde i užasa vatra mi u lice udarila, zatezajući damare na slijepočnicama. Omer ne reče ništa, uze mlijeka i dosu u onu šolju što mu je u rukama čekala da prvi gutljaj otpije. U njemu se gomilala sjećanja, slike preticale jedna drugu, riječi se zaglavljivale u grlu u strahu da vani izađu.


Komšije se razbježale, on bosonog trčao u pravcu gdje je Eniz po vodu otišao, trčao i do vode, djeteta nigdje nije bilo. Svojim je ušima čuo da su pucali i u pravcu gdje je dijete trenutak ranije nestalo. Oprezno, drhteći cijelim tijelom, zagledao, osluškivao, počeo i dozivati: „Enize, Enizeee“. Ništa.

Otišao komšijama Božu i Marinku, znao da idu na linuju u Hrvatsku, ali se sa njim pazio. Preklinjao ih da mu pomognu da dijete nađe. Oni obukli uniforme, uzeli puške u ruke i krenuli da Eniza traže. Eniz vidio šta se desilo pred kućom i počeo bježati, Šugići i na njega otvorili vatru.

„Kad će Bog i sreća, nisu ga pogodili, uspio se za sijeno i šumu sakriti“, govori Omer objašnjavajući da se tek pred veče pojavio i njemu šapatom javio. Eniz oca iz šume gledao sa onim obučenim i naoružanim komšijama, mislio da su i njega zarobili...


Obojicu ih komšije odvele rodbini u Banjaluku. Tek sutradan u selo stigla policija, doktori i vojska da obezbjeđuje ukop...


Nakon tri dana pozvala ga policija da ide sa njima u kasarnu da prepoznaje Šugiće. Kapetan postroijo desetak vojnika pred zgradom, Omer ih sa prvog sprata gledao.

„Imaš jednu šansu da pogodiš koji su?“, rekao mu kapetan.

„Drugi, treći i četvrti“, poznao ih Omer.

Kapetan klimao glavom, Omer se zabrinuo, nešto pokajnički i u strahu progovorilo iz njega.

„Da nisam pogriješio?“, pitao zagledan u kapetana.

„Nisi, to su oni“, rekao mu onaj, ostavljajući ga nasamo a on počeo kucati po mašini. Omer vidio da su se oni vojnici vratili u kasarnu.

„Mogu li ja ići?“ pitao kapetana nakon dobrih sat vremena.

„A, možeš“, rekao kapetan kao da je bio i zaboravio na njega.

Nakon desetak dana njega ali i rodbinu ostalih pobijenih pozvali u sud. U hodniku bile ubice, svjedoci i porodice ubijenih. Svi čekali svoja vremena na istom postupku.

„Ako me budu teretili, ja ću reći ko mi je naredio“, svi su čuli kako je najstariji Šugić rekao u hodniku.

Šugiće sudija ispitivao kao da su, na seoskom putu u nehatu autom kokoš pogazili, a ne pobili tolike ljude. Omer se snebivao da govori o onom što je bilo i kako je bilo, vidio da više nije riječ o pobijenima već živima, plašio se za Eniza.

Pozvali ga na isti sud i poslije nekoliko mjeseci, bila zakazana nekakva nova rasprava, Omer rasprodao ono mala što je još bilo preteklo i počeo vaditi papire za malodobnog sina i ostarjelog sebe. Baš tako mu u opštini i rekli, da je Eniz malodoban a da se on zbog godina oslobađa mobilizacije. Na nove rasprave nije išao, znao da je već ranije sve bilo raspravljeno, kadija tužio, kadija sudio, ali i davao naredbe Šugićima.

Tri autobusa ljude, sličnih sudbina, povezla iz Banjaluke do Srbije i dalje prema Mađarskoj. Tek kad su prešli granicu Mađarske, Omeru nešto govorilo da može da bude miran, da više u kukuruzima nema Šugića i onih koji im naređuju.


Vidim da mu na pomen Mađarske nestade one mrge među očima, ispravi se u fotelji i srknu hladnu kafu po prvi put.

„Kako se snalaziš sam?“, potakoh ga na misao o ljepšem zapritanju sjećanja i odživljavanju starosti među četiri zida.

Nešto zasja u njemu, krenu pogledom prema mojoj kuhinji, slikama po zidovima, knjigama u polici, zagleda mi se u oči kao da me tek sad vidi, obradova mi se kao da sam ja njemu u goste došao. Presta da se lomi u mislima, trza u pokretima, lice mu se razvuče u blag osmjeh.

„Davno u vojsci sam ti ja bio kuhar, sve znam ko kakva dobra domaćica i ništa mi nije mrsko. Perem, peglam, unučad dočekujem ali hodam, samo kad ne pada, vrtim se u krug, niz rijeku uz rijeku.

Nisam ga više pričom htio kući u Bastahe vraćati, ali sam ranije zabilježio da je poslije rata svoje iz bašte eshumirao i ukopao u mezarju u Sani. Da još nikad na svoje nije išao. Komšije mu rekle da su onu šupu prenijele sebi, kace i još neke sitnice koje je upamti a da je ostalo nestalo. Kuća, štala, hambar, ograda... samo nestalo.

„Sve je tvoje Omere, kad god dođeš, sve ću ti vratiti“, rekao mu komšija Gojko kad su se na telefon čuli a do tada Gojko i brat mu obrađuju i Omerovo kao da je njihovo.


„Rekoh li ti da je Selim poslao Eniza da vode donese a on ostao da kafu popije?“, pita me kad je već na vrata izlazio.

„Rekao si“, klimnuh glavom ispraćajući ga.

„Što ti je ljudska sudbina i Božiji emar, da on u smrti mog Eniza odmjeni“, čuh kako prošapta odlazeći.



·        Uvidom u dokumentaciju o procesuiranju braće Šugića na prostoru Banjaluke, vidno je da je jedan od njih poslije rata osuđen na 15 godina zatvora, jedan je u bjekstvu, treći oslobođen zbog nedostatka dokaza.


08.08.2012.

BOSNA BOSANCIMA

Zašto u Bosni ne možeš biti Bosanac

image Vehid Šehić i Srđan Dizdarević

O diskriminaciji pripadnika nacionalnih manjina i nacionalno neopredijeljenih u Bosni i Hercegovini za RSE govore Srđan Dizdarević, bivši dugogodišnji predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, i Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana Tuzle.

Bilo je riječi o tome zašto je prijedlog Zlatka Lagumdžije i Dragana Čovića, za koji oni tvrde da predstavlja spovođenje presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, naišao na oštru kritiku nevladinih organizacija, da li taj prijedlog cementira entičku podjelu Bosne i Hercegovine, kako tvrde njegovi kritičari, da li je Socijaldemokratska partija, koja se u svom programu zalaže za društvo zasnovano na građanskim vrijednostima, tim prijedlogom odstupila od svog programa, da li se sporazumom Lagumdžija-Čović otvara mogućnost formiranja trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, da li bi Željko Komšić, koji je istupio iz Socijaldemokratske partije, mogao formirati stranku koja će okupiti ljude građanske orijentacije, kao i o tome zašto Brisel toleriše nespremnost bosanskohercegovačkih lidera da spovedu presudu Evropskog suda, kojom se od Bosne i Hercegovine zahtijeva da ukine diskriminatorsku ustavnu odredbu, koja pripadnicima nacionalnih manjina i nacionalno neopredijeljenim gradjanima onemogućava da se kandiduju za najviše funkcije. 
 
Omer Karabeg: Nakon dvije i po godine natezanja u državnom i entitetskim parlamentima, konačno su dva politička lidera - Zlatko Lagumdžija, predsjednik Socijaldemokratske partije, i Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, nedavno izašli sa prijedlogom kako da se sprovede presuda Evropskog suda. Međutim, njihov prijedlog naišao je na žestoku kritiku civilnih organizacija. Glavna je zamjerka da taj prijedlog cementira etničke podjele u Bosni i Hercegovini i diskriminiše neke njene građane - dakle, da se zalaže za suprotno od onoga što je zahtijevao Evropski sud za ljudska prava. Da li su ovako žestoke kritike opravdane?
 
Srđan Dizdarević:
U svakom slučaju jesu. Tendencija ovog prijedloga je da se postigne politički kompromis, a ne da se nađe rješenje koje će biti u duhu Evropske konvencije o ljudskim pravima i koje će obezbijediti svim građanima Bosne i Hercegovine pravo da biraju i da budu birani. Ovo je truli kompromis, ovdje se jedno loše ustavno rješenje zamjenjuje drugim - isto tako lošim.
 
Vehid Šehić: Prijedlogom koji su ponudili Lagumdžija i Čović daje se još veći značaj etničkom principu koji je i onako dominantan u Bosni i Hercegovini. Njihovim rješenjima ne samo da se ne uklanja diskriminacija prema pripadnicima nacionalnih manjina i građanimima koji su etnički neopredijeljeni, nego ona ne obezbjeđuju ni ravnopravnost pripadnika konstitutivnih naroda. I oni mogu biti diskriminisani ovisno o tome gdje žive, jer se Srbin iz Federacije ne može kandidovati za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kao ni Bošnjak i Hrvat iz Republike Srpske.  Znači, u okviru istog nacionalnog korpusa imamo pripadnike koji su povlašteni i one koji su diskiminasani.
 
Omer Karabeg: Gospodine Dizdareviću, i Vi i gospodin Šehić kažete da se ovim predlogom ne rješava ono što je bio zahtjev presude Evropskog suda za ljudska prava. Zašto se onda pojavio takav prijedlog? Šta je bio njegov cilj?
 

Srđan Dizdarević: Sada se prestruktuira vlast u Bosni i Hercegovini. Otkako je prije dvije godine došao na vlast, Zlatko Lagumdžija vodi politiku konstantnog haosa i konstantnih promjena. Ovo je još jedna redistribucija vlasti u kojoj se HDZ-u nude pozicije u Federaciji. Sporazum Lagumdžija - Čović je cijena koju je trebalo platiti da bi HDZ prihvatio ulogu koju mu je namijenio SDP. Tu se radi o čisto politikantskim razlozima.
 
Vehid Šehić: Ovo je pokušaj da se predstavnicima međunarodne zajednice pokaže da se nešto radi na sprovođenju presude Evropskog suda za ljudska prava, ali je taj pokušaj promašen jer nema podršku šire javnosti, a ni političkih stranaka iz Republike Srpske. Ovdje nema nikakve ideologije. Niti je riječ o zaštiti nacionalnih interesa, niti taj prijedlog ima bilo kakve veze sa idejama socijaldemokratije. Riječ je isključivo o borbi za pozicije i fotelje.
 
Omer Karabeg:  Zašto se je Socijaldemokratska partija, koja se u svom programu zalaže za društvo zasnovano na građanskim vrijednostima, opredijelila za takav prijedlog?
 
Srđan Dizdarević: Bez obzira na retoriku, glavni politički akteri u Bosni i Hercegovini nisu se udaljili od modela vladanja koji je uspostavljen 90-tih godina, a koji se temelji na nacionu, na etnosu, na narodu. Mada je Socijaldemokratska partija uspjela da šarmira veliki broj građanki i građana Bosne i Hercegovine, ona se u biti nije udaljila od koncepta koji u suštini jedino priznaje Bošnjake, Srbe i Hrvate. To je ovim prijedlogom konačno postalo jasno. U proteklim godinama SDP, pod palicom Zlatka Lagumdžije, nije pokazao da ima socijaldemokratsku orijentaciju. U politici te partije nema onoga što je suština socijaldemokratije, niti ima nastojanja da se uvede građanski koncept umjesto etničkog apsoluta. Bez ikakve dvojbe, SDP igra igru nacionalnih i nacionalističkih stranaka, a to najzornije pokazuje ovo bježanje od toga da se diskriminatorske odredbe Ustava Bosne i Hercegovine zamijene pravim rješenjima. 
 
Vehid Šehić: Koncept građanskog društva još uvijek nema  značajniju podršku u biračkom tijelu. U borbi za vlast Socijaldemokratska partija ide na onaj teren gdje je sigurna da će dobiti glasove. Bez obzira na njihov naziv - jer naziv ne znači ništa - oni polako ulaze u nacionalne vode. Podsjetio bih da je sadašnji slovenački premijer Janez Janša 90-tih godina imao socijaldemokratsku stranku, koja je bila član Socijalističke internacionale, ali ga to nije spriječilo da u borbi za vlast ode u krajnju desnicu. Strahujem od sličnog scenarija i u Bosni i Hercegovini. Kad je riječ o sporazumu Lagumdžija-Čović, bojim se da etnički princip, koji je dominantan u jednom dijelu njihovog sporazuma, ne stvori pretpostavku da sutra kroz specijalnu etničku izbornu jedinicu ne dobijemo još jednu teritorijalnu jedinicu koja će imati etnički karakter.
 
Dejtonske frustracije

Omer Karabeg: Da li je upšte moguće u sadašnji Dejtonski ustav unijeti takve promjene koje će obezbijediti ravnopravnost svih građana Bosne i Hercegovine - dakle, i pripadnika konstituvnih naroda i onih koji se sada u tom ustavu pežorativno zovu ostali? Ili je ustav tako napravljen da se na njegovim osnovama ne može obezbijediti ravnopravnost svih građana?
 
Srđan Dizdarević: Kada bi lideri bili spremni da napuste koncept vladavine iz 90-tih godina, ustav ne bi bio prepreka i to bi moglo da se riješi. Oni, međutim, sada gledaju kako da riješe svoje frustracije nastale Dejtonskim ugovorom. Politički Hrvati nastoje da ove ustavne promjene iskoriste za uvođenje trećeg entiteta, politički Srbi bi željeli više državnosti i više samostalnosti za Republiku Srpsku, a i politički Bošnjaci imaju skrivenu agendu u unitarističkom smislu koja je neprihvatljiva za Srbe i Hrvate. Umjesto da se razmišlja o snaženju demokratije, pravne države i individualnih prava, ovdje se ustavne promjene nastoje iskoristiti da bi se do kraja zacementirale etničke podjele. Ugrožavanjem individualnih prava ugrožava se ogroman broj građana i građanki Bosne i Hercegovine u ime jedne uske elite, kojoj ne odgovara ni Evropa, niti išta što predstavlja moderni evropski duh. To su anahroni političari koji operišu floskulama koje su bile aktuelne u 19. vijeku, u doba nastanka država.
 
Vehid Šehić: U ovoj zemlji se ne dozvoljava da budete čovjek, ljudsko biće, građanin države Bosne i Hercegovine, već isključivo morate biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat.
 
Omer KarabegPostoji li u ovom trenutku u Bosni i Hercegovini iko ko zastupa one koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda, a koji se zovu ostali, što dosta govori o njihovom položaju?
 
Srđan Dizdarević: Mislim da postoji, ali ne kao nekakva organizovana struktura, niti kao pokret ili politička partija. Ovdje vam je uskraćeno pravo da kažete da ste Bosanac. Kao Bosanac ne postojite u političkom smislu. Nacionalisti to odlučno odbijaju, jer bi priznavanje Bosanaca i Hercegovca razorilo etničke monolite i otvorilo neke druge perspektive. Danas ne postoje, recimo, ni sindikati grafičkih radnika Bosne i Hercegovine, nego imate srpske, bošnjačke i hrvatske grafičare. Tako je i sa sindikatima drugih privrednih grana. Sve se - do najmanje ćelije društva - atomizira i dijeli na tri. Očigledna je obespravljenost ogromnog broja građana ove zemlje koji neće nacionalno da se svrstaju, koji neće da uđu u stada. Njihovo opredjeljenje se odbacuje ili kao nacionalna izdaja, ili kao pokušaj izmišljanja nekog novog jugoslovenstva, nekog novog unitarnog koncepta. Ja ne mogu pristati samo na jedan identitet - onaj etnički. Ja to neću i sigurno da veliki broj građana Bosne i Hercegovine tako razmišlja. Ali opredjeljenje tih građana niko ne priznaje. Sada je i u pripremi popis stanovništva i već je vidljivo da se uskraćuju bilo kakve alternative, nudi se samo onaj etnički koncept koji je smišljen 90-tih godina i koji je učvršćen i cementiran Dejtonskim ustavom.
 
Vehid Šehić: Ja se već 20 godina borim za neku četvrtu  političku naciju - naciju Bosanaca i Hercegovaca. Forum građana Tuzle je tražio da se iz sadašnjeg ustava izbriše kategorija ostali, jer je ona već po svom nazivu diskriminirajuća. Činjenica je da u ovoj državi žive Bošnjaci, Hrvati, Srbi, nacionalne manjine i etnički neopredijeljeni građani. Međutim, postojanje nacionalno neopredijeljenih se negira, jer politički lideri smatraju da u Bosni i Hercegovini ne može postojati niko ko nema etnički identitet. To je drastično kršenje ljudskih prava. U Tuzli se na popisu iz 1991. godine 24 posto građana izjasnilo kao Jugosloveni. Nadam se da će idući popis stanovništva pokazati da postoji veliki broj građana Bosne i Hercegovine koji ne žele da se etnički opredijele, mada se u obrascu za popis stanovništva pokušava te ljude onemogućiti da se izjasne onako kako se osjećaju, što je njihovo temeljno ljudsko pravo. Oni ne žele da budu ostali. 

​​Omer Karabeg: Vjerujete li da bi Željko Komšić - koji se sa Lagumdžijom razišao upravo zbog toga što smatra da je Lagumdžija svojim zajedničkim prijedlogom sa Čovićem odustao od zalaganja za multietničku Bosnu i Hercegovinu - mogao, s obzirom na svoju popularnost, oformiti partiju koja bi okupila ljude građanske orijentacije?
 
Srđan Dizdarević: Ne mislim da je to jedini razlog odlaska Željka Komšića od Zlatka Lagumdžije, već da je to bio posljednji razlog koji je doveo do toga da Komšić izađe iz SDP-a. Lično nisam uvjeren da bi jedna takva avantura mogla biti uspješna. Gospodina Komšića ne vide na isti način u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, bez obzira što ga podržava jedan broj demokrata i socijaldemokrata i onih koji se izjašnjavaju mimo tri nacionalna korpusa. Mislim da tu ne bi bilo dovoljno snage i energije za jedan kvalitativni iskorak i promjenu.

Vehid Šehić: Mislim da bi u ovom trenutku pokušaj formiranja jedne takve političke stranke bio neuspješan, jer mi živimo u specifičnom političkom prostoru. Sjetite se samo kako je prošao pokušaj jedne grupe značajnih i uticajnih ljudi da naprave političku partiju koja je nazvana Naša stranka i u kojoj su se okupili mnogi ljudi koji su ulivali povjerenje da mogu nešto uraditi. Ako za nešto imate podršku samo u Sarajevu, a nemate je u Mostaru, Banjaluci, Trebinju, Bihaću i Tuzli - onda to nema šanse na uspeh. Za građanske stranke, koje su istinski demokratske, još uvijek nije došlo vrijeme. U ambijentu u kome danas živimo ne možete ostvariti neke elementarne stvari koje su vam neophodne za život, ako ne pripadate postojećim političkim strankama koje su zarobile ovu državu i njene institucije. Ako ste završili neku školu ili fakulet i tražite posao, nećete ga dobiti u zavodu za zapošljavanje, već u centralama političkih partija, koje su preuzele sve funkcije, pa i funkciju zavoda za zapošljavanje. Ljudi se priključuju političkim strankama da bi obezbijedili egzistenciju - i to je najveći problem Bosne i Hercegovine.
 
Omer Karabeg: Brisel se očigledno drži po strani čak i kada je u pitanju jedna tako krupna stvar kao što je ravnopravnost građana u Bosni i Hercegovini. Ne čini li vam se da ta nezainteresovanost Brisela za to da li će biti sprovedena presuda Evropskog suda pokazuje da je Evropska unija već praktično digla ruke od Bosne i Hercegovine?
 

Srđan Dizdarević: Mislim da nikad nije ni bilo velikog slaganja u Evropskoj uniji oko Bosne i Hercegovine. Neki smatraju da Bosna i Hercegovina treba da se vrati svom tradicionalnom načinu postojanja kao multietnička država, dok drugi misle da je vrijeme za razlaz. U takvoj situaciji  Brisel pušta da stvari idu kako idu. Dopuštaju se i takvi ekcesi neodgovornih političara koji mogu da dovedu do novih krupnih poremećaja i trauma. Dakle, Brisel nema principijelan odnos prema Bosni i Hercegovini, niti ga želi izgraditi. U tom vakuumu cvjetaju različiti otrovi i tendencije koji razdiru bosanskohercegovačko društvo. Sve to gura Bosnu i Hercegovinu na periferiju evropskih zbivanja.

Vehid Šehić: Nemam takav utisak, ali je činjenica da je sada vrijeme zatišja u angažmanu Evropske unije. Oni su zaokupljeni svojim problemima, ali mislim da su svjesni da je Bosna i Hercegovina u utrobi Evropske unije. Evropska unija se proširila i mi smo, uz još neke države, ostali enklava koja još nije prihvatila evropske vrijednosti i standarde normalnog života. Problem je u tome što se mora usaglasiti stav Brisela i Vašingtona, a dok do toga ne dođe oni će imati ovakav indiferentan odnos. Istovremeno, naš veliki problem je što se prijatelji traže u Beogradu, Zagrebu i Ankari, umjesto u Bosni i Hercegovini. Polako postajemo ovisnici ne samo o Briselu i Vašingtonu, nego i o Beogradu, Zagrebu i Ankari. Dok je takva situacija, nema nade za prosperitet ove države.
 
Omer Karabeg:  Postoji li neki rok za sprovođenje presude Evropskog suda u slučaju  Sejdić-Finci i postoje li neke konsekvence, ako se ta presuda ne sprovede?
 
Srđan Dizdarević: 31. avgust je rok da prijedlozi i amandmani na ustav uđu u parlamentarnu proceduru. Ne vjerujem da će taj rok biti ispoštovan. Vjerovatno će biti dat neki drugi. Koje bi mogle biti posljedice, ako se ta presuda ne spovode? Postoji mogućnost da se zamrzne status Bosne i Hercegovine u Vijeću Evrope, a mogli bi nas i izbaciti iz tog tijela, kao što je to urađeno sa Belorusijom. Međutim, prema mojim saznanjima, ljudi u Briselu i u drugim metropolama ne misle da bi to moglo da promijeni ponašanje naših političara. Dakle, ni tako dramatične konsekvence, kao što je izbacivanje iz porodice evropskih država, ne bi predstavljale nikakvu poruku političarima u Bosni i Hercegovini. To je ono što zabrinjava. Njihova arogancija, žeđ za vlašću i nastojanje da što duže ostanu na vlasti mnogo su jači i od pritisaka Evropske unije, i od pritiska građana Bosne i Hercegovine, kojima je jasno da mi nemamo drugog puta osim puta u Evropsku uniju. Ovo kašnjenje je nešto što pogađa ne samo nas nego i buduće generacije - i to je isključivo grijeh bosanskohercegovačkih političara.
 
Vehid Šehić: Neće biti nikakvih posljedica. Nemojmo zaboraviti da smo primljeni u Vijeće Evrope 2002. godine sa obavezom da ispunimo tri uslova. Jedan od njih je bio i promjena izbornog zakona koji je diskriminatorski i u suprotnosti sa mnogim međunarodnim ugovorima. Mi tu obavezu nismo ispunili, a Brisel nam je progledao kroz prste. Omogućili su nam i da putujemo bez viza, iako nismo ispunili sve uslove. Imam osjećaj, i to me vrijeđa, da nas oni tretiraju kao osobe zaostale u razvoju, pa su za nas stvoreni drugi, blaži, kriteriji. Dopušta nam se da apsolviramo na fakultetu, a da još nismo dali ni sve ispite iz prve godine. Vjeruju da će na taj način u političarima Bosne i Hercegovine probuditi minimum odgovornosti, ali se teško varaju. Oni će možda pokušati podijeliti na dva dijela i presudu Evropskog suda, pa će prihvatiti da je ona spovedena, ukoliko se otkloni diskriminacija samo u Domu naroda, a ostane otvoreno pitanje izbora članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Takav signal smo dobili iz Brisela što će  političari, koji su protiv uklanjanja diskriminacije, itekako iskoristiti. Vjerovatno će biti postignut dogovor o formiranju četvrtog kluba u Domu naroda, kluba nacionalnih manjina i etnički neopredijeljenih građana, mada ja ne vidim njihovo mjesto u Domu naroda, jer se tu štite vitalni nacionalni interesi. Ali Brisel će i to prihvatiti i reći da smo djelimično sproveli presudu i da možemo podnijeti aplikaciju za članstvo u Evropskoj uniji, bez obzira na to što ćemo mi, kao građani, i dalje biti diskriminisani.
 
Omer Karabeg: Mislite li da su pripadnici manjina i oni koji nikome ne pripadaju, takozvani ostali, osuđeni na to da u Bosni i Hercegovino budu diskriminisani?
 

Srđan Dizdarević: Da. Mislim da je to jedina prava istina. Naravno, postoji i drugo rješenje, a to je asimilacija. Podsjetio bih da se prije rata veliki broj Roma identifikovao sa brojnijim narodom, pa su se izjašnjavali kao Bošnjaci ili kao Srbi. Ustvari, to se dešava i danas pripadnicima manjina i nacionalno neopredijeljenim. Ako želite da uđete u politički život, morate se izjasniti da ste Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ne možete biti na političkoj sceni ukoliko ste Bosanac, Jevrej, Rom ili Ukrajinac. Dakle, ili će manjine biti asimilirane i nestati, ili će ostati na margini društva u potpuno diskriminisanom položaju.
 
Vehid Šehić: Pripadnike manjina bar donekle štiti zakon o nacionalnim manjinama, dok su etnički neopredijeljeni građani u najtežem položaju, jer nemaju nikakvu zaštitu. Možete se pozivati na Opštu deklaraciju o ljudskim pravima i na evropske konvencije, ali ne i na neki specifičan međunarodni ugovor koji štiti tu kategoriju građana, jer ga nema. Ti ljudi su danas na margini društvenih zbivanja. Oni su i tokom rata i poslije rata doživljavali strašne uvrede i od vjerskih zajednica i od političara, ali su sve to izdržali i - opstaju.

 

(RSE)

07.08.2012.

AIDINO KRALJEVSTVO BIJELIH LJILJANA

Ovih dana je "Oslobođenje" donijelo vijest da je IK "Šahinpašić" objavila novu knjigu Aide Zaćiragić, priču o bosanskim kraljicama. Dok se knjiga ne pojavi za čitati podsjećamo na jednu drugu, isto Aidinu, onu o kraljevstvu bijelih ljiljana.

 

kraljevstvo bijelih ljiljana  aida zeciragic

Aida Zaćiragić


Š. Kadrić


U izdanju ”Bosanske priječi”, biblioteci ”Patuljak” uz urednika Vanju Rorića, svjetlo dana je ugledala knjiga prvljenac Aide Zaćiragić. Knjiga koju smo sa nestrpljenjem očekivali skoro četiri godine, otprilike toliko smo je najavljivali po skupovima pisaca. Aida ponosno pokazivala sjajne ilustracije koje je radio Midhat Kapetanović, govorila o temi knjige i evo je napokon, ugniježdena među kraljevske korice, kako knjizi ovakvog naslova i pristaje. A naslov je ”Kraljevstvo bijelih ljiljana”.


Kraljevstvo bijelih ljiljana

Kraljevstvo bijelih ljiljana, Aida Zaciragic



Knjiga je pravljena kao slikovnice a pisana u formi bajke. Format nešto veći od A4.

Knjiga je opremljena sa 27 divnih, originalnih i sjajno, u priču (bajku) uklopljenih slika, koje svaka pojedinačno mogu i samostalno pričati bajku za sebe.


Aida je Jajčanka, kao djevojčica je prolazila stazama svojih junaka, bosanske kraljice Katarine, njenog vjernog glumca Mrvca, koji je djecu uspavljivao pričanjem bajki. Vješto se provlačila ispod vodopada na Plivi, verala po stazama kraljevske utvrde Bobovca ili Kozograda, slušala priče o dvoru i dvorjanima, Srebrnom konjeniku koji spašava princa i princezu, intrigama ali i radostima koje su obilježile trajanje bosanskog plemstva i zemlje Bosne.


Spisateljica je priču razbila na manje cjeline koje mogu i samostalno biti bajke za sebe. “Put bosanske princeze” je sudbinski pothvat u koji majka kraljica šalje princezu sa Paulom, Mrvcem i Srebrnim konjenikom do Dubrovnika da donesu kraljev mač, kao simbol moći i očuvanja prijestolja. Otkud mač baš tamo i kome je namjenjen, neka ostane čitaocima da otkrivaju, ali ono što obećavam, čitalačko putovanje se isplati. Kao u svim bajkama, kod dobrih bajkopisaca, za mačem se ne poseže ako se sa njim ne čine velika djela, djela izbavljenja, spasenja. Maču je spisateljica dodala bosanske vrleti, topote konja, bistre vode, plemenite ljude, ali i one koji zlo spremaju.


Aida Zećiragić je ovom bajkom, na znalački način ušla u svijet knjige, pukim ukoričenjem priče ispresjecane slikama, ali ono što je mnogo važnije Aida živi svijet bajke. Svojom pojavom, riječju a sad i ispisanim, pokazuje da je to svijet koji je žanrovski dobro izabrala. Izabrala ga je još 2004. godine kad je završila školu za teatar i radila sa djecom na predstavi “Svijet Astrid Lingren”. Upravo tad je povezala dva svijeta, onaj o kom je Astrid pisala i onaj u kom je ona kao djevojčica rasla i počela praviti svoj, naš svijet bijelih ljiljana. Sjajna simbolika, prelijepa priča, kraljevski opremljena  knjiga, čarobno pripovjedanje, koje čeka, za priču spremna čitaoca.


Kad bih trebao napisati kome je knjiga namjenjena, bez dvojbe bih rekao, bajkočitačima, od onih koji pred spavanje vole slušati bajku, do onih koji bajkama vole uspavljevati druge, ali i sebe. Zar ima ljepše radosti već uz bajku zaspati, još ako nam i u san dođe onda smo pravi srećnici.


Kraljevstvom bijelih ljiljana, Aida Zaćiragić je ušla u novi svijet, svijet pisca knjiga, nas podarila pričom koja će nas bar na trenutak kući i u bajku vratiti a kad smo u bajci onda smo uvijek kod kuće.

06.08.2012.

KAUBOJ

KAUBOJ

Ševko Kadrić



- Muzika je samo pisak ptice u letu, kiša s neba u mlazu prosuta, rupa na limenu krovu velikog hangara kroz koju sužnji nebo gledaju, govori Samir ne povezano, ustajući iza klavira, vraćajući se za sto na kom ga meza i društvo čekaju. I svirao je baš tako, nepovezano, vješto preskačući pokvarene tipke na starom i raštimanom instrumentu, pjevao za sebe. Društvo mu se već iznapijalo, piće i sakriveni kutak im je i onako mjesto gdje se svako na svoju priču nasukuje probadajući se sjećanjima, zalijevajući se vinom.


- Evo zore, evo dana… - pjevušio je i kad je ponovo za sto sjeo, natočio vino i proderao se na one usnule, odsutne.

- Nema druge, moraću i ja napisati Zakonik o ponašanju u ovoj prostoriji točno u 14 točaka!

- Smanji, bar nekoliko, ko će ih svih 14 upamtiti – šali se jeda iz onog društva, predlažući prvu točku: ”Piti i samo piti”!

- Piti – svi su prošaptali poput zdravice.


Petak je, vrijeme za opuštanje poslije naporna rada, rado bih se društvu pridružio, ali ne poznaju me i ne zovu, možda je i bolje, pomislim naginjući se nad novine i bilježnicu, nešto mi je govorilo da prisustvujem ispovjesti, pravoj i iskrenoj koju je trebalo pribilježiti. Samirove riječi ću malo nakositi, da izgledaju onako kako je i sam izgledao, od vina i nečeg što ga je progonilo.


Samir je bio ugledni privrednik, skontao sam odnekud iz Bosne a u Mostaru se našao kao zarobljenik, logoraš. Uhapšen je 15 avgusta 1993. godine, tačno tri mjeseca nakon što su svi ostali nekatolici, ali kasnije sam razumio i nepravoslavci, sa područja Čapljina i Stoca bili sabrani u dva logora, Dretelj i Gabelu. Pravoslavce, kako ih je Samir oslovljavao u priči, su hrvatski bojovnici razmjenili za muslimane i katolike sa područja Gacka, Nevesinja… Katolicima su obukli uniformu i okačili oružje, muslimane, strpali u logor.


U Samirovom hangaru, ih je bilo oko 600, sve jedan do drugog kao serdine, odozgo metalni lim hangar, kao konzervu pokrivao, stijenje i betoska pista bili poput tave, a užarena lopta tavu i njih u hangaru pržila.

U cijelom logoru nas je bilo više od 2000, zabilježih krijući se iza raskriljenih novina nad kafu nadnešen. Namjeravao sam poslije kafe ići, ali naručim još jednu, strast prisluškivanja me sebi uzimala.


Poslije čestog spominjanja logora, ugrabih zapisati i ime, logornika Glavnog okružnog zatvora rvatske republike Erceg – Bosne,  Boška Previšića. Samir je ustajao da ga opiše, pokazujući rukom prema glavi na veliki kaubojski šešir, kolt na kaišu a onda izgovarao ”Bum… bum” da dočara pucanje u krov hangara, ali i ljude.  Kasnije ću zabilježiti da je onaj logornik pucao i u ljude, tačnije mladića zbog kriške hljeba koju je krijući odnekud u hangar unio. Bio je to dan kada je asvalt ispred našeg stroja porumenio od vrele dječačke krvi pomiješane sa vodom toplog septembarskog pljuska. "Ooooh majko moja”, cijeli život će mi u ušima zvoniti dječakove riječi dok je pred nama nemoćnim, uredno postrojenim, padao na vlažni asvalt... Oslikao je smrt gubeći pogled negdje u pravcu raštimana klavira, tražeći utočište bez trajanja, mjesto gdje se pred  Sudijom sreću ubice i ubijeni. *


I dok mu se duša pekla u nemoći, kao kod logoraša postrojenih na vrelom mostarskom asvaltu, oni njegovi za stolom ga gledali bez čuđenja. Gledam ga kako se muči, kao da prima objavu odnekud iz dubine duše, pa mu se u grlu oštri u želji da i na usta izađe. Osjećam kako mu se po grlu razmahuje zapljuskujući grlene obale dok mlaz na usta ne poteče.


Boško bi se, ranom zorom ispred zamandaljena hangara na logoraše uz psovku izdirao, onda se poput aveti na vratima pojavljivao. Vadio je kolt iz futrole i pucao dva puta u krov hangara. To je bio znak, takt i naredba da pjesma počne. A onda, uštimano kao u horu jevreja, logoraši su jutro za jutrom pjevali.


"Evo zore evo dana evo Jure i Bobana" ponavljajući dva puta isti stih, poput himne. Logorniku je to bila jedna od točaka iz njegova Zakonika, logorašima, gimnastika jutarnjeg prkosa, jedini vrisak koji su mogli ka nebu pustiti, pitajući Onoga što sve vidi i sve zna, je li i ovo njegova volja i je li logornik njegov miljenik. Onaj se odozgo nije oglašavao, neki to tumačili kao znak odobravanja, neki kao stid pred sopstvenim djelom.


- Šeš sa bešom – čulo se iza stola u ćošku, tek tad sam primjetio četvoricu što su igrala domine, kao da im ni klavir, ni isprekidana Samirova priča nisu smetali.


- Ja bih u onaj tvoj Zakon ubacio i to da nema igranja domina, samo ”Piti”! – opet će onaj što bi se u Samirov Zakon upisao, točeći čaše, prvo svoju onda redom po stolu. Niko ne govori ni još, ni dosta, niko ni mezu ne dira, čeka se trenutak. Samiru je svaki trenutak pravi, između dvije čaše, dva tupa udarca domina po stolu, pauze u sviranju, pauza među sikama što su htjele vani, nastavi.


Zakon o ponašanju …. u logoru ”Gabela”, tako bih volio da imam samo primjerak. Ko zna možda je neko i imao hrabrosti da jedan ukrade i ponese, baš tako se i zvao. (Na mjestu tački je stajala pogrdna riječ za logoraše, koju sad sa razlogom  izbacujem)


Zakon je tražio od logoraša, bezpogovoran red i disciplinu i to u cilju očuvanja njihova zdravlja.

·        Logoraš ne smije da puši, jer to škodi njegovom zdravlju.

·        Logoraš ne smije u logor unositi hranu poslije rada, jer hrana može biti otrovana.

·        Alkohol je štetan te se strogo zabranjuje u upotrebi.


- Tačno, šta ti ja govorim cijelo vrijeme – ponovo će onaj što piće dosipa kucajući u centralu, flašu skoro ispražnjenu.


·        Zakon je propisao i dvije kante za malu i veliku nuždu u toku noći, nalaze se na mjestu gdje se dijeli hrana.


Zakon je bio pisan nevještom logornikovom rukom, ali kopiran u dovoljan broj primjeraka. Čuh da je izvjesni Jure bio glavni čuvar u toku dnevnog prinudnog rada i kasno popodne bi sve logoraše, uredno postrojene predavao logorniku.


Registrovah i da je jedan dan bio poseban za Samira. Logornik se bio raznježio i počeo obrazlagati svjetsku politiku logorašima i velike uspjehe rvatskog rukovodstva a onda i upustio u razgovor sa logorašima.


- Ima li ovdi neko da bi nešto pita? – izašlo iz njega ponešena vatrenim govorom i nijemom publikom. Samir se okuražio, digao ruku, logornik mu mahnuo da priđe, on prišao i počeo:

- Gospodine logorniče glavnog okružnog zatvora rvatske republike Erceg -Bosne dozvolite da Vam postavim jedno pitanje.

- Ajde reci šta oćeš, odgovorio logornik i zauzeo stav kao da prima neki važan raport.

- Gospodine Logorniče, ja sam dobio pismo od moje žene iz Zagreba. U pismu stoji da je nju i moju djecu primio gospodin Granić i da im je dao stan i 400.000 hrvatskih dinara. Ona me moli da joj telefoniram, i ja Vas gospodine logorniče molim za tu uslugu, izgovorio Samir u jednom dahu naglašavajući prezime Granić, stan i dobročinstvo u Zagrebu.


Na pomen prezimena Granić logornikove oči zaiskrile, ispred njega se neko drugo vrijeme i prostor prostrli, ministar mu lično rukom mahao. Samir je znao da je za logornika Mate Granić jedini Granić na kugli nebeskoj. Obojici se nešto na licu trgalo i lomilo u želji da na osmjeh izađe, ali se čuvali. Osmjeh je mogao da im skrivene namjere razodjene, Samiru ženin glas isčupa iz uha, logorniku dobar glas kod jačega, ali i sumnju u njegovu važnost kod logoraša.


Logornik se prvi pribrao:

- Jesi li ti čitao moj Zakonik?, upitao ga još uvijek mirnim glasom.

- Naravno, gospodine logoniče i to više puta, a i svi su ga pročitali. Čestitam Vam na tom sveobuhvatnom dokumentu. Napisan je vrlo stručno i ne slažem se sa vašom konstatacijom da niste načitani i da ne možete dobro razgovarati sa učenim ljudima.


Logornik se raznježio, okrenuo prema ukradenom golfu i slavodobitno, tepajući Samiru izgovorio:

- E gospodine, pa puno mi je auto novina i u to se možete i sami uvjeriti. Pred hangarom zavladala tišina, logornik je logoraša nazvao gospodinom, to je značilo ili smak svijeta ili svjetlo na kraju tunela, mislim na kraju hangara.

- Ma vjerujem ja to Vama gospodine, ne dolazi velika funkcija tek tako, pogotovo ne u ovakvom vremenu, nastavio Samir sokoleći logornika a pred očima mu se telefon smješio.

- Da gospodine, ali pominje li se telefon u mom Zakoniku?, pitao ga logornik sad podižući glas.


Uplašen ali i praveći odstupnicu Samir prošaptao:

- Ne gospodine logorniče Glavnog okružnog zatvora rvatske republike Erceg – Bosne, u Vašem zakoniku nema telefona, nego samo htio da Vam kažem, i da znate da meni i nije Bog zna kako stalo do te moje žene.

- Gospodine da i Vi znate da ni meni nije stalo do one moje, jeba je crni đava – izašlo iz logornika.

- Pa zašto gospodine logorniče, pitao Samir, plašeći se nedovršena razgovora i povrijeđena logornika.

- Neće da mi se digne, jeba ga đava, neće pa ga ubi. Samiru znoj udarila na dlanove, mrklina i strah se u njemu počeli daviti. Sve bi dao da nije razgovor počinjao, da se može vratiti tamo odakle je izašao, da može biti samo jedan od onih što ni ime, ni lice nemaju, ovako otišao predaleko. Sad svi znaju da se logorniku, koji o njihovim životima odlučuje, neće pred rođenom ženom da digne. I nije kriv onaj što neće da se digne, kriv sam ja zbog kog je logornik svoju nemoć obznanio, pomislio Samir iz mrkline ili iz straha.  Hangar se uskomešao, logoraši se zgledali, stajali jedan drugom na noge, grizli usne da smjeh vani ne izađe.

- Ali gospodine logorniče, pa vi ste na funkciji, valjda imate nešto i sa strane – izgovorio Samir budeći muškarca u logorniku pred logorašima.

- Gospodine, sada me u kancelariji čeka ona kurvetina kuvarica, ali kad neće on, jeba ga Isus – nastavio logornik da se raspojasava pred svima. Da mu nije kaiša sa koltom i gaće bi mu spale, pomislio Samir, moleći Boga da ovo prestane. Sreća, drugi logoraši se mudro u priču ubacili, spašavajući Samira i sebe, tješeći svog krvnika.


Prošlo je od tada i deset dana, u kasno veče došao logornik u hangar. Logoraši skočili na noge kao što je u njegovom Zakoniku i stajalo, on pitao za onoga što je ranije sa njim pred svima razgovarao. Samiru nije bilo druge već pokunjen izašao naprijed, prišao blizu, salutirao kao da stariješini raport predaje i čekao presudu povrijeđene suete, razodjenuta logornika.

Umjesto smrtne presude, logornik ga stavio u ono ukradeno auto i odvezao u svoju kancelariju da telefonira ženi, pita za djecu u stanu kod jednog od Granića.

Zabilježih da je iz logora pušten 24. decembra iste godine, puštanje mu bilo Božićni dar, da pamti kako se obilježava pravi praznik.

- Vratimo se na prvu točku Samirova Zakonika, čuh onoga zaduženog za dopunjavanje vinskih čaša.

- Piti! – odzvonilo je u višeglasu.

- Šeš sa tricom – čuo se eho od drugog stola.

__________________________________________


* Tragajući za više informacija o «kauboju» i njegovim žrtvama, pronašao sam da se ubijeni mladić zove Mustafa Obradović, a jedan od onih koje je ranio Asim Merdža. Informacije govore i to da je protiv logornika iz Gabele Boška Previšića, podignuta optužnica za ratne zločine, ali i da je bjekstvu.



05.08.2012.

RAT NA PROSTORU JUGOSLAVIJE NIJE SUKOB NARODA

Prije 20 godina objavljen je interviju koji je pred vama, da li se šta u svijesti ljudi promjenilo?

 

Dogovoreni rat

 


Razgovor sa profesorom Ševkom Kadrićem

maj 1992, Nova Makedonija, Skoplje.

U nekoliko svojih javnih nastupa profesor Kadrić je istakao tezu da ovo što se sada događa na prostoru nekadašnje Jugoslavije nije rat naroda već bjekstvo, kao što kaže, ”svetog trojstva” državnog, partijskog i armijskog aparata bivšeg sistema vlasti u Jugoslaviji u novi imidž-nacionalni. Zat  razgovor sa konkretiziranjem ove teze.

 

Konflikt u nekadašnjoj Jugoslaviji nije sukob naroda, bez obzira što se nastoji prikazati kao takav. Pitanje je šta je narod: on nema dušu, on se ne rađa i ne umire, to je jedna pretpostavljena forma. No kao i sve ostale forme pretpostavljena kvaliteta (nacije, klase, religije, staleži i sl.) tako je i narod vrlo zahvalan za manipulacije sa čovjekom, sa konkretnim čovjekom koji se rađa i umire, ima dušu, emocije i sl. Nije sporno kad su komunisti bili avangardni, sporno je kad su postali elita i kasnije nacionalisti. Znači, u jednom momentu taj imidž,  pretpostavljen imidž avangarde klase, su zamijenili sa isto tako pretpostavljenim kvalitetom avangarde naroda-nacije. I ta transformacija imidža u očuvanju vlasti manifestuje se vrlo  katastrofalno. Sada su isti ljudi u centru, u ”svetom trojstvu” države, partije i armije bježe u ”svoj” narod isturajući ga i žrtvujući ispred sebe. Sada bilo ko da pokaže na njih kao stvarne krivce za stanje u kom se nalazimo oni poviču ”narode ubiše me!”. Tako eto narod, nacija, predstavlja njihovu zaštitu. Isti onaj narod kog su doveli tamo gdje jeste, do ruba samoodržanja.

I zato nije ovdje riječ o sukobu naroda, ali kao što je vidno narod je moguće instrumentalizirati.

Klasična militarizacija

N.M: Kakva je veza između raspada bivše Jugoslavije i spomenute militarizacije na tom prostoru?

Upravo u tom smislu teza o svetom trojstvu je vrlo interesantna. Za vrijeme drugog svjetskog rata imali smo potrebu, na prostoru Jugoslavije, za povezivanjem ideje, države i instrumentalizacijom  sile. Tako da je država praktično bila partijsko – armijska, partija državno-armijska i armija državno-partijska i njih je objedinjavala jedna ličnost Josip Broz Tito. Za vrijeme rata bilo je nužno postojanje ”svetog trojstva” države, partije i armije u cilju pobjede i njihove koordinacije. I tada je to bilo poželjno, integrativno po narode i narodnosti ali i potrebno konkretnu čovjeku. No po završetku rata moralo je da se stavi tačka na ovakvo trojstvo i da se pređe na mirnodopske uslove. To, nažalost, nije bio mali problem. Najveći dio ljudi tih aparata ništa drugo bolje nije znao da radi osim da ratuje, vodi politiku te partije, a uz to su postali vrlo značajan faktor vlasti i uticaja. Vojnici jednostavno nisu smjeli sebi dozvoliti da se ”razodjenu” uniforme i vlasti koju im je ona pružala ili su je sami uzimali. Tako da smo praktično cio poratni period, ali i mnogo kasnije, imali multipliciranje, odnosno ”proizvođenje viška neprijatelja” unutrašnjih ili spoljnjih (izmi, okruženi smo brigama i sl.) što je zapravo imalo za cilj opravdanje postojanja jakog, preobimnog aparata vlasti. Tako je poslije odlaska Tita, 40 godina poslije rata trebalo svesti račune. Bilo je vidno da je državni aparat 52% veći nego što to najblaži evropski standard podrazumjeva a njegovi nosioci imaju 300 posto privilegija više nego im objektivno pripada. Drugo partija je izgubila  kontrolu nad sobom čim je najviše radila sama protiv sebe, a armija (bivša JNA) je ”u ime” podruštvljavanja odbrane i zaštite izvršila klasičnu militarizaciju društva. I sve dok je prodavala vojnu opremu, oružje i svoje usluge bilo je dobro, ali u onom momentu kad je trebalo taj proces  zaustaviti, praktično počinje i proces raspada Jugoslavije.

N.M: Kao građanin Sarajeva bili ste direktni svjedok rata u Bosni i Hercegovini. Vaš dom i dom vaših roditelja je razoren, mnogi sugrađani ubijeni. Smatrate li da se ipak malo radi na utvrđivanju i imenovanju vinovnika za sve što se dešava?


Kadrić: U ovom što sam već rekao markirali smo i vinovnike iako ne poimenično i direktno. Vinovnici su u prethodnom sistemu u ”svetom trojstvu” državnog, partijskog i armijskog aparata. Taj sistem u svom centru, Beogradu, je pobjegao iz jednog imidža u drugi. Umjesto iskorištenog ”u ime” klase sad koristi ”u ime nacije”. Taj nacionalizam je isprovocirao, jer su mu trebali, i druge nacionalizme. Tako su na cijelom prostoru bivše Jugoslavije pobijedili nacionalni politički programi. Makedonija je možda častan izuzetak ne u tom smislu nacionalnih pobjeda već posljedica. Ovdje još nema političkih konflikata te vrste. Ali u onom momentu kad su pobijedili nacionalni programi oni su suspendovali sve što je internacionalno i danas samo figuriraju kao forme borbe za prevlast i pravno naslijeđe nad njima. (Jugoslavija, Ustav SFRJ, JNA, devizne rezerve, i sl.) Primjera radi srpski dio partije, armije i države bivše Jugoslavije (u Beogradu su još na vlasti) proglašavajući sebe Jugoslavijom, odnosno jedino legitimnim nasljednikom njenih institucija, razoružao je sve ostale jugoslavenske narode a enormno naoružao Srpski narod i to u početku njegov fašistoidni dio a kasnije i najveći. U tom kontekstu, onda kad je bivša JNA odlučila da podrži srpski nacionalni program na Kosovu, ili pak napustila granice Jugoslavije u Sloveniji, ona se stavila u funkciju srpskog nacionalnog programa ali i funkciju stvaranja granica srpske nacionalne države.

Ključni problem

N.M:Gdje je po vama  kraj svega ovoga, odnosno koje su krajnje konsekvence?

Kadrić: Na žalost kraj je na početku, a ovo što se dešava između, je tragedija tog kraja. Ključni problem je zaustaviti militantnu silu. Prije svega u Bosni mora se zaustavi, i to ne samo da se dobije na primirju, već da se eliminiše kao faktor raspleta krize. U okviru samog Srpskog naroda mora da se instrumentalizira sila koja će se ograditi od svega onoga što je ”u ime” tog naroda do sada učinjeno ali i počinioce kazniti. Smatram da i međunarodna zajednica koja je mnogo kumovala drami južnoslavenskih naroda mora da da svoj konkretan doprinos zaustavljanju zla osvajanja. Ne mislim da Srbija treba da se sravni kao Kuvajt, ali mislim da EU i Amerika moraju i sami da plate ceh svoje loše politike na tom prostoru.

Moje skromna nastojanje idu u pravcu upoznavanja južnoslavenske i svjetske javnosti sa tragedijom koja nam se događa i  uvjeravanje te javnosti   u nužnost zaustavljanja zla sad i odmah u Bosni i Hercegovini. Ukoliko se ne zaustavi sad logika njegovog kretanja ali i pravac idu put Sandžaka, Kosova, Crne Gore ali i Makedonije. Ali i da ne dođe do direktne vojne intervencije u Makedoniji ona će biti preplavljena sa izbjeglicama i u ovom ekonomskom i političkom okruženju može da bude isto kao i rat.


N.M: Mnogo se govori o angažovanju intelektualaca u aktuelnoj situaciji. Kakvo je vaše mišljenje o ulozi i odgovornosti intelektualaca u ovom vremenu?

Kadrić: Nisam siguran da intelektualci počinju ratove, ali vjerovatno kumuju onom što se događa. Dio naših, uslovno rečeno intelektualca, je svoje znanje i pamet dao u instrumentalizaciji sile zla. Ali  izvjesno znam da je jedan dobar dio intelektualaca pojavu nacionalnog imidža i taj imidž smatrao vrlo neozbiljnim. Ispostavilo se da su po ”pobjedi” nacionalni programi vrlo ozbiljno počeli da se bave intelektualcima da ih proganjaju, vrše pritisak, ucjenjuju, kupuju. Tu je možda i najznačajniji dio odgovora zašto intelektualci ćute. Oni jednostavno postavljaju sebi pitanje šta gube a šta dobivaju? I intelektualci su ljudi koji nisu izdvojeni od socijalnog okruženja, oni su i roditelji i supružnici i u borbi za održanje u socijalnoj grupi kojoj pripadaju, pojedinci jednostavno pokleknu, amortizuju svoj otpor. Mnogi od njih čekaju da budu sudije. Problem je samo u tome što neko ipak mora stvoriti uslove da bi se moglo suditi.

N.M: Znači li to da je jedinstveno njihov izbor ćutanje ili izbor neke od strana?


Kadrić: Intelektualac bi morao da se opredjeljuje između zla i dobra. On ne bi smio da se opredjeljuje prema pretpostavljenu kvalitetu posebno ne prema instrumentaliziranim nacionalizmima odnosno u krajnjem nacizmima.  Oni moraju da imaju vrlo jasan odnos prema zlu i prema dobru i njihovim konkretnim nosiocima, a to nije Srbin, Hrvat, Bosanac… nosilac je konkretno ime i prezime. I tu mora da se reaguje. Uistinu veliki broj intelektualaca piše i govori da bi se opravdao pred savješću ali očito u ova vremena to nije dovoljno. Ovdje se traži jedan drugi mnogo konkretniji angažman, koji pak ne podrazumjeva pušku u ruci. Ima jedna teza po kojoj je velika hrabrost danas biti dezerter. Ali šta podrazumjeva dezerterstvo, samo napuštanje puške ili i borbe? U ovom momentu borba nesmije da splasne, ali ona podrazumjeva borbu za čast, dostojanstvo i identitet, čovječiji integritet, pa i borbu za golu egzistenciju. Mora da pobjedi dobrota, univerzalnost, čovjek i njegova priroda a ne zlo i nepriroda.

 

P.S.
U prilogu je opservacija data godinu dana ranije u emisiji "Hoću da kažem" TV Sarajeva koja sadrži dio istih promišljanja, istog autra.

04.08.2012.

KNJIGE LJUDSKIH SUDBINA

Novi roman sevke kadrica

Dvije nove knjige

Ševke Kadrića

Pored niza priča i eseja Ševko Kadrić je napisao i devet romana što ga uvrstava medju najplodnije pisce bosanske dijaspore.

Njegove teme su proizvedene iz ratnih zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije, propletene doživljajima pojedinaca psihološkim uranjanjem u njihove sudbine na traci od napuštanja domova, logora i pogibija do bitisanja u životu izbjeglištva.

U knjizi naslovljenoj „Galeb i druge priče“ prevedenoj na švedski jezik (Masen och andra novelier), niz je likova koje on plastično karakterizira.

U recenziji koju je o ovoj knjizi napisao Švedjanin Bo Alvberger u Miljo magazinu kaže da je tema tim interesantnija što u Skandinaviji, posebno u Švedskoj, tih prognanih ima na hiljade. “Ko želi iščitavati pojedinačne sudbine tih ljudi, preporučujem „Galeb i druge priče“ Ševke Kadrića. Bo dalje piše: - Ovo je knjiga puna ljudskih sudbina i karakterističnih likova koji igraju svoje uloge jednom, bez mogućnosti da ih ponavljaju i mijenjaju. U knjizi je haos komšija sa Bogom kao i raj, djavo kao i andjeo. Pisac pokazuje kako je tanka linija izmedju dobra i zla, sreće i nesreće, prijateljstva i neprijateljstva, života i smrti. Švedsom čitaocu pisac u fusnotama pojašnjava pojmove i pojave ali i ukazuje na autentičnost podataka. Kadrić piše jednostavno, uvjerljivo, vodeći priču na originalan način pun slika i, likova koji zaslužuju da budu u knjizi. Mislim da će ova knjiga naći svoj put do čitaoca, ali i do fakulteta koji se bave dogadjajima u Evropi zadnjih decenija,posebno Titovim socijalizmom u Jugoslaviji i onim što se poslije njega desilo“, piše izmedju ostalog Bo Alvberger koji je i sam pisac.

A, da se radi o dokumentarnosti pripovijedanja Kadrić priznaje u posveti knjige „stvarnim junacima ovog pripovijedanja, ljudima koji su mi govorili, a ja sakupljao, bilježio. Njihova imena su mimo stranica knjige, njihova priča je ovim postala naša“.

Poznata sarajevska spisateljica Nura Haver,š to je smješteno na samim koricama, izmedju ostalog piše : - Odnos izmedju čovjekove misli i interpretacije svijeta koji je domislio nikad i nigdje ne puca; jedno drugo ne izdaju niti guraju u sferu nerazumnog, haotičnog. To je taj temelj iz koga izrasta svaka Kadrićeva pripovijest; nepatvoren odnos čovjeka i prostora/vremena koji uvijek kreće od činjenice da nema optimalnog života bez optimalnog životnog prostora, da je život svake jedinke jedna šira životna manifestacija od one koja je ograničena samo na individualno tijelo. Životni stil i filozofija koja polazi od zdravlja, fizičkog i mentalnog, kao temeljne vrijednosti, važna je smjernica u razumijevanju tema i motiva koji opsjedaju pisca Kadrića“.

Kadrić se, zaista, kao zaljubljenik u prirodu misaono i emotivno ne odvaja od prirode u koga su kao utkani njeni harmonični odnosi pa se i iščudjava kad sami ljudi rade na „razaranju“ njene životne harmoničnosti što u tom slučaju ispada ubitačno i samoubitačno nevješto.

Druga nova Kadrićeva knjiga roman „Pelin i makovi“ je možda i najzrelije književno djelo ovoga pisca. Sastavljen je od dvadeset poglavlja, iskazan na oko l8o stranica. Svako poglavlje je jedna pripovjednacjelina,pisana u prvom licu dnevničkom metodom kojom nam prostire biografiju Adila Stovraga. To je roman za djecu i odrasle ali i za analitičare vremena i nevremena kroz koje je ovaj Kadrićev junak prošao. To su dramatične priče bogate slikama i simbolima, naoko naivnog, a tegobnog dječaštva u tegobnim vremenima. Adil Stovrag je sve to preživio i obreo se u Švedskoj. Svoja razmišljanja i sjećanja nam kazuje sa svog prvog odlaska u Bosnu. Sve drugo ćemo ostaviti čitaocu i njegovim utiscima. Stovrag ih neće razočarati-

Mustafa Cico Arnautović

04.08.2012.

KNJIŽEVNA BIH DIJASPORA

PRIČE

(zbirka)

27 autora dijaspore

 

U tri poglavlja uvrštene su pedeset i jedna priča dvadeset sedam bosanskohercegovačkih autora iz dijaspore. U prvom poglavlju « Dòbri i hurije » devetnaest autora pričaju dvadeset četiri priče iz predratne Bosne. U drugom poglavlju « Kama juče, kama sutra » osam autora priča priče iz rata. U trećem poglavlju pod nazivom « Pasoška kontrola » šesnaest autora niže događaje koji se odvijaju u bijelom svijetu. Biraju oni različite puteve, strmoglavljuju se u ambijent, opšte kako najbolje znaju i umiju, sukobljavaju se s ljudima, običajima, navikama, bore se hrabro (kukavica tu nema), ukrštaju fiktivne mačeve s onima drugačijim od sebe, ali i s onima koji im liče « kao da si jabuku rasjek’o », uvaljuju se u bezizgledne i bezizlazne situacije, u koje ih goni nepromišljenost i čuvena bosanska tvrdoglavost. Sve to oni zavijaju u oblandu idile, romantike, puke realnosti, pamučaste smogovite imaginarnosti. Iz njih niču plodovi preživljenog, mučaljivog. Bremeniti su oni brigama, patnjama, dilemama, teškim pitanjima, jednom riječju stradanjima. No, svima im je zajedničko jedno : Bosna. Ta gruda iz koje su istrgnuti silom, mržnjom. Bosnu koju nose u srcu ili bar pokraj njega. Nižu se ko na filmskoj vrpci događaji na raznim stranama svijeta, reklo bi se svaki za se, a nije. To su pedest i jedna epizoda jedne serije, u isto vrijeme idilične, romantične, sa zapletima i kulminacijama katkada intrigantnim, trilerskim, balzakovskim, a često s raspletima, toplim nježnim, ali i bolnim, tužnim. I pri svemu tome tu odzvanja i puni uši, a i dušu, brate, lijepi, osoben, topao jezik : bosanski.

 

Evo kako ja doživjeh svakog autora ponaosob u čiju dubinu duše zaronih :

 

1.- « Kratkom bosanskom pripovijetkom », Zlatko Lukić, Banjalučanin, momak visprena duha uzima za ruke muslimana, pravoslavca i katolika i provodi ih zajedno (a kako bi drugačije) kroz vrijeme, koje kao da stoji. Precizno i koncizno, jezikom književnog znalca, Zlatko oslikava tri lika koji se čak i u različitim situacijama ne mijenjaju, ustvari ne « ne mijenjaju » nego ni za bobu ne napuštaju svoje urođene, a i stečene mahane, vrline i reflekse. Ne napušta Zlatkov Bošnjo ni za dekiku onu svoju zadojenost i učahurenost. Mogao je on i ime promijeniti iz inata ili pak interesa, ali sve u njemu i oko njega ostaje isto.

Priča lišena ličnog, subjektivnog, šamara običaje, sučeljava nāmove, a Bošnjo trpi, saburli, i tvrdoglavo provodi svoje.

A tek kada pročitate « Dženetske hurije » onda tek vidite koliko je Zlatko vrstan pripovjedač.

Zlatko Lukić je rođen 11. februara 1953. godine u Zagrebu. Prije rata je živio u Banjoj Luci Tokom rata odlazi u Švedsku Radi u redakciji “Glasa BiH” (Stockholm, 1993/95). Prelaskom u Norvešku radi kao dopisnik za europsko izdanje “Oslobođenja”. Objavljena djela: Romani: Antigona Bosanska, Tajna knjiga, Progonstvo, Posrtanje knjige, Karađoz, Kino Bosna, Katarza, Kreševo. Drame: Crveni kesten,Djeca noći, Hibernatori. Novela: Dobri duh Sarajeva. Leksikografi ja: Bosanska sehara poslovice, izreke i fraza u govornim jezicima BiH, Sarajevo, Eponimi, Antičke izreke.

 

2.- Kakvim samo lijepim, bogatim, onim pravim bosanskim jezikom Ibro Suhopoljac dočarava najprije idilične, romantične slike surovog ambijenta Bosne, a onda elegantnim pokretima knjizevnog maga servira divljačke, nemilosrdne udarce sudbine. U predivni ambijent avlija i bašći umotanih u hljopu i okićenih ledenicama, tim « bijelim mačevima » u kojima iskre posljednje zrake izbjegle iz lampe okačene na muhliju, smješta Ibro majku, babu, vrijednu i vrsnu Mejremicu, amidžu svoga, nase pravoslavce ….. Kako samo lijepo niže perle bosanske tradicije, tačnije bobe jednostavnog, slatkog, a opet gorkog čehrubara koji se s konca razbježa. I kako to već mora biti, on, ne mogavši drugačije, sve to narušava i « kvari » krvavom dramom kao jedinim mogućim ishodištem. « Da je ciganka Rukija živa, ona bi sigurno kazala da će se golubovi vratiti kućama, samo što ovaj put tamo neće biti onih dragih majki, vrućih sutlija, pa čak ni roditeljskih mezarova. Naše majke i očevi se kopaju sa pogledom na kanadska brda ili Sidnejsku operu, dok po našim merajama šervane….. »

A Ibrina druga priča « Između strana » je jaka, upečatljiva slika tradicijskih poimanja života, tavorenja, nedoumica, pitanja. A sve je neminovnost. Puka neminovnost ….. Aferim Ibraga !

Ibro Suhopoljac je rođen u Pridjelu – južnoj kapiji grada Doboja, BiH. Osnovnu i srednju školu završio je u Doboju. Do rata je živio i radio u Doboju i Zenici. Nakon rata iseljava se u Australiju gdje počinje aktivnije da piše. Javlja se pjesmama i političkim osvrtima, prvo u “Vilajetu”, bosanskom listu u Sydneyu, zatim u “Ogledalu”, glasilu bh. dijaspore Australije, te u australskobosanskom magazinu “Bosna”, gdje od 2005. godine, postaje redovni kolumnist. Dopisnik je uglednih bosanskih web stranica Orbus i Bosnjački topraci. U radionovinarstvo je uplovio preko Radio Bosanskog Telegrafa, bosanskog radija u Sydneyu, obavljajući dužnosti urednika i voditelja.. Diplomirao je Informativnu tehnologiju na Miller College u Sydneyu. Trenutno živi i radi u Sydneyu.

Objavljena djela: Poezija: “Šapat Horiona”, Tekstovi : “Dugi niz političkih i kulturnih osvrta”. U toku je prevođenje knjige “Šapat Horiona” na engleski i arapski, kao i rad na novoj knjizi poezije i proze.

 

                    
3.- Stjepan Zelenika uranja u svoja sanjarenja i grozničavo i uporno traga. Tako je ophrvan tom idejom da sazna nesto o korijenima, da pronađe tragove …. « U Bosni stari grobovi ili groblja preko noći postaju zavjetišta. Kako narod odvajkada u ovoj tvrdoj, sa svih strana stisnutoj, zemlji jedva životari, i kada skine jedan jaram, odmah drugi uprti, prisiljen je tražiti svoju karizmu na tajanstvenim mjestima, upirući pogled u nebo kroz krošnje bukava, predajući se potpuno molitvi, osjećajući se često nemoćan i ostavljen od svih. »

                        Nemušti pokreti na studencu, na prašnjavom putu svojevrsnog hodočašća, provijavaju kao sitne pahulje vazduhom i boje i slikaju tragove koji tako rječito pričaju.

Svidjela mi se priča, ali još više mi se svidjela ona druga « Žene, cuga i rock’n’roll », jer je životnija, prisnija. Duboko doživljavanje frentovanja po vozovima stare, dobre Juge, kapljica koja prska na sve strane, spavanja kojekuda, a sve to u iščekivanju tako željenog i dugoočekivanog rok-koncerta. Tu je i duhovita poenta koja mnogo kaže : « Nakon dva dana smo čuli kako su u povratku Vladu opet zatvorili u bunker, ali kad su stigli u Sarajevo na brzinu su napustili Normalnu stanicu i tek je netko kod Marijin Dvora opazio da Vlado nije s njima.

Vlado se pojavio sutradan i rekao kako je stigao iz Mostara.

Tako je Vlado prvi od sarajevske raje koji je stigao vlakom iz Beograda u Sarajevo preko Mostara. »

Lijepo, baš lijepo, Stjepo.

Stjepan Zelenika je rođen 1958.,,godineu Kiseljaku. Danas živi na relaciji Zagreb – Kreševo. Član je Međunarodnog instituta za književnost u Zagrebu. Piše poeziju, pripovijetke od kojih su neke bile emitovane na trećem programu hrvatskog radija u emisiji « Hrvatska proza » (« Channelig », « O fra-Ljubinom grijehu », « Jastrebine », « Ciglana » i druge) i na radiju BH1 u emisiji « Moji tajni favoriti » (« Obitelj Tucakovic », « Kruh », « Zagledana u nizine », « Sjecanje prvo », « Sjecanje drugo ». Casopis Matice htvatske, Sarajevo « Hrvatska misao » objavio je njegove priče : « Žene, cuga i rock’n’roll ». Autor je povijesne radio-drame « Fra-Grgina zapamćenja »  i dokumentarne drame « Ledari ».

 

  4.- Faiz Softić ima lijepo pero. Dobrano ga stavlja u službu pripovijedanja. I to kakvog. Opet romantičnog, idiličnog, ustvari realističnog, toplog. Kao da je, evo ovog trena, stigao ispod Kun-planine. I tim perom Faiz tako fino, vjerno plastično ocrtava život koji vrije. I ucrtava ga duboko u pore na koži koja diše jednom dušom. Tragedija Nurijine sestre Ramije i brata Rafeta, koje proguta vrtlog proklete rijeke, za tren zaustavlja Nuriju na njenom jednoličnom putu. « Bilo je oko podne kada sam, vraćajući se iz vojske, stigao u Rasovo. Dan je bio vruć kao i onda kad su se utopili Rafet i Ramija. Hitam kroz Mahovu bašču, uskim puteljkom, i jedva čekam da stignem. Jabuke obisle na tankim granama kalemača, pucaju od jedrine. Na onom istom mjestu, gdje sam prvi put poljubio Suvadu, skotrljala se velika šarka. Zraci se odbijaju od šarenog obruča kao da je staklom presvučena ….. »

                        No, Nurija, po utrtoj stazi neumitnosti, nastavlja dalje, jer tako je zapisano, suđeno. Izuzetno jak, ritmičan jezik Faizove priče daje poseban pečat epizodnim opisima i događanjima. Lijepo, nema šta !

Faiz Softić je rođen 10. januara 1958. godine u Vrbama kod Bijelog Polja, Crna Gora. Živi na relaciji Sarajevo – Luksemburg sa statusom slobodnog umjetnika. Zastupljen je u mnogim antologijama poezije i proze, kako u BiH, tako i u inostranstvu. Objavljena djela: Poezija : Strašan je zid bez sjene, Čovjek na rasputici, Proza: Pod Kun planinom, Pod Kun planinom, roman, prijevod na francuski, Strah od rodne kuće, roman, Čovjek koji kisne, Mjesečeve priče.

 

5.- Suvad Ćehić jezikom svoje, a i moje nane, lijepo vodi radnju svoje priče i udahnjuje nam time ono naše legendarno, tradicijsko. Pomalo, ne naivno, nego onako dječački, a znalački smiješta radnju na neko ratište u nedođiji u prvom svjetskom ratu i preživljava zahvaljujući struci graha koja izniknu iz džepa zakopanog ubijenog prijatelja vojnika. A neko se drznu da mnogo godina kasnije ukrade grah iz jedne druge bašće. Tužna, tragična, a u isto vrijeme duhovita priča, slična mješavini lijepog Ðokondinog zagonetnog osmijeha.

Hvala ti od srca Suvade za priču « Zlatne kašike ». I kunem te zbog nje : « Dabogda, zlatnim kašikama jeo. »

Suvad Ćehić je rođen 20.10.1958. godine u mjestu Biljani, općina Ključ. Tokom rata odlazi u Berlin gdje i danas živi i radi. Član je Udruženja pisaca Unsko-sanskog Kantona. Objavljena djela: Proza: Samo mrtvi istinu znaju, roman, Hamza gastarbajter; Poezija: Trnje u očima, Sabah Bosnu budi.

 

6.- Danilo Marić ne može bez svoje Bune. I voli je i mrzi je, jer je njegovom glavnom junaku Andriji okrutno i nemilosrdno uzela sina Lazara. Radnju Danilo smješta u ono doba begova i njihove samovolje. Ustvari, to je inkarnacija stradanja potlačenog čovjeka. I jedini ishod jednog takvog odnosa beg-muhtač, po Danilu je, je smrt. U tempu njegove priče tinjaju, a onda bukte nezadovoljstvo i mržnja. Razumijem ga potpuno. I ja bih se tako osjećao da sam na njegovom mjestu.

I Danilo, Andriji nemušto, išaretom poručuje : “Glavu gore, Danilo. Ničija nije do zore dogorjela. Pa neće ni begova.”

Danilo Marić je rođen 26. avgusta 1938. godine u Kosoru, Mostar. Diplomirani je inženjer mašinstva i magistar tehničkih nauka. Školovao se u Blagaju, Mostaru, Trsteniku i Sarajevu. Ispred ratnih strahota iz rodnog kraja izbjegao je 3. aprila 1992. godine, i nakon tri godine seljakanja zaustavio se u SAD-u. Njegova djela su prevođena na više jezika: turski, engleski, francuski, njemački, švedski, španski, katalonski, ruski i druge. Objavljena djela: Čuvari zvijezda, zbirka poezije i proze, Doktor Lima. Pripovjetke : Ni bos ni obuven, Cüzam daġi, pripovjetke na turskom jeziku, Ali paşa, roman, Vasa Kisa, roman, Yaşova, roman na turskom jeziku, Mostarska treha, pripovjetke, Vule Yelich, roman, Rika rijeke Drine, pripovjetke, Suzopolje, roman, Alipaša, roman, Palata iznad Bel Kanjona, roman, Lešinarke, roman, Od jablana do poplara, roman, The Mystic Best Man, priče, Misteriozni kum, priče, Mostarska treha, priče, Vasa Kisa – mostarska liska, roman, Radost i tuga mostarskog duha, roman,

 

7.- Simo Ešić, svojom pjesničkom dušom, kao i uvijek, nadahnuto nam i bajkovito, fino ukomponovanim riječima, dočarava BIJELI SVIJET. Da li je to svojevrsna asocijacija na bijeli svijet koji ništi druge boje, a u kojem mi živimo I životarimo ? Ne, Šimo nam slika svijet onakvim kakvim ga želi da vidi. Ne napušta optimizam. U neku ruku je to svijet, bijeli svijet, u kojem žele uništiti Cvjetka, maknuti ga s bijelog lica bijelog svijeta, no pobjeđuje dobrota. Dobrota Šimina srca. Divim se Siminom upornom I tvrdoglavom vjerovanju u DOBRO.

Zaista dobro, Šimo.

Šimo Ešić je rođen 6. februara 1954. godine u Brezama kod Tuzle. Završio je studij jezika i književnosti 1976. godine. U Njemačku dolazi 1991. godine, a 1993. osniva izdavačku kuću Bosanska riječ - Das bosnische Wort koju osniva i u Tuzli, a koja je objavila više od 700 naslova lijepe literature, udžbenika i stručnih knjiga. Dobitnik je velikog broja nagrada i priznanja.Član je Društva književnika Bosne i Hercegovine od 1974. godine, Udruženja pisaca Njemačke od 1998. godine i član PEN centra BiH od 2009. godine. Živi kao slobodni umjetnik u Njemačkoj i u Tuzli. Objavljena djela: Zdravica na kraju djetinjstva, Enci menci na kamenci (sa I. V. Rorić), Vezena torbica, Razglednice grada, (sa S. Jankovićem), Rudarev kućerak, Pola igra, pola zbilja, Buntovno selo na dlanu, Drugari (sa I. V. Rorić, T. Bjelkić, M. Odalović i D. Radulović), Garavo sunce, 1983, Šuma,, Šta li mrda iza brda, Putovanka,Čik dopuni, čik pogodi (sa I. V. Rorić), Dodir zavičaja (sa I. V. Rorić i A. Musić), Pričaonica (sa I. V. Rorić), Bijeli svijet, šareni svijet, Prvarica,Zrnce sreće, Mislilice i štoštaljke, Vrelo ljepote – antologija bosanskohercegovačke poezije za djecu, Djeca rastu, Kako se crta sunce, 2009. Radio-igre: Zeleni šeširić, Amela, Pozorišni komadi: Tajna sehare, Igra do igre, Oživjele stvari, Hoću da se igram, (sa V. Kerošević)

 

8.- Prava umjetnička slika. Biser nad biserima Priča Safete Osmičić plijeni svojm ljepotom. Kako samo ona u autentičan bosanski ambijent u isto vrijeme i starinski i moderni, unosi bole i radovanja stvarnosti bosanskog muhtač-insana. S koliko ljubavi, šarma, rezigniranosti i nade Safeta slika, kao kakav izvještani slikar umjetnik nesretnu ljubav, peripetije i kulminacije te ljubavi, pa romantičarsku preljubu u stilu Eme Bovary ….. S koliko samo ljubavi ona otkriva bosanski svijet, idiličan a surov, romantičan a krut. Kako nam ga dočarava da jednostavno mislimo da smo uronili u njega, kao u nešto tako poznato, prisno. Kao nisku đerdana od čehrubara ona niže običaje, adete, krute odnose tadašnjeg svijeta. A sve to tako mora biti. Tako je zapisano. Iz okvira toga svijeta, ništa ne smije izaći. Ni narušiti idilu okrutne sudbe.

Bilo je zadovoljstvo udubiti se u taj Safetin svijet ljubavi I preljube i sa šarene serdžade sjećanja vinuti se u Igbalino naručje.

Safeta Osmičić je rođena 1955. godine u Gradačcu, ali je najduži period svoga života u BiH provela u Modriči. 1987. godine odlazi u Hrvatsku i poslije pet godina, odlazi dalje za Njemačku poslije čega se seli u Holandiju, gdje i sada živi već 12 godina. Objavljena djela: Poezija : Između nas, 2007. Slikovnica za djecu: Slonica Mica u kupovini farmerica, Melek Ranbija, roman.

 

9.- Antonije Nino Žalica ozbiljnim tonom, uredno, zanatski, besprijekornim rečenicama, ničim narušenim, po ko zna koji puta se perom navraća u Veliku aleju. Okom filmske kamere prelijeće je i ovjekovječuje raznobojni, pomalo zatamnjeni mozaik habzburgovštine koja ipak, iako arhitektonski prisutna, nikada ne zadra u pore uboge, krute bosanštine. A šutljivi drvored presijecaju zvuci gitare one čuvene “fender stratokaster” koja se, avaj ! našla u pogrešnim rukama.

Ih da mi je ….. krici duča, želja krulja …. Nino prodornim pogledom mjeri šagrinsku kožu koja se, evo na njegove oči, ponovo smanji.

Kojih li opisa ! No, sve sve su to više istrgnuti insertt iz nekog balzakovski jakog romana nego priča. Lijepa slika Velike aleje.

A i Aleje, Nino, ubijaju, zar ne ?

Antonije Nino Žalica je rođen 1959. godine u Sarajevu. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Univerzitetu u Sarajevu. Pisao je radio drame i adaptacije. Početkom 1992. pridružio se autorskoj grupi SAGA u Sarajevu za koju režira nekoliko kratkih dokumentarnih filmova. Njegovi eseji i kratke priče objavljivani su na nizozemskom, poljskom, engleskom i rumunskom. Kao pisac učestvovao je u scenskom projektu Exellence in Exile » koji je prikazivan u gradskim teatrima svih većih gradova u Nizozemskoj. Objavljena djela: « Tilt » (zbirka poezije), « Trag zmajeve šape » (roman, preveden na poljski, nizozemski, njemački i grčki) Bandiera Rossa, roman, « Heresy Rising » / « Rađanje hereze » (drama) . « Tuđja krv » (filmski scenario, sa Pjerom Žalicom).

 

10.- Vrsnim jezikom, onako dječački Ivica Vanja Rorić radoznalim očima tako lijepo i željno prati dječaka kojega more dječije, eh zaboga, brige, slatkaste koje nadimaju dušu. I ljubav tinja tu negdje među kupinama, provlači se kroz stidljivost i obavija svojim tananim nevidljivim, a žarko jakim mislima Jelu. « Vita jela zelen bor molim brzi odgovor », pijuče njegovo pileće srce, vapi za odgovorom. Jelinim. Hoće da zna. Divno tkanje priče praćeno pirenjem nježnog lahora, baš zefira koji žarku ustreptalost tako lagodno hladi.

I dok čitamo Vanju, sitnozrne, umilne srsi krasote nam prožimaju duh, tijelo.

Baš lijepo Vanja.

Ivica Vanja Rorić je rođen 1951. godine u Foči kod Doboja. Završio je Učiteljsku školu u Derventi i Filološki fakultet u Beogradu. Piše pjesme i priče. Prevodio je s makedonskog i slovenačkog. Do 1992. godine živio je u Sarajevu, gdje je bio urednik dječijeg lista Vesela sveska i osnivač (zajedno sa Š. Ešićem) Izdavačke kuće Drugari. Živi u Wuppertalu (Njemačka). Objavljena djela: Đački kalendar, Enci menci na kamenci (sa Š. Ešićem), Eno ide bubamara, Priča do priče, pjesma do pjesme, Svemirko traži sreću, Dječak grli svijet, Doživljaji miša Šiša, Drugari (sa T. Bjelkićem, Š. Ešićem, M. Odalovićem i D. Radulovićem), Čik dopuni, čik pogodi (sa Š. Ešićem), Pričaonica (sa Š. Ešićem), Dodir zavičaja (sa A. Musićem i Š. Ešićem, na švedskom i njemačkom), Vrbova grančica i Jelin osmijeh.

 

11.- Asima Smajić, kao i Nino, ne priča nego crta kao slikar konture mahale, tako divne, idilične. Pri tome koristi tople, nježne rijeci koje plaze po sokacima, kaldrmisanim ili ne, po avlijama gdje se uz kahvu muhabeti dok se obavlja veliko spremanje. I život, najprije odraslih, a onda i djece koja se u igri kroz tarabe provlače, se tu šunja oko džamije, odvija kao po već napisanom scenariju, po adetima. A svima njima u nozdrve dopire miris tek pečenog hljeba ispucale kore koji se na prozoru hladi I sve tako u krug. Divno ! Ne boj se Asima, neminovno nas u prikrajku čeka I vreba imitacija života.

Čini se da Asima lahko I bez imalo oklijevanja preslikava događaj pred naše oči i čini nam se kao da smo u kinu i da gledamo tihu, suptilnu dramu à la Penn. Osjeća se odmah u startu koliku ljubav ona osjeća prema bračnom paru koji ne zna ništa drugo do biti čestit, pošten, human. Gestom umjetnika ona provlači događaje kroz iglene uši I prepliće ih kroz razne situacije koje zivot nameće. I izgleda, a možda se i varam, Simku u raspletu počinje da glođe savjest, jer nije učinila dovoljno za one koji su njoj bili kao roditelji.

Ne, Simka, ne gloži se. Stari su okončali onako kako su i živjeli. Hrabro.

Asima Smajić Simka je rođena 15. jula 1941. godine u staroj čaršiji Mejdan u Banjoj Luci. Po struci ekonomista, radila je niz godina u preduzecu “Veletekstil” na rukovodećim finansijskim poslovima. 1992. godine napušta Banju Luku i odlazi u Francusku. Tu ostaje, i tu i danas živi. Objavljena djela: Deveta želja rijeke (price), Sarajevo, Nemesis i Dunja,(novele)

 

       

12.- Priče Denisa Dželića su poezija čista kao suza. U njima se u ritmu metronoma, ko u kakvom aleksandrincu odvija ljubav, nježna, krhka. Poetska duša Denisova ne može drugačije. Ona vidi tako i ništa je ne može zaustaviti na tom dobro utabanom i trasiranom putu literature. I tu idilu najednom naruši okrutni, nemilosrdni udarac sudbine tačnije života. Bisera uzima život onako olahko, naivno, s povjerenjem. Povrijeđena, ranjena u zličicu, korača kroz njega, buni se i odbacuje izljeve ljudske, tačnije neljudske neosjetljivosti, pakosti. Vjeruje ljudima. A svaki udarac nepravde dočekuje stoički, postojano. U sebi krije svoju krhkost i osjetljivost. Ljubav sa Selimom joj pribavlja, naravno, privremenu bonacu, a onda ponovo nemilosrdni udar.

Poradja na kraju Bisera breme života. Svakome njegova nafaka. Makar i huda.

Krasno, Denise, zaista krasno !

Denis Dželić je rođen 16. oktobra 1954. godine u Banjoj Luci. Živi u malom primorskom gradu Hundestedu, Danska. Aktivan je i surađuje s Banjalučkim žuborima, koji okupljaju rasute banjalučke umjetnike diljem svijeta. Također povremeno objavljuje zapise i priče u časopisu za obrazovanje i kulturu Most. Objavljena djela: Ptice iz fjordova, pripovijetke, Paganski poeta, poetska proza, Svijet kao predstava, pripovijetke, Bajka za Unu, roman

13.- O sebi, Osmanu Arnautoviću, nemam riječi. Moje priče neka kažu nešto. Pisati je ono što volim. A pišem iz tako prostog razloga : da vam se povjerim. Jebiga. Tako se i olakšam.

 

         

14.- Kratko, Arife Ključaninu, ali efektno. Preljuba u mislima, u poeziji. Burne, gotovo uraganske reakcije, paljba po djeci-nejači I ženi, takođe nejači. A sve zbog te preljube u stihu. Netipična slika jedne familije. Kako rekoh efektno, nema šta !

 

           15.- Jezikom tipično bosanskim, bogatim, Bedrudin Gušić nas neutabanim stazama partizma u svojoj priči provodi kroz avlije, sokake, smješta radnju na oturak gdje se muhabet vodi uz baklavu, agdu, no najprije kahvu s mangale, a iz koje žiške žeravice kao da namiguju sagovornicima. I cijelo vrijeme treperi oko njega bojazan, sumnjičavost, jer ovo novo je neuigrano. Pa ipak, zna on da je politika nešto hladno, lišeno osjećanja. Nepovjerenje Bedrudin guši u sebi. No, sve se završava preseljajem na Ahiret glavnog junaka koji je, uprkos Bedrudinovom realističkom nagonu, više nekako virtuelan, imaginaran. A život ide dalje, s okusom ijeda. I ništa ne može poremetiti ono što se u Bedrudinovom vilajetu gnijezdi.

Bedrudin Gušić je rođen 10. septembra 1947. godine. Gimnaziju je završio u Banjoj Luci, a studij ekonomije u Varaždinu. Kao novinar surađivao (ili još surađuje) od kasnih 80-tih s listovima i časopisima kao što su: “Oslobodenje”, “Ljiljan”,“Preporod”, “Svijet”, “Zambak” i “Tribina Bošnjaka” iz Čikaga, “Sabah” iz Njujorka (sada Saint Louisa) i “BH bladet” iz Danske. Trenutno živi u Bostonu (SAD). Objavljena djela : “Svjedočiti zločin” i “Bosnoljublje”, koautor (autor: Muharem Krzic), “Iz sehare”. Autor je dokumentarnog filma “Priča o banjalučkim džamijama”.

 

         

16.- Uh ! Izloženi dijelovi i organi. Da nije za Frankeštajnovo tijelo ? « Bogohulno pohranjeni ostaci ljudskih početaka, zameci i pupoljci, u raznim fazama cvjetanja, koji nikada neće postati – plod ! » Breca li to život u fomalinu ? Zar i u tome čovjek učestvuje. Da, učestvuje. Naravno. Pa njemu je, pobogu, sve dozvoljeno.Tom prljavcu. Da povrati, sve bi lakše bilo. I slika ne bi bila tako okrutna, neukusna. Ne mogu da prokljuvim šta je ponukalo Emsuru Hamzić da napiše ovako morbidan prikaz. U prostoriji razni organi s cjevčicama koje u neredu vise, začeti životi (oh Gospode u koju svrhu) su u tečnosti života i tavore. Strava ! Užas ! Uh ! A onda bolničko bjelilo nadvladava, košmar se raspršuje i brecavo vibriranje života pokušava da primiri te neugodne, neuravnotežene impulse. I sve se smiruje nakon te burne i morbidne kulminacije.

Emsura Hamzić-Sladoje je rođena 1958. godine u mjestu Sveti Nikola. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine. Do sada je objavila osam knjiga. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Član je Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH. Živi u Novom Sadu, Srbija. Objavljena djela: Poezija: Ugljevlje, Tajna vrata, Boja straha, Semiramidin vrt, Pripovijetke: Jerihonska ruža, Sarajevo: Svjetlost, Večeri na Nilu, Roman : Jabana (dva izdanja). Dječija knjiga : Kuća za dugu, pjesme i priče, Vrbas: Slovo, 1995.

 

17.- Zna Goran Sarić kud se paše kada kreće u priču. Ispekao je on dobro taj zanat : pisački. A čini to zaista znalački, pero mu zaista dobro stoji. Slika život I farba ga tamnijim bojama. Život i jeste takav : taman, crn. Okrutnost je ta koja mu daje tu boju. I tu okrutnost Goran pokušava da ublaži bezazlenom krađom dva bataka kojima Ðurđa žarko želi da obraduje svoju dječicu. Moja ti Ðurđa strahom prikriva delikt. Uostalom, i opravdanjem da je sevap ukrasti od onog koji ima previše. Skoro je to Sherwoodski.

Goran Sarić je rođen 1959. godine i do marta 1994. godine je živio u Konjicu. Od 1995. godine živi u Holandiji. Prevodi s holandskog jezika. Poeziju, prozu i književnu kritiku objavljivao je u brojnim listovima i časopisima na prostoru bivše Jugoslavije. Uvršten je u tri izbora/panorame BiH poezije. Poezija mu je prevođena na holandski i makedonski jezik. Objavljena djela: Poezija: Osmišljeni suteren, Od kolijevke pa do bajke, Naprijed u kameno doba, Ipak, ljubavne pjesme, Tango aquarino. Priče: Crna marica. Prozni zapisi: Zapisi iz Zemlje Lala i Kanala.

 

18. - Šta drugo preostaje Bajramu Redžepagiću nego da se sunovrati u uspomene i sjećanja. Ništa im ne fali. Onakva su kakva su i bila s početka ovih gnusnih, do zla boga ružnih dešavanja. Ne mogu ona izblijedjeti, niti izgubiti onu nit koja ih povezuje i daje im smisao filma, drame. Kroz njih i oko njih Bajram tka život i u njega poziva Kaina iz Manjače kojemu ne podariše umilnu smrt nego muke i patnje četničkog logora; Doziva Bajram i Harisa, mladog mujezina. I vidi ga okrvavljenog . Iz očiju mu izbijaju iskre. Baciće se na zvijeri da zaštiti nejač, al' ne lezi vražze, ONI, pošto zastalijaše džamiju baciše se na njega i Kaina kao gladni kurjaci.

Teška, mučna priča, majstorski iznizana. A takva je šta s'. Drugačija ni biti ne može. Takva je igra sudbine. Tako je zapisano.

I ponovo nečujno i umilno klize sjećanja…… Verner razmišlja o svom putu,o istini, o brašnu i pogači, o sitima i gladnima, o bolestima koje haraju, o nasilnicima koji više novca potroše na oružje, nego na hranu za cjelokupno čovječanstvo za sto godina...Nije li to njegov prilog Kainu. Kako da filozofi razmrse čvor kojeg su vladari, politika i nasilnici zamrsili.

Sve se to, brale moj, pretače u filozofski kamen. U ruci ga Verner drži i pita se : « Zar je sve te godine sabrao u taj hladni,sivi kamen. Hejvala ! »

Bajram Redžepagić, professor, akademik, je rođen u Sarajevu. Autor je brojnih romana “Pobunjenik”, “Pustinjak”, “Bujice” i “Brod”. Dugi niz godina radi na svom najvećem projektu – bez sumnje njegovom životnom djelu - na Trilogiji serije romana: “HOD SUDBINE”, koju upravo dovršava (u tri knjige, romani-radni naslovi knjiga “Tjeskobe”, “Filozofski kamen” i “Veliko svjetlo”).

 

      

19.- Kako samo Ševko Kadrić nače tu temu, ustvari kako nam oslika svoga podvornika Bajru. A svi smo mi imali svoga podvornika. Moj je bio Halid. Isto ti je to. Ime nije važno. Podvornik ti je neko ko postoji ali koga mi samo onako ovlaš primjećujemo. Mirni su to, mahom šutljivi ljudi, reklo bi se ne znaju hljeba da jedu, al' nije, bogme. U svojoj šutnji ….. siguran sam da Bajro, kao I moj Halid, mudro šuti, tabiri i kupi sve ono što valja i slaže na svoju tabulu rasu. I u jednom času zinemo u čudu : « Hej pa kako to Bajro iskaza tako filozofski, mudrijaški, biranim riječima ono što mu je na srcu, a nesvojstveno. Eh, ti nas podvornici nekako indirektno uče, vaspitavaju. Gle čuda ! Mali, obični podvornik a tako dobro poznaje život i upozorava nas na to “da tamo ne idemo”. Ima boljih I ljepših Selameta.

Ševko Kadrić je rođen u Foči, školovan u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Trenutno živi i radi u Švedskoj. Piše udžbenike i naučn-popularnu literaturu. Napisao je devet romana, pripovijetki i priča, objavljenih na više jezika. Objavljena djela: Pripovjetke: Posljednji bosanski bogumil i druge priče, Galeb i druge priče. Romani: Sara, Bosanski protestant, Zagubljene slike, Odisej sa planine, Proleter u srcu, Rođen za doktora, Zaljubljen u sunce, Luter i Orlović, Pelin i makovi. Udžbenici: Pred ekološkim izazovom, Milje i mi, Planinarenjem do zdravlja, Ekologija neodrživi razvoj, Zaštita društva i obrazovanje. Na švedskom jeziku: Hamlet från Bosnien, Borttappade bilder, Odyseus fran Bergen, Sistra striden, Måsen och andra noveller, Bogumilerna som inspiration. Na danskom jeziku: Det blæser omkring bosnierne. Na engleskom jeziku: Bogomils as inspiration.

 

20.- Život i jeste pun kontrāsta. Raznih. A kako se samo nekada ti kontrasti dopunjuju. Svako od nas ima svoju klupu u nekom zavučenom kutku odakle voli da posmatra beli jezero, beli potok ili jednostavno puteljak koji vijuga i gubi se u šumi. Dino Fahrudin Avdibegović sa svoje klupe koja ima, a i za koju su vezani događaji iz lične historije.

Emina,(lijepog li imena.)

Odmah me asocira na ibrik i hlad jasmina, rovari Dininim osjetilima, miluje ih fluidom koji iz njega mili.A on pomalo prepotentan pun sebe, jer je heroj uživa u tome da ostavi utisak, da se pokaže što on i ne krije, jer mu to odveć godi. Mnoštvo epizodica koje, ipak, povezuje u cjelinu, smješta u okvire iz kojih bujaju lijepe riječi, epiteti do te mjere da djeluje pretjerano.

Ali ne. Nije pretjerano. Sve je to tu da bi se dočarao ambijet bašte koju treba obraditi. Rasplet Volterov. Ko s Kandidom.

 

Fahrudin Dino Avdibegović je rođen 1976. godine u Bosanskom Šamcu, a danas živi u Danskoj. Objavio je zbirku pjesama Pathétique »na bosanskom i danskom jeziku.

Objavljivao je pripovijetke i članke u BH Novinama, magazinu bh. dijaspore u Skandinaviji, a do danas sporadično objavljuje radove u danskim literarnim časopisima Kornblomst i Valmuer. Trenutno priprema svoju prvu zbirku pripovijedaka.

Za sebe kaže da kada piše, to čini s bolom, a kada ne piše, duša mu je nemirna.

 

         

21.- Hladne glave, trezveno, a subjektivno Enes Topalović nam ispriča što se desi. Nekako mi prisno i blisko sve to izgleda. Da li stoga što i ja slično tako pričam, teške, tragične priče, pune bola i krvi. Nevine, bezazlene. I stoga volim toga Durmu, saosjećam s njim, plačem s njim. Imam želju da vrištim i da olakšam svoja osjećanja dok citam strašne, užasne, nemilosrdne opise.

Romantično, ljepotom, prepunom tananih i hladnih srsi Durmo izaziva sudbinu i pravi nepromišljen, ali neophodan korak. Tako se mora. Jer ljubav ne traži opravdanja, pogotovo ako hoće da zadovolji sebe. Koliko samo ima slatkaste strepnje, a bogme i straha, u tome kada se krade ljubav. Traži se potom kutak i sve počinje da buja, cvjeta. Život je tako lijep ! Kako ga samo uljepšavaju radosni povici i smijeh maloga Atifa. Nema na Durmi glave od sreće i ponosa. A onda, kako to već biva, surova, ledena mržnja izbija iz Kosova boja. Rastvara ona kao kakva kiselina umilne sokove života koje u sebi nosi voljena, divna Hana. Durmo umire u svakom trenu kada se o krošnje drveća razbije i rasprši krik neizrecivog bola, ne toliko fizickog koliko onog iz misli koji breca u utrobi. A opet mora da šuti, da trpi, da podnosi, jer kako izgubiti i Atifa. Ne. Neljudi likuju, prosipaju svoje siktave i ijeda pune psovke. I slave. Slave tuđu muku s kamom u ruci. Onom kamom od juče koja će zasjeći i sutra.

Guši Durmo dah i svoj i svoga Atifa Guši, jer to vodi u život. Strašno. I prekrasno u isto vrijeme. Zar se i to može, Bože ?

Enes Topalović je rođen 10.03.1963. godine u selu Bare, opština Goražde. Diplomirao je jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu. Trenutno živi i radi u norveškom gradu Bergenu gdje se, uz pedagoški, bavi knjiž evnim i novinarskim radom. Objavljena djela : romani: “Let kroz snove”, “Na kraju svega” i “AMANET MREŽA”; zbirke pripovjedaka : “Šapat predaka”, “Mrtva trka” i "Det forsteinede brudef°lget" ("Okamenjeni svatovi", na norveškom) ; zbirka pjesama: Govor iz bešike, te zajednička knjiga poezije : “Pod istim nebom – koautor.

 

22.- U unutrašnjosti negdje tinja nada. Ambijent sumoran Pokušava se živjeti normalno a sve nešto smeta. Uranjam u ambijent kakav se samo poželjeti može. Tu su sećija, mangala, sofra, čardak ne onaj ni na nebu ni na zemlji. Ili, ustvari, jeste. Tu su đugumi, ibrici džezve, fildžani, serdžada. Ko da je muzej. Onaj bosanski. Baščaršijski. Tu su i šank i natpis iznad njega : « Priče o politici ostavite za kućna sijela i prela. Fale možda neki drugi natpisi. Kao : “Veresija sutra” Ili opet : “Zabranjeno sjediti 'nako”. Bosna je to, ba ! Ejub Pašalić nam plastično dočarava ambijent kafane. Bosanske.Tu je i nezobilazni šedrvan. A kakav bi to bio ambijent ako u njemu ne bi bilo muzike. Pusti muziku ! Pusti muziku ! Hej, ba, čuješ li? Haman ti gluh ? A kada zacvili violina .... Joj ! Daj mi, Esma, sikeru da obrišem prozore”, vice neko. Il’ mu se samo čini. Ejub se trgne i ….. kao da taj trzaj razbi idilu. Da sve je tu. Samo nema muzike. To se on prebacio u neko drugo vrijeme. Vazduhom kolaju mržnja , čemer I jed. I ništa ne obećava da će biti bolje. Neka druga slika. Ona od ranije.Oj živote ! A onda drugi povik pun radosti.: "Cigo" "Hodža" , Mile, Tonči, "Mocart" O, dragi bože, svi! Eno ih, eno naše klape "Jarani"!

I optimizam buja. “Fala ti, Bože ! I đe čuo i đe ne čuo.

03.08.2012.

NEODRŽIVI RAZVOJ Osmana Pirije

Sjećanje

Kad se god kroz Mostar ili pored Hepoka vozim na um mi padne sjajni Osman Pirija, kad vrelina oka neda otvoriti, ponovo njemu u sjećanjima odem. Imao sam privilegiju da jedan komad života i mene za druženje zapao.



Ševko Kadric

Razgovor ljeto 1998. Sarajevo


Osman Pirija, foto. Š. Kadrić



Š. Kadrić: Da počnemo sa održivim razvojem o čemu smo razgovorali prije skoro 7 godina dok smo obilazili Podrinje?

Dr. Pirija: Danas su puna usta našim ali i svijetskim stručnjacima održivog razvoja, kao to je neko svjetsko otkriće nepoznato na našim prostora i mi to sada uvozimo u tranziciji sa zapada. Još 1958 godine poljorivredno indstrijski kombinat "Hepok" u Mostaru je zasnovan na takvom konceptu. Pogledate zaštitni znak Hepoka to su dvojica muškaravca koja nose veliki grozd groždja izmedju sebe. To su ona dvojica iz biblijskog mita koje Mojsije šalje u obećanu zemlju prije nego ih je sve tamo poveo. Pleme koje je pratilo Mojsija do obećane zemlje se počelo buniti nevjerujući da uopšte ta zemlja postoji. Eto oni se pojavljuj u tom mitu sa velikm grozdom donesenim upravo iz te obećane zemlje.

Mi smo Hepokom htjeli u Hercegovini stvoriti obećanu zemlju. Htjeli smo izvući ljude iz neimaštne, htijeli smo ih zadržati na njihovim ognjištima i upravo tu im napraviti obećanu zemlju. Tu smo tražiti zlato u njihovim rukama na njhovoj zemlji a ne da po svijetu u bescenje prodaju svoj znoj. Mi smo na neplodnim zemljištima startovali sa projektom Hepoka. To je zemljište bilo u državnoj svojini i mi smo na tom devastiranom skoro napuštenom zemljištu, zemljištu na kom je bila sljunkara dobili plodnu zemlju. Tu smo nastojali podići plantaže, vinarije i od naslijedjenih autohtonih vrsta groždja Žilavke i Blatine napraviti industriju. Da bi dobili kredite morali smo imati zemljište i dovoljan broj čokota. Kao bazu za vinograde mi smo podigli farmu krava. Tako je jedna krava davala djubrivo za jedan hektar plodnog tla. I mi smo to i napisali upravo tako u programu Hepoka: "Treba Hercegovini vratiti zelene pejzaže koje je čovjek svojom nerazumnom eksplatacijom uništio i devastirao tla ostavljajući generacijama koje dolaze go skelet."

To smo mogli učiniti vodom, prirodnim djubrovima i izborom onih vrsta grozdja od kog će mo praviti kvalitetno vino za svjetsko tržište a sebi profit i garantovati razvoj cijele regije. Trebalo je uspostaviti biološku ravnotežu na tom postoru, to je bio sistem. Trebalo je povezati: tlo, vodu, krave, vinariju, staklenike, novi tip radničke klase ... Poremećaj jedne od ovih karika značilo je raspad sistema. Eto to je taj održivi razvoj koji smo mi tada startali u Mostaru kao svojevrsno tehnološko i razvojno čudo.

Naša tragedija je bila u tome da tadašnji sistem nije podržavao takav ravoj ni Hercegovine ali ni Bosne.

Š.Kadrić: Je li po srijedi samo neznanje ?

Pirija: Ima tu više momenata. Privredu i poljoprivredu je trebalo razvijati kao dvije komplementarne djelatnosti. Koristeći bogatstvo voda. Naprosto nemoguće je biti nerazvijen pored tolike količine vode koju ima Neretva i njene pritoke i toliko padavina koje padnu na ovo područje. Trebalo je samo tu vodu uhvatiti i sa njom gospodariti. Problem je nastao što smo mi proizvodili proizvode koji se nisu uklapali u centralno planiranje upotrebe prostora Bosne i Hercegovine. Komandno tzv. Kidrićevo planiranje je polazilo od toga da Vojvodina, Slavonija, Makedonija i Srbija proizvode hranu za potrebe Jugoslavije pa i svjetsko tržište a da Bosna i Hercegovina bude prostor teške industije, obojene industrije, šumastva. Ako se nešto i proizvodi u Hercegovini onda je to trebalo da bude pamuk i tzv. sutropske i tropske kulture. I sve je to trebalo da zadovolji potrebe autarhičke zatvorene privrede. Po tom plan trebalo je da Hercegovina ima 30 do 40 hektara vinograda. A mi podižemo za 5 godina 250 hektara vinograda. Do tada je više od 500 hektara vinograda godisnje izumiralo. Bosanski parlamntarci u Saveznoj skupstini su tražili da se finansiraju i vinoradi od 5 hektara. Do tada je po standardu za ta sredstva mogla samo da konkuriše Vojvodina, Makedonija i Srbija, mi naprosto nismo imali tolikih površina. Tako je taj usvojeni amangman na Zakon povukao ogromna sredstava u Bosnu i Hercegovinu iz saveznog budjeta.

Šta to znači govore podaci da smo mi u Hepoku angažovali 150 kalemara iz cijele Jugoslavij. Poljoprivreda se javlja kao nosioc razvoja, javalja se jedna nova radniča klasa pored uobičajenih rudara i šumskih radnika. Sad su tu i traktoristi, svjećari, vinari, farmeri mimo uobičajenih radničkih kombinezona. Hepok proizvodi 3 - 5 miliona kalmova godišnje. Ključ takvog poljoprivrednog razvoja po meni je voda ali je problem što je bio nekakav zakon kojim se zabranjuje navodnjavanje vinograda kao loza dobija na kvantitetu ali gubi kvalitet. Mi smo egzaktno dokazali neodrživost takvih tvrdnji.

1960 godine smo pustili pilot projekat u Hecegovini proizvodnje zeleni sistemom hidrofona. Bez tla pomoću rastvora. Medjunarodni fond mi je odobrio sredstva za demonstraciju takvog načina proizvodnje na južnoslovenskim prostorima. 12-13 maja 1960 mi smo izvršili tu demonstraciju u Mostaru. Tim je narušena koncepcija petogodisnjeg plana da Bosna i Hercegovna treba da se razvija sa teškom industrijom. U njen grb je bio smješten dimnjak a što neko proizvodi groždje za svjetsko trežiste to niko nije planirao.

Mi smo poslovali po svim zakonima svjetskog xafsinga. Posto smo proizvodli cvijeće onda smo štampali vjerski kalendar sa motivima cvijeća. Kupce smo trebali podsetiti kad da kupuju cvijeće. Politika nas je optužila da propagiramo vjeru. Savez boraca piše "parama radničke klase vrši se propaganda vjere".

Hepok se nije uklapao ni u sistem vladanja društvom. Umjesto da se formiramo na komunalnom principu mi smo se udruživali proizvodno prelazeći te administrativne granice i bježali smo kontroli, kako su nas optuživali. Mi dolazimo i u sukob sa načelima naučnog istraživanja u Bosni i Hercegovini tada mi stavljamo nauku u funkciju razvoja preduzeća i za ta istraživanja društvo nema sredstava.

Mi smo izvozili groždje, vino, breskvu, cvijeće. 1974 smo imali 3700 zaposlenih od čega 190 inženjera. Mi smo naučili narod da troši cvjeće. Sarajevo je 1981 više trošilo za cvjeće nego za vino. 5 milona dolara je Sarajevo trošilo za cviejće te godine.

Šezdesetih godina Savezna vlada pošalje mene na nekakav seminar o planiranju korištenja zemljista na Mediteranu i trebalo je da postanem savjetnik za ta planiranja ali ta naučna saznanja ja sam primjenio u planiranju korištenja zemljišta izmedju Mostara i Čapljine. Do danas tamo izmedju Neretve i ceste nije izgradjen ni jedan objekat. To je zemlješte namjenjeno je za navodjnjavanje i poljoprivredno gospodaranje.

Š. Kadrić: Očito do razračuna je moralo doći i on se i desio?

Pirija: Razračun sa Hepokom je počeo sa pisanom primjedbom na lokaciju Aluminijskog kombinata koju sam ja potpisao a sadržala je 7 stranica. Ja sam pozivajući se na najveća svjetska iskustva u oblasti aluminijskih kombinata i njihovih štetnih posljedica na okolinu kao direktor Hepoka ustao u zaštitu krava, breskvi, vinove loze, stakla, ljudi na prostoru Mostara, Hercegovine. Ustao u zaštitu onih kojm će početi da opada kosa, da se lome kosti i sl. Udaljenost farme krava Hepoka od Aluminijskog kombinata je bila svega 800 metara. Moja primjedba je bila na lokaciju tako prljave i štetne tehnologije i štetne indstrije koja je trebalo da uništi našu obećanu zemlju.

1970 godine na svečanoj sjednici opštine Mostar imaju dvije tačke. Prva je o dodjeli priznanja zaslužnim, medju kojim sam i ja. Druga tačka je podizanje kamena temljca Aluminijskom kombinatu. Predsjednik opstine poslije idilične slike Hercegovine u narednom periodu osloncem na aluminijski kombinat, kaže: "A jedini čovjek koji se protivi tom procvjetu je Osman Pirija. I taj neprijateljski čin nije samo verbalni već i pisani koji je poslao u opštinu na 7 kucanih stranica."

Kasnije u prolazu Vlado Šegrt ne vidi mene a ja slušam kako pita predsjednika opštine: "Zašto ne sklonite tog Piriju?" Da bi petnaest godina kasnije isti taj Šegrt tražio da sjedim pored njega na nekakvoj svečanosti zato što sam jedino ja ustao u zaštitu Mostara i Hercegovine od nesreće aluminijskog kombinata. Eto to je taj mehanizam vladanja i princip "uvjek biti na pravoj strani".

Da bi se instalirao aliminijski kombinat tada, trebalo je zaustaviti i uništiti Hepok. Hepokov institut o kontroli zagadenja je uništen tako što mu je to pravo kontrole oduzeto a dato Aluminijskom kombinatu. Tako je zagadjivač postao i kontrlor zagadjenja.

Poslije izgradnje aluminijskog kombinata niko više nije mogao koristiti nizvodno vodu rijke Nereve. Zastavljen je razvoj čitavog regiona. Praveći bilans voda na ovom području ustanovljavam da opština ima 126 000 stanovnika. 9600 KW energije po stanovniku. Ali je problem što je 90% te energije koristio aluminijski kombinet. Taj luksuz elektrolize sebi mogu piuštiti samo visoko razvijen države koje neznaju šta će sa električnom enerijom poput Norveške. Tada ali i danas svi planovi oživljavanja Podveležja i Hercegovine su neodvojivi do dvije tvari: vode i električne energije. Da bi izvukli vodu na visinu trebaju nam pumpe a njih pokrece električna energija a da bi vratili život treba nam voda. I to je ključ razvoja ovog kraja i ranije a i sada. I svakako da se eliminišu zagadjivači tako što će poštovati pincipe korištenja ekološki dozvoljene tehnologije koja ne zagadjuje vazduh, vodu ili zemljište.

O političkim pretpostavkama danas ovaj put ne želim da govorim.

Š. Kadrić: Ekološka situacija danas u Bosni i Hercegovini ?

Pirija: Sreća te danas ne počinjemo sa dimnjakom na grbu Bosne to bi moglo da bude nešto što je nada. Kažu mi da se tek sad podmladjuju šume oko Zenice iz panja. 1995 godine, dolaze mi neki Opuzenci na more i zovu na ribu. Ulovili ribu ivarak koji je indikator čistosti rijeke. Ivarak je nestao kad je Neretva zagadjena. Iz vremena zagadjenja ovog prostora "u ime viših ciljeva socijalizma i Jugoslavije", iz vremna četverogodišnjeg rata bez pobjednika trebali bi izaći pametniji i o budućnost graditi drugačije, možda je naš primjer Hepoka kog smo podigli na ledini model koji bi mogao biti uzor. Mozda?

Ekološki pokreti umjesto da šire kulturu življenja oni prave hepening senzacionalno skrećući pažnju na odredjeni poblem. Primjer je hidrocentrala oko Konjica. A ja pitam: Šta mi imamo osim vode danas u Bosni i Hercegovini? Šta je to što je razvojna garancija i šansa osim vode ovdje? Hoćemo li ponovo sjekiru pa u šumu i prodavati je bud zašto vani?

Izgradnjom hidrocentrale će daleko veća korist biti za proizvodnju hrane nego što je sad imamo tamo. Za turističku budućnost Jablaničkog jezera centrala iznad Konjica igra izvarednu ulogu, jer će se pomoću nje moći održavati onaj nivo vode koji se bude želio imati. Sa vodom se tako komanduje. Ta voda će omogućiti pravljenje kvalitetne ribe. Norveška je udesetorostručila proizvodnju riobe u slatkoj vodi u zadnjih 10 godina, a okružena je morem. Zašto? Zato što za tu ribu ima certifikat kao zdravu a onu u moru nema. Kupci danas na zapadu naprosto diktiraju i traže zdravu hranu. I zato bi bilo dobro da ekolozi šire kulturu življenj nudeći ekonomske i kulturne alternative a ne apriori biti protiv razvojnih planova.

Skoro sam prolazio pored Jablaničkog jezera i vidio smeća da mi je žao što nisam snimio kao nešto nevjerovatno. To je kultura življenja to je nužno predmet bavljenja onih koji sebe nazivaju ekolozima, zastitnicima zdrava življenja. Sarajevskim ekolozima napmjer ne smeta da se u srcu Sarajevskog polja u Butmiru napravi na 250 hekrata šljunkara. U srcu obradivg zemljišta čim je nepovratno izgubljeno to obradivo zemljište. Lično mislim da nam treba više vrlo konkretnih aktivnosti poput onog u Visokom koje ima prvo u BiH katastar zagadjivača. Dovoljan je bio jedan čovjek, hemijski tehničar koji je otišao u opštinu i rekao: Ja sam bez posla i htio bih to i to raditi. I on je to uradio. On je registovao zagadjivače vode, vazduha i zemljišta. Navikli smo na parade. Kako je industrijska svijest išla u krajnost: uništi sve što je prirodno to ovi sada idu u drugu ne smiješ ništa.

Š. Kadrić: Kako dizati Bosnu iz pepela danas?

Pirija: Sad u ovom periodu Bosna bi trebala imati dva cilja: Prvi proizvesti što više hrane i drugih proizvoda za domaće potrebe kako bi se smanjio strahovit platni defit. Preko 90% rode se danas uvozi. Takav deficit trgovinski ne može niko izdržati. Drugo naći strategiske proizvode za svjetsko tržište i postati konkurentan. Ta dva cilja imaju i sporedne ciljeve. Komunikacije, pogledajte tri godine poslije rata pruga ne funkcionise...

Š. Kadrić: Pod firmom nemogućnosti zajedničkog življenja desila se velika pljačka ona se i danas nastavlja pod firmom privatizacije, dokapitalizacije i sl ?

Pirija: Hepok je nastao preduzimljivošću pojedinaca, njegova imovina preko 65% posto u 1967 bila je imovina radnika koji su ga i stvorli. Dzan Karlo Paljeti sekretar Komunisticke partije Italije i ja smo radili u Počitelju 1967 god. nacrt statuta o pretvaranju Hepoka u dioničarsko društvo. Trebalo je da imovina Hepoka iz duštvenog vlašnistva predje u dioničarsko duštvo. Naime Reformom 1965 trebalo je ukinuti družavno vlasništvo kao instrument velikosrpske hegmonisticke politike (to je bila i politika kralja Aleksadra). Pod terminom društveno vlasnistvo prikrivala se suština a to je vlasništvo radničke klase. Šta to znači na primjeru Agrokomerca. Kad sam 1989 godine potpisao imovinu Agrokomerca da bi sanirao preduzeće (postupkom aderacije = prodaja dijela eretnina za gotv novac) ustanovio sam da je 60% imovine vlasništvo radnika istog tog predzeća. Naime jedna tekstila fabrika koja je počela sa krojačkom zadrugom u kojoj je radilo 9 radnika. Oni su digli kredit i napravili fabriku kredit su uredno vratili i otkud sad ta tvornica da bude društvena, ili državna !?

Država je držala duhan, željeznice, pošte i sl. a sve stalo je pravljeno ličnim odricanjem samih radnika. Pored radnika vlasnici su bili i gradjani koji su samodoprinosima gradili vodovode, telefonske cetrale, podizali škole, oporavljali područja poslije zemljotresa i sl. Vlasnik tih sredstava, posredstvom minulog rada je radička klasa i gradjanin ove zemlje bez nacionalnih i vjersih odrednica.

Ko sad ima pravo da to nacionalizuje odnosno privatizira odnosno dokaptalizira!? Ili veći dio stamenog fonda radjen je iz doprinosa radnika. I tu se zna vlasnik samo to treba proknjižiti. Samoupravljanje, takvo kavo je bilo, bilo je prelana faza ka dioničarskom sistemu, odnosno konvergentnom ekonomskom sistemu. U Americi i Egleskoj 85% imovine u privredi pripada tipu preduzeća koja se zovu pablik kompani = javne kopanije u kojim su vlasnici dioničari, bake i sl.

Primjera radi fakultet u Norveškoj nije samo obrazovna već i komercijalna ustanova či su akcionar i velike kompanije ali sam fakultet je dioničar mnogim kompanijama. 1985, neznajući za taj model napisao sam projekat za Centar bitehničkih nauka na Butmiru koji bi radio na tom pricip, to je tad bila utopija ali i posebno sad.

Š. Kadrić: I da se ipak dotaknemo politike, ovo što si mi rekao o Rezoluciji Inforbiroa i Titu je nepoznato ?

Pirija: Glavni uzrok spora izmedju Tita i Staljina je zapravo u neprihvatanju koncepta Balkanske konfederacije od strane srbijanskog rukovodstva. Ne mislim samo rukovodstva u Partiji Srbije već i rukovodstva u Armiji. Balkanska Federacija je trebalo da se konstituiše 1948. Jedan dio tog projkta je već bio realizovan podizanjem zgrada za federalnu administraciju u Novom Beogradu. Spor je nastao oko pitanja: Da li će ta fedaeracija biti sastavljena od 3 ili 8 država. Tri je podrazumjevalo Jugosalviju, Bugarsku i Albaniju zašto se zalagalo srbijansko rukovodstvo ili 8 što je bila ideja Kominterne iz 1924 godine koja je mobilisala slovenačku, hrvatsku, bosansku i makedonsku inteligenciju za tu stvar. (Iz Bosne su poznata imena Mujka Golubovića, Šeremeta, Asima Behmena i dr.)

Da podsjetim da je srpska hegemonija u saveznim organima partije i države onemogućavala formiranje partijskih država u Bosni i Makedoniji. Naime samo Bosna i Makedonija je imala pokrainske komitete, što zanači da nisu ta područja tretirana kao države (princip partijskih država).

Prije samog konstituisanja Balkanske Federacije srbijaansko rukovodstvo je nastojalo da ojača Srbiju po velikosrbijanskom konceptu. Čak je i Bugarima zakulisnim igrama nudjena podjela Makedonije izmedju Srbije, Bugarske te Albanije. U Zagrebu na sastanku Enver Hodje i Tita gdje je prevodio Josip Dzerdza takodje je bilo govora da se dio Kosova poveže sa Albanijom, ali ništa konkretno nije dogovoreno.

Staljin je požurivao sa Balkanskom Federacijom a kako ideja sa 3 države nije prošla kako nije uspostavljena veliokosrbijanska teritorijalna dominacija u toj Balkanskoj Federaciji to je srbijansko rukovodstvo stalo uz Tita i ostalo 1948 znamo. Interesantno je da je odmah iza toga po hitnom postupku Bosna postala partijska država i formiran je republički partijski komitet BiH.


02.08.2012.

Digitalne knjige za čitanje odmah

Digitalne knjige

Pritisni na sliku i skini knjigu na svoj računar

 

 

 

 

02.08.2012.

Muškarčevih 40 grešaka u krevetu


Svi moraju preuzeti odgovornost za svoj orgazam

Olle Wallers, Expresen, 7 juni 2003

Prevod sa švedskog Š. K.


Skoro je američka mreža ”Evilogodness” sprovela istraživanje medju ženama kako da muškarci budu bolji u krevetu. ”Treba da razmišljaju kako kod nas žena ima toga mnogo više od sisa i klitorisa i kako nas ne treba da pitaju svaki put, kako nam je bilo,” priznaju žene otvoreno u ovom istraživanju.


Seksolog Olle Wallers razumije ženske optužbe: ”Muškarac treba više razumjevanja i znanja o erogenim zonama. Ako muškarac pita ženu je li uspjela ili kako je bilo (misli na orgazam) on zapravo traži aplauz i potvrdu za sebe. Obostrani užitak, obostrana odgovornost, to je seks. To je ono o čemu treba da razmišljaju momci koji se uče da ne idu prebrzo ili žene koje govre `hajede već jednom`. Lično poznajem mnogo muškarac akoji odugovlače orgazam iz sopstvenog zadovoljsrtva, ali ako se to razvuče na duže onda bude problema u završnici.” ”Kondom je muškarceva jedina prevencija i neozbiljno je da taj dio odgovornosti ne uzmemo na sebe. Nije grijeh da muškarac trenira sa kondomom i sam, kad onanise naprimjer, kako ne bi bio uplašen pred neuspjehom u situaciji seksa sa partnerkom”, nastavlja Olle.


Evo šta su žene predložile muškarcima o čemu treba da razmišljaju i čine kako bi bili bolji u krevetu u istraživanju mreže ”Evinogodness”


1. Ne preskači poljubac. Dobar poljubac je najbolji dio ljubavne predigre. Ako muškarac žuri preko usana žene, žene se osjećaju kao da su plaćene po satu.


2. Ne puši jako u uho. Možda si čuo da to disanje na uhu uzbudjuje ženu i to je tačno, ali ne puši prejako kao da želiš napuhati balon.


3. Neobrijani. Možda je seksi na slici kad je muškarac neobrijan, ali da bi razumio kako se žena osjeća probaj uzeti šmirg papir i struži malo sa unutrašnje strane po nogama. Osjetićeš kako se žena osjeća koju ljubi neobrijan muškarac.


4. Ne steži čvrsto sise. Sise nisu lubenice čiju zrelost treba probavati stiskanjem. Ne stiskaj prejako, budi pažljiv i nježan.


5. Ne grizi bradavice na sisama. Ako ližeš ili sisaš bradavice to ženama pričinjava zadovoljstvo ali ako misliš da su ženske sise igračka za pse koju treba gristi da bi ostala u ustima, griješiš. To boli i prestaje biti ugodno.


6. Ne uvrći bradavice  kao da tražiš radio stanicu na radio valovima. Posveti se cijelim grudima.


7. Ne zaboravljaj dijelove ženskog tijela. Žensko tijelo je više od grudi i onog medju nogama.


8. Pomozi da se žena skine. Ne zaglavljuj ruke u gaćicama i ne žuri. Izmedju vas su još uvijek dijelovi odjeće i pomozi joj da se skine.


9. Kondom. Treba da imaš kod sebe kondom i stavi ga.


10. Klitoris. Ne napadaj klitoris i ne pritišći jako. Vrti prstima nježno sa strane kltorisa.


11. Pauze. Pauza za ženu znači da ide na početak, ali ako vidiš da joj je dobro ne radi pauze. Preduga pauza moze dovesti do potpunog opuštanja i smanjenja želje.


12. Skidanje. Ne skidaj ženu na čudan način. Nema žene koja želi glupo izgledati. Glupo je naprimjer ako su na ženi džemper i čarape a gacice su joj već skinute.


13. Ne vuci gaćice. Nije prijatno ako muškarac vuče ženi gaćice između nogu, gore dolje. Nije jasno zašto oni misle da je to prijatno.


14. Napad na vaginu. Ženski polni organ je više nego vagina. Žena treba vrijeme prije nego dozvoli da joj se zavlače ruke dolje.


15. Masiraj nježno. Malo masaže pomaže da žena dodje u dobro raspoloženje i opuštanje za seks. Tvrda masaža može uraditi sasvim suprotno.


16. Ne žuri sa skidanjem. Ne skidaj odjeću prebrzo. Ne skidaj svu odjecu sa žene prije nego ona počne skidati odjecu sa tebe.


17. Skini čarape prije gaćica. Muškarac u čarapama i gaćicama nije baš atraktivan.


18. Ne prodiri prebrzo. Ne vodi ljubav kao da voziš mašine. Osjeti kad možeš povećati brzinu.


19. Ne vozi prejako. Prejako prodiranje može biti bolno i bez užitka. Poslije takvog seksa žena se osjeća kao da je imala više sedmica jahanje bez sedla.


20. Dolaze prebrzo. Dio muškaraca je dobro da ima i plan B kako će u svakom slučaju zadovoljiti ženu.


21. Dolaze predugo. Muškarac nije Bog seksa samo zato što razvuče na dva sata. Tvoj partenr želi da ti doživiš i klimaks.


22. Ne moraš uvijek pitati je li svršila. Ako muškarac osjeti da je ženi bilo dobro to je odgovor bolji nego da ga je dobio postavljajući pitanje.


23. Oprezan oralni seks. Ti nisi mače što treba da srče mlikeo. Dobro je da upotrijebiš cijela usta i da rotiraš jezikom oko cijelog klitorisa.


24. Ne drži glavu medju nogama. Malo žena voli da im se drži glava medju tvojim nogama.


25. Sperma ima ukus slane vode pomješane sa bjelancetom jajeta. Sve ne misle da je baš ukusno.


26. Lezi mirno. Ako ti žena radi oralni seks lezi mirno, ona radi pokrete ne ti.


27. Porno filmovi. Ne uči se kako seks izgleda iz porno filmova. Ženski seksualni život je u stvarnosti nešto sasvim drugo.


28. Pusti je gore. Pusti ženu da bude gore ako želi. To je dobro ali ne predugo.


29. Anal seks. Ako želiš anal seks, pitaj prvo. Da se braniš kako si pogriješio otvor djeluje samo glupo.


30. Fotografiranje gola tijela. Ako pitaš: ”Mogu li te snimati golu?” žena čuje i ono drugo ”da pokažem mojim prijateljima.” Zato je dobro, ako već fotografiraš, da joj dozvoliš da sama izvrši cenzuru fotografija.


31. Fantazije. Ako se seks radi uvijek na istom mjestu i na isti način nije baš uvijek zabavno. Ali šta misliš ti?


32. Ne izbjegavaj voditi ljubav stomak uz stomak. Tiha i lijepa ljubavna igra je stomak uz stomak.


33. Joga u krevetu. Ako žena želi probati zahtjevniju jogu u krevetu to je u redu inače budi vrlo oprezan.


34. Anal stimulans. Muskarci reaguju na anal stimulans  zato što oni imaju prostatu. Prostatu nemaju žene. Pitaj pa probaj ili probaj i smo će ti se reći.


35. Ožiljci od sisanja. Ako žena želi ožiljke od sisanja po vratu ili na drugom dijelu tijela to je uredu. Inače je glupo, takvi tragovi su namjenjeni drugima ne vama dvoma.


36. Naredbe. Ne podiži glas na ženu da se osjeća kao tvoj pas.


37. Erotsko pričanje ili psovanje. Neke žene vole erotske riječi ili psovke u krevetu ali ne sve. Pitaj, probaj.


38. Orgazmi. Nemoj podcjenjivati njen orgazam. Dovrši posao. Ako si ti svršio ne znači da je seks gotov za oboje. Poštuj partnera, daj do znanja da si svjestan greške, propusta ako si ih napravio. Postoje popravni.


39. Daj joj zraka. Ako ležiš iznad nje, razmišljaj da si možda teži od nje, da je pritiskas i da treba zraka.


40. Želja. Razmišljaj tako da žena ima seks sa tobom ne zato što želi biti ljubazna već zato što ga i ona želi.


Seks je prirodna potreba i dobar socijani kontakt, učinimo da i jedno i drugo spojimo u dugoročnu prijatnos, sadržaj našeg ljudskog ispoljavanja, sigurnost, potvrdu, produžetak.

01.08.2012.

ZAGUBLJENE SLIKE

Recenzija


ISPOVIJEST O OSTAVLJENOM PRAGU I TRAGU

(Ševko Kadrić "Zagubljene slike», Hamlet forlag, 2005)



U dobroj mjeri upoznat sa dosadašnjim kniževnim opusom Ševke Kadrića, kojeg je u velikoj mjeri determiniralo obzorje izgnanstva, i to ne samo onog ličnog, prouzročenog paklom rata, nego i izgnanstva suštinskih humanističkih vrijednosti u ovom dobu koje se razmeće silom i goyinskim rekvizitima, negdje u proročkim dubinama duše nosio sam očekivanje da bi njegov imanentni lirizam, nesputana osjećajnost i opijenost sveobuhvatnim koloritom rodne grude natopljene bolnim spoznajama davnih predaka, krenuli upravo tragom takvog osebujnog ispovijedno-narativnog iskaza predočenog u romanu "Zagubljene slike". Nije teško prikupiti valjanu književnu argumentaciju da je stvoreno djelo do sada najbolje autorovo ostvarenje- jednostavna, duboko intimna ispovijest o životu koji je strastveno i poletno odživljen negdje u predjelima vremena u kojima je trag o pojedinačnom bistvovanju višestruko umnožen tragovima povijesti.

Ono što ovom romanu daje posebnu vrijednost, kao specifično obogaćenje tematskog horizonta o kojem ću naknadno nešto više reći, jeste autorova spontana težnja da doživljeni svijet ne zatvori u kristalnu kuglu nad kojom se isprazno lamentira, nego da ga prepusti sopstvenoj magiji novih traganja i suočenja duž kruga koji se vječno obrće donoseći patnje i radosti, rane i lijekove za sve koje dotiče njegovo novo trajanje.

"Čovjek je u prvom redu ovisnost-makar i ovisnost o apsurdu- budući da mora umrijeti", napominje jedan teoretičar književnosti aludirajući da "književnost ne pomaže svojim čitaocima da postanu besmrtni, ali ona sama izmiče smrti".Neskriveno i ne slučajno, u dekoru jeseni i prirode koja zamire, Ševko Kadrić započinje ispovijest glavnog lika u najdoslovnijem smislu kroz mastilo ovovremenih redaka i sjenke onovremenih predaka, koncipirajući jednu posve modernu formu bez ikakvih uporišnih tačaka, možda donekle i nesvjestan njenih neiscrpnih mogućnosti da sa stajališta usamljenog čovjeka, bez doma, zavičaja i bližnjih na sebi svojstven način nekome preda poruku u obliku "bosanske knjige života", za koju su bosanski bogumili mnogo prije Kamija spoznali da otkriva "egzistenciju koja je lažna i vječna".

I već nakon nekoliko stranica čitaocu postaje jasno da će autor ostati dosljedan, prije svega u čvrstoj i poštenoj nakani da se kreće u tradicionalnoj emotivnoj sferi satkanoj od lirskih slika iz djetinjstva ispisujući prozu koju je po osjećajnosti i zanesenosti teško ne uporediti sa onim Ćatićevim stihovima iz pjesme "Domovini na rastanku":


Sretni dani mog djetinjstva

U tebi su provedeni.

Pa kam svaki, grana svaka svaka sad o njima priča meni

U tvom krilu, majke moje

Sveto pleme izumrije,

U tvom krilu zemni pepo

Mog se dragog djeda krije.


Niska kazivanja duboko je lična i sugestivna, to je minuciozno tkanje uspomena često prožeto pikturalnom ekspresivnošću autorovih likovnih preokupacija koje su u cjelini podređene narativnoj niti romana.Začudo, glavna odrednica romana toliko je simbolična i jednostavna da je i sam autor eksplicitno literarno ne iskorištava.Život prošli, odživljeni, u sjaju i raskoši mladosti i prvih drhtaja i uzbuđenja svijetom, taj život hitnut je surovom rukom sudbine poput plamene lopte u kristalne predjele Sjevera da bi potonuo i zaledio se u dubokoj i hladnoj vodi nekog jezera nad kojom je brod-kuća u kojoj gori vatra sadašnjosti i teku dani čije svjetlo ne nosi nadu, očekivanje, budućnost, budući da je sav smisao u tome da se rasvijetle potonuli dvori i sehare prošlog, izgubljenog i nestalog.

Sasvim spontano to tiho, na prvi pogled besciljno lutanje i traženje davnih proplamsaja mladosti i ljubavi u duši jednog "slikara i mislećeg usamljenika", u kasnijem toku kazivanja nagovijestiće temeljnu filozofsko-egzistencijalnu potku romana-ispovijesti koja će se predočiti kao i svi drugi aspekti kazivanja, dakle, otvoreno i neposredno, bez ičega što bi se željelo preobraziti u nešto zagonetno i transcendentalno.Radi se o onom što prožima svo ostalo književno stvaranje Ševke Kadrića i što lebdi kao vječna i sudbonosna kozmogonija nad duhovnim obzorom bogumilskih predaka.Ali, ovoga puta sve se odigrava pod stvarnim nebom ličnog života i patosa proživljenog kojeg na koncu ne čeka ništa drugo do reminiscencija i gorčina bogumilske spoznaje i pomirenja:


I walked but I never came,

I built but never finished,

I planted but never sef out,

I spoke but never said...


Ustvari, zgusnuto misaono bogumilsko zrnevlje, kao u nekom prastarom istočnjačkom kazivanju, samo po sebi predodređuje sudbinu svih koje dotiče, bolje reći, njemu je sve potčinjeno budući da mu je data apsolutna neupitnost i univerzalnost.Ta predanost postepeno se transformiše u izometriju svijeta i čovjekove sudbine: živjeti po nekom bogumilskom arhetipu koji se, ustvari, i ne može odabrati, jer se kao vrh piramide bitisanja sam po sebi završava u geometrijski izvjesnoj tački koju će očitovati zapis na kamenu ili nečije izgovorene riječi dok se prosipa pepeo tijela.

Analogija sa filozofskom Kamijevom interpretacijom Sizifa kao "apsurdnog junaka" je koliko neporeciva, toliko i izazovna kao zahvalna paralela vrijedna osvrta, poput opaske o bogumilima koji su valjda prvi upalili laternu protenstatizma u Evropi. Po Kamiju, Sizifov prezir bogova, njegova mržnja prema smrti i njegova strast prema životu donijeli su mu neizrecivu kaznu gdje se cijelo biće ulaže da ništa ne dovrši.

Osim tihog i neposrednog razgovora sa besćutnom sudbinom uvijek spremnom da nekoga zajaše, kao što piše na nekom stećku, autor se svjesno odrekao da na vješto izgrađenoj površini tekućeg života obrhvanog tugama, nesrećama, bolestima i sitnim radostima, iznad sleđenog klupka uspomena, postavi složeniji, drugačiji i provokativniji pristup razmatranju pitanja mišljenja i postojanja.

Zakratko, ovdje ću šire obrazložiti već iznešenu opasku o sretno i suptilno uhvaćenoj svakodnevnici koju žive ljudi iz okoline glavnog lika, profilisani sa pažnjom, razumijevanjem i ljubavlju sa sedam rana, ljudi po mnogo čemu sudbinskom slični njemu samom i kojima on ne može podariti vizije svoje potonule bosanske Atlantide, ali čije duše se natapaju nektarom bogumilske misaonosti i usuda koji se na da izbjeći.Upravo u ovome leži jedna od najvećih književnih vrijednosti samog djela, to neuhvatljivo promicanje dana, godišnjih doba, druženja sa ljudima koji nose svoje tuge i nade i koji, kao i sam kazivač, nisu više mladi da bi vjerovali u nemoguće.Učinjen je uspio pokušaj da se svjetovi dodirnu i suoče, da se preispitaju istine i vjere, mada sve sa izvjesnim ciljem da se pronađu već nađeni odgovori.

Na neveseloj životnoj liniji sporednog lika, Tureta, kroz njegovu bolest i smrt podignuta je samotna zastava neumoljivosti čovjekovog kraja, smirenja i pomirenja, i, sasvim dosljedno cijelom tonu kazivanja, na toj zastavi trepere sve boje bogumilskog horizonta nad kojim zalazi sunce, makar i sa mučnim sumnjama, ali svakako bez naglaska na vatreni gnjev i egzistencijalnu neizvjesnost iz Raja protjeranog čovjeka:



Jutrom ćeš govoriti: kamo da je veče!

A večerom ćeš govoriti: kamo da je jutro!

                                                  Peta knjiga Mojsijeva, XVIII, 66,67


U književnosti naših južnoslovenskih naroda poslije blistavih i poodavno ispisanih stranica Andrićevog "Ex ponta" malo koji pisac se usudio upustiti u avanturu tananog htijenja i bdijenja nad redovima od riječi koje treba da iznesu na površinu najdublja, najličnija, poetskom nemiru i dahu najsličnija osjećanja, uzbuđenja, nemire, drhtanje, slatka očekivanja i poletna stremljenja za mirisima, vjetrovima, radostima stvaranja i osvajanja ljepote cvijeta, prve ljubavi ili planininskih vrhunaca.Da se uistinu takvo lirsko tkanje predstavi kao tako običan ali jedinstven i neponovljiv trag o sebi i svom postojanju.

Neposrednost sa kojom je Ševko Kadrić istkao jednu životnu priču od uspomena i likovnih impresija koje čitalac ne može vidjeti, ali mu se predočavaju uspjelom i predanom nježnošću i strpljenjem, na mahove je prosto začudna, stihijska i rasipna da se doima kao neko razigrano i začarano mega platno slikara  koji svakom detalju pridodaje pored boje i dozu topline, čak i dah vremena koje promiče.

Kao i u samom životu onoga koji završavajući roman-ispovijest o sebi i svom tragu, na kraju, sve vidi i sagledava kao neumitnu grešku, lutanje i poraz koji se nisu mogli izbjeći, tako i sam književno-konceptualni hod i ishod kazivanja nosi neizbježni gen heretičke bogumilske prirodnosti i jednostavnosti.U osnovi zrelo promišljen roman ležerno je prepušten matici impresionističke žudnje za treperavom prošlošću, lišene bilo kakve metaforičnosti, dok je inatna usredsređenost na krug ličnog odveć jasno predstavljena kao usamljeni hod onoga koji je iskusio sve svoje gorčine i koji uočava kako njegovi drumovi odlaze ostavljajući mu ono što najbolje opisuju pjesnici:


Svakome po zvijezda da pred njome kleči

Svakome patnja dok još ima dana

Svakome svoj ponor da ga pticom liječi.

                                                                                                          B. Miljković


Ipak, sve to suvišno i nesintetizirano u opšti okvir, svi neizbježni zavijuci pravdanja i nepotrebnih objašnjenja, sklonost ka idealizaciji ljudskih odnosa, sve je to uzrok i posljedica jednog smjelog, ali i usamljenog pokušaja da se ispiše samosvojna proza natopljena rijetko viđenim ekstraktom osjećajnosti, koja dopušta kritičko cjepidlačenje, mada  lakmus njene umjetničke istine ponire u prostore čitaočeve duše koja prepoznaje i kroz ove redove počinje tražiti samu sebe.

Ako bih želio biti spokojan u ocjeni ovog djela u ovim trenucima kada ga toplo prepuštam čitalačkoj publici ko zna gdje u ovom nesigurnom i prolaznom svijetu, to je i dovoljno- i neka se taj moj biljeg usiječe u nježni plam i kam redova što ih ispisa onaj koji u poruci svojoj spasenje svoje potraži.


                                                                                                                      Senad  Duran

01.08.2012.

LAZAR DRLJAČA - Zaljubljen u sunce

SLIKA ŽIVOTA

 

Uz 40 godišnjicu odlaska u legendu, slikara i boema Lazara Drljače. Iz upravo objavljenog romana Ševke Kadrića, “Zaljubljen u sunce” .


roman o slikaru Lazaru Drljaci

 

KO zna čim ponukan, ali dugo je Lazar pripremao platno za sliku života, kako je nazvao prije nego je i crtu po platnu povukao. U notesu je imao malu sličicu tako izlizanu da joj je bilo teško porijeklo odrediti mogla je biti fotografija, isjačak iz novina, crtež. Niko nije znao ko je na onoj slici osim njega. Sličicu je nalijepio u ćošak platna, povukao na njoj dvije crte, dijeleći je uspravno i horizontalno a onda na isti način i platno podijelio. Vrtio je šaku u zglobu, odmicao se i primicao platnu, žmirkao na jedno oko, zagledao u onu sličicu kao da sebe u ogledalu vidi i prenosio je na platno.

- Nije htio da se susretne sa svijetom svog vremena i gleda ga kroz nametnuta učenja i zadata pravila. Odbijao je nositi okove neznanja koji su mu se rođenjem nudili. U sebi je razvijao suludu ideju da se oslobodi zakona zemljine teže, da svoje pristajanje na ponuđeni život, zamjeni nadživotnom pozicijom slobode i istine, stvarajući od njih svijet svog izobilja – šaptao je opipavajući mjesto na platnu u kom je gnijezdio portret nekoga u kom se prepoznavao, nekoga kroz čije je slikanje htio ostaviti sliku sebe i više od toga, htio je da slika i sama progovori da u njoj uhvati zvuk, vrisak i smjeh u isto vrijeme, sve ono što mu do tada u slikanju nije polazilo za rukom.

Prvo je u olovci crtež na platno prenosio danima a onda se to oteglo na mjesece pa i godine. Samo je on znao da se između njega i platna razvijao neobičan odnos dva sabesjednika. Onaj što se na platnu pomaljao postao mu je drug, neko koga je u kolibi i u Šantića vili na Borcima, dugo priželjkivao, ali i koga se plašio. Sit bi se sa ribama, pticama ili Zekanom ispričao, ali ovo bilo nešto drugo, pred sobom imao ravnog ili boljeg od sebe. Nekoga ko mu je protivuriječio, tjerao ga da mijenja svoje viđenje sebe i svijeta oko sebe, neko ko mu je postao ogledalo u kom je morao otrpiti pogled ili ga razbiti. Do tada sa intelektualnim svijetom komunicirao slikom, u nju umotavao misao, umjesto riječima govorio crtežom, bojama i kompozicijom, igrao se svjetlom i sjenama, sad sa platna izranjao jedan drugi on, neko tvrdoglav kao on ili tvrdoglaviji, neko ko je za svoju slobodu bio spreman dati najviše što ima, život.

Onom što se rađao na platnu, prepričavao je dobijene i izgubljene igre tavle, čudan zanos suigrača i sebe zajapurenog nad pločom i kockicama u želji da pobjedi. Čudilo ga da je strast da pobjeđuje sebe, na trenutak zaboravio, htio pobjediti druge. Govorio mu koju je ribu ulovio a koju je u vodu vratio, pitao ga je li ga boljelo kad nije mogao da nađe načina i riječi da ljude u istinu i ljubav ubjedi, je li ga bilo strah da ga na lomači ne spale kao milone prije njega, zbog istog grijeha, zaljubljenosti u istinu...

Kad je bio ljut i tužan, platno bi okretao zidu ili ga drugim platnom prekrivao. Nije to zbog tebe, ne želim da me vidiš u takvom stanju, ljutnja mi nije bolja strana, tjera me na postupke kojih se kasnje stidim. Ni tugu ne želim sa tobom dijeliti, nosim se sa njom dok je u sebi ne spržim ili je negdje u rijeku ili na planini ne istresem, objašnjavao slici pogledom podižući ramena prema glavi kao da oprost traži.

- Dobro si im istinu u lice tresnuo i zato ti nisu mogli vijekovima oprostiti. Razbio si ljudsku uobrazilju, da smo mi centar svijeta, da se sve oko nas okreće pa i Sunce. Tu ti skidam kapu, ili tačnije slamnati šešir i u to ime živio – nastavio razgovor sa odom zahvalnosti, vrteći olovkom onome u predjelu usana naglašvajući mu snagu a sebi prislonjao čašicu, isto usnama.


                 Uskoro Šantića vila dobila nove stanare Andriju i Zoru Anđelić sa dvoje male djece. Andrija bio šumar a Zora radila kao kuharica u hotelu na Boračkom jezeru. Dugo se na njih navikavao, ali Zorino ime i djeca mu se pod kožu podvukli, počeo se sve više osjećati porodičnim. Kad bi ga zvali da im dođe, nije išao, pozive nije volio, samo bi im se na vrata pomolio i sjeo na malu stolicu kraj prozora. Odbijao je kafu, hranu, sve osim užitka koji mu je porodica pružala. Jedan dan se na vratima pomolio sa slikarskim priborom, namjestio Zoru da joj svjetlo sa prozora pada na lice, djecu postavio oko nje i počeo da ih slika.

                 Onome gore u svojoj sobi prepričavao kako ga je jedna Zora iznova raznježila, djeca joj se o vrat okačila k`o niska bisera, šaptao mu očima u kojima je radost na suzu kretala.

- Je li ti žao što nisi osjetio draž porodice, to kako je biti otac, djeda? – pitao onoga otimajući se žali što ga je načinjala.

Sliku završio za nekoliko dana i dao joj ime «Majka sa djecom», ostavio je porodici Anđelić da se slici raduju bar onoliko koliko se on radovao majci dok je sa djecom slikao.

                 Prošlo i nekoliko godina, onoga na platnu nije završavao, niti je onaj glasa sa slike još puštao. I jednu noć ga probudio. Čuo glas iz ugla u kom je štafelaj bio i onaj na štafelaju:

- Zašto baš sunce? – dopirao mu do uha promukao glas. Riječi bile izgovorene na starom italijanskom jeziku, po jeziku znao da nije Andrija, upalio lampu i prišao slici.

- Čuj zašto Sunce, zašto Sunce – ponavljao zagledajući se u onoga na platnu pa nastavio – to ja tebe treba da pitam, zar nam Sunce nije zajedničko. Meni kao slikaru odvraća pažnju sa intelektualnih pojava na čulne. Sunce mi opija razum toliko da mi duša zaboravi gdje sam, sa kim i sve pretvara u oblik i boju, a šta je sa tobom?

- Ja Suncem nisam opsjednut, posmatrao sam odnos planeta i shvatio da smo u zabludi. Sunce se ne okrece oko Zemlje već Zemlja oko Sunca što nije sve, i Zemlja se okrene oko same sebe jedanput dnevno, i to je tako, sviđalo se to nekome ili ne – govorio onaj kao da prkosi i njemu. Lazar ga gledao, gubeći volju da se svađa, ali čuo lupanje na vratima. Andrija čuo glasove u slikarevoj sobi pa došao da ga obiđe, da pita treba li mu pomoć.

- Jesi li me zvao? – pitao ga sa vrata.

- Nisam.

- Sa kim si pričao?

- I da ti kažem nebi vjerovao – rekao mu slikar zagledan u onoga nedovršenog na platnu.

- Ko ti je to? – pitao Andrija u čudu gledajući crtež na platnu sa nekoliko obojenih ploha.

- Nikola Kopernik – izgovorio slikar žaleći se na umor i bol u prsima. Andriji nije bilo do mrtva Kopernika, posvetio se živome slikaru. Skuhao mu čaj i pojačao ga sa čašom rakije. Sutra dan je u Konjic javio da je stari slikar izmršavio, da ga steže u prsima i da se po noći gubi.

- Kako gubi? – pitali iz Konjica.

- Fino, ustane i priča sa svojim nedovršenim slikama – objašnjavao im Andrija, tražeći da slikara smjeste u bolnicu. Odozdo poslali bolničko auto i dvojicu bolničara, Lazar ih vratio.

- Vi Andriji vjerujete više nego meni? – vikao ljut odbijajući bolničku pomoć. Prošlo nekoliko dana nije Anđelićima u sobu ulazio. Oni mislili da se naljutio zbog bolničkog auta. Andrija napravi čaj i ode da ga posjeti kad Lazar stvarno ležao nepokretan, ni vode nije mogao da dohvati danima. Andrija ponovo zvao Konjic i tražio da hitno dođu. Oni što ih je otjerao se bunili.

- Nećemo ga ni pitati – vikao Anrija moleći da na Borke pošalju kola hitne pomoći, odmah. Kiša udarila kad su ga u auto ponijeli.

                 - To planina za mnom plače – šaptao Lazar umoran.

15 jula te 1970. godine ponovo ga vratili na Borke ali zauvjek. Planina plakala kad su stavljali vijenac planinskog cvijeća na humku gdje je ostao da vječno snatri, čekajući i kamen koji će prkositi vremenu radujući se svakom novom izlasku sunca.