Luter i Orlovic

Dobrodošli na moj blog, na njemu ću pokušati naglas promišljati o inspirativnim temama i likovima iz kulture.

30.09.2012.

Bh. dijaspora: Ima i mladih koji bi željeli da se vrate

 

Svakim danom sve je više mladih ljudi koji napuštaju BiH. Razlozi su nemogućnost zaposlenja, ali i stalno guranje pod tepih kreativnih ideja visokoobrazovanih kadrova. Umjesto da sjede kući, radije su se odlučili napustiti BiH. Mnogi od njih danas su uspješni ljudi, biznis menadžeri - ali negdje drugo, daleko od BiH. Njih vuče nostalgija u matičnu zemlju, a s druge strane ovdašnja omladina masovno traži azil želeći otići što dalje.

Vernesa Rejhan u Švedsku je otišla još 1993. godine. Od tada živi u Štokholmu. Imala je najbolje uvjete školovanja, a odmah nakon završenog studija i posao. Za naš program ispričala je da su mladi Bosanci i Hercegovci po svojoj kreativnosti i sposobnosti u Švedskoj daleko dogurali.

Vernesa ovih dana boravi u Tuzli. Želi pomoći ovdašnjim mladim ljudima da odu u Švedsku, ponesu kapital znanja, ostanu nekoliko mjeseci i onda stečeno iskustvo prenesu u BiH:

„Bh. dijaspora je jako zapažena i mi jako dobro kotiramo. Onaj ko ima ambicija i ko želi da se obrazuje, postoji ekonomska poptora. Ekonomija nikad nije problem za onoga ko želi da ide dalje. Ja radim kao biznis menadžer pri Štokholm komuni, imam jako dobar posao – moja ambicioznost se prepoznala.“

Za razliku od BiH, mladima u Švedskoj potrebni su jedino znanje, ideje i kreativnost. Za takve ljude visok uspjeh je zagarantiran, priča nam iz vlastitog iskustva Armin Hadžić:

„Sam društveni sistem u smislu mogućnosti školovanja, i da većina stvari ne košta ništa, ustvari omogućava ljudima da mogu raditi ono što žele, ulagati u onu vrstu obrazovanja za posao kojim se žele baviti. I to je nabitnije - ono čime čovjek želi da se bavi, može da se bavi.“

Za ideje i kreativnost ovdje mlade nitko ne pita, za ocjene u indeksu također. Jedina važna činjenica za njih je danas tko im je otac, stric ili kojoj političkoj stranci pripadaju. 

„Žao mi je što nisam onog momenta kad sam završila fakultet, na stranu i diplomu i sve i otišla. Mogla sam, a nisam htjela da odem odavdje. Sad mi je žao. Sad sebe krivim. A sad, prva varijanta mi je da tražim i da idem. U braku sam osam godina - a čekaš sve posao na neodređeno da planiraš porodicu, da rađaš djecu. Ali to je nemoguće. Primaju nas četiri mjeseca probnog rada, od ta četiri mjeseca probnog nerada ne znam ni da li može se otići na bolovanje, da li će se neko usuditi otići na bolovanje. Stvarno su nas doveli na dno“, kaže Tuzlanka Aida Jusić.  

Podrške niotkuda

Tuzlanka Ivana Antić već deset godina radi sa mladima u nevladinom sektoru. Kaže, ideja i pameti na sve strane, podrške niotkuda:

„Radim u nevladinom sektoru već 10 godina. Ima dosta ideja za razne projekte. Što se tiče kako prolaze te ideje i ti projekti, nisam imala baš pozitivna iskustva. Činjenica da mi imamo toliko mladih intelektualaca, koji bi mogli doprinijeti razvitku zemlje, a koji odlaze odavdje, idu negdje drugo, prihvataju poslove koji su nižeg ranga u odnosu na njihovo školovanje, dosta je poražavajuća.“

No, mladi koji su otišli davno u Švedsku željeli bi se vratiti u BiH, kaže nam Emina Krzović, šefica Odjeljenja za dobrovoljni povratak gradske uprave grada Štokholma.

„Imamo veliki broj klijenata u Švedskoj, Bosanaca i Hercegovaca koji žele da se vrate u svoju zemlju, onih koji hoće ne samo da se vrate nego i da doprinesu svojim znanjem, investicijama i novcem. Mislim da su to najsigurnije investicije za BiH“, navodi Emina Krzović.

Na pitanje šta ih spriječava da se vrate, Emina Krzović odgovara:

"Otprilike slične stvari koje spriječavaju i vama ovdje da pokrenete i ostvarite jedan vrlo dobar i lijep život. Dijaspora se često osjeća zaobiđena u mnogim stvarima - iako njihovo srce i njihovo opredjeljenje je definitivno orijentisano prema BiH.“

S obzirom da ovaj podatak da se mnogi žele vratiti i ovdje investirati zvuči dosta optimistično, pokucali smo i na vrata načelniku Tuzle Jasminu Imamoviću i pitali ga zašto se ne ruše proceduralne barijere.

„Samo je potrebno da se povežemo, da dogovorimo sinergiju i sa švedskom vladom, a da se ovdje sretnu ti mladi ljudi da naprave svoju sinergiju, da imamo jednu mrežu“, kaže Imamović.

Zašto se mladi odlučuju na inozemstvo, i to ono prekooceansko, dovoljno govori činjenica da jedan kanadski grad, Calgari, veličine Tuzlanskog kantona, u ovom trenutku ima 46.000 oglasa za posao. U BiH toliko oglasa nije bilo ni posljednjih pet godina.

Sva prava zadržana. Radio Free Europe / Radio Liberty


Sva prava zadržana. Radio Free Europe / Radio Liberty

29.09.2012.

BOJ NA NOKŠIĆU

Subota posvećena piscima

Bajram Redžepagić je veliki pisac na čijim sam djelima i ja pero brusio, hvala mu.

Autor: Dr. Bajram Redžepagić
 
Uskoro se očekuje da će Izdavačka kuća „Connectum“ odštampati roman „Pustinjak“ autora dr. Bajrama Redžepagića. S obzirom da se ovaj roman smatra jednim od najznačajnih djela koji opisuje događaje u plavsko-gusinjskom kraju nakon Berlinskog kongresa (1878), uz dozvolu izdavačke kuće i autora Bošnjaci.Net će u nastavcima objavljivati najzančajnije djelove romana.
Bajram Redžepagić rođen je 1939. godine u Plavu, Sandžak. Studirao je na Filozofskom i Medicinskom fakultetu u Skoplju, te diplomirao 1970. godine na Medicinskom fakultetu u Skoplju.
Napisao je tridesetak priča koje su objavljivane u raznim književnim časopisima i listovima.
Do sada je objavio romane "Bujice", "Brod", "Pustinjak" i "Pobunjenik" i trilogiju "Hod sudbine".
Urednik Bošnjaci.Net imao je priliku da proteklog ljeta na obali Plavskog jezera ugosti dr. Redžepagića. Nakon toga su skupa obišli Nokšiće nadomak Plava gdje se nekada odvio čuveni Boj na Nokšiću (Dec. 1879).


Dr. Bajram REDŽEPAGIĆ: Bijeli se prohladno snježno jutro; laju psi muklo, čudno riču krave i ržu konji, nad kasabom prođe jato crnih vrata i nestade. Jezero se stislo od zime, kao da sniva, a planinski vrhovi odliježu silnom jekom, kao da se zlo dešava ... Plavljani klanjaju sabah. Stražu na granici drže Hoćani.
Odjednom, tiho jutro uznemiri pucanj, odmah za njim puška dvaput opali. Nesta tišina. Plavljani prekinuše sabah, iskočiše iz džamije, latiše se oružja i uzjahaše konje. Ali-beg i Husein-beg su narod pripremili, svi su pristali na otpor ...
Uzeh Emirov dnevnik i počeh da čitam ... A vi, slijedite me ...
Danas je četvrti decembar 1879. godine. Prohladno je jutro i već su se zabijeljeli vrhovi Prokletija, Visitora, Metaha, Čakora. U Plavu i Gusinju se još nalazi stotinjak dobrovoljaca iz đakovačke i pećke nahije, što ih Ali-beg skupio radi odbrane kasabe; saznali smo da su Hoćani noćas na granici, drže stražu.
Crnogorski vojvoda Marko Miljanov sa silnom vojskom čekao je dvije nedjelje u Andrijevici da Muktar-paša, sultanov izaslanik – preda Plav i Gusinje Crnoj Gori. A Muktar-paši zaprijetio je Kadunić, skinuće mu glavu kao Madžar-paši, pa ni on ne kreće. Vojvoda crnogorski odluči da krene u pohod na Plav i Gusinje. Ali-beg predosjeti da je pohod u toku i naredi da se na brzinu izgrade čvrsta uporišta kod Gusinja, a za Plav reče ne treba, vôde ga čuvaju ...
Sinoć ugledah čudo golemo: tri zelena šehita na vranim konjima preletješe naš kraj. Pitam ih: Kud ćete božji ljudi – U boj na Nokšiće – odgovoriše s tugom ...
Ružna slika me uznemiri, pomislih da snivam, a budan sam. Potrčah do Ramiz-bega, pitam ga u vezi šehita, i on ih je vidio.
Bijeli se prohladno snježno jutro; laju psi muklo, čudno riču krave i ržu konji, nad kasabom prođe jato crnih vrata i nestade. Jezero se stislo od zime, kao da sniva, a planinski vrhovi odliježu silnom jekom, kao da se zlo dešava ... Plavljani klanjaju sabah. Stražu na granici drže Hoćani.
Odjednom, tiho jutro uznemiri pucanj, odmah za njim puška dvaput opali. Nesta tišina. Plavljani prekinuše sabah, iskočiše iz džamije, latiše se oružja i uzjahaše konje. Ali-beg i Husein-beg su narod pripremili, svi su pristali na otpor ...
- Hoti su opalili, Mark-Miljan je napao na Nokšiće! – viknu Mula Jaho, a Jakup Fero dodade: „Naprijed, braćo Pljevljani ...!“
Kako se saznalo, kao što već rekoh, poslije uzaludnog iščekivanja, crnogorski vojvoda Marko-Miljanov je sakupio oko pet odreda silne vojske i najavio ovako pohod: ... Crnogorci, ljudine moje! Sada ili nikada! Napašćemo Turke u cik zore, preko Nokšića, a ne preko Gusinja. Biće malo puškaranja. Ručaćemo u Plavu, a večerati u Gusinju!“
Poslije prvog puškaranja na granici kada Hoćani opališe, silna vojska Marka-Miljanova zastade. Nekako istvoremeno, jedna starica iz Nokšića trčući stiže u Plav i javi za boj.
Plavljani su već čuli pušku, kad starica saopšti kratku vijest, da je vojvoda Marko Miljanov napao.
Starica se zadihala i izdahnula.

 

Na obali Lima: Dr. Redžepagić pokazuje gdje se odvila ključna Bitka na Nokšiću

Sokaci su već podrhtavali od konjske trke i pucnjave, dimilo se, sav muški rod i kasaba već bijaše na putu za Nokšiće, dok su žene užurbano preko pendžera izbacivale vreće, krompir, hljebove, odjeću i tovarile na konje.
Krenuli smo u trk i bez reda, ali nam je pred očima maglilo i podrhtavalo, polja su se talasala u odsjaju sablje, jutro je bilo snježno, ptice su pobožno nestale s neba, poljem se dizala crvenkasta magla, u čijoj širini su prskale varnice od udara konjskih kopita.
Sjaj što zapazih davno još, dolaskom u ovu kasabu, potamni ovim jutrom, čudne sjenke mi dolaze na oči, miriše na krv i smrt, na pseće klanje, na odbranu, ali i na bratoubilački boj ... Prvaci kasabe su sav muški rod nagovorili, mlado i staro je ustalo, kažu radi spasa kasabe. Boj se bije na Nokšiću, a glavnokomandujući s obje strane dovedoše silnu vojsku, brojna mladež da izgine, iščiliće kao tek zaostavljena bašča kad je pogaziš ili rano pokosiš ...
Koliko će ljudi, o Bože, jutros izgubiti glavu? A radi čega? Zar nije bilo bolje da se dogovore prvaci, da su poslušali Tahir-bega Kadunića i da su mirno predali kasabu Crnoj Gori, bez boja. Čemu napad Crnogoraca i bratoubilački rat! Ovdje nema turskih vojnika, biju se naši ljudi, a opet ćemo biti gruda ovih brda. Zar nije mogao knjaz Nikola još koji mjesec ili godinu da počeka, mirno bi se predali, jer smo gruda Crne Gore, kako govori Tahir Kadunić. Ali ga nisu pitali i jutros je sva kasaba na nogama ... Već je ta lijepa rijeka Lim od krvi crvena. Hoću da vidim zelenu i čistu vodu. Kažu, trk u boj, da se brani kasaba! A zar je odbrana čista, ako ubiješ svoje. O, Bože, zašto knjaz Nikola posla vojsku. Zašto zače boj Marko Miljanov? Kasaba se mora braniti!
Zar onaj jadni i nepoznati mladić što osta na proškama ne imađoše lijep prsten što mu darivala zaručnica, da je domu vodi! Je l' on kriv? Ko je kriv u ovo krvavo jutro? O, Bože! Krivih je puno, pravih manje no prsta što je na mojoj šaci; mogli su da čekaju, da boja ne bude ...
U gomili ljudi što su se bili na Nokšiću, prepoznah vojvodu Marka Miljanova, pokazuje rukom i viče na vojnike kuda da probiju, gotovo su zauzeli Nokšića, ali su stigli brojni ljudi iz Plava i privremeno zaustavili uspješan nalet; već sam prepoznao ljude iz Plava: Jakup-Fera, Bilal-agu, Šehovića, Mula-Jaha, Sulejmana Jesavića, Mehmed-bega, Mali-bega, Mustaj-bega i druge. Vojska Marka Miljanova je vješto zaobručila Nikšić i gotovo ga zauzela, a njena rezerva, što je vodio Todor vasojevićki tek se nazirala od Ivan polja. Kula na Nokšiću gotovo bijaše zauzeta, ali iziđe jedna starica i viknu:
„Zi si Jakup Fero, a? ... Ti mi neki junak? Šta hôj u kuli, da pobjegneš ...! mrčo, sram te bilo?! Ugljeni da vidiš koljke sam ja glavâ skinula“. I ženi pokaza ... A čim je izišao iz kule, Jakup-Fero gotovo za trenutak nestade ... Docnije mu je nađeno mrtvo tijelo, prislonjeno o proške, bez glave, jer su se sječene glave odnosile ...

Sve sam to vidio, o Bože ... skamenio sam se nad čudnim riječima te žene, hirovite zle. Obrnuh glavu i potrčah vičući da ljudi prestanu! Govorio sam da je taj boj propast svijeta! Da nema računa ni jedna, ni druga strana, da je Lim već krvav, da će uništiti i zeleno jezero od zih pobuda ... Niko me nije slušao, niko nije zastajao, svi su bojevali, trčali, skidali glave jedni drugima, dok su ostali samo teško ranjeni da jaukom ukažu na sebe ... Ali njima nije niko, sem mene prilazio. Zamućeni Lim je donosio leševe kao granje, a docnije i ratnike koji odstupaju natrag, uvjereni da je taj boj čudan, da stižu pojačanja kasabi, i da je jedini izlaz u povlačenju niz krvavu vodu; granje ...
Skamenio sam se ...
Pjenušava tama mi zakrili oči, vrela krv šumi kao da se isparicom diže, o Bože, da sam ptica, pa da letim visoko, da kriknem silno, nek pukne planina od bola; nek zaplače krvavo rijeka Lim i nek se nebo nadvoje prelomi u ovom čudnom boju, nek posijem suludi strah, nek nemir rastjera ponos i prkos, nek se svi razbježe, nek se ispari bešumni miris krvi što isprži zelenu poljanu. Nek padnem i nek presvisnem od bola ... Što misli knjaz Nikola? Na sablju i kuburu da zarobi svijet i kasabu. Ovaj boj je odbrana, ali čudna i teška.
Zašto ne zaustavimo suludo umiranje? O, Bože, jedini, ovo je pakao! I Bog je obnevidio, omahnuo ... Ne vjerujem mu više, nestao je, postao grešnik, kao svi ljudi ...
Ko prvi usni ružan san, da zagospodari? Ko izmisli među, a nakon nje zasuka rukave i počini zločin?! Ako sam to ja, o Bože, usmrti me. Rat je ništavilo, jer u ratu sultani ne ginu, već neznani momci.
Okrenuo sam se; starice na kuli nije bilo; Marka Miljanova vojska je već gotovo zauzela Nokšiće i moglo se očekivati da će njihovo pojačanje, od pet stotina Vasojevićana, tek nastupiti Ivan poljem i da će Plav pasti. Mehmed-beg pozva najbržeg momka Murata i naredi mu da što prije krene za Mokru, a drugog mladića posla u Rugovo da nađu Čelj Šabana, koji bi sa odredom Rugovaca napao s planine Čakora vojsku Marka-Miljanova i spriječio pohod ka Plavu.
Dimilo se, pala je gusta magla, preko dvije hiljade ljudi prsa u prsa se bilo, mutna voda Lima je nosila isprva leševe, kasnije teško ranjene, a oni što osjetiše vruće jutro obrnuše konje i zagaziše u vodu; odstupanje je jedini spas ... vikao sam da prekinu, a neko je odgovorio da je boj neizbježan. Niko me ne sluša, ne dira, ne zarezuje ni za suhu šljivu! Ko sam? Šta hoću? usamljeni paćenik?!
Odbrana kasabe je čast, a ne sramota, kao da čujem drugi glas, čini mi se Bilal-agin. Okrenuh se, obnevidjeh, sve podrhtava, samo duge sjenke kao tamna šuma pokrivaju mi oči, gluh da čujem zapomaganje ranjenih, pružam ruku u ime Božije koji je jutros nestao, ogriješio se, iščilio ili je on sam ovu nesreću zakuvao, pa se s vrha planine ismijava ... Udaram dlanovima uvjeren da nas je i Bog izdao! Ili ga nema, vode ga progutale! Ili je sve gluho i nijemo u ovom paklenom jutru ... Pružam ruku da se vojske pomire, da obustave boj, ali me niko ne sluša ... Otvorih oči i ugledah kako silna vojska Marka Miljanova i Todora gazi sigurno Ivan poljem i Nokšićem u pohodu za Plav.

Neočekivano, već popodne na vrh planine Čakora pojavi se čudan pramen magle, za trenutak rasprši se u sitne grudice, naziru se kao bjeluci, i činilo se, kao da po nebu lete duše ... Dunuo je vjetar, planina je ječala uzvicima, visoko zlatasto zasja paprat, ali se brojna vojska Rugovaca osula kao bjeluci, i u trk silazila.
Saznalo se da su Rugovci presjekli glavninu snaga crnogorske vojske, pa glavnokomandujući Marko Miljanov saopšti najbližim saradnicima: - Opkoljeni smo, Rugovci nas neočekivano presjekoše, spržiše čorbu ... Moramo natrag ... Lim nam je jedini spas, hvatajte se u redove, da nas voda ne ponese ...
Međutim, Todor se odredom presiječe Rugovce i omogući Marku Miljanoviću da odstupa.
Već popodne je Marka Miljanova vojska masovno, držeći se za ruke ili pojedinačno skakala u nabujali Lim, odstupajući iz paklena boja.
Uzvikivao sam na kasablije, zaustavljao juriš, videći dugu, tamnu kolonu crnogorskih ratnika kako potanja u duboke vode Lima. O, ljudi Božji, ne gurajte ljude u vodu, podaviše se! vikao sam, ali me Bilal-aga Šehović stišće za grlo i odbaci; trenutak docnije vidio sam ga kako ubada sabljom jednog vojnika, a on mu zubima skide uho ... Ne ubijaj čêka, opet viknuh na Bilal-agu i zamahnuh sabljom, on uperi sabljom na mene, neko me odbaci i zakači ... Osjetih jaku bol i za trenutak se onesvijestih. A kad dođoh sebi, Lim je već bio krvav; već sam vidio kako pjenušava voda zanosi vojnike Marka-Miljanova, kao granje, dok su samo neki jedva isplivavali.
Voda je odavno mirisala na krv i smrt ...
Ali-beg je iz Gusinja tek popodne krenuo, ali je boj već bio pri kraju.
Vojvoda Todor je unekoliko zaštitio prelaz preostale vojske Marka-Miljanova preko Lima, ali ih je dosta u vodama Lima nestalo. Nedjeljama docnije nalažena su mrtva tijela što ih je nabujala voda odnosila, čak do Berana ... Gubitaka je mnogo bilo i gotovo podjednako. A Plavljani, vrčući se s Rugovcima u kasabu, izvedoše pjesmu:
!...Lim se muti, Mark-Miljan se ljuti,
što mu voda nosi, mrtve Crnogorce ...

Kad sam došao sebi, saznao sam grku istinu: u boju je stradalo dosta ljudi, gotovo podjednako s obje strane, blizu dvije hiljade ... Oko 770 posječenih glava kasablije uvečer poniješe Ali-begu u Gusinje. Vikao sam na ljude, opominjao ih, nek sahrane glave, ubiće ih nerazuman ponos, ali su oni ponijeli glave i natakali ih na kolje u Gusinju, a prvaci su se potrudili da vascijelu noć u nedjelju dana svetkuju taj čudni boj u kome ja ne vidjeh pobjednika, sem tamno oranje, krvavu vodu i dah smrti od podavljenih.

Sjutradan, kao za osvetu, neznani pjesnik izvede jednu grku pjesmu na račun Ali-bega, što bijaše okasnio na boj ...
Znade lj' paša (beže) crn ti obraz bio,
bar ti si se ovamo rodio,
Knjaz Nikola sad te pridobio,
Nama nije čudo na sultana,
što je poč'o zemlju izdavati,
a nas poblje, ka brave davati.
Mi misljimo da nas zaštitite,
vi hoćete da nas porobite ...
Šta da reknem za odbranu kasabe i boj bratoubilački, a narod kaže da kasaba bijaše napadnuta. Hoće li umuknuti pjesma slavljenika. Hoće li moju dušu ugrijati vedirana ... Zašto su nas napali?
Opet me nešto zanosi, ledi se dah, srce skuplja, čili, nestaje ... Da mi je – da ništa ne vidim i ne čujem u ovoj suludoj noći.

Bacih dnevnik na sećiju, ali me sin mrko pogleda, ukoči oči i okrenu glavu, mislio sam da je već izdahnuo ili sam ga osudom boja – zaprepastio. Trgnuh se i bacih ga na postelju. Nek umre, umrijet se mora, pomislih.
I mislim o čudnom boju za koji mi rekoše da bijaše samoodbrana; o Bože, zar nije i jedno i drugo, odbrana i bratoubilački boj; mogu li biti miran kad preko hiljadu i po glava nestade, a krvavi Lim ponese još toliko. Zar nismo mogli izbjeći taj pakao. Zar mi knjaz Nikola nije obećao da će počekati. Zar mi Ali-beg nije također obećao da neće dizati ruku.
Sve je drukčije, nebo gori, gôra ječi, planinena pukle od bola, ranjeni umriješe bez vode, voda ponese zdrave i ranjene, a jato crnih tica kruži nad poljem, urlik se čuje do nebesa, psi se skupljaju i nose kosti, širi se dah smrti, požurujem obje strane da skupljaju leševe, nek ih sahrane, nek ih divljina i psi ne raskubljuju.
O, Bože, svi su krivci: i Berlin, i knjaz Nikola, i Ali-beg i Husein-beg, i vojvoda Marko Miljanov ... I moj sin je krivac, bio je u boju, ogriješio dušu, svejedno što je zapisivao ... Noćas mu presuđujem, umrijeće od moje ruke! Učinio je svoje, okrvavio ruke i dušu, ne vjerujem da su mu dlanovi čisti! Gledam ga, sledio dah i kao da mi govori: zar ne shvataš, bili smo napadnuti na Nokšiću; bila je to odbrana, a svoj narod se mora braniti ... Zar se prvaci nisu mogli dogovoriti?!
Odbrana! A kakva?! ... Zar to ne bješe i odbrana, ali i bratoubilački boj, govorio sam mu, ukočenim očima, drhtao je umišljen da će umrijeti osuđen od mene i osjećao je da ga nisam shvatio, jer dnevnik drukčije kazuje ... A ja sam sve vidio drukčije, obrnuto ... To ne bješe ni boj, ni samoodbrana, već samouništenje ... Što je Marko Miljanov napadao svoj narod?! ...
Opet vučem sina Emira; ako ga ubijem, hoću li se smiriti, hoću li prekinuti šenlučenje momka po čaršijskim sokacima, hoće li umući pjesma slave pobjede u odbrani kasabe i u bratoubilačkom boju?! Hoću li dušu, tamnicu od oranja, ugrijati ...
Vrnuo sam se uznemiren, iščavjelih očiju, obnevidio i gluh za život koji je iznova imao svoj tok; kao da sam okrivljeni, i polja su mi pod stopama uzmicala, vrbe se povijahu u stranu, kasablije obrćahu glave, bio sam tuđinac, znan kraju, a nosim brižnu misao za spas i tamnu dušu, svi bježe, umišljeni da ja čujem zlo ... Sve je teklo drugdje, tokom neuobičajenim, i sunce pomjerilo stranom vječnih ledina, vode crveno zasjaše, kasaba isplete priču, ne mogu da je čujem, miriše šum i meka zemlja isparicom krvavom, kopnim ka snijeg u vrelo podne i guram dlanovima tu sliku ... A htio bih da ta krvava slika u oku zaigra kao san, nestane kao leptir i da se ukaže modro nebo i zelena voda.
Kao da me neko udaljuje od svega, gluh za šum krvi, sleđena daha tonem u sivilo nebesko, zlo prihvatam kao ružan san, a boj – kao čudnu igru ...
Gubio sam se i budio na mahove, osluškujući snažan krik i let ptice što je prelijetajući tamnu vodu bježala od zadaha smrti u daleka polja, gdje pôju zrikavci. Povremeno je dopirala slika tamne vode, a na njenim trbusima sjaju razrogačene oči, kao da čekaju nečiju ruku da ih sklopi; i trava obližnja bijaše usahla od bola ili krvi; i nebo će planuti u ovom paklu.
Što šutiš? Govorio je neko, a nema ga. Muke tvoje, i naše su. Šutnjom, stopu po stopu uzmičeš od mrtvih, a oni odoše u vječnost. Jedino ti, Tahir-beže dođe do nas. Svi drugi napustiše ratište poslije pobjede, a druga vojska, Marka Miljanova, u bjekstvu nestade; obje vojske ostaviše mnoge ranjene da se dave. Zar si samo ti Tahir-beže, tu, ili si zgriješio, počinio zločin, pa hoćeš da te mrtvi iskupe.
Zadrhtao sam, čuo sam nečiji glas, sem zapaljenog neba – ništa ne vidim, gluh za šum, a sad razabiram riječi ... Ili me pamet vara, mrdnuo sam, čuo sam izazov nečiji. Ili je to glas sina Emira.
O, sine Emire, ustani, ako si živ! Razgrni tamu, povrni mi razum, izvedi me na svjetlo dana! Zagrmjelo je; čuo sam Emirov glas:
- Počino si zločin Tahir-beže!
- Kakav? – pitam ga.
- Doveo si umobolnike u kasabu, u času kad Mark Miljan napade.
Povikao sam na starca Frca što se uz pjesmu ponosi posječenim glavama, htjedoh da ga ubijem, ali me njegovi sinovi izguraše.
Produžio sam, ljudi su obezglavljeno proslavljali pobjedu, bilo mi je teško u duši, studen me stiskala, bol uznemiravala ... Tuđinac sam, ništa ne razumijem, ne vidim, sanjar sam koga treba uništiti prije zore, da im djecu i mladež ne zaludim i okrenem ... Jurili su me stotinjak ljudi, cijela kasaba, država ... Naložili vatru do neba, gori šuma, nebesa se rumene, hoće da me spale.
Mjesečina se razlijevala u duge sjenke, okrupnjavahu pričama i grijehovima, zatvarajući uši, skriven bôrom, gotovo sam se podsmijavao, ali sam udarao dlanovima da probudim djecu i one kod kojih duša još nije grijehom plasnula, uvjeren, sve je drukčije: sâm sam, klonem od bola, duša je mračnija od zaorane zemlje ... Više se ni plač dječji ne čuje.
Pojurio sam ka krvavome Limu; mjesečina je bijeljela svaki kamen, duge vrbove sjenke su se ljuljale kao ljudske prilike, konj se spoticao, sunovraćao, njušio, rzao podižući glavu i tvrdo kopao kopitom, nailazeći na mrtva tijela obrćao glavu, polusneno stigosmo na rijeku; na mjesečini ta voda bijaše tamnija od oranja, zanjedrilo se vascijelo polje vodom, s brda na brdo, a gore, jezero se stislo od bola, jedva se nazire kao baruština. Odjednom, jezero puče, izli modru vodu što proteče s brda na brdo, noseći mrtva tijela, kao granje ... Konj se spotaknu i pade. Spustih se i zagledah, srce se stislo, ne shvatam, jedino oko u nečijoj glavi krvavo gleda me, tijelo bez utrobe; njiše se sjenka pred mojim očima i kao da vidim hiljadu očiju kako bulje u me, a posječene ruke se svezale, hvataju me i vuku ... Drhtim, bježim, spotičem se, od brojnih ruku, jurim tamno-pjenušavim Limom, što nosi stotine leševa, ali ih zasječena vrba zaustavlja.
Nedjelju docnije komisija otpoče rad na skupljanju leševa na Nokšiću, broj izginulih i podavljenih prevazilazi njihova predviđanja; mjesecima docnije nabujala voda izbacivaše na obale usmrdjele leševe, čak tako nisko, sve do Berana.
Ali-beg u dva navrata ratište nadgledao, gotovo mirno asanaciju bojišta vrši, kao da se ništa nije desilo, bijaše zadovoljan, iako u boju nije učestvovao, kasno počuo, a kad stigao sa svojim odredom, boj bijaše završen. Ali je hitno poručio sultanu Hamidu, da je uspio lično da nanese težak poraz crnogorskoj vojsci. I sultan Hamid, kako se doznalo, danima nije mogao smiriti oduševljenje od te pobjede, kao čovjek koji u nizu poraza doživljuje mali uspjeh, ali mu zato pridaje čudesno nesrazmjeran značaj, a time nesvjesno mijenja sliku svijeta u svojim čulima, svjesno bježeći od poraza, koliko od sopstvenog pada ...
U stvari, u kasabi izvedoše pjesmu kako je Ali-beg izdao svoj raj, i osjeća se čudno, izbjegava ljude i smišlja – danima kako da se pred narodom i prvacima dokaže, da će poći u novi boj drukčiji, dobiće priliku, kojom će iznenaditi sve ...
Vrnuh se nijem i brižan, tuđ' sebi i svijetu; dom mi ne otvara vrata, kasablije obrću glavu od mene, čaršijska pjesma me zaglušuje, zaluđuje. O, Bože! Sâm sam.

Ružan san usnismo – da činimo dobro, bojevima korov čistimo, a biva – sve je drukčije. Odlazim opet na Lim, da čujem njegov šum što smiruje ribe i uspavljuje izgubljenu i zadavljenu vojsku, kad šumi – Lim pjeva, kad umukne zelena voda – plače, tada zajažen mrtvim glavama prospe huk, propara nebo, zapali rumen na njemu.
Čudna rijeka zasja u mom oku, tiha voda razli duge crvene sjenke uz planine, nad mirnim i tamnim jezerom opet proletješe zeleni šehiti i sjatiše na Čakor planinu. Duge sjenke se njišu, omamljeno zaluđuju kasablije i moju misao vežu, ranjen je mjesec prokapao, psi laju vascijelu noć, čuje se drhtavo rzanje konja, uzbuđeno lete ptice. Možda je sve drukčije a ja snivam kako je bilo i kako će biti, jer sam usamljenik i jadnik ...
Budi me snažan vodenični huk, gdje ona djeva, uoči boja sama i naga, čekajući nesuđena vjerenika, pjenušavo-šumećom vodom hlađaše vrelo tijelo, a kad i trećeg jutra ne dođe, opra bijeli nož, nasmija se i čudnim krikom rašika utrobu ... Ljubav se kao odjažena vodom razli niz pjenušavi tok rijeke, i sitnim, iskričavim kapima ponese priču o čudnoj vjerenici koja sebe usmrti u znak protesta ljubavi i mira ... A ja sklopih oči, prihvatim tu istinitu priču o njenoj smrti kao san ...
Potrčao sam da stignem Ali-bega, nek čuje njen krik nije gluh, krivac je, povio se i iščašio oči, čaršija ga osuđuje pjesmom da je izdao kasabu, zakasnio je u boj, igra na dvije karte, kažu:
- Igrao si na dvije karte – veli mu žmirkavo Bilal-aga.
- Jok. Za boj čuh tek pred veče.
- Izdao si kasabu, kada se branila od agresije – reče Mula Jaho, kome su dosta mještani vjerovali. Ali-paša se povuče – kriv je.


Nastavit će se!
28.09.2012.

Roman Manuela Sørensen: BOSANSKI PROTESTANT 7

Roman u nastavcima  7  (na dnu preuzmi i ostale dijelove)

 

DAN PETI: Petog dana od ranjavanja i našeg zatočeništva u zemunici jedina svjetlost koju smo imali bio je razgovor kojim smo evocirali drage likove i događaje dok smo čekali pomoć.

 Povremeno su u zemunicu dolazili bolničar, po neki borac i zamjenik da pitaju za zdravlje komandanta, izvijeste kako je na prvoj liniji, ko je ranjen, a ko poginuo. Razmišljala sam o Kopenhagenu, zbunjena što me sjećanje nije radovalo i što nisam željela da budem tamo. »ak ni strah od moguće smrti ranjenog ratnika ili moje, nije u meni budilo potrebu da budem u svom gradu. Neki čudni osjećaji činili su me bezvoljnom, otupjeli su u moje patriotske osjećaje na koje sam nekada bila ponosna. Sa svakom neprijateljskom granatom moj ponos i patriotizam određivali su se nečim novim, što nisam znala definisati.

Izgubila sam volju za pisanje novinarskih izvještaja, koje nisam imala čime poslati, pa sam se koncentrisala na priču bosanskog ratnika, tog jutra posvećenu Hamzi Orloviću Bošnjaku.

Hamza Orlović Bošnjak

Sunce je svom vrelinom pržilo stijene tvrđave na Bosforu. Svi junski dani su vreli na Bosforu, a ovaj je trebalo da bude vreo i krvav. Sultan se plašio velike pobune u cijelom carstvu, pa je naredio da se odrubi glava pobunjeniku Hamzi Orloviću Bošnjaku, koji je ležao okovan u tamnici, obasjan tek ponekim sunčevim zrakom, koji se probijao kroz željezne demire na malom otvoru na vrhu ćelije.

Hamza je sasvim mirno čekao da dželati izvrše sultanovu volju. Kadija je trebalo da njegovu glavu, umotanu u krpu, donese pred sultana kao dokaz da je njegova volja izvršena. Istinu o pogubljenju će čuvati sultan i kadija, i sultanovi bedemi. Dželati ionako nisu znali ništa o žrtvama. Njihovo nije bilo da znaju, njihovo je bilo da glavu što brže odvoje od tijela. Da je sultanu trebalo da istina ostane samo njemu, i kadija bi ostao bez glave.

Hamza od života nije odustajao, iako mu nije mnogo ostalo. I život u željeznim bukagijama u hladnoj ćeliji na Bosforu bio je njegov život. To nikom nije pripadalo, ni sultanu, ni Allahu, ni bogovima njegovih starih, nikom osim njemu.

- Svi smo mi anđeli okovani ljudskim tijelom - ponavljali su njegovi bosanski preci. Njemu su još dodali i sultanove okove.

- Ako ti je samo jedan dan života ostao, pred tobom je cijela budućnost - govorila mu je majka svoju ili nečiju mudrost. Njemu nije ostao ni cijeli dan, ali je htio da to malo života bude samo njegovo.

- Ne srdi silnika, Hamza - ponavljala mu je majka dok je rastao, poučena gorkim iskustvom, kao što je i njoj njena govorila. On je ipak srdio silnika.

- Kažu da su se naši preci molili bogovima na bosanskom jeziku - ostao mu je u uhu poput šapata i nevjerice glas majke ili babe Bosiljke, davno udate za Orlovića. Šapat mu se mnogo kasnije pretvorio u tutnjavu i grijao mu dušu plamenom, koji je on širio carstvom koje je od toga podrhtavalo. Nakon pedesetak godina ćutnje, nakon pola vijeka sljepila u vjeri bez svog jezika, Orlović je progovorio krikom svih na silu zanijemjelih Bošnjaka. Krik se čuo do neba, a nebo se sultanovom voljom spustilo Hamzi na glavu.

U Stambolu je bio janjičar, koji se izvještio u svim viteštvima askerluka i završio sve vojne i duhovne škole koje su mu dali. Nešto mu je govorilo: ”Uči još, uči, Hamza”. I, učio je. Prevodio je sve molitve sa arapskog na turski i bosanski jezik. Tragao je za riječima i porukama kojim bi preveo Allahove riječi objavljene Muhamedu. Imao je u tome uspjeha, i to ga je ponijelo. Danima je proučavao knjige, izgovarao naglas misli i poruke na svom jeziku. Počeo je i janjičarima iz Bosne govoriti na bosanskom, a zatim i Turcima na turskom. Njima je ljepota Muhamedove misli ljepše zvučala na njihovom, nego na arapskom jeziku. Konačno su shvatili poruku, i umjesto nerazumljivog šaputanja, počeli su naglas izgovarati i sebi namijenjene poruke svete knjige. Hamza je objašnjavao janjičarima, a poslije i običnom narodu, šta znače molitve i kako mogu biti snaga vjernika:

- Bismilla - hirrahma - nirrahim - učio je na arapskom, a zatim prevodio na turski i bosanski.

- U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog.

- Eš-hedu en la-ilahe illellah ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.

- Ja srcem vjerujem i jezikom izjavljujem da ima samo jedan Bog-Allah i da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik - prevodio je Hamza i nastavljao:

- Ali, kako da vjerujemo, i kako da jezikom izjavljujemo ako ne razumijemo, braćo? Ako hoćemo da nam milost Allaha dželešanuhu dotakne samo dno srca, njegove poruke moramo jezikom poslati do srca.

Narod se napokon počeo grijati na ljepoti poruka zapisanih u Svetoj knjizi, tek pošto su prevedene i kada ih je razumio.

- Maliki jev-middin. Ijjake na´budu ve ijjake nest´in. Ihdi-nessiratal - mustekim, siratallezine en´amte ´alejhim, gajril-magdubi ´alejhim, ve-leddallin - učio je Hamza pred narodom, dok mu se melodičan, ljepi glas širio poput pjesme slavuja. A kad je počeo prevoditi, pjesma je ulazila u dušu i nagonila ljude da se zamisle nad njom.

- Vladaru sudnjeg dana. Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć molimo! Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si darovao svoje blagodeti, a ne na put onih na koje si se rasrdio i koji su zalutali.

- Za milost ne treba čovjeka moliti, čovjeka ne treba obasipati obožavanjima, bio on asker, prodavac čaja kraj Bosfora, kadija ili sultan - objašnjavao je Hamza podižući glas - samo Allaha dželešanuhu srcem treba slijediti i ponizno obožavati.

I dok je prevodio i objašnjavao Muhamedove poruke u Hamzinoj duši sumnji nesklonoj pojavila se sumnja da Allah netraži od njega spasenje kao što on, Hamza  traži od Njega.

Hamzino ime se pročulo po cijelom carstvu, a one koji su mislili kao on nazvali su Hamzalije.

- Šta hoće te Hamzalije? - pitao je sultan predstavnike kalifata, koji su se brinuli o Muhamedovoj vjeri u carstvu.

- Hoće da se muslimani mole na svom jeziku Allahu dželešanuhu.

- Aha - ispravio se sultan i upitao - A šta vi o tome mislite?

- Vaša svjetlosti, molitve bi izgubile ljepotu svoje melodije.

- Samo to?

- Svako bi na svoj način počeo tumačiti poruke Allaha dželešanuhu poslate Muhamedu alejhisselamu, svojim jezikom - objašnjavali su.

- Samo to?

- Vaša svjetlosti, mi više ne bismo bili potrebni narodu kao tumači i zaštitnici vjere.

- Samo to? - čulo se ponovo sa sultanskog mindera.

- Vaša svjetlosti, vaše carstvo je građeno kao jedinstveno u Muhamedovoj vjeri, a ona u jednom jeziku. Vi odlučujete hoće li se vjera podijeliti na jezike, a ako se podijeli, hoće li se vaše carstvo sačuvati.

Sultan je ustao sa mindera i hodao s rukama na leđima, od prozora koji gledaju na cvijetne vrtove njegovih dvora, do prozora koji gledaju niz Bosfor prema Aziji.

- Šta piše u vašim knjigama kadija za ove i ovakve? - upitao je sultan kadiju, rastavivši ruke i upirući desnom u njegovom pravcu.

- Nevjernik, heretik, presvijetli sultane, što huli na Allaha i sultana.

- Šta vi u kalifatu kažete? - upitao je sultan pokazujući rukom onog koji se brinuo o vjeri, ali je nastavio, ne dajući mu da govori - Znam, znam, niste im potrebni kao tumači Allahovih poruka. Heretik, znači, heretik. Dovedite mi tog heretika! - naredio je, dajući znak da samo kadija može ostati.

 

- Odakle si, askeru? - pitao je sultan Hamzu, koji je stajao pred njim u okovima.

- Iz Bosne sam, presvijetli, iz zemlje gdje ljude nikad nisu držali u okovima.

- Skinite mu okove! - naredio je.

- Manji si nego što sam te zamišljao, askeru - rekao je kad su mu skinuli lance sa nogu.

- Nije to Vaš grijeh, presvijetli, već onih koji su htjeli da me učine grešnijim. Što je griješnik veći i grijeh mu je veći.

- Kažu, tražiš da se muslimani Allahu dželešanuhu mole na svom jeziku.

- Ne tražim ja, presvijetli, to je zahtjev Kur´anskog ajeta: Eš-hedu en la-ilahe illellah ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”. Ovim ajetom, ovim svetim Kur´anskim ajetom se od nas muslimana traži da srcem vjerujemo i jezikom izjavljujemo da postoji samo jedan Bog-Allah i da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik. Vi mi recite presvjetli kako da srcem vjerujemo i kako da jezikom izjavimo ako ni srce ni jezik ne razumiju? Da bi razumjeli, moramo tumačiti poruke izgovorene na arapskom, da bi ih tumačili, trebalo bi da ih prevedemo, a prevedeno postaje naše i ostaje u duši. Zamislite snagu svog carstva u kojem muslimani uz pet vakata namaza srcem ponavljaju Allahove poruke koje im oči otvaraju?

- Vaša Svjetlosti, ne dajte da heretik tumači Kur´anske ajete - progovorio je kadija, zapanjen drskošću do maloprije okovanog Hamze.

- Sikter, kadija - ućutkao je sultan kadiju, zadivljen Hamzinom hrabrošću.

- Veliš, oči otvaraju, oči otvaraju - ponavljao je sultan, hodajući po dvoru uznemireno kao maloprije, kada su mu o Hamzi pričali.

- Kada bi narodu oči bile otvorene, šta bi sultani radili? - upitao ga je sultan.

- Presvijetli, Allah je Muhamedu Alejhisselamu poslao objavu, da snagu da svim muslimanima, a ne samo sultanima.

- A ha, a misliš li da sultani više vole pametne nego poslušne?

- Presvijetli sultanu, ja ne znam šta sultani više vole, ali znam da su Allahu dželešanuhu draži oni koji su na njegovom putu.

- Zar sultani ne slijede Allahov put?

- Allah dželešanuhu zna ko slijedi njegov put. Da bi muslimani slijedili Allahov put moraju ga znati, a ne mogu ga znati ako im nije u srcu, u kojem može biti samo ono što je poznato. Zato srca treba Islamom ispuniti, ali Islamom koji ljudi razumiju.

- Šta je za tebe Islam?

- Islam je moć Allaha dželešanuhu, kojom hranim dušu i krotim tijelo.

- A da si sultan, šta bi za tebe bio Islam? - nastavio je sultan radoznalo.

- Islam koji hrani duše i kroti tijela muslimana, neuporedivo je jači od Islama koji je samo košulja sultanovog carstva.

- Ti nikad nećeš postati sultan, a i kad bi postao, carstvo bi ti se odmah raspalo. Carstva traže vladare i podanike. Vladari vladaju zahvaljujući mraku neznanja u kojem podanici žive. Ti si dokučio ono što nisi smio dokučiti - izgovorio je sultan pokazujući slugama da ga vode.

- Allaha, bojiš li se Allaha presvijetli ... - pitao je Hamza dok su ga izvodili.

- Takvih, takvih se plašim - šaputao je sultan zagledan kroz prozor koji niz Bosfor gleda prema Aziji.

- Vjera je jezik - bilo je poslednje što je izgovorio Hamza Orlović Bošnjak kome su sultanove sluge odrubile glavu u Stambolu 6. juna 1573. godine.

 

- Hamza je mogao biti muslimanski Luther, da je imao sultana poput švedskog kralja Gustava Vase, govorio mi je bosanski ratnik u zemunici, tražeći moju pomoć da dođe do ulaza i čistog zraka.

Pitala sam se da li je pametno i koliko je egoistično od ranjenog čovjeka tražiti da priča o bosanskoj historiji, ne bi li moj strah odagnao i zadovoljio novinarsku radoznalost. Tješila sam se da je to njegova volja, ne sluteći da mu je to i oporuka.

Kasnije sam u historijskim dokumentima našla podatak da je pet godina nakon Hamzinog pogubljenja (1582. godine) u Bosni izbio ustanak protiv sultanove vlasti. Ustanike je vodio Mehmed, sin Hasanov, iz Gornje Tuzle. Ustanici su se nazivali Hamzalijama i formirali vladu hamzalijskog bratstva. Pobunjenici su osvojili teritoriju Tuzle, Gračanice i doline Spreče i na njoj su uveli svoje zakone o kojima nema pisanih dokumenata ali ih možemo naslutiti po učenju Hamze Orlovića Bošnjaka. Ova pobuna u Bosni je ugušena u krvi, ali nisu zatrti sjeme i san Orlovića.

Banjalučki paša Fidahić je, oko stotinu godina kasnije, podigao narod na oružje da brani Banjaluku od austrijskog generala Gildsburghusena. Sultan iz Stambola je prepustio Banjaluku na milost i nemilost drugog silnika, ali Bosanci nisu.

Stotinjak godina nakon paše Fidahića, Husein beg iz Gradačca, pored Tuzle, po očevoj majci u rodu sa Orlovićima, uz još jednog iz loze Fidahića, rasplamsao je duh Orlovića i zapalio cijelu Bosnu, a narod ga je prozvao zmajem.

- Orlović je progovorio bolnim krikom u ime svih onih Bošnjaka koji nisu dali da ih drže u luđačkoj košulji, u ime novog carstva i nove vjere. Njegov krik je surovo prekinut. Poslije njega, nakon jednog i po vijeka, prvi Bošnjaci su počeli ostavljati trag svog postojanja, istina slaveći sultana na persijskom, arapskom, turskom i ko zna kom tuđem jeziku, a na svoj su još dugo čekali. Kad su progovorili, nisu vrištali već su šaputali. Vrisak im je sa Orlovićem nestao - sjetno i tužno je govorio Mirsad o jednom od svojih Humljana, zagubljenom u svijetu.

Bio je smrtno ranjen, a ja smrtno uplašena. Prvi put sam vidjela da nema mnogo snage, a ni života u njemu.

Kasnije sam pročitala pjesmu bosanskog pjesnika Hamze Hume, koji je poput svog slavnog imenjaka i daljeg rođaka Orlovića stajao začuđen nad sudbinom i sopstvenim imenom.

HAMZA

Nazvaše me Hamzom

Kao što nazvaše hiljadama ljudi

Iz pustinja divljih Beduina,

Crnih građana vječno sunčanih gradova,

Himalaje, Taurusa, Pinda,

Ljudi sa plantaža,

Hiljadama bakarnih Inda

I onih s pazara visokog Irana

Što prodaju ćilime,

Biser, nakit, žene.

O čudno je to čudno

Da ovdje

U našoj zemlji kraj Evrope

Hamzom zovu mene!...


Boj kod Banjaluke

- Kad bih birao najljepši bosanski grad bio bi to Travnik. Okružen je visokim planinama, šumama i pašnjacima, kroz njega teku bistre rijeke, šume se spuštaju u samo središte dajući mu hladovinu i miris, tvrđave nose u sebi priču o moćnicima koji su mislili da će u njemu vječno ostati. U crkvama i džamijama kao da se bogovi osmjehuju ljudima - govorio mi je bosanski ratnik, poput turističkog vodiĆa predstavljajući mi grad za koji sam prvi put čula.

- Je li i Travnik negdje u Podrinju? - pitala sam.

- Sve što je lijepo ne mora biti u Podrinju - odgovorio mi je, nastavljajući o Travniku i Ali-paši Hakimogluu.

Ljeta 1727. godine, sunce je crvenim bojilo vrhove Vlašića i toplinom razgonilo maglu iz Lašvanske doline kada je sluga zalupao na vrata Ali-paše Hukimoglua u Travniku. Ali-paša je bio carski namjesnik za bosanski vilajet postavljen u Travnik tuđom voljom i zlom sudbinom. Nevoljno probuđen iz teškog sna, širom je otvorio prozore okrenute prema Vlašiću i nekoliko puta snažno udahnuo svjež vazduh. Zora ga je darovala svježinom kakvu je želio u vrelini Anadolije, planinskim zrakom u kojem su se miješali mirisi četinara, ljutog kamena, planinskih trava i čiste lašvanske vode. Pogledao je stijene Babanovca koje su, onako crvene, asocirale ratnika na nesreću i spustio pogled preko visokih borovih stabala na more bjeličaste magle u kojoj se Travnik već budio. Odvojio se od prozora još uvijek ne gledajući slugu koji je stajao pored vrata.

- Šta je? - izustio je još uvjek za sebe.

- Presvijetli paša, glasonoša paše Fidahića iz Banjaluke čeka da ga primite. Nosi poruku, kaže da je hitno - brzo je izgovorio sluga, plašeći se bunovnog namjesnika.

- Presvijetli paša, meni je rečeno da vam lično kažem da je vojska Austrijskog generala Gildsburghausena iz pravca Slavonije preko Save prešla u Bosansku Gradišku, te rušeći sve pred sobom došla do Banjaluke. Banjaluka je pružila žestok otpor i sad je pod opsadom. Austrijski general čeka da se grad preda i da u Banjaluku ujaše na konju, a Banjalučani da ih spasi sultanova i Allahova milost.

- »Čuo sam, čuo, sve sam čuo, ali šta da radim kad su mi ruke vezane? Porta mi je naredila da ostanem pasivan, da ne tražim rat sa Austrijancima.

- Plemeniti paša, mi nismo tražili rat, ali silna austrijska vojska je prodrla u Bosnu i okružila Banjaluku. Pitanje je časa kada će Banjaluka pasti.

- Pa šta!? - dreknuo je carski namjesnik nastavljajući - Izgubili smo Dalmaciju, Liku, Slavoniju, Ugarsku, šta ako izgubimo i Banjaluku? Sultanovo carstvo to neće mnogo osjetiti.

- Plemeniti paša, ovo nije Dalmacija, Lika ni Slavonija, već Bosna...

- Sikter, ti ćeš me učiti šta je ovo - dreknuo je paša na glasnogovornika paše Fidahića.

- Moj gospodar vam je poručio, ako vi ne budete branili Banjaluku i Bosnu, to je vaše i sultanovo pravo, ali Bosna je naša, i mi ćemo je odbraniti. Vi znate šta će narod na to reći.

- Sikter, kao da ja ne znam šta će narod reći - proderao se sultanov namjesnik na banjalučkog glasonošu, prije nego što je slugama naredio da ga izvedu.

 

Paša Fidahić je pred šatorom, podignutim uz Vrbas, hodao s rukama na leđima. Iz Travnika nije očekivao čudo, znao je da i Beč i Stambol, Banjaluku pa i cijelu Bosnu mogu jedni drugima pokloniti za dobrom trpezom. Jedino na što je mogao računati bili su Bosanci.

- Allahu jedini, mogu li na njih računati? One koji su za sablju stasali sultan je pozvao da mu šire carstvo u Aziji ili u Rusiji, a Bosna mu je samo rasadnik dobrih askera i ljutih janjičara i nahija za velike harače. Ovdje majke odavno djecu rađaju da bi širila tuđa carstva, nanosila drugima zlo i kosti ostavljala po nepoznatom svijetu. Malo koja majka se nagleda muškog djeteta i stigne da ga upamti, jer ga odvedu u sultanove škole da naprave ratnika od njega. Malo koje na silu oteto muško dijete majku kasnije prepozna. Vrijeme, daljina i sultanova ljuta kandžija naprave i od evlada stranca. Oni koji su ostali u Bosni bili su pod strogom namjesničkom komandom, a kapetani i njihovi kmetovi po kapetanijama vični su krampu, nego maču.

 

I dok je pašu Fidahića razdirala muka predvodnika, Vrbas je pored šatora tekao u pravcu Banjaluke, milujući žile savijenih joha, skrivajući od oka pastrmke, mameći svježinom umorne ratnike, nudeći nadu opsjednutom gradu.

- Mi nemamo izbora, Bosnu i Banjaluku branićemo do zadnjeg - govorio je paša Fidahić odlučno i ljutito slugama, šaljuci ih bosanskoj vlasteli s pozivom da dižu vojsku na oružje. Odredio je dva pravca za grupisanje vojske: sjeverno od Banjaluke Zmijanje, a južno planinu Vlašić.

- Plemeniti paša, butum Bosna stala pod oružje - govorili su mu vazali, donoseći poruke sa svih strana.

- Bosna je puna čuda - rekao je Fidahić uzjahujući konja i krećući u susret šarenilu i bosanskoj vojsci.

- Bosna je napadnuta, Banjaluka je opsjednuta, austrijski general .... - počeo je paša objašnjavati vojsci vojnički situaciju.

- Ne slavi mu ime paša Fidahiću, uzjaši konja i vodi nas na Banjaluku - čuo se glas jednog od kapetana.

- Vodi nas, paša! - zaorilo se iz hiljadu grla. Paša je gledao ljude koji su srcem krenuli da brane zemlju bez sablji i vojnih odora, s kopljima iskovanim na brzinu, starim strijelama skinutim sa klina i štitovima pletenim od pruća. Izvadio je sablju iz korica, podigao je put neba i rekao:

- Allahom se velikim kunem da austrijska čizma Bosnom neće gaziti. Za mnom, bosanski junaci!

 

Bosanska vojska se na širokom frontu sukobila sa mnogobrojnom, dobro naoružanom i organizovanom austrijskom vojskom. Austrijancima je nametnuta borba u vrijeme i na mjestima gdje su se najmanje nadali. Riječna korita Une, Vrbasa i Bosne postajala su svakim danom grobnice vojske austrijskog cara. Bosanci su postajali sve više vojnici, otimali su vojne odore i oružje od protivnika i pucali iz pravih pušaka i dva topa koja su zarobili kraj Vrbasa. Svaki pucanj ovih topova Austrijance je nagonio u bijeg, a domaće kuražio.

Luka, kmet bihaćkog kapetana, naučio je da barata topom: nišanio je kroz cijev, ubacivao đule u top i palio fitilj sa strane. Jedno đule je ubacio u kazan austrijskoj vojsci: kazan i vrela hrana su se razletjeli na sve strane, desetine vojnika je ranjeno, Bosanci su krenuli na juriš sa brda i brzo savladali komoru i cijelu četu.

- Aferim, Luka, bosanska delijo! - hvalio ga je pred vojskom i njegovim kapetanom paša Fidahić, nastavljajući - Naša snaga je u našim brdima, stazama i bogazama koje dušmani ne znaju, u onome što branimo, a oni otimaju tuđe na našem.

Kasnije je izveo Luku nasamo i pitao ga koliko je pravoslavaca iz njihove kapetanije stalo pod oružje.

- Svi oni koji su za sablju sposobni, plemeniti paša - odgovorio je Luka.

- Svojom ili voljom kapetana? - nastavio je paša radoznalo.

- Plemeniti paša, nije naše da kod sultana jašemo konje niti pašemo sablje. Hvala Bogu da ste nas vi pozvali, a i pop nam je u crkvi govorio...

- Šta je rekao pop? - upitao je paša, prekidajući kmeta.

- Kaže da je sultan sreća za nas pravoslavce, a katolička crkva i austrijski car nam pripremaju zlo.

- Zašto vam je sultan sreća, kmete?

- Zato što nas ne diže od kuće, od naših žena i našeg ognjišta. Radimo na poljima, dajemo agi što je njegovo, a muslimani ...

- Šta muslimani? - ubrzao je ljutito paša.

- A muslimani ne upamte ni svoja sela čestito, majke ih se ne nagledaju a već ih odvedu u bijeli svijet. Ako se ikad vrate, niti oni koga poznaju niti ko njih, plemeniti paša. Postanu neki drugi ljudi sa tuđim običajima.

- Sikter kaurine, sikter! Da te nisam pred svima pohvalio dao bih ti udariti deset šiba - vikao je paša, ne ljuteći se na kaurina, već na ranu koju mu je istina otvorila. Rekao mu je Luka ono što je i sam znao, da su plakali bosanski sokaci i bijeli čardaci za otetom mladošću. I njegova mladost je prošla u Rusiji i Anadoliji, daleko od Bosne.

- Sikter, pašče - rekao je još nekoliko puta, udarajući bičem preplašenog konja, koji je jurio poljem bez cilja.

 

Pobjeda bosanske vojske bila je na vidiku krajem drugog mjeseca krvavih borbi. Paša Fidahić je raspoređivao vojsku opkoljavajući austrijske jedinice koje su opsjedale Banjaluku, kada su mu javili:

- Mnogo konjanika iz pravca Vlašića jaše prema nama.

- Tuđa vojska iz tog pravca ne smije da jaše - rekao je paša sa zebnjom, pred odlučnu bitku.

- Gdje je paša Fidahić? - upitao je konjanik okružen slugama, iza kojeg su kopljanici čekali naredbu.

- Vide li moje oči čovjeka ili prikazu? - pitao se u čudu paša Fidahić.

- Nosio te šejtan, i tebe i prikazu - odgovorio mu je konjanik, dajući znak rukom pratnji da zastane.

- Ali-paša, carski namjesniče, kojim dobrom si ti danas pred Banjalukom, pa još sa ovolikom vojskom? - pitao ga je začuđen paša Fidahić.

- Ne pitaj mnogo, nego reci gdje da udarimo.

- Hoćemo li vojevati pod istim barjakom? - čudom se čudio Fidahić.

- Jedini barjak koji ja vidim je barjak Banjaluke - nasmiješio se sultanov namjesnik.

- A sultanova stroga naredba? - nastavio je Fidahić.

- Sultanu je Banjaluka daleko od očiju, a za onim što je daleko od očiju, srce skoro i ne haje.

- A, tebi je Banjaluka prirasla za srce? - nastavio je zajedljivo Fidahić.

- Butum Bosna, paša Fidahiću - odgovorio je carski namjesnik riječima kojim je narod već nazvao otpor.

- Dobro došao, Ali-paša Hukimoglu, iako si predugo čekao, Bosanci ti neće ovu pomoć zaboraviti.

 

Bosanska vojska je pomognuta sultanovim sejmenima okružila noću austrijsku vojsku, koja je opsjedala Banjaluku, a u cik zore je krenula na juriš. Usljed duge opsade i bezizlaznog položaja branilaca, austrijskim vojnicima je popustila pažnja. General Gilsburghausen je već pripremao bijelog konja na kojem će ujahati u osvojenu Banjaluku. Napisao je poruku caru u Beču u deset rečenica, u kojima je dva puta Boga, tri puta cara i jednom sebe pomenuo. Vidio je svoju sliku na carevom dvoru, pored slike nadvojvode Eugena Savojskog. ”Savojski je zapalio Bosnu, a ja sam je osvojio, Plemeniti”, sam je pisao o sebi kao pobjedniku. Poklici na juriš iz hiljada grla prekinuli su mu snove.

- To nije moguće, to nije moguće - ponavljao je prestravljeni general, tražeći vojničku odoru u mračnom šatoru.

Bosanska vojska ostavila je Austrijancima mali prolaz da se mogu povući niz Vrbas prema Savi, a onda udarila nebeskom silom. Gilsburghausenovi vojnici su ostavljali topove na bojištu, nemajući kad ni da ih okrenu na drugu stranu. Bježali su, vrtjeli se u krug, ginuli kao mravi. Banjalučani koji su bili pod opsadom otvorili su gradske kapije i, premda izgladnjeli i iscrpljeni, snažno su iznutra, napali osvajače.

- Recite svom caru da je bosanska granica na Savi - poručio je austrijskom caru po grupi preživjelih vojnika paša Fidahić.

- Ovdje je Turska carevina - dodao je za njim sultanov namjesnik.

 

- Bosanci nisu ni slutili da će odbranom Bosne od moćnog austrijskog zavojevača sačuvati granice turske imperije na Savi narednih 140 godina. Turska je i prije toga bila spremna da rasparča Bosnu, pa i druge dijelove carevine, da bi dobila na vremenu u nastojanju da sačuva carstvo. Da se sultanov namjesnik nije umiješao u tu bitku možda bi Bosna već tada imala ”Zmaja od Bosne”. Ovako ga je na njega čekala skoro stotinu godina - nastavljao je priču bosanki ratnik, pokazujući mi rukom uz bolni uzdah da mu od neke mljevene mješavine napravim topli napitak.

- Šta je ovo? - pitala sam začuđena.

- Kafa koja je ostala od paše Fidahića - našalio se, dodajući i kocku šecera koju je pronašao negdje u vojničkoj košulji.

Protestant 1

Protestant 2

Protestant 3

Protestant 4

Protestant 5

Protestant 6
27.09.2012.

AUTORICA BOSANSKE LJEPOTE I SMRTI

Glorija, Sarajevo


Aida Zaćiragić

Iako već dvadeset godina živi u Švedskoj, neprolazna inspiracija spisateljice Aide Zaćiragić (47) su srednjovjekovna Bosna i rodno Jajce, istorijski zapamćeno kao posljednja prijestolnica bosanskih kraljeva. Nedavno je objavila knjigu Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine. “Odrastajući u Jajcu, s drugom djecom igrala sam se u podnožju tvrđave, u nekadašnjim kraljevskim vrtovima. Voljeli smo zajedno s turistima ulaziti u mračne katakombe gdje su bile porodične grobnice Hrvoja Vukčića. Tu sam se igrala, nesvjesna istorijske važnosti Jajca. Tek kasnije zainteresirala sam se za davnu prošlost, a posebno za žene koje su ostavile trag u našoj istoriji.” Aida je sakupila građu i opisala život jedan¬aest žena: Elizabeta Kotromanić, Jelena Gruba, Vojača, Katarina Kosača, Jelena Mara Branković, Hasanaginica, Esma sultanija, Diva Grabovčeva, Safi¬kada, Emina i Laura Papo Bohoreta. Osim Emine, sve su one imale tragičan život, zbog čega je Zoran Ljubica, u kritičkom osvrtu, kako kaže Aida, nazvao knjigu Kronikom bosanske ljepote i smrti. Inspirisana Bosnom i srednjim vijekom, prije nekoliko go¬dina napisala je kn¬jigu Kraljevstvo bijelih ljiljana, posvećenu tužnoj sudbini Katarine Kosače i njene djece, ali kao bajku sa sretnim završetkom. Sada piše uglavnom za djecu, a uskoro će objaviti i jednu slikovnicu za najmlađe.
27.09.2012.

NAPOKON OTJERAN

Napokon otjeran, bio bi to kratak komentar odlaska reisa sa funkcije koju je doskora smatrao doživotnom. Sad treba vidjeti ko ga je doveo, šta i koliko je lošeg učinio izlazeći iz okvira vjerskog u okvire političke pretvarajući narod Bošnjake u vjersku skupinu muslimana. Kako ukinuti vjeronauku u školama koju je sa svojim kolegama iz drugih vjerskih odora nasilno uveo u sistem školstva.

Evo pisma davno pisanog, ali pisma ne mijenjaju stvari u narodu ako narod nije proleterski i pisac pisma Drug Tito lično, da mu pjesmom odgovaramo Druže Tito shvatili smo pismo...

_____________________

OTVORENO PISMO REISU EFENDIJI CERIĆU, www.orbus.be, BH dani

Gospodine Ceriću pustite Bošnjake da odrastu!

Juli 2004.

 Grupa bošnjačkih intelektualaca iz Amerike i Evrope

(Imena i adresa poznata redakciji)

 

Gospodine Ceriću u dužem vremenu mi se kanimo da vam se ovako obratimo. Neposredan povod je vaš napad na gospodina Tihića, člana BiH predsjednistva, zato što, prilíkom otvaranja Starog mosta u Mostaru, kako pišete ”što nije spomenuo ime gospodina Alije Izetbegovica”. Drugi je vaše diskriminiranje žena u narednim pohodima na Ajvatovicu. Iako imamo primjedbi na rad Predsjednistva BiH i na račun samog gospodina Tihića ali kao legalisti borimo se da oni funkcionišu dok se ne stvore uslovi da te funkcije obnašaju bolji političari i bolje politike. U isto vrijeme ne dozvoljavamo da jedan vjerski lider na tako arogantan način omalovažava i jedno i drugo. Takođe mišljenja samo da je Ajvatovica kao dovište pretvorena u manifestaciju moći IVZ i napadnu manifestaciju vijerske ikonografije (i to je vašom zaslugom) ali nedozvoljavamo da se bosanska žena (ovog puta muslimanka) tako bastijalno diskriminira iz javnog, makar i vjerskog života. No krenimo redom.

 1. Vi kao i mi znamo da su dva susjedna velikodržavna projekta (Velike Srbije i Velike Hrvatske) sve svoje planove pravile na štetu muslimana. To čak nedvosmisleno stoji u ideji projekata Velike Srbije (Načertanjije) ali je vidno i u praksi proširenja Srbije od Beogradskog pašaluka do granica današnje Srbije. U kontinuitetu te ideje vidno je da pred svako krvoproliće eliminisu (pobiju) stvarne lidere koji mogu narod podici. (Spaho, Bijedić, Pozderac...) ali nam onda podvale ljude koji će iz neznanja ili nošeni uzim interesima (vjerskim, vlastodržačkim, uskošićardžijskim) praktično raditi za stvar tih antibosanskih projekata. (Abdić naprimjer) ali i još neki.

 2. Sam Izetbegovic je svoje vezivanje uz IVZ objašnjavao političkim razlozima. ”Da nismo tako postupili nebismo dobili podrsku IVZ” objašnjavao je Adilu Zulfikarpasicu. Ali je tragedija što ste Vi tu politiku, politiku SDA stranke obojili profesijom malog sloja vjerskih službenika. I umjesto da se u presudnom otporu agresiji i genocidu veliča Bosna i taj otpor, oni su širili i veličali vjeru koja je njima profesija. Tu se negdje dešava i vaš dolazak na čelo IVZ. Kako je do njega došlo vi sami ste dužni da objasnite javnosti gospodine Ceriću.

 3. Gospodine Ceriću, nadnesite se nad historijom Bošnjaka (ne samo onom kad oni silom prilika primaju vjeru osvajača) mada je i taj dio interesantan pa odgovorite na jednostavno pitanje: Šta je islam, takav kakav prakticiraju Bošnjaci muslimani, na tuđem jeziku koji nikad razumjeli nisu, donio njima samima a šta vama, mislim efendijama? Ako odgovorite, iskreno, ljubeći svoj narod a ne svoju profesiju doći ćete do fatalnog zaključka koji vam mi ne namećemo već otvaramo. Ali ćete shvatiti i zašto je Ataturk stvarajuci modernu sekularnu Tursku morao prvo da se odrekne usluga kalifata (vaših kolega).

 4. Gospodine Ceriću, Vama kao i nama je poznato da je padom komunizma svijet kapitala satanizirao islam, što je sa 11 septembrom 2001. dozivjelo svoju kulminaciju. Ali upravo u toj satanizaciji islama u kršćanskoj Evropi vi iz IVZ krećete u napadnu i agresivnu propagandu islama pod izgovorom borbe za Bosnu i Bošnjake (napadno podizanje vjerskih objekata, vjerskih škola i faklulteta, uvođenje vjeronauke u školski sistem). Nije li to malo previše? Nije li to egoisticno slijepilo koje je išlo na ruku onima koji su radili o glavi i Bosni i Bošnjacima?

 5. Politička ikonografija gospodina Izetbegovića je nerijetko bila bliža vašem uredu nego uredu njegove stranke demokratske akcije. I kao što je on bio zahvalan IVZ na političkoj pobjedi vjerovatno i Vi lično imate razloga da budete njemu zahvalni za vaš izbor na funkciju reisa. Poznavaoce političkog xafsinga je to dovodilo u nedoumicu, ko zapravo vlada tim dijelom Bosne Vi ili Izetbegović. Ko pretvara Armiju BiH u bošnjačku armiju sa vjerskom ikonografijom? Lično nikad niste krili svoju moć, nerijetko i nadmoć. Ali u kritici njegovog nasljednika gospodina Tihića ste otišli predaleko, zar ne?

 6. Gospodine Ceriću možete li zamisliti patrijarha Srpske pravoslavne crkve koji kritikuje predsjenika Srbije? Ne on je tamo dekor, polumrtvac kog ljekari već 3-4 godine održavaju raspiratorima u životu. Ili zamislite da jedan Božanic, kardinal kod Hrvata, javno prozove predsjenika Mesića? To bi bilo malo previše, mada mi znamo ulogu i katoličke i pravoslavne crkve u zadnjim dešavanjima na Balkanu. Ali možete li zimisliti jednog vjerskog poglavara kod Amerikanaca koji naprimjer ospe vatru po predsjedniku Amerike?

 7. Mi znamo da značaj koji vi danas uživate u samu Bošnjačkom narodu nije izraz ni religioznosti tog naroda niti vaše lične visprenosti da mu se nametnete kao duhovni vođa, to je prije svega nastojanje onih koji mu o glavi rade da ga drze u formi vjerske skupine a ne naroda, gopodine Ceriću.

 8. I upravo opstanak Bošnjaka zavisi od toga koliko će ih Evropa prihvatiti u zajednicu evropskih naroda i preuzeti obavezu da brani kao jedan od svojih naroda, ali to zavisi i od toga hoće li se oni sami otrgnuti od fatalnog sabijanja u džemate i hoće li smoći snage da odrastu i da se otrgnu od zagrljaja IVZ i onih koji ih vide isključivo kroz prizmu vjerske skupine.

 Gospodine Ceriću, svi Bošnjaci nisu muslimani kao što ni svi muslimani nisu Bošnjaci i zato pustite Bošnjake da odrastu, idite vjerom prema narodu a ne narodom prema vjeri.

 

(Imena i adrese poznate redakciji)

 

09.08.2004.
26.09.2012.

AKTUELNO NA BALKANU - autorski ili prevoditeljski potpis Ševke Kadrića

26.09.2012.

Političar je najunosnije zanimanje u BiH

image Vehid Šehić / vijesti.ba

Ja bih želio da mi plebiscitarno izađemo na izbore i da na glasačkom listiću napišemo zašto ne želimo nikome da damo svoj glas, kazao je Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana Tuzla.

Bavljenje ovim poslom ne donosi dobit samo onom ko je direktno izabran nego se ona ogleda i kroz mogućnost zapošljavanja članova porodice, prijatelja, političkih istomišljenika. Kada imate politiku koja je finansijski jako izdašna u zemlji koja živi na rubu siromaštva, ne treba čuditi zašto imamo prljave kampanje.

Kampanja za lokalne izbore je u punom jeku. Kako ocjenjujete stanje na političkoj sceni BiH u svjetlu predstojećih izbora i sam tok kampanje?

- Nažalost, izbornu kampanju, iako je riječ o lokalnim izborima, doživljavam kao bavljenje visokom politikom, jer je glavna tema predizbornih skupova politička situacija u Bosni i Hercegovini. Gledajući po vertikali, ova kriza institucija BiH spustila se i na nivo lokalnih zajednica, što opet ukazuje da mnogi koji učestvuju u predizbornoj kampanji i žele da sutra dobiju mandate biračima ne nude ništa što bi im poboljšalo život, što bi stvorilo više nade u bolje sutra. Ponovo se stvaraju političke tenzije, ponovo slušamo izjave koje nas vraćaju u prošlost, ponovo se govori o ugroženosti naroda. I te kampanje koje se vode oko registracije birača uvode nas u etničku matricu. Očekujem jako prljavu kampanju, pogotovo u danima pred same izbore, što će ponovo građane dovesti u poziciju da ne razmišljaju o onome od čega se živi, nego će razmišljati da li će biti ugroženi od onih drugih. Često se govori o Bosni i Hercegovini koja je nesigurna država, da se ovdje može nešto desiti, što dovodi do stanja u kojem građani padaju u apatiju i ponavljaju "neka nema rata, neka je samo mir pa kako god da nam bude".


Prateći kampanju, vidi se da glavnu riječ vode lideri stranaka, iako je tek neznatan broj njih u utrci za pozicije gradonačelnika ili se nalaze na izbornim listama za lokalne parlamente. Kakva se poruka time šalje biračima, da li biraju vođe stranaka ili ljude koji bi sutra trebali zastupati njihove interese na lokalnom nivou?

- U demokratskim društvima lokalni izbori su bitni, jer oni predodređuju rezultat opštih izbora. Pošto mi dvije godine živimo u političko ekonomskoj krizi, koja se još više produbljuje u moralnu krizu, ne treba uopšte čuditi zašto lideri političkih stranaka aktivno učestvuju u kampanji za svoje kandidate, jer nisu sigurni u pozicije onih koji su u ime te stranke vladali ili upravljali opštinama u prethodne četiri godine. Zato oni sada pokušavaju svojim autoritetom uvjeriti birače da bi trebali istim političarima ili istoj političkoj opciji dati glas. To je apsolutno razumljivo, jer je bavljenje politikom u Bosni i Hercegovini najunosniji i najsigurniji posao kojim se možete baviti. Ne donosi on samo dobit onom ko je direktno izabran nego se ta dobit ogleda i kroz mogućnost zapošljavanja članova svoje porodice, prijatelja, političkih istomišljenika. Kada imate politiku koja je finansijski jako izdašna u zemlji koja živi na rubu siromaštva, ne treba čuditi zašto imamo prljave kampanje i zašto imamo sve stranačke strukture involvirane u kampanju, iako je riječ o lokalnim izborima, a što kao politički model nećemo vidjeti u drugim, demokratskim državama. 


Svakom građaninu naše zemlje potpuno je jasno da i političku i ekonomsku krizu generiraju partije koje su na prošlim opštim izborima dobile najveće povjerenje birača i čine okosnicu vlasti na državnom nivou. Očekujete li da će oni takvo ponašanje kazniti i da bi se,  shodno tome, mogle desiti i neke značajnije promjene u smislu izbornih rezultata?


- Građani će izraziti svoj politički stav i to kroz visoku apstinenciju. S obzirom na to da ova vladajuća šestorka ili sedmorka koja egzistira na političkoj sceni i drži vlast od nivoa BiH do jedinica lokalne samouprave, a da istovremeno nemamo opoziciju jer svako sa svakim na različitim nivoima vlasti koalira, to izaziva razočarenje kod građana, jer nemaju političku alternativu. Mi faktički nemamo političku alternativu. Ono što je jako opasno za ovu državu, jeste činjenica da političke stranke, ma kako da se zvale, nemaju nikakvu ideologiju koja je vodilja njihovog političkog rada. Ideja fotelje je postala dominantna kod svih i ta praznina u našim životima, u čovjeku pojedincu koji nema nadu u bolje sutra, koji nema neki ideal ili ideologiju, upravo to napuštanje svih ideologija kod političara napravilo je prazninu i kod građana koji više ne vide ništa novo na političkoj sceni što bi probudilo nadu u bolje sutra. I ponavljam, mi ćemo kao rezultat toga imati na izborima apstinenciju između 55 i 60 posto građana BiH. Vidjet ćemo i koliko će ih izaći na izbore, a učiniti listiće nevažećim. To je duboka politička kriza koja je produkovana upravo ideologijom fotelje.

(Oslobodjenje)

25.09.2012.

ŠVEDSKA OSNOVNA ŠKOLA MOŽE BITI BOLJA



Tekst i foto Ševko Kadrić

U septembru je bilo 20 godina kako sam sa porodicom stigao u Švedsku, u septembru je bilo i tačno 50 godina kako sam ušao u školu i danas sam u njoj. Imao sam privilegiju da me uče, ali i ja učim druge. Privilegija je i to da sam radio u osnovnoj školi, gimnaziji, na fakultetu, ali i imao moje škole skijanja, plesa, slikanja. Napisao 24 knjige, ali neću o tome, usuđujem se reći šta nedostaje švedskom obrazovnom sistemu, prije svega osnovnom.
Ako je cilj osnovnog obrazovanja: podizanje socijalne kompetentosti, samopouzdanja i znanja kod učenika, onda za postizanje tog cilja u švedskim školama su nužne promjene. Ovdje ću ideju vezati i za ideju teatra. Upravo na toj ideji (grčkog teatra) Evropljani su podigli živući sistem demkratije.

1.    Osnova komunikacije učitelja i učenika jeste govor, usmeno izlaganje, usmeno odgovaranje. Njim učenik u dužem vremenu stiče samopouzdanje, socijalnu kompetentnost, motiv da uči, zna. Usmeni odgovor u švedskom osnovnom obrazovanju ne postoji.
2.    Način ocjenjivanja znanja učenika je javan. Njim učenik gradi svoje mjesto u razredu, školi, društvu u cjelini. Ocjenjivanje znanja učenika u švedskoj školi je tajno.
3.    Škola jeste staza kojom učenici trče svoje vrijeme obrazovanja, ona mora imati kontrolne tačke, prepreke koje svi učenici treba da preskoče da bi trčali dalje. Prvi razred, drugi razred... deveti razred. U švedskoj osnovnoj školi takvih prepreka nema (isključi li se nacionalprov). Učenik može završiti osnovnu školu bez da zna tablicu množenja, bez da zna pisati i čitati, bez da je pročitao jednu jedinu knjigu....

Šta za ostvarenje obrazovnih ciljeva znači: usmeni odgovor, javno ocjenjivanje i nužni prag koji se mora preći da bi se ušlo u viši stepen obrazovanja (razred)?

Teško je zamisliti školu bez imeničnog preozivanja učenika i njegovog izvođenja na tablu da usmeno odgovara. Sa druge strane ta situacija kada učenik čuje svoje ime, ustaje i kreće prema tabli je poput teatra i dasaka sa kojih treba da govori. Psihički i socijalno ima istu dimenziju, jačanja samopouzdanja, kuraži, motiva da lijepo izgleda, da zna odgovoriti na postavljna pitanja. To svakako ne isključuje i kombinovane motode provjere znanja, poput grupnog rada, pismenog ispita, kontrolnog testa isl.

Teško je zamisliti i školu u kojoj je vrijednovanje znanja tajna koja ostaje između nastavnika, roditelja i učenika. Zamislite devet godina idete u isti razred sa nekim ni on ni vi ne znate koje ocijene iz kojih predmeta imate. Gdje je motiv da se ima veća ocjena, da se bude bolji od nekoga? To je dio prirode odgojno vaspitnog procesa u kom se traže dobri uzori.

I evo nas kod nemanja obaveznih novoa koje učenik treba savladati da bi išao dalje. Ta činjenica je potpuno destimulativna. Zašto bi se neki učenik uopšte borio da bude dobar, da bude bolji, kad ga i onako od prvog do devetog razreda škole prate svi učenici koji su se sa njim upisali u tu školu u taj razred? Taj motiv ne postoji. Učenici koji ne uče oni su agresivniji, neposlušniji i traže svoje načine dokazivanja u školi koji nisu ni poželji ni dio nastavnog procesa ali se dešavaju u školi.

Umjesto zaključka:

Sistem školstva koji isključuje usmeni ispit kao način učenja i savlađivanja gradiva, koji isključuje javnost u ocjenjivanju i nužan nivo koji treba zadovoljit da bi učenih išao u sljedeći razred, neminovno vodi do slabljenaj motiva da se uopšte do znanja dođe; onemogućava učenike sa većim ambicijama da ih i ostvare, sputava socijanu kopetentnost i potvrdu pred grupom (razred i škola), podstiče nesigurnost i na kraju onemogućava sticanje znanja kao jednog od ciljeva obrazovanja.

U vremenu kad je tehnologija i onako dovela u pitanje odgojno obrazovni proces i poljuljala ulogu škole i nastvnika (5-8 sarti dnevno su učenici osnovne škole direktno pod uticajem interneta, I-fona, TV-a), postavlja se pitanje kuda usmejriti obrazovni proces da bi se ostvarili njegovi obrazovni ciljevi sa početka teksta.
Moje iskustvo govori da je grčki teatar vrlo inspirativan, ali i vannastavni sadržaji koji snagom slobodnog vremena i lične želje, pomažu u izgradnji socialno kompetentne ličnosti, sa velikim samopouzdanjem, snagom  i na kraju znanjem. Škola i jeste veliki teatar u kom učenici igraju svoje životne uloge a mi im pomažemo.
24.09.2012.

Šta vrijedi kad sam žurio kad mi je sat kasnio.

Halil Dzananović

 

* Život je naizmjenična struja koja nas trese sve dok nas dobro ne uzemlji.

* Nisu krive politik(it)e već glasačka mašina koja još uvijek radi na petrolej.

* Rat je, u odnosu na političare, kraće trajao.

* Srbiji je, uz pomoć velikih sila, konačno uspijelo da se oslobodi Kosova.

* Neki 'naučnici' su i zvanično prihvatili Darvinovu teoriju, ali majmuni joj i dalje odolijevaju.

* Tamo gdje Diogen nije mogao naći ni jednog čovjeka maheri su našli čitave narode.

* Neki od političara zaista liče na svece. Da bi ugođaj bio potpun trebalo bi ih razapeti.

* Taj na ramenima ne drži svoju glavu već ženske noge.

* Ona je k'o svijeća, dok je ne upališ ničem ne služi.

* Rat, kako je došo tako i prošo a pobijeda nema kud da ode.

* Meso je najukusnije ispod sača i iznad koljena.

* Kokoš može da pozoba vrećicu zrna, čovjek obično strada već od prvog.

* Šta vrijedi što sam žurio kad mi je sat kasnio.

* Neki su toliko pobožni da uopće ne liče na ljude.

* Reis Cerić je mlad za penzije a za drugi posao nema dovoljno godina. 

* I život može biti i zanimljiv, naročito tuđi.

* Blago pijanima, njima je sve ravno, čak su im i krivine ispeglane.

* Ma kakva depresija i vražije godine. Što sam stariji sve sam opušteniji. Opušten i gdje valja i gdje nevalja.

* Umjetnost ne trpi laž izuzev one od koje posmatrač ili čitalac može stvoriti svoju istinu.

* Trudili smo se da budemo pametniji od agresora. Ali nije se pikalo, oni su nas prije položili.

* Ni jedan civil nije ni pipnut od ''naše vojske''. Svi su usmrćeni s pristojne udaljenosti.

* Ni ljudi ni neljudi se ne prave ručno, ali dolazak na svijet ovih drugih (neljudi) sprječava se isključivo svojeručno.

* Isus je, navodno, otkupio ljudske grijehove, ali ako se opet pojavi, radi kamate, razapinjaće ga dok je vijeka i svijeta.

* Džaba me olajavate jer ja o sebi razmišljam na najvišem mogućem nivou. Veoma visoko-čak u potkrovlju.

* Sve što više partija dobijamo sve smo veći gubitnici.


BHMagazin.com

23.09.2012.

20 GODINA BIH SAVEZA U ŠVEDSKOJ KOJI TO NIKAD NIJE HTIO NI MOGAO POSTATI

29 septembra će Savez Bosasnskohercegovačkih udruženja u Švedskoj obilježiti 20 godina svog postojanja, dijeliti plakete i nagrade zaslužnima, spominjati pređeni put. 8 septembra je bilo i 20 godina kako sam sa tri autobusa bosanskih izbjeglica direktno iz Skoplja stigao u ovu zemlju. Već 13 septembra sam bio gost BiH udruženja u Huskvarni (predsjednik Tabaković) a 14 bio na naslovnici "Jonköpingposten" uslikan sa domaćinima, pričajući priču bosanske tragedije koju sam pričao od Sarajeva, Skoplja, Istambola, Sofije do Štokholma skupljajući i razvozeći izbjeglice, skoncentrisan na žene i djecu. Nekoliko dana kasnije sam po sopstvenom izboru prebačen u Štokholm.

Tu sam upoznao ljude koji su sebe nazivali Glavnim odborom Saveza BiH udruženja u Švedskoj, iznio ideju o pokretanju lista, dao idejno riješenje, sa grupom entuzijasta uredio i uradio prvi i drugi broj a onda od Štokholma do Malmea obišao sva mjesta gdje su se Bosanci okupljali, govorio, predstavljao. Istina ubrzo i iskočio iz tog voza koji je vozio u slijepu ulicu.

I evo nekoliko impresija zašto ta organizacija nikad nije mogla ni htjela biti Savez BiH udruženja u Švedskoj i zašto se pored nje formiralo još nekoliko opet saveza sa bosanskim predznakom (Savez Žena, Omladinski savez, Islamski…).

Ovaj što se tad borio za ulogu sekretara u tom Savezu, vozajući me kroz Švedsku (Ferhatović), je bio svjestan nepomirljive razlike između dvije ideološke opcije: islamska i bosanska istina prvi mu nudili uhljebljenje. Tu islamističku su vodili ljudi sa Idrizom Karamanom (hodža), druga je bila bosanska sa Munibom Mihaljevićem (lahka mu zemlja bila). 

Ovdje treba napomenuti još jednu činjenicu da je Karaman imao podršku ljudi koji su bili vlasnici restorana, picerija, koje su pretvarali u klubove (Malkoč, Hondo, Poljo, Ćuprija, Tabaković….) i svakako najuže rodbine (Ćuprija-punac, Emir Poljo-rođak, Poljina supruga…) treća podrška je stizala iz Sarajeva jedna linijom Mladomuslimana (koji su iz svojih redova poslali i prvog ambasadora Serdarevića) ali linijom Islamske zajednice i kabineta reisa koji su trebali jak vjerski oslonac na ovim prostorima. Ovdje valja napomenuti da su i funkcije unutar tog njihovog Saveza ostale unutar spomenute porodice: predsjednik Karaman, predsjednik SDA Emir Poljo (danas ambasador BiH u Norveškoj), predsjednik Merhameta Osman Ćuprija, predsjednica BiH udruženja u Malmeu Poljina supruga (kasnije oboje bili uposlenici u BiH ambasadi u Štokholmu).

Vjerovatno dodvorujući se prvima, Ferhatović im je na poklon ponudio dvorsku ludu izvjesnog F. Šantića pridošlog odnekud iz Sandžaka. Njegov zadatak je bio da rastjera sve probosansko i ugoni sve u vjeru. Knjiga nebuloza bi se mogla napisati samo listajući glasilo Saveza BiH u Švedskoj u kom se taj pojavio kao urednik za kulturu, pitajući se ko su djeca iz mješovitih brakova, potpisujući svoje tekstove arapskim vremenom mjerenja i sl.

Ko je odnio prevagu i zašto sad nije neophodno dokazivati. Hodža je očito odigrao kratku i pragmatičnu ulogu naglašavanja vjerske pripadnosti onih či je to savez ali i maskiranja stvarne uloge tih klubova sa strane njihovih vlasnika (restorani, pošteđeni poreza, kirija, dozvola za prodaju pića). Vjerska linija pa i sam efendija Karaman je otišao drugim putem, organizovanja IZ Bošnjaka u Švedskoj.

Logično gledano, 1992. Godine izabrati hodžu za predsjednika saveza koji ima bosanski predznak u Švedskoj bilo je pohvala ludosti, ali za one koji su takav savez trebali to je imalo neke druge razloge, motive koji u dobroj mjeri traju do danas.

Problem je što su te interesne grupe (ljudi koji se bave restoranima i vjerski službenici) članstvu mogli ponuditi dvije vrste sadržaja: one vezane za restorane (muzika, piće, zabava…) i one vezane za vjerski život i vjerske ustanove (okupljanje oko vjerskih sadržaj, vjeronauka i sl.). Da li su se u tim sadržajima i ispoljila svebosanska kreativnost, pokazala kultura naroda koji je po mnogo čemu oplemenio ovaj svijet, da li su se Bosanci i Hercegovci u svom etabliranju i prezentiranju na ovim prostorima mogli osloniti na takvu organizaciju, organizacije, neka sad ostane samo pitanje, na koje nije teško odgovoriti.

Da se vratim tom listu kojim sam bio uključen u rad spomenute organizacije, ne dugo. Trebali smo promovirati list i u Štokholmu, promotor je trebalo biti lično ambasador Serdarević i to u prostorijama kluba na čijem je čelu bio pokojni Mihaljević (vlasnik). Iako smo bili u sjajnim odnosima on je skinuo plakatu sa zida i samo rekao "oni ovdje ništa svoje neće promovirati". Ambasador je slegnuo ramenima, pokazujući svoju nemoć jer su tad i njegove prostorije bile u tom lokalu.

Od tada do danas pratim rad svih formi koje okupljaju svijet sa Balkana, posebno Bosne i Hercegovine, Bosanci su mudar narod kad su mudri, kad ih povedu mudri ljudi, to je princip organizovanja i djelovanja svilj ljudi na ovoj planeti kog nismo ni mi pošteđeni. Ali reći ću iskustvo, obzirom da sam putujući za knjigama i slikama češće među Bosancima nego neko drugi, bosanska udruženja organizovana oko porodice i na porodici, gdje su zajedno očevi, supruge i djeca, su postojana i ozbiljna udruženja koja se bore za sadržaje kojih se ne stide, sadržaje koji ih sve okupljaju slaveći pamet, tradiciju, moral i sve što uz to ide. Udruženja prepuštena ili oteta od muškaraca, koji su po pravilu i šverceri pića, kockari, nerijetko i pjanice su pretvorena u seoske krčme koje ne zaslužuju nikakvu i ničiju pažnju.

Tekst koji slijedi je prenešen iz Bosanske pošte
_________________________________

20 postojanja obilježava Savez bh. udruženja u Švedskoj

Fikret Tufek 19/09/2012, Švedska

Fotos za istoriju Foto:
Bosanskohercegovački savez, odnosno Savez bh. udruženja u Švedskoj, koji danas pod „svojim krovom“ ima 54 udruženja sa više od 10.000 registriranih članova. Tim povodom u Göteborgu će se 29. septembra održati svečana akademija na kojoj će biti izveden prigodan kulturni program, promoviran dokumentarni film o 20 godina Saveza, organizovana panel diskusija o Savezu jučer, danas i sutra, te dodjeljena priznanja i zahvalnice najistaknutijim pojedincima i organizacijama.

Krovna organizacija Bosanaca i Hercegovaca: Godine 1992. formiran je BH savez/ Savez bh. udruženja u Švedskoj (Bosnisk-Hercegovinska Riksförbundet i Sverige). Osnovali su ga građani iz Bosne i Hercegovine, koji su u Švedsku došli zbog rata i agresije na BiH. Oni su, uz pomoć zemljaka koji su ovdje već živjeli, osjetili potrebu za organiziranim djelovanjem u zemlji koja ih je primila otvorena srca kada im je bilo najteže. Savez je postao krovna organizacija Bosanaca i Hercegovaca koja okuplja i organizira prognane bh. građane.
Čitavo ovo vrijeme, kroz veliki broj aktivnosti, na raznim manifestacijama, prezentirani su bh. kultura, jezik i običaji. Uz afirmaciju vlastite tradicije podsticana je i integracija u švedsko društvo kako bi do izražaja došli svi potencijali koje su naši ljudi imali. Održavane su veze i sa bh. građanima u drugim zemljama dijaspore i Svjetskim savezom dijaspore, te stalni kontakti sa maticom BiH. Po organizacionoj strukturi, broju udruženja i članstva, kao i sadržajima aktivnosti, BH savez u Švedskoj je jedan od najboljih u svijetu kada je u pitanju bh. dijaspora.
Savez je organizator svake godine, počevši od 1996, smotri kulture i školstva, te niza drugih aktivnosti u kojima su postignuti zavidni rezultati. Pokretač je i „Glasa BiH“ koji je svojom informativnom djelatnošću podsticao i afirmisao ova dostignuća.
Savez bh. udruženja u Švedskoj rastao je i jačao organizaciono od 1992. do 2012; broj udruženja je od 10 u 1992. bio čak 129 u 1998. godini. Mijenjao se i broj registrovanih članova u Savezu, od 3.803 u 1992. do najviše 16.000 u 2002. godini.

Značajan datum - 7. juni 1992: U historiji Saveza bh. udruženja u Švedskoj značajna mjesta su Göteborg i Örebro. Grupa entuzijasta i patriota, koja se nazvala ”Inicijatori za osnivanje Bosanskohercegovačkog saveza”, sastala se u Göteborgu 26. aprila 1992. i postigla suglasnost o potrebi osnivanja Inicijativnog odbora za osnivanje BH Saveza, u čiji bi sastav ušla postojeća bh. udruženja, ali i ona koja formiraju prognanici iz BiH. Sastanku su prisustvovala po dva predstavnika iz sedam gradova: Göteborg, Surte, Örebro, Skövde, Huskvarna, Karlskoga i Malmö. Formiran je Inicijativni odbor za čijeg je predsjednika izabran Idriz Karaman.

Skup predstavnika bh. udruženja, koji je proglašen osnivačkom skupštinom, održan je 7. juna 1992. u Örebru. Status delegata na Skupštini imala su po četiri predstavnika bh. udruženja iz devet gradova i deset udruženja: Göteborg, Surte, Stockholm, Huskvarna, Skövde (”Behar” i ”Bosnien-hjälp”), Malmö, Karlskoga, Norrköping i Örebro. Na Skupštini je bilo 40 delegata. Skupštinom je predsjedavao i za prvog predsjednika BH saveza izabran je Idriz Karaman.

Sve odluke jednoglasno su usvojene, izuzev naziva. Odlučeno je ipak da se zove ”Bosansko-hercegovački savez u Švedskoj”, a bilo je prijedloga i za ”Bošnjački savez”.
U prvi Glavni odbor izabrani su: Idriz Karaman predsjednik, Himzo Fazlić, Bedrudin Hondo, Dedo Kozlica, Irfan Hadžić, Ali Malkoč, Hamdija Tabaković, Rešad Kruejzi, Asima Pašalić, Mirsada Mecan, Ibrica Zukanović i Emir Poljo. Za podpredsjednike Saveza imenovani su Himzo Fazlić, Bedrudin Hondo i Irfan Hadžić, a za sekretare Emir Poljo i Ibrica Zukanović, te blagajnike Hamdija Tabaković i Rešad Krujezi. Formiran je Odbor za rad sa ženama – predsjednica Azra Kulić i Odbor za rad sa omladinom – predsjednik Samir Burzić. Za referenta za sport izabran je Salih Šehalić.

Plodna saradnja sa švedskim institucijama: Već na 2. sjednici 2. avgusta 1992. Glavni odbor je zaključio da se aktivnije radi na informisanju švedske javnosti o agresiji na BiH i da se traži emisija na bosanskom jeziku na švedskom radiju, te da se pokrene i vlastito glasilo. Registracija BH saveza u Švedskoj obavljena je u drugoj sedmici augusta 1992. Jedan od prvih zahtjeva Državnom zavodu za doseljenike Švedske bio je ukidanje Jugoslovenskog saveza i legitimetet BH saveza. Formirana je radna grupa za obilazak izbjegličkih centara, a traženje prevodilaca na bosanskom jeziku postavljeno je kao prioritet. Naravno, i prikupljanje novčanih priloga i druge pomoći BiH, pa je osnovan Odbor za humanitarnu pomoć (predsjednik Suljo Halalkić).

Tako je počelo i uspješno nastavljeno. Iz godine u godinu Savez je rastao i jačao svoj uticaj. Ostvario je plodnu saradnju sa švedskim institucijama, naročito sa NBV-om, Ambasadom BiH u Stockholmu, maticom zemljom, Svjetskim savezom dijaspore i savezima u drugim zemljama.

Bilo je, naravno, i kriznih godina, članstvo se osipalo, ali se, i pored svega, Savez u svom osnovnom obliku djelovanja održao do današnjih dana.
22.09.2012.

ARIJA IZ AKVARIJA, Kemal Handan

  Subota rezervisana za pisce




Ovih dana je u izdanju ”Bosanske riječi” u Tuzli izašla sliko, pjesmarica za djecu, Kemala Handana. Čika Šimo Ešić, Mirsad Bećirbašić, vrsni dječiji pisci su o knjizi toliko lijepog rekli, da nama i ne ostaje ništa drugo već da je i vama preporučimo.

Evo malo da knjigu kušate:

 
                 
RIJEČI
.... Riječ otvara, kaže stara
riječ ruši, riječ stvara.
U grlu se riječi suše
plaču i pjevuše....
 
... Odabire neko riječi
kao zlatna zrna
Riječ spriječi, riječ liječi
bježi kao srna.
(Pjesma „Riječi“)
 
Naslov knjige sintetizira osnovna razmišljaja i emocije autora. Napomena biografskog karaktera da je autor izgnan iz rodne Banja Luke, da je adresa američka, obilježila je one pjesme u kojima se oživljavaju nostalgična sjećanja na djetinjstvo, rijeku Vrbanju, (ciklus „Na Vrbanji jedna brana) ljude (na primjer pjesma posvećena slastičaru Šukriji), događaje. I mimo tih sjećanja, Bosna je prisutna i kada autor za motive ima Kulina bana, ili Edina Džeku, ili tek turistu.
 
U bosanskohercegovačkoj literaturi rijetki su autori koji ostvaraju stihove dijametralno različitih tema i duhovnih stanja.. Pjesma „Arija iz akvarija“ nije samo sudbina sužanjstva svakog onog ko je izvan svog prirodnog miljea kao što je riba izvan rijeke, kao što je čovjek izvan domovine.. To je osuda uskraćenosti osnovne humane biti, prava na izbor. Moćni su stihovi u kojima ribar lovi rijeku, rijeku svoga djetinjstva, kojom teku materinske riječi, koja zapljuskuje i očevom nježnošću, na čijim obalama odjekuje graja vršnjaka.
U pjesmama nostalgije, autor ne optužuje, ne podiže glas, konstatira čežnju ali se na epski način ne miri sa datošću. I taj kovitlac prenesen je jezikom istovjetnim sa sviješću mladog čovjeka. A to je rijetko umijeće koje krasi vrse pisce.
Većina pjesma je vedra duhovita, ( kao na primjer pjesme iz ciklusa  „Životinjsko carstvo“ ili ciklusa   „Kapljice istine“) zasnovana na igri koja ima visoke estetske standarde.  Pjesma „Vrabac i žabac“   kao da je pisana  na pravilima igre „ Pretvori se ,pretvori“, „Vikendica“ je vješto izvedena dosjetka o osobinama puža koji se zaljubljuje, „Kornjača“ i mudra i razigrana, kao što su mudre i razigrane i pjesme „Ahilova peta“ ili „Kocka je bačena“....Vedrinom odišu i druge pjesme . Pjesnik doživljava i vidi svijet kao:
 
...I sam svemir, vasiona
slika je balona
(Pjesma „Balon“)
 
Bez obzira na godište čitaoca, pjesme Kemala Handana u cjelini „zaraze“ autorovim duhom.
Zar nećemo duboko uzdahnuti poslije stihova:
 
...Sve me sjeća ovog ljeta
na vremena stara
dok Vrbanjom plovak šeta
tih svjetskih ribara“
(Pjesma: Vrbanjski ribari“)
 
Zar nas neće preplaviti nježnost poslije ovih stihova:
 
...“Nema ništa“- kaže tata
„draže mi od duplikata“
Za mamu se dobro zna
Sve je isto –puta dva“
(Pjesma  „Blizanci“)
 
Zar se nećemo prepustiti stihovima punim ljubavi, a ispjevanim ljupko, razdragano:
 
....Kosica joj miriše
mirisavi cvijet
pa zbog toga uzdiše
sav krilati svijet
Leti svaka baja
na cvijet zvani Maja“
(Pjesma „Upavanka za Maju“)                                                 
 
 
Autorova boja , intonacija je u osnovi plava kao što je ispisao.
 
„ Nebeska je
jedna boja
ona moja
ona plava/
 prava“
( Pjesma „Plava boja“)
 
Obilježen plavetnilom, autor čitaoca i bosansohercegovačku književnost obogaćuje
ljepotom koja je :
 
„...od plesa razigrana
od cvrkuta raspjevana
radosna je zbog života
a beskrajna- ah, ljepota.
(Pjesma „Ljepota“)
 
Kemal Handan je napisao knjigu kakva nam je nedostajala, vrijednu, svježu, osobenu. Sam je sebi postavio standarde koji onu sljedeću obavezuju a istovremeno čitaoca čini nestrpljivim, dok se bude vraćao „Arijama iz akvarija“.
 
 
 
Sarajevo, 03.2012.g.                                                   Mirsad Bećirbašić  
 
 _______________________________________________________________
BILJEŠKA O AUTORU
 

 
 KEMAL HANDAN  rodio se 15. februara 1956. godine u banjalučkom naselju Vrbanja, gdje je završio i osnovnu školu. S diplomom banjalučke Gimnazije, 1975. godine, upisuje se na studij ekonomije. Radio kao službenik u Privrednoj banci Sarajevo, zatim kao sekretar Muđuopštinske organizacije za slijepa i slabovidna lica, a kasnije i u Crvenom krstu Njemačke.
Posjeduje titulu majstorskog kandidata u šahu.
Maja 1993. godine odlazi za svojom porodicom u Njemačku. Od 2000. g živi i radi u SAD-u.
U književnosti je prisutan od 2010.g. Sarađuje sa časopisima "Banjalučki žubori"/ Slovenija ,  ŠEHER Banja Luka / Švedska,  Palčić / Sarajevo, Sabah / St. Louis, USA
 
Objavljene  knjige:
Samostalna izdanja:
•        Usnula planeta, pjesme iz usnulog svijeta, Tuzla 2011
 
Zajednička izdanja (poezija) :
•        Kapija Istoka i zapada, Sarajevo 2010
•        Duhovna konekcija, Sarajevo 2011
•        Garavi sokak , Inđija 2011, 2012.    
21.09.2012.

Hag će utvrditi da je Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini


image Anto Nobilo / anadolija

Poznati hrvatski advokat i jedan od najpoznatijih pravnika s prostora Balkana uopće Anto Nobilo smatra da će presuda Jadranku Prliću i ostalima iz vojno-političkog vrha takozvane Herceg-Bosne, a koja bi, prema najavama iz Haškog tribunala, trebala biti donesena uskoro, biti "suštinski neugodna za Hrvatsku".

Ne želeći uoči izricanja presude komentirati kakva bi eventualno mogla biti individualna kaznena odgovornost Prlića i ostalih,  advokat bivšeg zapovjednika Operativne zone središnja Bosna Tihomira Blaškića u razgovoru za agenciju Anadolija (AA) komentira moguće implikacije presude na državu Hrvatsku. Pogotovo što presuda dolazi uoči ulaska Hrvatske u Evropsku uniju (EU) 1. jula iduće godine.

"Prema onome što sam ja pratio i u ranijim suđenjima, a to je sve kontinuitet događaja, zasigurno će ispasti da je Hrvatska intervenirala u Bosni i Hercegovini i da se faktički tamo desio međunarodni oružani sukob u kojem je jedna od zaraćenih strana bila i Hrvatska. To je neobično neugodno za Hrvatsku. Ja znam da će se sve to izignorirati, ali takva definicija se može i drugačije i grublje reći, a to je da je Hrvatska bila agresor u BiH", kazao je Nobilo za AA.

Tu, kako ističe, čak nije ni najvažnije da li su hrvatske trupe bile u BiH ili nisu, odnosno da li su bile temeljem Sporazuma Izetbegović-Tuđman, dakle, uz suglasnost sa Sarajevom, već je bitno kakvu je ulogu imala takozvana Herceg-Bosna.

"Oni su u svojim analizama došli do toga da je cijela tvorevina Herceg-Bosna bila stvorena i financirana od strane Hrvatske, te da je postojala apsolutna operativna kontrola hrvatskih vlasti nad vlastima te paradržave Herceg-Bosne. Herceg-Bosna je djelovala u ime i za račun hrvatskih interesa u BiH, dakle, kao agent Hrvatske. Iz toga oni izvlače zaključak da je Hrvatska  bila u međunarodnom oružanom sukobu sa vladom u Sarajevu", pojašnjava Nobilo.

Nadalje, tvrdi da bi posljedica po samu Republiku Hrvatsku moralo biti.

"Kada u jednoj pristojnoj državi stavite na stol presudu koja će biti argumentirana, a ja sam još daleko ranije vidio te argumente i dokaze o umiješanosti Hrvatske, to bi moralo izazvati neku reakciju. Moralo bi izazvati i politički potres. Povijest ne možemo vratiti, ali morali bismo imati jedan jasan stav sadašnje hrvatske države, njene vlasti pa i javnosti u širem smislu prema događajima iz ranih 90-tih. Bojim se da će to izostati, a to nije civilizacijski. To je ono što se ne bi smjelo desiti kada se ta presuda donese. Dakle, ne bi smjelo izostati jasno političko pozicioniranje Hrvatske prema tim događajima. A onda i prema Tuđmanu. Jer, kako vrijeme ide, ovdje je Tuđman sve popularniji. Zaboravljaju se grijesi, a ostaje da je bio na čelu stvaranja Hrvatske", smatra Nobilo.

Međutim, naglašava da današnja Hrvatska nije ondašnja Tuđmanova Hrvatska.

"U bilateralnim odnosima neće doći do bitnog narušavanja odnosa BiH i Hrvatske zbog presude. Jer, život ide dalje, mi smo vezani ekonomski, granicom, ljudi putuju preko BiH i Hrvatske. Ti povijesni događaji neće poremetiti odnose država. Ali bi za zdravlje, prije svega hrvatske nacije i društva, bilo važna politička osuda i izjava željenja zbog događaja iz prošlosti, više zbog nas nego zbog ljudi u BiH", zaključio je Nobilo.

Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Valentina Čorića, Berislava Pušića, Milivoja Petkovića i Brunu Stojića, šestoricu političkih i vojnih lidera takozvane Herceg-Bosne, optužnica tereti za sudjelovanje u "udruženom zločinačkom poduhvatu" kojemu je cilj bio da se "politički i vojno potčine, trajno uklone i etnički očiste" Bošnjaci i drugi ne-Hrvati s područja takozvane Herceg-Bosne, odnosno s prostora Hercegovine i srednje Bosne.

Napad Hrvatskog vijeća obrane (HVO), vojnih snaga Herceg-Bosne, na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. godine. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. godine i Mostar u noći na 8. na 9. maj iste godine, te se proširio na cijeli prostor srednje Bosne i Hercegovine. Kao povod za napad u Gornjem Vakufu uzet je nikad prihvaćeni Vance-Owenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjačkim stanovništvom trebali pripasti Herceg-Bosni, te je od Armije RBiH zatražena predaja. Budući je predaja odbijena, došlo je do sukoba.

Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske (HV) su izvršili brojne zločine diljem srednje Bosne i Hercegovine, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka gdje je ukupno stradalo 154 osobe, među kojima i mnogo djece. Pod opsadom su mjesecima držani istočni Mostar i Gornji Vakuf.

Organizirano je više koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Poznati su logori "Heliodrom", "Gabela", "Vojno", "Dretelj", logor u Ljubuškom... Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviđene opsade, a na vrhuncu agresije, 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i čuveni Stari most izgrađen između 1557 - 1566 godine,u vrijeme osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog ili Kanunija.

Glavni cilj, a što je potvrđeno i u stenogramima bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine. To znači da bi Hrvatskoj pripao veliki dio teritorija Bosne i Hercegovine.

(Vijesti.ba/AA)

21.09.2012.

PSEUDO DNEVNIČKE KONFABULACIJE Dobrice Ćosića

 

Metodološki korektno, etički i istinosno valjano, Ćosića i njegovu knjigu "Bosanski rat", ovakvu kakva je, moguće je čitati samo sa stanovišta – imanentne kritike.

* * *

Idejna intencija autora knjige "Bosanski rat" je politički sasvim jasna, odnosno, ideološki i promemorandumski precizno zacrtana. Međutim, nasuprot toj pažljivoj i sofisticiranoj zacrtanosti, postoje brojne logičko-semantičke kontraverze koje, uprkos izvornoj sofisterijsko-obmanjivačkoj nakani autora, izmiču i odaju ga. Na neke od bezbroj logičkih Ćosićevih kontraverzi biće konkretno analitički ukazano na narednim stranicama. Evo prve idejno tempirane rečenice koja (po principu prvog utiska), ima zadatak da čitaoca knjige, odmah na startu, mentalno i vrijednosno opredijeli za stranu one strane koja bi da svoje krvavo-anticivilizacijsko činodejstvije nekako prikrije. Odnosno, što je još licemjernije, da ga pripiše nedužnim žrtvama vlastitog pogroma koji je finaliziran u štrašnom pokolju sreberničkog genocida, dobivši tako kvalifikaciju – najvećeg ratnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

 

Knjiga počinje ovako:

Iz Bosne stižu zastrašujuće vesti: počeo je rat između Muslimana i Srba. Započeli su ga muslimanski, sarajevski razbojnici ubijajuči Srbe "četnike" (str. 7).

 To je za prosječnog, nekritičkog i, usto, etno-orijentisanog srpskog čitaoca, vjerovatno, samorazumljiv i prihvatljiv iskaz. Ali, kod svih drugih čitalaca, taj apodiktički iskaz nužno porađa neka logička pitanja:

 Zašto bi muslimani u BiH počinjali i vodili rat?

 U ime čega?

 Šta bi bio njegov smisao i konačni cilj?

 Ključni dio autorski nenamjeravanog odgovora sva ta pitanja, dat je na početku knjige gdje se, u dvije Ćosićeve rečenice, kojima se nehotice, vrlo jasno i precizno, odaje razlog i smisao začinjanja rata i velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu:

Stvara se srpska država preko Drine! (str. 34)

BiH je privremena tvorevina (str. 44).

 Dakle, idejno-logički uzrok rata, kako se vidi iz rečenog, nije na muslimanskoj, nego na Ćosićevoj – srpskoj strani, koja je planski organizovano pokrenula političko rušenje Jugoslavije ("Srbi više ne mogu živeti ni s kim zajedno")[3], a zatim u oružano-krvavo i genocidno razaranje "privremene tvorevine" BiH, a radi stvaranja etnički čiste "srpske države preko Drine".

 Ali, da bi se genocidna logika krvavog ratnog razaranja Bosne i Hercegovine (kao "privremene tvorevine"), prikrila, za rat moraju biti optuženi drugi. Oni "osuđeni na nestanak", jer kako je prethodno zaprijetio Radovan Karadžić, "neće imati čime da se brane".[4] Pradaoksalno, ali logikom Ćosićevih licemjernih etiketiranja i čitalački sugestivno namjenskih kvalifikacija, upravo ti, "na nestanak osuđeni", u knjizi su imenovani kao – "muslimanski sarajevski razbojnici".

 Logično, zar ne?

 Da, ali samo prividno i na trenutak koji traje taman toliko koliko i čitanje sljedećih tridesetak zbrda-zdolisanih stranica Ćosićeve totalno ideološki obojene knjige. Za ilustraciju evo i dokaza. Navodim dva Ćosićeva stava koji se idejno sasvim dobro slažu, ali se uzajamno logički potiru bez ostatka:

 Kao dijasporičan narod Srbi svoj nacionalni identitet i duhovni integritet ne poistovećuju sa državnim i teritorijalnim identitetom i integritetom. Protivnici smo svakog nacionalnog ekskluzivizma, etničkih homogenosti, i 'etnički čiste' države (str. 73).

 Lijepo zvuči, ali praktično ne stoji.

 Jer, Ćosić, u svojoj starački i ideološki posredovanoj demenciji, zaboravlja šta je napisao koju stranicu ranije, pa, brzopleto, umjesto onoga što idejno nastoji da prikrije, nes(p)retno otkriva i pokazuje ono što je – na djelu. A na djelu je, kako to sam kaže:

Uporno nastojanje Srba iz Bosne da sačuvaju teritorijalnu vezu sa Srbijom (str.76).

 Ali, da bi nekako relativizirao očiglednost velikosrpskog teritorijalno-osvajačkog projekta (nacionalne grandomanije i fikcijskog uverenja da smo "veliki" narod, str. 219), Ćosić sve češće zapada u nove i nove logičko-ideološke besmislice. Pa kao vrlo upućen u idejno memorandumski zacrtane poslove "rušenja privremene tvorevine BiH" i stvaranja "nove srpske države preko Drine", brže-bolje, na istoj strani, i u istoj rečenici, tvrdi da, to čuvanje teritorijalne veze sa Srbijom "ne znači političku težnju za stvaranjem velike Srbije":

Uporno nastojanje Srba iz Bosne da sačuvaju teritorijalnu vezu sa Srbijom

ne znači političku težnju za stvaranjem "velike Srbije" (str.76).

 Međutim, uprkos toj nelogičnoj i licemjerno izrečenoj negaciji, za njom dolazi priča koja, poričući rečeno, još jednom, posredno i neporecivo jasno ilustruje upravo te, integralističke, ratnoosvajačke velikosrpske tendencije. Naime, pedesetak stranica kasnije, Ćosić nas obavještava kako je Skupština Republike Srpske donijela odluku o ujedinjenju sa Republikom Srpskom Krajinom. Međutim, nastojeći nekako opravdati genocidno-krvavi velikosrpski ekspanzionizam, Ćosić ga, jednom pseudomoralnom kontekstualizacijom i promjenom aksiološkog predznaka aktera velikosrpske agresije ("očajnici slobode", "osvetnici pravde"), amaterski prozirno relativizira, suštinski i dalje ostajući na fonu temeljnog ratnog, velikosrpskog, idejno-državotvornog cilja:

Srbi teraju svoje! Grme nacionalni fanatici, očajnici slobode, osvetnici pravde, demagozi – svi u otporu prema svakom kompromisu koji narušava njihov nacionalni cilj: svoju republiku sa svojim teritorijama (str. 126-127).

 Citat, kako je vidljivo, očito ne govori o Srbima braniteljima nego o: "nacionalnim fanaticima", osvajačima bh teritorija i graditeljima srpske republike u okvirima već postojeće bh države. Međutim, uprkos svemu tome, i nasuprot činjenici da su u pitanju beskompromisni nacionalni fanatici i ubice muslimana (i drugih nesrba), oni za Ćosića nisu razbojnici. Razbojnici su, kako smo to vidjeli već na prvoj stranici knjige, sarajevski muslimani. Dakle, oni koji sasvim legitimno brane svoje živote i uporedo s tim, jednu (u tom momentu), samostalnu, međunarodno priznatu državu.

 Pa zar to nelogično preimenovanje branilaca u "razbojnike", a napadača u "pravednike" (osvetnici pravde), nije smišljeno-lažno i licemjerno-neistinito prikazivanje povijesti, ljudi i događaja?

 Jeste!

 Naravno da jeste!

 I zato taj analfabetsko-moralni sunovrat "velikog pisca" automatski porađa čitav niz etički i spistaljsko-zanatski neizbježnih pitanja: Kako objasniti činjenicu da jedan "veliki pisac" dozvoljava sebi nešto tako spisateljski nevješto i prozirno; moralno srozavajuće i ljudski porazno? Nešto mimo i protiv svake elementarne etike i logike. Kako je moguće da spis u formi dnevnika, odnosno, "knjiga dokumentarnog karaktera o istorijskim zbivanjima u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine" (str. 275), šuti o najokrutnijem zbivanju tog perioda; o vremenu počinjenog genocida u Srebrenici.

 O tzv. "dokumentarnom karakteru knjige", najbolje govori bizarna činjenica da poslije 26. maja, 1995. (str. 202), Ćosić prelazi na 15. juli (str. 204), ni jednom jedinom riječju ne pominjući genocidni krvavi pir srpske vojske u Srebrenici. Kao da se između 6. i 11. jula, 1995. nije ništa (ama baš ništa), ni događalo, ni – dogodilo. Za podsjećanje, dokumentaran (lat. documentarius), i dokumentarno je ono što se temelji na činjenicama stvarnosti. Desetak hiljada planski likvidiranih ljudi za par dana, po Ćosiću, očito, nije činjenica vrijedna dokumentarne zabilješke.

 O čemu se, dakle, ovdje radi?

 Očito, radi se o tome da Dobrica Ćosić, kao kreator i (istovremeno) mentalni talac velikosprske ideologije, nema ni logičkog ni političkog izlaza, pa, i sam svjestan iracionalnog čorsokaka u kome se našao, otvoreno priznaje svoju krajnje nezahvalnu poziciju sluganstva i vernosti u okviru koje djeluje i svjesno prešutkujuje najgnusnije zločine i događaje krvave četverogodišnje velikosrpske agresije na Bosnu:

Treba da ostanem veran vekovnom srpskom idealu: nacionalnom i državnom ujedinjenju srpskog naroda (str. 66.); Narodu se služi svagda, bez uslovljavanja, samo mu se tako služi (str. 47).

 To Ćosićevo nemoralno i poslušnički neodložno služenje protiv svakog razuma i dobrih običaja ("svagda i bez uslovljanja"), ovdje znači samo jedno: poltronski prizemno, pubertetski nekritično i narcisoidno sluganstvo u ime slave i velikosrpske ideologije. Čak i po cijenu žrtvovanja neporecivo očiglednih istina i vlastitog ljudskog dostojanstva.

Nekih stotinjak stranica kasnije (još jasnije i direktnije iskazano), čitamo upravo ono što Ćosić (svim sredstvima sluganske književne nebuloze), uporno nastoji prikriti na ostalim stranama svoje iracionalne i idejno-politikantski tempirane knjige:

Razgovor sa Karadžićem i rukovodećim ljudima, RS, još jednom me opominje:

ustanak Srba u BiH, njihov je oslobodilački rat, samosvojna i autonomna pojava, s jasnim i neizmenljivim ciljem da se ujedine sa Srbijom, i da se na taj rat nikakvim spoljnim, 'razumnim' i 'konstruktivnim' savetima ne može uticati (str. 197.)

 Projektovano bezumlje tog i takvog rata kao "neizmenljivog cilja", na koji se, kako to prizna i sam Ćosić, nikakvim spoljnim, 'razumnim' i 'konstruktivnim' savetima ne može uticati, ogledaće se (iz dana u dan), u onome čemu smo svjedočili 1992. – 1995.: u ekstremnoj iracionalnosti velikosrpskih zločina; u besmislu silovanja djevojčica i starica; u masovnom granatiranju, divljačkom klanju i ubijanju civila; u pljačkanju, rušenju i paljenju svega što im se našlo na planski zacrtanom krvavo državotvornom putu. A sve to, kako kaže sam Ćosić, s jasnim i nezmjenljivim ciljem da se ujedine sa Srbijom. Završno i neporecivo svjedočanstvo svog tog osvajačkog etno-bezumlja sadržano je u srebreničkom genocidu i postojanju više od 300 (tristotine) masovnih grobnica na području manjeg, krvlju stvaranog bh entiteta.

 Da bi se takav krvavi pir naknadno (post festum) ipak nekako (o)pravdao pred domaćom i svjetskom javnošću, neophodna je čitava jedna lažna istorija čijeg se pisanja Ćosić dohvatio upravo ovom bestidnom i neistinama krcatom knjigom, namjenski sugestivnog naslova – "Bosanski rat". Naravno, ne treba posebno napominjati da je baš Ćosić stručnoj, književnoj i najširoj političkoj javnosti poznat kao kreator doktrine srpske laži, o čemu, ponosno, bez imalo nelagode i samopoštovanja, piše ovako:

Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga;

Lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu;

Lažemo zbog poštenja;

Lažemo zbog slobode;.

Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije;

Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno;

 Dakle, laže se uvijek, na svakom mjestu, u svakoj prilici, s razlogom i bez njega. Ako je vjerovati Ćosiću, i zahvaljujući njemu i sličnima, Srbi žive u laži, od laži, i za laž. Laž je njihov životni, društveni i državni okvir. Po Ćosiću, bez nje (bez Gospođe Laži) Srbi niti postoje niti bilo kome bilo šta kolektivno i pojedinačno znače. Laž je njihova ljudska i nacionalno prepoznatljiva odrednica; kolektivna lična karta Srba.

 Naravno, znajući i ne poričući da se jedan dio Srba (veliko-Srba), zajedno (i na čelu sa) Ćosićem, ponaša upravo tako, ipak nisam sklon prihvatanju te Ćosićeve generalizacije i zgovora laži kao svevažeće, monolitne etno-onotološke kategorije, uprkos činjenici što se, tragajući internetom, tome u prilog, mogu naći i sljedeće Ćosićeve tvrdnje, koje (ubjeđujući nas u istinitost vlastite besmislice), "otac nacije" neselektivno i generalno pripisuje čitavom srpskom narodu i zemlji Srbiji:

Laž je srpski državni interes.

Laž je u samom biću Srbina.

U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.

Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.

 Tako je Ćosić na najbolji način opisao više sebe, i sistematsku laž kao svoj metodološko-spisateljski kredo, nego narod iza koga se, samo kukavički-lecemjerno i, karijeristički sračunato, krije.

 Svjetski poznati masakri na Markalama (Sarajevo) i Kapiji (Tuzla), opisani u ovoj knjizi kao tobožnje samogranatiranje muslimana, najbolji su primjeri te patološko-maštovite kreativnosti koju Ćosić preduzima po nalogu dnevno-političke pragme (Laž je srpski državni interes), a u ime "istorijskog spasa" Srba (Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž), ubjeđujući svijet i Srbe u sveistinitost svoje doktrine (U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina).

 Ali, u slučaju knjige "Bosanski rat", Ćosić ne laže samo iz gore opisanog, ontološkog razloga; razloga suštinski lažnog "srpskog bića" (Laž je u samom biću Srbina). Ćosić ovdje laže iz svojih, znatno širih, opipljivijih, istorijsko-praktičnih, idejno-pobuđujućih razloga i politikantski niskih pobuda. Ćosić laže uprkos svemu viđenom. Uprkos cjelosvjetski poznatom i riječju i slikom obznanjenom povijesnom dogodu. Pri tom, i na svoju nesreću (a našu sreću), Ćosić laže post festum, što je najgori i ujedno beznadežno promašeni oblik laži koji se, nikakvom književnom ni pseudo-dnevničkom sofisterijom, ne može održati. Dakle, tvrdoglavo dosljedan vlastitoj doktrini srpske laži, Ćosić, ima dovoljno sulude hrabrosti da beznadežno laže čak i o onom očiglednom (televizijski posredovanom), odnosno, faktički neporecivom. O zločinu koji je kamerama snimio, sudski utvrdio i pravno osudio cijeli svijet.

 Čemu sve to?

 Odgovor je vrlo jednostavan:

 Počinjeno je Zlo bilo toliko golemo da – još samo laž – pristaje da ga brani. Još samo laž prihvata da bude bestidno-licemjerni advokat zločina u ime velikodržavnog, anticivilizacijskog, užasavajućeg i ljudski poraznog genocidnog velikosrpskog antibosanskog projekta, krvavo ostvarenog na samom kraju XX stoljeća.

 Otuda naše ključno, kritički urgentno i čitalački neizbježno pitanje:

 Kako, s obzirom na sve rečeno, Ćosića logički i metodološki valjano, odnosno, analitički korektno čitati? I kako ga značenjski uvjerljivo interpretirati a da se, pri tom, ne sklizne u prljavu baruštinu njegovog ideološki diktiranog i etički poraznog diskursa pisanja?

 Jedini mogući odgovor je:

Metodološki korektno, etički i istinosno valjano, Ćosića i njegovu knjigu "Bosanski rat", ovakvu kakva je, moguće je (što je ovdje i učinjeno) čitati samo sa stanovišta – imanentne kritike.

 Dakle, one kritike koja neki sistem prosuđuje polazeći od njegovih vlastitih pretpostavki, tj. unutrašnje dosljednosti (i nedosljednosti) teksta. Tim prije što imanentna kritika po svojoj definiciji uključuje društveni i idejni stav autora. I to je, hermeneutički govoreći, ključni momentat tako izabranog pristupa Ćosićevom djelu koje je pred nama.

Imanentna kritika ne insistira toliko na ocjeni koliko na tumačnju djela. Odnosno na njegovoj interpretaciji, težeći prepoznavanju načina kako je takvo djelo nastalo. Imanentna kritika traga za smislom djela, jer je jedino smisao djela bitan i relevantan za njegovo suštinsko i vrijednosno razumijevanje. Čitana na taj način, knjiga Bosanski rat vrvi od logičkih besmislica i antinomija ambicioznog, srednjoškolski poludorečenog, ciničnog, idejno-mizantropski i etno-ideološki zatrovanog uma Dobrice Ćosića. Evo slikovitog primjera matrice takvog pisanja sa stanovišta zagovaranog – imanentno kritičkog čitanja ove knjige.

 Najprije slijedi trodijelni niz negativnih i smišljeno tempiranih tvrdnji, deskriptivno funkcionaliziranih kao opis tobožnjih događanja:

Srbi beže iz Sarajeva.

Duž Drine masovni pokolji Srba.

Gore srpska sela.

 A onda dolazi, jedna svjesno moralizatorski obojena, a faktički unaprijed funkcionalizirajuće pravdajuća projekcija (već počinjenih srpskih zločina) koje Ćosić namjenski podastire kao tvrdnju o tobožnjim budućim događanjima:

Naravno, Srbi će im uzvratiti.

 Potom, na tragu iste instrumentalno obojene logike, dolazi iskustveno precizan i tačan opis krvavih, ali lažno (osvetnički) kvalifikovanih događaja:

Biće to jedan od najužasnijih građanskih ratova, jer će se voditi iz osvete. (str.7)

 Jedno je tačno: bio je to užasno krvav i neljudski rat naoružane velikosrpske armade protiv nedužnih civila Bosne i Hercegovine.

 Laž je da se rat vodio iz osvete, tj. uzvratno.

 I laž je da je rat građanski.

 I, konačno, laž je da to Dobrica Ćosić (kao tobože pametan i vidovit) predviđa (Biće to jedan od najužasnijih ...ratova).

 Istina je, zapravo, da Ćosić samo lažno-dnevnički opisuje ono što je dobro znao i vidio, posjećujući uredno, svih ratnih godina (u znak podrške), mjesta zločina srpske vojske nakon pogroma i paljevina izvršenih nad nesrbima Bosne i Hercegovine.

 Ukratko, Ćosić samo naknadno i precizno opisuje ono što je već bilo, dajući tom opisu lažno dnevničku (odnosno, pseudoprognostičku, predviđalačku) formu (Biće to jedan od najužasnijih građanskih ratova, jer će se voditi iz osvete. (str.7), e da bi, makar donekle, relativizirao užas srpskih zločina. Dajući tim pasažima knjige pseudo-budućnosnu formu (ideološki i post festum idejno stiliziranog dnevnika), sve je, očito, semantički tempirano i podređeno svrsi namjenskog krivotvorenja povijesti i obmane čitateljstva.

 Dakle, laž u laži.

 Pojmovno govoreći: tobožnja srpska osveta i tobožnje srpsko uzvraćanje samo su instrumentalno-pravdajući termini velikosrpskog bezumlja. Bezumlja kojega je Ćosić ne samo potpuno svjestan, nego mu je i direktno kumovao.

 I to dvostruko: teoretski i praktično!

 a) teoretski, kao pisac i ideolog velike Srbije i autor doktrine "humanog preselenja", s jedne; i

 b) praktično, kao predsjednik tadašnje agresorske Jugoslavije, s druge strane.

 Međutim, ratna istina, koju Ćosić, zajedno sa cijelom Srbijom, sasvim dobro zna, potpuno je obrnuta: Drugi su se branili od Srba, i Drugi su se svetili Srbima. Činili su to odgovarajući na krvavu velikosrpsku agresiju kojoj je Ćosić, kako rekosmo, direktno-idejno i praktično-politički kumovao. Sistematski uporan u branjenju organizovanog sistema obmana i laži iza kojeg stoji i u ime koga piše i govori, Dobrica Ćosić, već na samom početku knjige, taktički se okomljuje (napad je najbolja odbrana), na nedužne žrtve krvave velokosrpske agresije. Anuliranjem i negiranjem faktičnosti velikosrpskih zločina koji su užasnuli svijet, na strani 7 (koja je ujedno i prva tekstualna strana knjige), dakle, odmah na startu (da bi knjizi priskrbio quasi-hermeneutičku uvjerljivost kod neobaviještenih i nedovoljno kritičkih čitalaca), Ćosić licemjerno, i minhauzenovski uzorno, iznosi nekoliko prepoznatljivih idejno-xafsinški tempiranih i massmedijski kontinuirano opetovanih tvrdnji toga vremena:

Otpočela je snažna antisrpska propaganda.Cilj joj je da nas pred svetom učini agresorima i zločincima, da bi nas potom kaznili kako agresori i zločinci zaslužuju. Mi se toj antisrpskoj propagandi ne umemo i ne možemo suprotstaviti (str. 7.)

 Shodno gore citiranim tvrdnjama, na ovom mjestu, valja se podsjetiti na analogan način kojim je, upravo gebels-ćosićevski uzornom perfidijom, Adolf Hitler izvršio agresiju na Poljsku. Ukratko, oblačenjem njemačkih vojnika u poljske uniforme, Hitler najprije napada jednu pograničnu njemačku vojnu postaju, a nakon toga, Njemačka žestoko-osvetnički "uzvraća" na tobožnji zločin Poljaka.

 Šta nam, ti, gore navedeni, iracionalno-kontradiktorni citati Dobrice Ćosića govore?

 Govore samo jedno: da je kod autora Bosanskog rata na djelu čista pseudologia phantastica, odnosno, psihijatrijski govoreći, "simptom psihopatske konstitucije (autora) koji se manifestira neodoljivom sklonošću za laganje". I to je u tolikoj mjeri minhauzenovski simptomatično da ni sam Ćosić više nije u stanju razlikovati svoje laži od istine; ni svoju "istinu" od vlastitih laži.

 Evo još jedan idejno-propagandistički tipičan primjer te vrste:

 Ćosić, po već ustaljenom velikosrpskom ideološkom običaju, krivce za rat, traži i nalazi negdje vani. Ovaj put optužuje za to "srbofobske snage u Evropi i Americi", koje su, kako on to ideološki racionalizira, "uz pomoć srpskog titoizma, istorijskih zabluda političkog vođstva Srbije i nacionalno-odbrambenog zanosa prožetog ekstremnim nacionalizmom koji nije sledila većina Srba, naročito mladih[5] – uveli čitav srpski narod u tragediju na kraju 20. veka" (str. 253.).

 A samo šezdesetak strana prije toga, zločine nad muslimanima (shodno Ćosićevoj eufemističko-semantički obojenoj logici), ne čine pomenuti "ekstremni nacionalisti" (velikosrbi u svom krvavom etno-zanosu i pohodu), nego povrijeđeni "osvetnici", koji, u svojoj ćosićevski apsolutnoj nevinosti, samo "uzvraćaju" na tobožnje muslimanske zločine:

Ti Muslimani, dojučerašnje 'dobre komšije', osvetno su proterani iz svojih kuća. Sve do Višegrada srušene su muslimanske kuće. I u Višegradu srušene su kuće muslimanskih vođa (st. 196).

 A onda, na dnu te iste stranice (potpuno zaboravljajući šta je rekao na njenom vrhu), Ćosić nas, sasvim nesmotreno, obavještava da se, zapravo, ne radi ni o kakvoj osveti, nego o bestijalno-zločinačkoj borbi za srpsku državu na teritoriji druge, samostalne i međunarodno priznate države – Bosne i Hercegovine:

... do četiri ujutru (piše Ćosić) u kancelariji hotela (u Višegradu, E.B.) razgovaramo u grupi: Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Aleksa Buha, Biljana Plavšić, Voja Maksimović, i mi iz Srbije: Ljuba Tadić, Tasa Mladenović, Mile Perišić, Milorad Ekmečić, Dragan Nedeljković i ja (Dobrica Ćosić, E.B.). Bitan zaključak tog razgovora mogao bi da glasi: Srbi ni u kom slučaju neće prestati da se bore dok ne dobiju suverenitet svoje države, granice i međunarodno priznanje (str. 196).

 Za podsjećanje, samo stotinjak stranica ranije, taj isti Ćosić, sudarajući se sam sa sobom, tvrdi nešto sasvim suprotno; dakle, to da: Kao dijasporičan narod Srbi svoj nacionalni identitet i duhovni integritet ne poistovećuju sa državnim i teritorijalnim identitetom i integritetom.

 Čak štaviše, vrlo eksplicitno, tvrdi i ovo:

Protivnici smo svakog nacionalnog ekskluzivizma, etničkih homogenosti, i 'etnički čiste' države (str. 73).

 Tako, dakle, piše kreator i autor fašističke doktrine "humanog preselenja naroda", odnosno idejni začetnik "etničkog čišćenja" koje će svoj vrhunac dostići u dobro isplaniranom srebreničkom genocidu (juli 1995.), koji se (uprkos svjetski relevantnoj sudskoj presudi Međunarodnog suda u Haagu), od počinjenja pa do danas, uključujući i ovu knjigu – cinički uporno negira i (govorenjem o zločinu, a ne genocidu) idejno-sistematski relativizira i umanjuje.[6] A usto, redovno i stadionski uredno veliča i slavi na transparentima čija sadržina (Nož, žica, Srebrenica), čini se, u Srbiji, i u manjem, na krvi zločina sazdanom entitetu, slovi kao kulturni slogan za koji, nikad, niko i nigdje nije odgovarao.

 Šta li bi tek Ćosić pisao i govorio u faktički i analogno obrnutoj situaciji?

 Ne treba, naravno, ni znanja ni pameti za odgovor na to, ionako, retoričko pitanje.

 Međutim, jedno je idejno tempirana i namjenski instrumentalizirana javna priča, a nešto sasvim drugo, ideološka, čak neurotička, velikodržavna ambicija, čiji fanatizam ne bježi od najgrubljih falsifikovanja stvarnosti, sasvim kompatibilnih sa opsesivnim fantazmom ideološki obojene istine "oca nacije".

 Užasna nedjela velikosrpskih zločinaca, u Ćosićevoj knjizi, se modifikuju i prikazuju, ne kakva jesu (planska protjerivanja, paljenja i masovna ubijanja civila u ime stvaranja etničke državne teritorije), nego, potpuno suprotno istini i oporim činjenicama gole stvarnosti: kao tobožnja osveta za prethodne zločine muslimana i nesrba. Grubo i totalno falsifikovanje povijesne istine nošeno je Ćosićevom spisateljskom željom da se sopstveni sistem laži pošto-poto učini važećim i za sve druge. A sve po prećutnoj logici implikacije koja nam sugerira Ćosićevu podrazumijevanu i neiskazanu želju: "Treba da vidite stvari ne vašim vlastitim očima, nego onako kako vam ih ja pokazujem".[7] Komparativno, i psihoanalitički govoreći, još od Freuda znamo da naknadna sjećanja korespondiraju stvaranju idejnih mitova koji imaju za cilj da falsifikuju istoriju, a u smislu realizacije i potvrde vlastitih želja i ideologema na čijoj osnovi počivaju.[8] Naravno, kod Ćosića se ne radi ni o kakvim "naknadnim sjećanjima", nego o namjenski i ideološki obojenoj deskripciji ratnog, zločinačkog haosa što ga je sam projektovao a kojim je, predsjednikujući, i lično rukovodio.

 Otuda sva gomila vrijednosnih, apriori tempiranih, idejno-mrzačkih i ljudski degradirajućih diskvalifikacija Drugih koje se sistematski provlače kroz cijelu Ćosićevu knjigu. Na sceni je čitav arsenal personalno i kolektivno ponižavajućih i poražavajućih etiketa koje negativistički određuju svijet i ljude oko Ćosića, dok sistematski uporno grmi i tlapi o:

razbojništvu, srbofobiji, totalitarno organizovanom laganju, (str. 46);

o plišanom Havelčiću (str. 148);

o Ćurkinu kao običnom kuriru (str. 86);

o Klintonu kao većem lažovu od Hitlera (str.206);

o Bosni kao nakaradnoj državi; veštačkoj tvorevini;

kao nasilnom državnom improvizorijumu (str. 265)

o "ustaškoj Hrvatskoj" (str. 278);

o "sarajevskim muslimanskim razbojnicima" (str. 7); itd. itd.

 I tako ad infinitum.

 O neurotičkoj kompulsiji, diskvalificiranja, ponižavanja i sistematiziranja ljudi i događaja na uvredljivo etiketirajućem principu, psihijatrija je davno rekla svoje. Riječ je o težnji da se unaprijed isključi svaka mogućnost iznenađenja, i da se, svaki događaj falsifikuje i klasifikuje u već poznate kategorije.[9]

 Kad je to u pitanju (kod mitomanski ambicioznog i spisateljski nezrelog Ćosića) valja imati na umu sljedeći metodološki princip koji Ćosića znanstveno-logički, ljudski i spisateljski potpuno podriva i devalvira. A princip kaže da je "rasporediti nepoznato u poznate kategorije, stvar nauke", dok, kompulsivna apriorna etiketiranja i sistematiziranja, preduzeta – ne radi upravljanja realnošću, nego u svrhu poricanja njenih već poznatih aspekata – predstavljaju smišljeno karikiranje stvarnosti i činjenica. Kod Ćosića se radi upravo o tome. Odnosno, i najblaže govoreći, radi se o instrumentaliziranoj književnoj mašti u službi sistematski ideologizirane istorije, okrenute protiv povijesne istine.

 Tako se Ćosićeva istorija "bosanskog rata" pokazuje kao smišljena, programski idejno obrnuta, lažno prepričana povijest krvave velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

 Naučne i povijesne istine su istine zasnovane na događajima, a ne konstatacije pisane u dosluhu sa željama iskrivljenim i (konta)miniranim ličnim doživljajem tih događaja. Jer u prirodi želje je da svaku nepoželjnu životnu istinu lažira u svoju korist. Odnosno, psihoanalitički dosljedno misleći i govoreći, laž igra ulogu denegacije istine i realnosti o kojoj namjenski govori. A sve se odvija po ideološki-svjesno tempiranoj prevarantskoj fromuli: moguće je uvjeriti ljude da je imaginarno istina. I obrnuto (tome shodno): moguće je, da su realne činjenice, čija me uspomena salijeće, imaginarne.[10]

 Za podsjećanje: Helena Deutsch (1884 – 1982), davno je dokazala da pseudologije, poput Ćosićevih, predstavljaju iskrivljene opise realnih činjenica i mogu se uporediti sa nacionalnim mitovima koji, također, opisuju povijesne događaje deformisane sopstvenim željama.[11]

 Naravno, na prvi (i samo na prvi) pogled (dakle prividno), laž prekriva istinu. I to je ono na šta Ćosić računa kod prosječnog, idejno zanesenog, kritički dezorjentiranog i činjenički neupućenog čitaoca.

 Međutim, u stvarnosti, i analitčki precizno sagledana, sama laž otkriva upravo onu istinu koju želi da potisne. Odnosno, na personalnom tragu te logike, patološke laži odraz su napora neke osobe da sačuva poljuljano osjećanje vlastite vrijednosti. A Ćosić je (ako freudovski promislimo situaciju u kojoj se nalazi), imao sasvim dovoljno ličnih razloga i za laži takve vrste. Da budem konkretan: Zamislimo Ćosića dok sjedi u SANU, čiji je član. Kao (ne)svršeni (???) srednjoškolac, među gomilom formalno pismenih doktora znanosti i stvarnih učenjaka, on je pod stalnom presijom osviještene ili neosviještene nelagode i osjećanja lične inferiornosti zbog deficitarnog formalnog obrazovanja. Da bi, tako malen i školski nedorastao okolini (u kojoj se idejnom podobnošću obreo), sačuvao osjećaj kakvog-takvog digniteta i samorazvikane veličine ("veliki pisac"; "otac nacije"), te da bi prislio i druge da ga cijene i u njega vjeruju, on mora pisati baš ovakve, idejno-sluganski jeftine knjige. Knjige kojima se perfidno sofisticiranim lažima izdiže daleko iznad akademskog okruženja kojemu, kao uljez, ni formalno ni suštinski ne pripada.

 Ukratko, knjiga "Bosanski rat", pisana je manirom svjesne i ideološki licemjerne zamjene teza: žrtva se optužuje za zločin, a zločinci, krajnje cinično, predstavljaju tobožnjom žrtvom vlastitih žrtava. Pri tome, svoje izvrtanje činjenica i logike ratnih zbivanja, te njihovog prikazivanja po principu zamjene teza, Ćosić konstantno pravda pozivanjem na "ozbiljna uveravanja Karadžića i Mladića" i drugih "prvih ljudi" velikosrpskog ratnog pohoda na Bosnu; dakle, paradoksalnim pozivanjem na svjedočenja ideologa, planera i izvođača brutalnih zločina i genocida srpske vojske po Bosni i Hercegovini.

 A o kakvim ljudima je riječ, najbolje svjedoči sam Ćosić kada na jednoj od stranica svoje knjige, izražava doslovnu zapanjenost (Zapanjen sam nedoraslošću "prvih ljudi", "najodgovornijih ljudi" SRJ i Republike Srpske), neljudskošću i nezrelošću političkih vođa s obje strane Drine. Uostalom, evo doslovnog iskaza samog Ćosića:

Milošević je bahat, neubedljivo samouveren, pragmatičan u okviru svog istrajavanja, nespreman na veći ulog i radikalniju promenu svoje politike. .... Razišli smo se posle večere, posle ponoći. Zapanjen sam nedoraslošću "prvih ljudi", "najodgovornijih ljudi" SRJ i Republike Srpske (str. 88).

 I konačno, možda hermeneutički najvažnija misao za korektno tumačenje knjige i njenog autora (sasvim dovoljna za razumijevanje suštine i smisla "bosanskog rata"), ispisana je na 138. strani Ćosićeve knjige. A ona kaže upravo ono što knjigu i njenog autora ideološki do kraja ogoljuje i povijesno sasvim uvjerljivo raskrinkava, ne ostavljajući ama baš nikakvog razloga bilo kakvoj sumnji u pogledu početka, smisla i cilja genocidnog rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995 godine:

Dva veka mi imamo jedan isti cilj, a to je borba za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ovo je sedmi rat koji se vodi za ostvarenje tog cilja.

Čiji je, dakle, bio, "Bosanski rat"???

I, ko ga je – i zašto – započeo?

Sapienti sat![12]

Ako laže koza, ne laže rog.

 

[1] Tekst predstavlja neznatano i za štampu adpatiranu verziju izlaganja autora na Naučnoj raspravi (03.05.2012.) koju je, u sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu, a povodom izlaska knjige Dobrice Ćosića - Bosanski rat -organizirao Institut za zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Sarajevo). Učešće u raspravi uzelo je tridesetak znanstvenika humanistčkih znanosti iz Sarajeva, Tuzle, Beograda, Novog Pazara ...

 [2] Memorandum SANU, 1986. koji je osmislio i pokrenuo velikosrpski šovinizam i ratni nered širom bivše Jugoslavije, čiji krvavi vrhunac je bila agresija na Hrvatsku, Bosnu i Kosovo kao logičan nastavak ekspanzionistički i geopolitički zaošijane velikosrpske ideologije etno-isključivosti po kojoj "Srbi više ne mogu živeti ni s kim zajedno", ustajući na krvavo-teritorijalna osvajanja susjednih zemalja, a prije svega BiH, pod simptomatično nezajažljivim geopolitičkim sloganima tipa "Ovo je Srbija" (grafit na zidu Glavne pošte u Sarajevu); "Srbija do Tokija" (na jednom zidu u Bijeljini), itd. itd..

 [3] "Tu strašnu istinu, kako dalje piše patrijarh Pavle (u nastavku svog pisma Lordu Karingtonu), treba da shvate svi dosadašnji Jugosloveni i civilizovana Evropa". Cf: Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, beograd, 2001. str. 72.

 

[4] http://www.youtube.com/watch?v=nIrzImkJiOw

 

[5] Evo najnovije priče (02. 06. 2012.) o mladima Beograda i Srbije na koje se Ćosić poziva, i koje je, valja to reći, upravo on, ovom i sličnim knjigama učinio ovakvima kakvima se pokazuju tokom svečane proslave mature, odnosno u trenutku simboličkog polaganja ispita ljudske zrelosti:

 

Maturanti Vazduhoplovne škole u Beogradu proslavljali kraj školovanja uz klicanje Ratku Mladiću i pevanjem pesama koje pozivaju na linč. Okupljeni na Trgu republike, njih oko stotinu, peli su se na štandove postavljene na Trgu, kao i na spomenik Knezu Mihailu. Većina njih sa dvolitarskim pivskim flašama u rukama i u alkoholisanom stanju, ponašala se u najmanju ruku razuzdano i bahato. Viseći sa spomenika, i na očigled mnogih Beograđana, klicali su ime jednog od optuženih za ratne zločine – Ratka Mladića, i pevali pesme o Kosovu, a mogli su se čiti i neukusni pokliči poput: "Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji".
U jednom trenutku preko samog trga se teško moglo proći, pa su tako školske ekskurzije koje su prolazile kroz centar u tom trenutku tražile asistenciju prisutnih policajaca, kako bi deca mogla neometano i bezbedno da prođu. Umesto da slave završetak školske godine kao većina njihovih vršnjaka koje ovih dana možemo sresti po gradu, maturanti Vazduhoplovne škole odlučili su da 'zaposednu' grad, pa su tako sa Trga krenuli preko Terazija i Ulicom kralja Milana, gde su na kratko zaustavili saobraćaj, dok su pevali srpsku himnu "Bože pravde" i pesme posvećene Kosovu.

 

Vidi: http://www.pressonline.rs/sr/vesti/vesti_dana/story/223812/Maturanti+u+Beogradu+skandirali+Ratku+Mladi%C4%87u.html,

[6] http://www.24sata.hr/svijet/nema-prekrajanja-povijesti-u-srebrenici-se-dogodio-genocid-268710

[7] O. Fenichel, M.D., Psihoanalitička teorija neuroza, Beograd-Zagreb, 1961. str. 226

[8] Ibid.

[9] Ibid. str. 227

[10] Ibid. str. 417.

[11] Ibid.

[12] lat. mudrome dovoljno

 

Autor: Esad Bajtal, tačno.net

20.09.2012.

Marija Magdalena i Isus su bili u braku

Religijske dogme formira ljudska mašta, strah od nepoznatog a prije svega smrti i crkva. Crkva se javlja kao njihov čuvar i vrlo planski vrši njihov odabir, dograđivanje, modeliranje i sl. Toga nije pošteđeno ni kršćastvo, ali ni islam, hinduizam, budizam...

Kapitalizmu te dogme nekad odgovaraju nekad ne, tako je i Dan Braun "istinu" o bezgrešnom začeću Isusovu uzdrmao, mada ona postoji kao poslastica po koluarima vijekovima.

I evo nas kod naučnih objašnjenja o Mariji Magdaleni i Isusu kao mužu i ženi, je li tu kraj? Svakako da nije. Trebalo je cijelu nomenklaturu i crkvenu hijerarhiju na nebu i zemlji napuhati i čuvati silom vijekovima. U ime tog čuvanaj dogmi protekle su rijeke ljudske krvi, sa svojih ognjišta prognane i poubijane milijarde, sad je treba ispuhati, religiji dati mjeru, ali ne ide lahko. Previše je zla učinejnog "u ime Boga", previše je onih još uvijek uživaju čuvajući religijsku dogmu. Ne moramo ići daleko, pogledajte u Bosni čuvari religijskih dogmi su u XXI vijeku utjerali silom svako vjeronauku u školu a podanike u vjerske ustanove.

Islam tek čeka, dobronamjerno pokretanje diskusije o religijskoj dogmi, Zapad to čini izazivački, filmovima, zato što mu treba konflikt, unutar islamski dijalog o poslaniku Muhamedu, Kuranu i mjestu i ulozi islama u svijetu danas tek treba pokrenuti, da se spase oni koji zbog njegovih dogmi i fatalne tradicije u njemu i zbog njega i danas pate. Oko 6000 Somalijskih djevojčica se svakog dana obrezuje sa pozivom na vjeru, još uvijek postoji ropstvo i mnogi drugi načini tlačenja čovjeka,

Tekst o Isusu i Mariji Magraleni ne ruši miti i dogmu, već poziva na stavljanje religije u okvir ljudske potrebe (tamo gdje je ima) i historijski kontekst društvenog ponašanja i organizovanja. I svakako mjere i društvene kontrole. "I tako je čovjek izmislio Boga, novac, stvorio zlato... da mu služe i dogodilo se čudo, postao je njihov sluga!"

Očekivanja da tu diskusiju pokrenu vijernici, nerijetko fanatični branioci očitih dogmi ničim nedokazanih činjenica, nisu realna. Vijernik je samim tim vijernik što izključuje sumnju "Ja vjerujem i očitujem da je samo Allah bog a Muhamed njegov poslanik", to je aksiom muslimana, sličan aksiom srećemo kod svih religija i on je zasnovan na slijepoj poslušnosti, vjerovanju, koje ne traži dokaze. Problem nastaje kad se toj snazi vjernika pridoda oružje, ona postaje snaga slijepo poslušnih vojnika koji pred sobom ruše, progone i ubijaju sve što "nije sa nama". Na nauci je velika odgovornost da naučnim činjenicama i religiji da mjeru i svede je u željeni društveni okvir.

image Screenshot

Nedavno otkriveni dokazi ukazuju na ono o čemu se već neko vrijeme spekuliralo - Marija Magdalena i Isus bili su u braku. Iako je ovo otkriće u medijima odjeknulo poput bombe, radi se o potvrdi onoga o čemu su mnogi pričali stoljećima.

Fragment papirusa veličine 8x4cm na ovaj način potkopava stoljeća crkvene dogme sugerirajući da Božji sin nije bio u celibatu, piše Daily Mail.
 
Središnji dio pronađenog fragmenta ono je što je privuklo pažnju historičara, ali i medija. Naime, tamo se nalazi rečenica u kojoj Isus, koji se obraća svojim sljedbenicima, govori o svojoj ženi, a pretpostavlja se da je riječ o Mariji Magdaleni.
 
Kako prenosi Index, iako se ne može tačno utvrditi širi kontekst, u ovom malenom dijelu teksta Isus brani suprugu od kritike i govori da će "ona biti njegov učenik". Ako se utvrdi da je riječ o vjerodostojnim nalazima, na test će biti stavljeno stoljećima staro prikazivanje Magdalene i naglavačke preokrenuti kršćanski ideal seksualne apstinencije.
 
Ljubitelji Dana Browna vjerovatno su se već prisjetili "Da Vincijevog koda" u kojem se autor dohvatio upravo ove drevne teorije oko koje je izgradio svoj bestseler.
 
Karen King s harvardskog Univerziteta jučer je predstavila svoje nalaze na međunarodnoj konferenciji u Rimu, a riječ je o nalazima koji su rezultat iscrpnog istraživanja s ciljem autentifikacije nađenog dokumenta. 
 
"Ovaj dokument pokazuje da je seksualna zajednica za rane kršćane bila imitacija božjeg stvaranja koja je ujedno i duhovno ispravna i primjerena", rekla je profesorica King dodajući da je vjerovatno riječ o dokumentu koji je nastao stotinu godina nakon raspeća. 
 
Međutim, sve dok potrebni testovi ne budu odrađeni, nađeni dokument naći će se na meti kritika onih koji će pod upitnik dovoditi njegovu autentičnost. S druge strane, mnogi nezavisni istraživači, poput profesorice AnneMarie Luijendijk s Princetona, tvrde da bi zaista mogla biti riječ o pravom dokumentu.

19.09.2012.

SPAS U ROĐACIMA Da ne stiže novac iz dijaspore, većina ljudi bila bi gladna


 

Brojke nisu puka priča – u prvih šest mjeseci ove godine ukupne strane investicije u BiH iznosile su svega 51,5 milijuna maraka i to je najniži iznos u poslijeratnoj BiH.
Kada se tome doda da gospodarstvo diše na škrge, da je nezaposlenost na rekordnoj razini, jasno je u kakvoj se situaciji nalaze građani. Većinu njih spašavaju rođaci i prijatelji koji žive i rade u inozemstvu. Prevedeno na običan jezik, da nema novca iz dijaspore, većina građana BiH bi bila gladna.

Deficit na sve strane


Preciznih podataka o tome koliko su teške ukupne novčane doznake građanima BiH koje stižu iz inozemstva nitko nema. Prema informacijama Svjetske banke, lani su one iznosile 3,9 milijardi maraka, a prema podacima Centralne banke BiH, blizu 3,6 milijardi maraka. Radi se o novcu koji dolazi legalnim tijekovima, a svote koje stižu privatnim kanalima su potpuna nepoznanica. Preko poslovnih banaka novac stiže iz svih država u kojima ima dijaspore, a najviše iz Njemačke, Švedske i SAD-a.
U svakom slučaju, građanima BiH lani je izvana stiglo više novca nego 2010. godine kada su ukupne inozemne doznake vrijedile 3,4 milijarde maraka.  
Centralna banka BiH raspolaže podatkom da je prošle godine iz dijaspore u BiH stiglo novčanih doznaka u visini dvije milijarde maraka, a tome treba dodati još 1,53 milijarde ostalih tekućih novčanih transfera iz inozemstva, uglavnom mirovina. Prema tim podacima, BiH je na 48. mjestu u svijetu po visini novčanih doznaka građanima iz inozemstva. Uvjerljivo prva je Indija, Srbija je s 3,7 milijardi maraka na 33. mjestu, a Hrvatska je s 1,2 milijarde maraka zauzela 70. poziciju. U Makedoniju je 2011. stiglo 435 milijuna i ta država zauzima 97. mjesto u svijetu po visini novčanih doznaka izvana, a Crna Gora je na 106. poziciji s 310 milijuna maraka.
Novac iz dijaspore spašava građane BiH od potpunog siromaštva, u krajnjem od gladi. Uz to, taj novac u ovoj nezapamćenoj besparici u BiH i ekonomskoj katastrofi omogućava da i građani i država kako-tako žive – smatraju ekonomski eksperti. Prema njihovim objašnjenju, novac iz dijaspore pokriva i veliki dio trgovinskog i uopće deficita Bosne i Hercegovine.

Vlasti podržavaju recesiju


Službena statistika kaže da novac iz dijaspore čini više od petine ukupnog godišnjeg bruto proizvoda (BDP) u BiH, a posebno je zanimljivo da je  po visini tih novčanih doznaka u odnosu na ukupan BDP naša zemlja na drugom mjestu u Europi, odmah iza Moldavije. To pokazuje da su novčane doznake građanima iz inozemstva daleko stabilniji prihod od onog na kojem se zasniva ekonomija svake države – izvozu.
Prema novim analizama inozemnih ekonomskih stručnjaka, BiH će ove godine imati pad BDP-a za 0,9 posto i pad industrijske proizvodnje za 2,9 posto. Oni procjenjuju i pad izvoza i rast uvoza za 2,8 posto na 8,19 milijardi maraka. Također, procjene su da će ovogodišnji vanjskotrgovinski deficit biti veći za 7,3 posto i da će iznositi ogromnih 3,9 milijardi maraka.
Sve to pokazuje da se BiH nalazi u dubokoj recesiji. Aktualne vlasti ne povlače nikakve poteze koji bi pokrenuli gospodarstvo pa ispada da zapravo podržavaju i pušu u krila recesiji. Kada se sve to zna, postaje još jasnije što novac iz dijaspore znači za građane i državu.

Piše: M. Osmović
18.09.2012.

BiH se pretvara u teokratsku državu

"Zavadi pa vladaj", stara je politička parola porobljavanja i vladanja drugima, u bosanskom slučaju imamo i "proiciranje protivnika", hoće reći da protivnik bira budućeg protivnika. Bošnjaci muslimani, prije svega, će morati sebi odgovoriti na jedno od pitanja sopstvene agonije a to je ono ko i kako im je podmetnuo Mladomuslimane, reisa Cerića i sitne male šićardžije koje tad simbolično predstavlja piljar Delimustafić? Poznavaocima ideje i velikosrpske strategije ni to nije nepoznato, ali evo nas kod učinaka, dvadeset godina kasnije da su te tri snage na cijeloj teritoriji BiH podjednako moćne kao 1991/92, stim što su sad legalne. Bosna je izdjeljena i njom i dalje vladaju klero-nacionalističke snage, sa uskošićardžijskim porivima, imati, kulati, pljačkati, sa utrkom u vlasti imati imunitet...

__________________________________________

BiH je „na papiru“ sekularna država i tu se njen sekularizam i završava. Sprega između politike i vjerskih zajednica je u posljednjih 20 godina sve jača, a kulminacija se najbolje vidi pred izbore.

Vjerske zajednice u Republici Srpskoj su nedavnim rebalansom budžeta, od ranije planiranih 300.000 konvertibilnih maraka dobile čak 5,5 miliona. I gle slučajnosti, neposredno pred početak izborne kampanje. Koliko se prljavo igra i kolika je sprega između vlasti i vjerskih zajednica u BiH potvrđuje i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Enver Kazaz, koji kaže da je stepen te sprege mjerljiv novcem koji vjerske zajednice dobijaju.

 

Enver Kazaz

Enver Kazaz

U ovoj kampanji može se očekivati još otvorenija podrška vjerskih zajednica ali i učešće vjerskog u političkom, što se kako tvrdi Kazaz može vidjeti na primjeru sukoba SBB-a BiH (Savez za bolju budućnost) i SDA (Stranka demokratske akcije): "SBB koji je bilo klerikalan, čvrsto desni, danas napada SDA kao islamocentričnu stranku. U hrvatskom političkom prostoru vrlo je jasno da katolička crkva i Vinko Puljić, kao njen poglavar, stoje iza dva HDZ-a. Dodik (predsjednik SNSD-a Milorad op.a ) je uspio da, kao veliki nacionalni vođa, preotme pravoslavnu crkvu od SDS-a".

Ne marginalizovati ali spriječiti zloupotrebu

Ono što je poražavajuće, kaže profesor iz Mostara Mile Lasić da su vjerske zajednice u posljednjih 20 godina nanijele ogromnu štetu istinskom vjerovanju u religiju i da je njihovo mješanje u politiku kontraproduktivno: "Ali to se njima ne može dokazati. One vjeruju u svoje pozvanje i mješaju se sa političkim establišmentom. To je jedna katastrofalna pojava koja nema nikakve veze sa političkom modernom koja se živi u zapadnom svijetu".

 

Reis-ul-ulema Mustafa ef. Cerić sa Žoze Manuelom Barosom i Jerži Buzekom

Reis-ul-ulema Mustafa ef. Cerić sa Žoze Manuelom Barosom i Jerži Buzekom

(Ovakve nas Evropa želi vidjeti da bi lakše sa nama vladala svodeći nas na vjerske skupine)

Da li se radi o opasnosti ili o modernom životu, kako ga kvalifikuje franjevac iz BiH Marko Oršolić, vidjeće se u budućnosti. Oršolić kaže da religiju ne treba marginalizovati u stvarnom životu ali da teba uvesti pravila koja će spriječiti zloupotrebu: "Da se ne koristi crkva odnosno oltar odnosno džamija u predizborne svrhe. Vjerski službenici se trebaju angažirati, ali kao građani a ne vjerski službenici. I vjeru ne treba zloupotrebljavati u javnom životu u izbornoj kampanji. To nije jednostavno napraviti ali se može".

Direktno miješanje vjerskih zajednica

 

I Oršolić priznaje da je vjerskog službenika teško svesti na običnog građanina jer on to nije ali da se uz određena pravila može sprovesti. Međutim, ona tiha ,ali efikasnija podrška vjerskim zajednicama, opasnija je od direktne podrške. Zbog toga profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci Miodrag Živanović smatra da se BiH polako, ali suštinski, pretvara u teokratsku državu. Ne radi se samo o direktnoj podršci vjerskih zajednica političkim strukturama, već kako kaže Živanović one direktno učestvuju u krupnijim političkim pitanjima: "Na primjer, reforma policije u BiH dogovorena je u manastiru Liplje; i dok se episkopi nisu usaglasili nije se moglo uraditi ništa. Reis Cerić je direktno rukovodio odlukama SDA, a isto tako od strane katoličkog klira se događalo slično kada su predstavnici Vatikana učestvovali u izbornim kampanjama", ističe Živanović.

Upravo zbog činjenica da je ovaj vid teokratije neformalan, teže se protiv njega i boriti, dodaje profesor Živanović. Sociolog Srđan Puhalo kaže da su vjerske zajednice svjesne svoje snage kod građana i da to vješto koriste. Puhalo napominje da vjerske zajednice u BiH nisu korektivni faktor vlasti niti se njima ikada suprotstavljaju: "U BiH imamo situaciju da su vjerske zajednice nekako pobjednici izbora i da su one stalno na pravoj strani", kaže Puhalo.

 Reis-ul-ulema Mustafa ef. Cerić sa Žoze Manuelom Barosom i Jerži Buzekom i nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić

Reis-ul-ulema Mustafa ef. Cerić sa Žoze Manuelom Barosom i Jerži Buzekom i nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić

Religija moćnija od politike

Crkva je danas prisutna u svim sferama javnog života a to je vidljivo na svakom koraku pa čak i prilikom ugradnje kamena temeljca za izgradnju nadstrešnice za autobusko stajalište, čiji se početak radova obavezno u predizbornoj trci blagoslovi.

Profesor Kazaz kaže da je u ovakvom okruženju teško reći da li BiH kao društvo uopšte gaji evropske vrijednosti ako je sprega politike i religije takva kakva jeste: "Ubijeđen sam zapravo da se u BiH radi o deklarativnom evropskom putu sa antievropskim društvenim vrijednostima. Osnovni krivac za to su religijske institucije koje u ideološkom polju imaju veću moć od političkih moćnika".

Simbioza vjerskih zajednica i političara je realnost ali je pitanje gdje je granica kada prestaje podrška vjerskih zajednica svim građanima i počinje direktno uplitanje u politička pitanja, u ovom slučaju u izborni proces.

Autor: Dragan Maksimović

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić

17.09.2012.

POČETAK KRAJA

Interesantno

 

U toku su zаvršne pripreme zа uvođenje Novog Svetskog Poretkа (NOW) а to je poredаk centrаlizovаne vlаsti u celom svetu i potpune kontrole nаd ljudimа. Biće to zаmаskirаno; većim ljudskim slobodаmа, ekonomskim nаpretkom, novim oblicimа zаbаve, аli izа togа će stаjаti čipovаni i progrаmirаni ljudi.

Piše: Prof. dr. Vitomir Vita Vasić

Zа rаzliku od Stаrog poretkа koji se zаsnivа nа više religiskih obrаzаcа, koji su imаli zа cilj dа zаvаde ljude kаko bi se njimа lаkše vlаdаlo. Novi poredаk će imаti jednu religiju kojа sаdrži spoljаšnjа obeležjа svih postojećih većih religijа. Oprobаni mehаnizmi Iluminаtа zа ostvаrivаnje njihovih ciljevа je formulа: problem-reаkcijа-rešenje. Prvo sаmi izаzovu problem, i s njim željenu reаkciju jаvnosti kojа sаmа prihvаtа jedino logično rešenje, а to je ono rešenje koje su Iluminаti želeli dа postignu. Tаko dobijаju nаrodnu (demokrаtsku) podršku zа svoje ciljeve. Njihov cilj je dа imаju jednu svetsku vlаdu i jednu svetsku religiju, pod njihovom kontrolom. Dа bi to postigli nаmerаvаju dа izаzovu kаtаstrofu svetskih rаznerа-''prirodnu'' :zemljotresi, vulkаni, cunаmi, promenа klime i kаo jedno ideаlno rešenje će se nаmetnuti jednа vаlutа i to elektronskа, s jednom vlаdom. Dа bi se ostvаrio plаn s religijom rаsplаmsаvаju se verski sukobi, koji bi mogli dа аktivirаju i nukleаrnu kаtаstrofu u nekom delu svetа, što bi obismislilo rаznolikost verа zbog njihovih sukobа i kаo nаjbolje rešenje nаmetnulo jednu religiju.

 

Pokrenut je „rаt protiv terorizmа“ а to je zаprаvo rаt protiv muslimаnа koji se ne uklаpаju u progrаm Novog Dobа i ne mogu dа mu se prilаgode. Progrаm zvаni „Islаm“je tаko nаprаvljen dа ne može dа se deprogrаmirа i menjа. Zаto je u plаnu njegovo uništenje. U rаt je uvučenа i Rusijа mаskrom škole u Beslаnu 01. 09. 2004. koji su izvršili ljudi precizno progrаmirаni zа tаkve аkcije. Cilj ovog mаskrа je između ostаlog bio i dа se destаbilizuje Ruskа federаcijа, а to je stаri cilj Rotšildа koji su u sukobu sа Romаnovimа. Uskoro će se u „rаt protiv terorizmа“ biti uvučenа i Kinа.

U plаnu je i predstаvа povrаtkа lаžnog Isusа koji je zаprаvo njihov klon od krvi koju su, nаvodno, sаčuvаli sа rаspećа, tаko će predstаviti njegovu pojаvu, i аko to nije njegovа krv. Biće to lepа i velikа prestаvа. Kаo i lаžnа invаzijа vаnzemаljаcа od kojih će nаs tobože spаsiti Acimo bićа, kаko bi smo ih prihvаtili kаo nаše spаsioce. Plаnirа se dа SAD budu podeljene nа dve zone sа vojnom diktаturom posle neke „prirodne kаtаstrofe,“ veštаčki izаzvаne, moždа inukleаrnog nаpаdа „teroristа“, sа potunom kontrolom nаd ljudimа, uz pomoć vojske UN gde će Kinezi igrаti vаžnu ulogu. Jаvnost se uveliko pripremа nа tаkаv scenаrijo; brojnim filmovimа, kаtаstrofа u SAD i u svаkom tаkvom filmu predsednik je crnаc.

Neizvesnost potiče i stogа što sаmi Iluminаti nisu složni, već ih imа nekoliko vrstа. Prvi su oni koji su potpаli pod potunu kontrolu Acimа i slepo im služe. Oni su mаnjinа. Zаtim, oni koji koriste stečenu moć i žele dа je zаdrže, а dа se postepeno oslobode Acimа tаko što će dа dostignu tehnologiju s kojom će moći dа im se odupru. Ovi se nаjviše prаve dobri i glume dа su spаsioci čovečаnstvа. Oni su većinа i trenutno su nаjmoćniji u svetu. Treći su koji pokušаvаju dа se okrenu ljudimа. Oni su nаjslаbiji i imа ih nаjmаnje. Prvi i drugi ih ubijаju u rаtovimа. Svi rаtovi su do sаdа nаstаjаli zbog njihovih prepirаnjа i borbe zа prevlаst. Zаto se mnogi njihovi plаnovi ne izvršаvаju i morаju se menjati.

Zаprаvo, njihov je problem što su se vremenom osilili i zloupotrebili vlаst kojа im je dаtа nа ovoj plаneti. Glavni problem im je što misle dа su veći i dа su nešto drugo nego što jesu. Zаto su mаlo zаstrаnili sа plаnovimа i preterаli u nаsilju nаd ljudimа. Postoje indicije dа orginаlni plаneri životа, nа ovoj plаneti, Ativа bićа to dobro znаju i dа imаju nаmeru dа se umešаju, dа stvаri dovedu u red i normаlu. Ogromni i mnogobrojni objekti su se pojаvili u Kuiperovom pojаsu i polаko se približаvаju Zemlji. Smаtrа se dаsu to snаge Gаlаktičke federаcije, koje su došle dа zаvrše posаo.

Problem je sаmo što ne žele dа se mešаju u sаmostаlаn rаzvoj ljudske svesti, dа ne ispаdne dа ljudi dobijаju nebesku pomoć, umesto dа se sаmi probude, sаzru i reše probleme u stilu pаrole: Proleteri svih zemаljа ujedinite se. Tаdа bi ljudski rаzvoj svesti stаo i propаo. Zаto se stvаri ubrzаvаju velikim tempom. Zemljа se sve više trese od tog ubrzаnjа. Do ostvаrenjа njihovih plаnovа 2013. godine biće puno zаnimljivih dogаđаjа i promenа. Koliko je meni poznаto, oni čekаju dа Iluminаti dovrše posаo oko stvаrаnjа Novog svetskog poretkа, jedne svetske vlаde i globаlne držаve, jer je onа zаistа i potrebnа ljudimа: Svet trebа dа bude ujedinjen i slobodаn od svih podelа i predrаsudа, аli nemаju nаmeru dа im dopuste dа njome i vlаdаju nа stаri nаčin, dа se pretvore u nаjveću diktаturu.Tаdа će intervenisаti i više ništа neće biti isto.

Svet će zаistа biti slobodаn po prvi put. Uslov zа tu intervenciju je globаlnа svest ljudi, nаdilаženje svih stаrih podelа nа osnovu verskih i drugih progrаmа. Čаk i tа intervencijа neće biti sаsvim spoljа, već koliko je to moguće, kroz sаme ljude, podsticаjem njih sаmih dа deluju u tom prаvcu, dа postаnu svesni duhovne i Božаnske suštine sаmog čovekа kаo tаkvog, а ne nа osnovu trаdicijа iideologijа.

U svаkom slučаju, više nego ikаd u istoriji bićemo suočeni sа izаzovom dа se probudimo od infаtilnih snovа u kojimа živimo, od iluzijа ukojimа se sаmozаdovoljno vаljаmo kаo svinje u blаtu, odnosno mаterijаlnom svetu а zаborаvili smo dа postoji i duhovni svet.

Pripreme zа totаlnu kontrolu se privode krаju. Ako i početаk totаlne kontrole bude uspešno stаrtovаo nećete gа ni primetiti. Mislićete dа vаm se dogаđа nešto lepo i nаstаvićete dа sаnjаte. Jedino dobro u svemu ovome je što zа oslobođenje nemа drugog nаčinа do potpunog iskušenjа ropstvа - niti drugog nаčinа osvešćenjа nego dа postаnemo svesni svoje nesvesnosti.

Budа je jednom rekаo dа se sаmo u teškim i neprijаteljskim okolnostimа jаvljа onа vrstа energije u čoveku kojа gа budi. Prelomnа tаčkа celog ovog procesа je spoznаjа dа je čovek od svog nаstаnkа bio kontrolisаn spoljаšnjim uticаjimа i dа se pukim fizičkim rođenjem još nije uistinu počeo dа postoji. Čovek ne nаstаje prostom biološkom reprodukcijom. Sredinu mаjčine utrobe sаmo je zаmenio širom sredinom fizičkog svetа u kome nаstаvljа dа rаste i sаzrevа.

Čovek tek trebа dа postаne, dа se rodi kroz vаskrsenje u Duhu, jer je oličenje Duhа i sаmo fizičko postojаnje mu zаto nije аutentično. Kontrolа nаd njim je bilа nužnа zbog njegovog kultivisаnjа. Zаto trebа znаti dа sve vаnzemаljske grupe i vrste mаnje više rаde zаjedno, nа čoveku i njegovom konačnom 'buđenju'. Pa ipak, Među njimа ne trebа očekivаti spаsioce. Spаsiocа trebа potrаžiti u sebi sаmom.

16.09.2012.

S.R.D. “Halil Sofradžija” Ustikolina

Kutak za ljubitelje ribarenja i Drine

Podrinje je bilo neiscrpan rezervat pitke vode, sa pravim bogatstvomraznovrsnog  ribljeg fonda. Mladica, lipljan, mrena, škobalj, potočna pastrmka, klijen...

Oni koji pamte i takvu Bosnu i bnjene vode, znaju da su se mogli kupati i po potrebi napiti drinske ili čehotinske vode...

A onda dolazi nezajažljiva industrijalizacija i sad se na nju nadovezuje nezajažljii kapitalistički fundamentalizam koji ne vidi u vodi, vazduhu, šumi, zemlji resurs i elementarno sredstvo za biološki opstanak, čak najzastupljeniji sastojak našeg organizma (i cijelog živog svijeta) već isključivo put do novca, kom se daju božanske odlike.

Evo podataka o nekom drugom vremenu gdje su ljudi znali uživati u prirodi a ona stanovati u njima.

 

S.R.D. “Halil Sofradžija” Ustikolina

Subota, Decembar 26th, 2009

Halil Sofradžija mladica 58 kilograma - Ustikolina

Sportsko ribolovno društvo “Halil Sofradžija” je mlado društvo,osnovano 1997.godine i broji oko 180 članova.Predsjednik društva je Admir Kuljuh, sekretar Sulejman Dreca a članovi upravnog odbora su: Enver Kunovac, Taib Brajlović, Zijad Dreca, Nedžad Brajlović, Kasim Mujezinović, Husnija Čengić.
Gazduje vodama na području opštine Ustikolina a to su:
— rijeka Kolina od izvora do granice sa opštinom Foča,
— rijeka Drina od granice sa opštinom Foča (selo Čaira) do granice sa opštinom Goražde (selo Osanica).

Od riba u tim vodama nalazimo: lipljena, potočne pastrmke, mladice, škobalja, mrene, plotice, krkuše, klijena, pliske.Lov na salmonide je dozvoljen na vještačke mamce (površinska mušica i sve vrste varalica),a ribolov na podvodne mušice je strogo zabranjen.
Količina dozvoljenog ulova po jednodnevnom izlasku je:
— Lipljena 4 komada
— Potočne pastrmke 4 komada
— Mladice 1 komad
— Škobalja 6 komada
— Klijena 6 komada
— Mrena 6 komada
— Plotica 6 komada
Minimalne dozvoljene mjere za ulove su:
— Lipljen 30 cm
— Potočna pastrmka 25 cm
— Mladica 70 cm
— Škobalj 20 cm
— Klijen 20 cm
— Mrena 35 cm
— Plotica 20 cm
Cijene dozvola su 10 KM (dnevnih), dozvola za ribolov na posebnim revirima je 20 KM, dok su godišnje dozvole podijeljene po kategorijama i iznose:
— RVI 25 KM
— Žene 25 KM
— Penzioneri 50 KM
— Juniori 50 KM
— Seniori 100 KM
Dozvole se mogu kupiti kod čuvara ribolova i kod sekretara SRD “Halil Sofradžija”
Kapitalni primjerci riba ulovljeni u vodama kojima gazduje ovo društvo su mladica koju je uhvatio Halil Sofradžija 1938. godine na Drini (Dragojević buk), a koja je težila čitavih 58 kilograma, te potočna pastrmka od 10 kilograma uhvaćena takodje na Drini (Rasadnik).

Ovo Društvo je do sada bilo organizator tri memorijalna takmičenja “Halil Sofradžija” u lovu mladice na varalicu, te domaćini kantonalnog takmičenja u lovu ribe na plovak “Modran 2005”.U proteklom periodu je izvršeno i poribljavanje rijeke Drine sa 50 000 komada mlađi potočne pastrmke, a kvartalno se organizuje uređenje vodotokova.U okviru manifestacije “Ustikoljansko ljeto”, organizuju se i revijalna takmičenja u ribolovu sa ribarskim sijelima.Svake godine, povodom otvorenja ribolovne sezone na lipljena i mladicu, prvi vikend u junu mjesecu se organizuje ribarsko druženje.

Članovi koji su postigli značajniji uspjeh na ribolovnim takmičenjima su seniori Džomba Senad i Brajlović Nermin, pobjednici na kantonalnom takmičenju u lovu ribe udicom na plovak, održanom u Goraždu.

Društvo se finansira od članarine i donacija firme “Bekto Internacional”iz Goražda.

Tokom ovog perioda je ostvarena jako lijepa i plodna saradja sa Skautima Ustikoline, Goražda i Prače, lovcima iz Lovačkog društva “Grebak” te Turističkom zajednicom Bosansko-podrinjskog Kantona.
Od drugih ribolovnih udruženja sa kojima ovo društvo ima kvalitetnu saradnju su: SRD “Breza” iz Breze, SRD “Mladica” iz Foče, SRD “Goražde”, SRD “Toplik” iz Prače, SRD “Ilidža”, SRD “Novi Grad” iz Sarajeva, SRD “Sarajevo 1906”.
Takođe, jako dobra saradnja je i sa Kantonalnim ribolovnim savezom Bosansko-podrinjskog Kantona, gdje se priprema zajednička izrada ribarske osnove i usklađuju planovi poribljavanja, te sa SRS F BiH.

Upravni odbor se sastaje sedmično, a najnovije odluke i prijedlozi upravnog odbora su:
— Odluka o ekonomskom reviru,
— Pripreme za odlazak delegata na sjednicu SRS FBiH gdje će se predložiti da se Memorijalno takmičenje “Halil Sofradžija”, koje se održava zadnje subote mjeseca januara svake godine, uvrsti u kalendar takmičenja, te predlaganje zaključka o zabrani izgradnje hidroelektrane na Drini kod Ustikoline.

Za 2006-tu godinu, u planu je organizovanje škole ribolova na Drini za djecu iz cijele Federacije Bosne i Hercegovine, te formiranje kampova za ribare i njihove porodice.U narednom periodu se planira i u potpunosti pristupiti primjeni zakona o slatkovodnom ribarstvu.

Nažalost, na lijevoj strani rijeke Drine, od granice sa opštinom Foča (Bakina voda) do table sa natpisom Ustikolina (Kristina kuća), nalazi se dio koji je pod MINAMA ili se sumnja da je pod MINAMA.

I jedna molba i poruka iz ovog udruženja:

Poštovani sportski ribolovci,

pomozite nam u akciji “Ne gradite HE na Drini ” ! ! !
Za vrijeme školskog raspusta na vodama našeg SRD-a organizujemo kampovanje mladih generacija koji se obučavaju u pravljenju mušica, lovu ribe na plovak i edukovanju na temu “Ekologija riječnih dolina”.
B i s t r o !

Kontakt osobe:
Predsjednik: Kuljuh Admir 061-388-215
Sekretar: Dreca Sulejman 061-534-469
Upravni odbor: Kuljuh Admir, Kunovac Enver, Brajlović Taib, Dreca Zijad, Brajlović Nedžad, Mujezinović Kasim, Čengić Husnija.
Fax: 038-518-103
Adresa: Ustikolina b.b. – 73250 Ustikolina
e-mail: srd.halilsofradzija@yahoo.com i ustikolina@srsbih.com

15.09.2012.

JA SAM ZLATAN A KAKVI STE VI? - 4000-to gledanje priloga

Ovako je sve počelo

4000 gledanja priloga TV "Hayat" na temutad tad tek objavljene knjige "Ja sam Zlatan Ibrahimović"

JA SAM ZLATAN A KAKVI STE VI?  („Jag är Zlatan Ibrahimovic“, priču pribilježio  David Lagercrantz, izdavač Albert Bonniers, decembar 2010, Sweden)    Osvrt na knjigu, Ševko Kadrić  Malo kad sam plakao čitajući knjige, dok sam ih sam pisao, to mi se dešavalo, ali dok čitam? Moram priznati da mi se to zadnjih mjeseci desilo dva puta, nisam zaplakao, ali samo što nisam.  Prvi put dok sam Čitao roman „Neprijatelj“, Isaka Singera. Bilo je riječ o susretu muža i žene, nakon strašnog Drugog svjetskog rata. Njega su sakrili u sijeno, žrtvujući svoje živote i tako je preživio, nju su strijeljali u jednom logoru, preživjela taj logor, ali dospjela u drugi, onaj Staljinov... Drugi put, čitajući Zlatanovu auto biografiju, kada otac Šefik, naziva taksi, uzima bolesnog dječaka u ruke i odlučnim glasom naređuje taksisti: „Ovo je moj sin. Ne gledaj na crvena svjetla, vozi najkraćim putem u hitnu!“ Šekspirovski precizno, slavni sin opisuje sopstvenu bolest i žrtvu koju je spreman da podnese njegov otac, vjerovatno i istinski junak dobrote cijelog kazivanja.  Neka mi oproste prijatelji Šveđani, ali nisam siguran da oni razumiju ovaj dio Zlatanove priče: patnju njegovog oca (svakako oba roditelja, ali je otac naglašen) i sitne radosti koje sam pravi odavajući se piću i sevdalinci (piće mu opijalo tijelo, sevdalinka dušu). Šveđani mjere Zlatana kroz njegov uspjeh, kroz radosti kojima i njih grije postižući golove po svijetu, zarađujući milione, ali o tom dijelu knjige skoro da neželim ništa reći.   Brita Svensson u Expresenu poredi Zlatanovo kazivanje o odrastanju u Rosengordenu (izoliranom predgrađu Malmea) kao najvažniji dio knjige. Njegovu priču poredi sa sjajnom pričom Deve Pelyera „Dječak kog su zvali to“. Sa jednom značajnom razlikom, koju uočavam isčitavanjem oba kazivanja: Zlatan je mogao potonuti u svijetu koji je već sam po sebi potonuo, izoliran sa puno pravila koje diktira podzemlje, loši uzori, ili što je puno teže, mogao je sam ući u bitku da taj svijet mijenja, na bolje svakako. Zlatan je izabrao ovaj teži put, promjenio je roditelje, Švedsku i svakako mali Rosengorden u kom već postoji ploča sa njegovim imenom a sprema se i statua.  Dječak iz predgrađa, tvrdoglav i uporan, što ga zasigurno vezuje za bosanske korjene, nikad nije dozvolio da ga nazovu to, da ga podcjene, da mu se podsmijavaju. Njegovo ime mu postaje simbol identiteta, želje, ideala, ali moralni kredo, Zlatan. Kad ga novinari pitaju da se opredjeli između dvije švedske fudbalske zvijezde, on bira sebe, „Zlatan“, reći će im prkosno. Kad nije imao ideju šta da odgovori radoznalim novinarima, ili kad je htio da ih razljuti, odgovarao je isto: „Ja sam Zlatan“. Poznavaoci našeg jezika odvajajući se od riječi koja određuje njegovo lično ime, mogu to tumačiti i drugačije, kao: Ja sam zlatan... Drugim riječima, pustite me, ja sam zlatan, kakav sam mogao biti ili ja sam zlatan, kakvi ste vi. Nije riječ samo o pukoj igri riječi već višeslojnom značenju dječije borbe sa vjetrenjačama, koji je tražio sebe, oslonac kog nije bilo.   Upamtio je utakmicu u kojoj su dječaci sa Balkana sočno psovali igračima, navijajući, bodreći ih, tražeći više. Zlatan spominje i psovku sa je i be, nečiju majku... ja to preskačem, ali ovo ne mogu: „Shvatio sam da sam kući“, bezazleno zaključuje dječak, koji ne želi biti to, zahvalan izoliranom predgrađu Malmea u kom je našao toplinu doma.  Do tančina će Zlatan razgolićiti švedske predrasude prema strancima u školi i svim porama švedskog društva. Kad je u nehatu udario učiteljicu u glavu inebandi lopticom, ona ga neće prekoriti i podučiti, što rade učitelji, već će mu zvati oca i predložiti da ga odvede psihijatru. Kasnije će mu za vrat svezati specijalnog pedagoga, koji će za njim po školi hodati kao gonić kamila.   Odgajajući svoju djecu, ali i podučavajući djecu useljenika u ovoj zemlji, bio sam spreman tvrditi da useljeničko dijete mora biti duplo bolje da bi uspjelo, Zlatan taj kriterij drastično mijenja prema brojci od pet pa i deset puta. Upravo toliko je morao više da ulaže da bi bio isti kao „oni“, ili bolji što je postigao.  Pravo lice, odnosa prema strancima je svakako jedan od Zlatanovih trener Hasse Borg. On je naprosto prodao Zlatana Yuventusu za 85 miliona švedskih kruna. To je bio najveći transfer u (h)istoriji skandinavskih zemalja. Na ugovoru ni kruna nije bila predviđena za igrača, Zlatana. To je primjetio otac, Šefik. I kad je u ugovor naknadno upisano da igraču ide 10%, taj dio ugovora naknadno preko advokata morao da se sudski ganja. Poenta je da je Zlatan poslat u Holandiju bez jedne jedine krune. Gladan, nazvaće „trgovca robljem“ Hassea i pitati da mu pozajmi novca za konfleksa i sendvića. Trener će u maniru bezdušnog trgovca reći hladno „da to tako ne funkcioniše“.    Istina za volju, Zlatan će, nekoliko godina kasnije dobiti satisvakciju da kaže Šveđanima, šta se i „u ime njeh“ radi sa strancima u ovoj zemlji. Tim je dao glas milionima onih koji ga nemaju ili nema ko da ih čuje. Satisfakcija je i u tome da će biti u prilici da odbije ruku, spomenutog gospodina koji je htio da ga pozdravi, satisfakcija je i to da izdavač iz rukopisa nije izbacio ovaj dio priče koji lomi idiličnu švedsku priču o švedskoj humanosti i dobročinstvu. Satisfakcija je svakako i to da je upravo Zlatan biran šest puta za najboljeg sportistu Švedske, ali i što mu je knjiga već prodana u pola miliona primjeraka.  Najveća satisfakcija će svakako biti ta da knjiga posluži da se odnos švedskog društva prema strancima napokon počne mijenjati. Nije utjeha ako ministar za integraciju Švedske, tada Mona Sahlin prizna: „Sve što smo učinili na planu integracije je segregacija“.  Zlatan je svojom pričom o segregiranosti švedskog društva, postigao jedan od najboljih golova u karijeri koji još uvijek čeka pravu ocjenu. Svima nam je poručio: Ja sam zlata, a kakvi ste vi?

(„Jag är Zlatan Ibrahimovic“, priču pribilježio David Lagercrantz, izdavač Albert Bonniers, decembar 2011, Sweden)

 

Osvrt na knjigu, Ševko Kadrić (www.sevko.se)

Preuzmi knjigu na engleskom jeziku: http://www.mediafire.com/?trmy5os62ut8oct


Odgajajući svoju djecu, ali i podučavajući djecu useljenika u ovoj zemlji, bio sam spreman tvrditi da useljeničko dijete mora biti duplo bolje da bi uspjelo, Zlatan taj kriterij drastično mijenja prema brojci od pet pa i deset puta. Upravo toliko je morao više da ulaže da bi bio isti kao „oni“, ili bolji što je i postigao.


Zlatan svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine i godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da je i on Šveđanin. Ali to nije dovoljno, useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: Ja volim Švedsku, voli li ona mene?


Malo kad sam plakao čitajući knjige, dok sam ih sam pisao to mi se i dešavalo, ali dok čitam? Moram priznati da mi se to zadnjih mjeseci desilo dva puta, nisam zaplakao, ali samo što nisam.  Prvi put dok sam čitao roman „Neprijatelj“, Isaka Singera. Bilo je riječ o susretu muža i žene, nakon strašnog Drugog svjetskog rata. Njega su sakrili u sijeno, žrtvujući svoje živote i tako je preživio, nju su i djecu im strijeljali u jednom logoru, ona preživjela taj logor, ali dospjela u drugi, onaj Staljinov... Drugi put, čitajući Zlatanovu auto biografiju, kada otac Šefik, naziva taksi, uzima bolesnog dječaka u ruke i odlučnim glasom naređuje taksisti: „Ovo je moj sin. Ne gledaj na crvena svjetla, vozi najkraćim putem u hitnu!“ Šekspirovski precizno, slavni sin opisuje sopstvenu bolest i žrtvu koju je spreman da podnese njegov otac, vjerovatno i istinski junak dobrote cijelog kazivanja.

 

Neka mi oproste prijatelji Šveđani, ali nisam siguran da oni razumiju ovaj dio Zlatanove priče: patnju njegovog oca (svakako oba roditelja, ali je otac naglašen) i sitne radosti koje sam pravi odavajući se piću i sevdalinci (piće mu opijalo tijelo, sevdalinka dušu). Šveđani mjere Zlatana kroz njegov uspjeh, kroz radosti kojima i njih grije postižući golove po svijetu, zarađujući milione, ali o tom dijelu knjige skoro da neželim ništa reći.

 

Brita Svensson u Expresenu poredi Zlatanovo kazivanje o odrastanju u Rosengordu (izoliranom predgrađu Malmea) kao najvažniji dio knjige. Njegovu priču poredi sa sjajnom pričom Deve Pelyera „Dječak kog su zvali to“. Sa jednom značajnom razlikom, koju uočavam isčitavanjem oba kazivanja: Zlatan je mogao potonuti u svijetu koji je već sam po sebi potonuo, izoliran sa puno pravila koje diktira podzemlje, loši uzori, ili što je puno teže, mogao je sam ući u bitku da taj svijet mijenja, na bolje svakako. Zlatan je izabrao ovaj teži put, promjenio je roditelje, Švedsku i svakako mali Rosengorden u kom već postoji ploča sa njegovim imenom a sprema se i statua.

Dječak iz predgrađa, tvrdoglav i uporan, što ga zasigurno vezuje za bosanske korjene, nikad nije dozvolio da ga nazovu to, da ga podcjene, da mu se podsmijavaju. Njegovo ime mu postaje simbol identiteta, želje, ideala, ali i moralni kredo, Zlatan. Kad ga novinari pitaju da se opredjeli između dvije švedske fudbalske zvijezde, on bira sebe, „Zlatan“, reći će im prkosno. Kad nije imao ideju šta da odgovori radoznalim novinarima, ili kad je htio da ih razljuti, odgovarao je isto: „Ja sam Zlatan“. Poznavaoci našeg jezika odvajajući se od riječi koja određuje njegovo lično ime, mogu to tumačiti i drugačije, kao: Ja sam zlatan... Drugim riječima, pustite me, ja sam zlatan, kakav sam mogao biti, ili ja sam zlatan, kakvi ste vi? Nije riječ samo o pukoj igri riječi već višeslojnom značenju dječije borbe sa vjetrenjačama, koji je tražio sebe, oslonac kog tad nije bilo.

 

Upamtio je utakmicu u kojoj publika sa Balkana sočno psuje igračima, navijajući, bodreći ih, tražeći više. Zlatan spominje i psovku sa je i be, nečiju majku... ja to preskačem, ali ovo ne mogu: „Shvatio sam da sam kući“, bezazleno zaključuje dječak, koji ne želi biti to, zahvalan izoliranom predgrađu Malmea u kom je našao toplinu doma.

 

Do tančina će Zlatan razgolićiti švedske predrasude prema strancima u školi i svim porama švedskog društva. Kad je u nehatu udario učiteljicu u glavu inebandi lopticom, ona ga neće prekoriti i podučiti, što rade učitelji, već će mu zvati oca i predložiti da ga odvede psihijatru. Kasnije će mu za vrat svezati specijalnog pedagoga, koji će za njim po školi hodati kao gonić kamila.

 

Odgajajući svoju djecu, ali i podučavajući djecu useljenika u ovoj zemlji, bio sam spreman tvrditi da useljeničko dijete mora biti duplo bolje da bi uspjelo, Zlatan taj kriterij drastično mijenja prema brojci od pet pa i deset puta. Upravo toliko je morao više da ulaže da bi bio isti kao „oni“, ili bolji što je postigao.

 

Pravo lice, odnosa prema strancima je svakako jedan od Zlatanovih trener Hasse Borg. On je naprosto prodao Zlatana Ajaxu za 85 miliona švedskih kruna. To je bio najveći transfer u (h)istoriji skandinavskih zemalja. Na ugovoru ni kruna nije bila predviđena za igrača, Zlatana. To je primjetio otac, Šefik. I kad je u ugovor naknadno upisano da igraču ide 10%, taj dio ugovora naknadno je morao preko advokata morao da sudski ganja. Poenta je da je Zlatan poslat u Holandiju bez jedne jedine krune. Gladan, nazvaće „trgovca robljem“ Hassea i pitati da mu pozajmi novca za konfleksa i sendvića. Trener će u maniru bezdušnog trgovca reći hladno: „Momak, to tako ne funkcioniše“.

 

Istini za volju, Zlatan će, nekoliko godina kasnije dobiti satisvakciju da kaže Šveđanima, šta se i „u ime njih“ radi sa strancima u ovoj zemlji. Tim je dao glas milionima onih koji ga nemaju ili nema ko da ih čuje. Satisfakcija je i u tome da će biti i u prilici da odbije ruku, spomenutog gospodina koji je htio da ga pozdravi, satisfakcija je i to da izdavač knjige iz rukopisa nije izbacio ovaj dio priče koji lomi idiličnu švedsku priču o humanosti i dobročinstvu. Satisfakcija je svakako i to da je upravo Zlatan biran šest puta za najboljeg sportistu Švedske, ali i što mu je knjiga već prodana u pola miliona primjeraka samo u dvije sedmice.

 

Najveća satisfakcija će svakako biti ta da knjiga posluži da se odnos švedskog društva prema strancima napokon počne mijenjati. Nije utjeha ako ministar za integraciju Švedske, tada Mona Sahlin prizna: „Sve što smo učinili na planu integracije je segregacija“. Zlatan svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine u godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da su i on i njegova djeca Šveđanin. Ali to nije dovoljno, useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: Ja volim Švedsku, voli li ona mene?


Zlatan je svojom pričom o segregiranosti švedskog društva, postigao jedan od najboljih golova u karijeri koji još uvijek čeka pravu ocjenu. Svima nam je poručio: Ja sam zlata, a kakvi ste vi? Na nama je da preispitamo ”našu” i ”njihovu” ulogu u integraciji u društvo koje se svih tiče.

15.09.2012.

INTIMNO ARTIKULIRANO U JEZIKU

SUBOTA REZERVISANA ZA PISCA




Predrag Finci: Osobno kao tekst, Antibarbarus, Zagreb, 2011.

Nova knjiga Predraga Fincija otvara u nas malo istraživan i poetički malo znan fenomen, naime onaj što ga autor imenuje u naslovu, a koji otvara cijeli kompleks fenomenoloških i poetičkih pitanja. Predrag Finci, budući filozofom estetičarem, ponajprije se bavi fenomenološkom i estetičkom dimenzijom problema, dok taj fenomen nas ponajprije zanima iz književno-povijesne i književno-teorijske perspektive, jer knjigom dominiraju (književna) djela te profilacije, toga žanrovskog određenja.
Autor je široko i sveobuhvatno izabrao u šest poglavlja govoriti o dnevniku (bilježiti svoje), ispovijesti (kazivati svoje), osobnoj fotografiji (vidjeti sebe), autobiografiji (objediniti svoje), biografskom filmu (gledati drugog) i biografiji (opisati drugog), gdje su opisi u zagradama ujedno i autorovi podnaslovi poglavlja, a iz čega je, u najkraćemu rečeno, posve razvidno što je u Fincijevu viđenju bit i priroda svakoga od fenomena.
Autor se odlučio za istraživanje tih vrsta tekstova iz povijesne, tekstološke, kontekstološke i komparativne perspektive postavljajući uvijek i svagda pitanje o autoru, dakle o osobi, oosobnome, o subjektivitetu, o prirodi teksta i o uvijek podrazumijevajućem Drugom. Status osobe u tekstu, odnos osobe i teksta i uvijek ukalkulirani daleki drugi, motrilišne su točke iz kojih autor knjige istražuje narav i poetiku „žanra“; ili pak samo jedan od „narativa o životu“ kako bi rekao Riceour, budući da je narativ o životu i roman, i pripovijest, i poezija, pogotovu, ovdje već zarad imena relevantna, ispovjedna poezija. Naravno da autorovo istraživanje ostaje izvan striktno književno-vrednosnog, estetskog diskursa, premda se on dotiče i elemeneta koji bi tu vrstu „stvaralaštva“ i estetski mjerili. Međutim, mnogo mu je važniji „filozofski diskurs“ i zarad njega se autor poduzeo istraživanja odnosa „ja – drugi“, budući da na njemu počiva i drama osobnoga i drama teksta snažno određenog osobnim.
Nerijetko tanka nit razdvajanja između ovdje jasno distanciranih tipova tekstova ili, nerijetko, preklapanje kvalifikativa tekstova različito imenovanih često je autora knjige nužno vodilo poređenju različitih diskursa/narativa.
Usporedbe po sličnosti ili razlici, ili pak po poziciji odnosa „ja – drugi“ nerijetko služe Finciju kao žanrovska differentia specifica, a na način na koji se, kako bi to rekao Milivoj Solar, žanr razumijeva kao najniža razina klasifikacije. Tako će nam autor „izdiktirati“ da je „dnevnik neposredna permanentna osobna reakcija na aktualno, ispovijest segment i svakako važan trenutak u životu osobe, a autobiografija sumiranje vlastitog životnog iskustva“ (str. 103). Tu će žanrovsku razlučnicu autor češće snažiti, pa će reći da je dnevnik „znak samodovoljnosti, autobiografija potvrđivanja vlastitog pred Drugim, ispovijest otvaranja Drugom, biografija dokaz da se za opisanu osobu interesiraju i drugi“ ili pak da je „dnevnik porod introspekcije, ispovijest izjašnjavanja, autobiografija osobnog konstruiranja vlastite povijesti, a biografija plod ozbiljnog istraživanja i zainteresiranosti za život Drugog“ (str. 175). No, autoru kao da je i to malo pa će potencirati da su dnevnik, ispovijest i autobiografija kao „izrazi monološkog karaktera“ uvjetovani: dnevnik – okolnostima, ispovijest onim što osobu tišti, a autobiografiju ono bitno što je označilo neki život (str. 187).
Ispisujući šest eseja, Predrag je Finci ispisao u nas vjerojatno najobuhvatniju prezentaciju žanrova koji osobno „pretvaraju“ u tekst, ja bih rekao u književni tekst. Konzultirajući brojnu literaturu, može li se ovdje reći i primarnu i sekundarnu, autor je ispisao najobuhvatnije djelo ovakve vrste na našem jeziku. Zato ukratko želim ukazati na svaki od šest eseja ponaosob uvjeren da ono što ću izdvojiti još više produbljuje zanimanje za ono što ovakav prikaz ne može obuhvatiti, sadržavati.
Za Fincija je dnevnik sugovornik, most između ja i svijeta, između ja i drugosti, dnevnik mu je skup fragmenata. Izdvajanjem najreprezentativnijih imena dnevničke literature (Mann, Kafka, Gide, Camus) autor zapravo utemeljuje svoju fenomenologiju dnevnika. Mi tome pridodajemo i Krležine dnevnike i Andrićeve Sveske, kao osoben oblik dnevnikovanja. Uz sve ono što je Finci izrekao o dnevniku, meni se čini važnim spomenuti, i ne samo iz osobnoga iskustva, jednu od Solarovih kvalifikacija dnevnika kao „građe za prisjećanje“, premda ostaje pamtljivo i Barthesovo viđenje dnevnika kao „beskrajno izmjenjivog albuma“.
Ispovijest je govor drugome sebe radi, priznanje intime s povjerenjem, premda je neki teoretičari vide kao podvrstu autobiografije. Podsjećanje na Marka Aurelija i njegovo djelo Ta eis heauton; te na vjerojatno najpoznatije svjetske ispovijesti, one Augustinove, ne mogu nam iz vidokruga izbrisati ni Dostojevskijeve Zapise iz mrtvog doma, kao ni, na određeni način Eckermannove, Jandrićeve ili Čengićeve „ispovjedne“ razgovore s Goetheom, Andrićem ili Krležom. Imalo bi, dakako, smisla ozbiljnije teorijski zaorati u našu autobiografsku literaturu, makar i samo onoliko i na način na koji je to u hrvatskoj književnosti uradila Helena Sablić Tomić u svojoj studiji Hrvatska autobiografska proza.
Mjesto fotografiji, kao slici stvarnosti, u posvemašnjoj „demokratizaciji“ govora, naime „najbržeg mogućeg opisa s najmanje truda“ (str. 92), Finci je s razlogom dao iznimno važno mjesto, tvrdeći kako „fotografija ne čini udaljeno prisutnim, nego nas prenosi na drugo mjesto“ (str. 87), pritom do kraja uvjeren, zajedno s Barthesom, da se na fotografiji „ja pojavljuje kao netko drugi (str. 97). Tako odnos „ja – drugi“ vjerojatno nigdje nije tako intezivan kao tu, u osobnoj fotografiji.
Autobiografija je, za autora, (samo)svjesno obraćanje javnosti, ona stvara sliku o sebi, ona je sam svoj odvjetnik, izmišljanje sebe, onaj Ricoeurov „narativ o životu“.
Od moje prve školske lektire, Nušićeve Autobiografije, do moje posljednje (lektire) iz te sfere, one nedavno u nas prevedene, najuglednijeg živućeg svjetskog teologa Hansa Künga, a zajedno s Fincijem, uvjeren sam da autobiografija doista rekonstruira i ponovno oblikuje vlastiti život, dakle da u njoj „ja pisca piše sebe“. Pa makar to bilo i po modelu: „Ja koje mislim jest idealno Ja, Ja koje bih da dosegnem jest moja intencija, a moje Ja ono koje živim. Svako od njih mi pripada jer svako ima utjecaj u mom činiti i biti.“ (str. 131).
Jer, kad Finci kaže da je u autobiografiji „ime vjerovnik kvalitete tekstova“, onda baš mislim na najbolje od njih, gdje uz već spominjane autore i autobiografije, valja, ilustracije radi, izdvojiti i one Nadežde Mandeljštam, Varlaama Šalamova ili Karla Štajnera, čije su autobiografije, podjednako kao i Küngova (unutar druge vrste totalitarizma) duhovna gerila, kojoj gotovo uopće nije potreban onaj jezik autobiografije koji će Finci okvalificirati kao: „jezik autobiografije je jezik dokazivanja, uvjeravanja, pozivanja, zavođenja...“ (str. 149), a koji su vjerovnici kvalitete tekstova.
Što tek reći uz autorov esej o biografskom filmu? U kratkom sam vremenu iznova gledao filmove: Paul Gogain, Amadeus i Frida Kahlo (s ranijima o Bachu i Schumannu, te Hölderlinu, primjerice) i dugo se bavio mišlju pisati o prezentaciji života umjetnika i umjetnosti na filmu, a onda me je Finci porazio informacijom u svojoj fusnoti (str. 156) da je samo Hollywood od 1927. do 1960. snimio 291 biografski film (zabavljači, umjetnici, političari, kriminalci, sportaši, vojna lica, okrunjene osobe, istraživači, ljubavnici, znanstvenici, pronalazači, religijska lica...). Da, moram se složiti s autorom da „slika osobe nikad nije sve što osoba jest“, ali baš zato me to zanimalo što se u tim filmovima „život pretvara u umjetnost“ i što su tu važnije tzv. biofantazije od biodokumentarnosti.
Biografija je možda i ponajstariji i najrasprostranjenijih od svih u ovoj knjizi tretiranih upisa osobnog u relevantan tekst. Treba li uopće spominjati grčke ili rimske historičare-biografe ili pak bezbrojne srednjovjekovne hagiografe? Autore biografija od Plutarha i njegovih Usporednih životopisa i Laertijevih Života i misli filozofa do praktički jučer prevedene knjige Petera Sloterdijka Filozofski temperament. Da, biografija jest istraživanje, tumačenje i objašnjenje života Drugog. I možemo se suglasiti s Irom Bruce Nadel da postoje tri tipa biografije: dramatično-ekspresivni, objektivno-akademski i interpretacijsko-analitički, gdje „prvi ističe sudjelovanje, drugi odvojenost, a treći analizu“ (str. 186), premda je vjerojatno malo metodski čistih tipova biografije.
Autor je, poigrajmo se pojmom biografije, napisao u nas najtemeljitije biografije šest fenomena/žanrova „osobnoga kao teksta“, napisao je knjigu kakvu bi čovjek poželio napisati, a svaki pasionirani čitatelj pročitati. I to ne samo da bi doznao nešto o čemu na našem prostoru gotovo da uopće nema relevantne literature, nego da bi i sam u svijetu pročitanog pokušao uspostaviti kakav-takav sustav i odmah se potom s autorom podao uvjerenju da „osobno kao tekst tok je bez uvira, nezavršena cjelina, oblik otvorenog djela, nedostatak kraja.“ Valjda i zato opet, na kraju, autorova usporedba po sličnosti: „Ni u dnevniku, ni u autobiografiji, a ni u biografiji nema dovršetka, a ni zadnje riječi.“

Željko IVANKOVIĆ
14.09.2012.

Stećak – Simbol Bosne

Ragib Lubovac - Čelebija

Ne postoji neka nauka o lijepome, već samo kritika lijepog, niti postoji lijepa nauka, već postoji samo lijepa umjetnost. Za prosuđivanje lijepih umjetnosti potreban je ukus, za tvorbu lijepih umjetnosti potreban je genij, piše Kant. Prirodna ljepota jest neki lijep kamen, umjetnička ljepota je lijepa likovna predstava u jednom kamenu. Iako je stećak nadgrobni spomenik, on je u formi kuće. Genij je i na toj kući figurativnim reljefima zaobišao predstavu ružne smrti, te se alegorijom i simbolikom odlučio za lijepi život, pa se u posmatraču stećka pojavljuje radosti života, a ne tuga smrti.

«Tamni vilajet» i «prkos od sna»

Narodi koji su lišeni umjetnosti, povijesti i umnosti, piše Abdulah Šarčević u djelu Sfinga Zapada, i dodaje, ostaju zauvijek u tmini nijeme  prošlosti. «Veliki su došli na svijet da bi bili slušani, međutim, vijekovima mogu oni nestati dok čovjek ponovo ne čuje njihov govor», Parmenid. Tako «Život dahće pod stalno rastućim teretom i terorom prošlosti». Možda je samo tako u Bosni? «Kako? Zar je čovjek samo božji promašaj? Ili je bog samo promašaj čovjeka? Crv kojeg su nagazili, počinje da se izvija. To je razumljivo. On time smanjuje vjerovatnost da ga ponovo nagaze», Niče. Stoljećima na stećcima epitafom mrtvi mole žive «nemojte na stećak stati».

Od bosanske praslike Ilirije, «Zemljice Bosne», heretika – maniheja/bogumila i njihovih stećaka u njoj, egzistira dvojnost: ljubav i mržnja, «ljubav iz mržnje» ili «mržnja iz ljubavi». Osmanlijskim osvajanjem Bosne javlja se izraz «vilajet»: velika administrativno-teritirijalna jedinica, dijeli se na  sandžake, izraz i za rodni kraj, zavičaj, spominje se i u narodnim pjesmama. Nakon toga desio se masovni prelazak bosanskih heretika na islam. Potom se u naše vrijeme iz mržnje  «vilajetu» dodaje prefiks «tamni», iz ljubavi se javlja pjev «prkos». I u filmskoj umjetnosti danas dominiraju dvije tvorevine «Ničija zemlja» i Zemlja krvi i meda».

Nedavno izdavač sporne monografije Stećci, Ž. Ivankovik, piše «da se islam širio na maču, a kršćanstvo ljubavlju». Kada je sva vjera u vjeri, i jest i nije tako. Istine radi, kto zna koji je po redu, ali je posljednji križarski rat za Kristov grob bio, čak onaj dječački, kada su ta nedužna bića brodari Marselja povezli ka Jerusalemu pa ih, iz ljubavi, skrenuli i prodali u Egipat. Znam da je to kod nekih brzo otišlo u zaborav, a pogotovu: da je davnih stoljeća iz mržnje prema hereticima Bosne, ili rubio, ili im je stalno visio nad glavom «Damoklov mač». Doduše, danas je na sceni jedan zaokret: stoljetna mržnja prema bogumilima obrnula se u ljubav prema njihovim stećcima. Prije nasilja i pustošenja ugarskih križara, tvrdi se, da nije bilo neslaganja bosanske hereze  s katoličkom crkvom, kasnije, iz mržnje i ljubavi, jest.

Od pada Bosne pod tursku vlast (1463), se u takvom ambijentu, spominju «prvi masovni prelasci na islam, koje Paul Riccaut naziva Poturicama (nevjerojatno tek) 1660-tih godina. Solovjev tu potrebu povezuje vjeovanjem Bosanaca, koji su prihvatili islam s običajima preostalim od bogumila», piše Fine V. H. Jahn. «Nevjerojatno tek», jer u drugim izvorima stoji: Turci 1435. zauzimaju utvrdu Hodidjed, gdje se oko 1460. godine razvija jezgro Sarajeva, naravno sa muslimanskim domaćim ljudima; primjera radi, za selo Knežina heretika Radenovića i Pavlovića u nahiji Olovo, stoji: «Od dolaska Turaka 1479. do prve islamizacije je prošlo svega 6 godina, tako da 1606. godine ima 81 muslimansko domaćinstvo, džamiju Sultan Selim hana…». U isto vrijeme su bili značajni pojedinačni prijelazi: brat Katarine Kosače – heretik, knez Stjepan (1454-1517), prvi na Humu, prelazi na islam i postaje Ahmed-paša Hercegović, kao i njene dvoje djece, prvi u Bosni, Katarina – Emina, i Sigismund (1450-1490), koji postaje Ishak-beg Tomašević…

Ne bih ovdje dalje citirao velikog filozofa Ničea i ono šta on misli o religiji, ne bih ni navodio ovdje verbalne niti stvarne dokaze, izuzev skorašnje polemike jednog reditelja i jednog glumca u Sarajevu u kojoj prvi izjavljuje: «Ja mrzim Bosnu jer je Bosna zemlja mržnje», drugi prijeti… Da su ovi «mladi» oni «stari» i da su kojim slučajem živjeli u srednjem vijeku kada nije postojala nikakva estetika, gdje se umjetnost povezivala sa jeresi, kiparstvo zlom, a kazališni glumci «upregnuti đavoli», iako su talentirani bile bi im tijesne «daske koje život znače», ovako «nikom ništa». Zatim i ono što je bajato/friško ide u korpus «šejtanska posla». Tekst polemike «Iz neobjavljenog svjedočanstva Esada Bibanovića o Maku Dizdaru: povodom diskvalifikacije književnih legendi Skendera Kulenovića i Maka Dizdara…». Od krilatice «Baština je uteg na nogama, krila na ramenima» (Begić), ostade ideja koja lomi «krila na ramenima». Tako da to sve miriše na «sačuvaj nas bože»! Slično je prošao i srednjovjekovni Averroes ibn Ružd, najkrupnija figura arapske filozofije na Zapadu, Španija, «Aristotel je objavio prirodu, Averroes Aristotela». Izvršio je golem utjecaj na razvoj srednjovjekovne arapske i europske renesansne filozofije; ali je «skrenuo s pravog puta», nakratko morao u progonstvo, da bi kasnije njegove pristalice – latinske «averroeste» kritikovalo i kršćanstvo; istovremeno je živio i mladi filozof Suhravardi u Perziji, «mladi» jer ga proguta vjerski mrak, kao heretik je baštinio ideje zaratustrizma-maniheizma, kao i bosanski heretici: niti su bili pravoslavni niti su bili katolici, već dualisti. Istini za volju, bilo je nedefinisanih skupina «U gornjem toku Neretve bilo je šesnaest bogumilskih porodica, koje su bile kršćanske, ali su odbijale franjevce i pravoslavne sveštenike», F. G. Martić. Papinski izvori govore o herezi u Bosni, o manihejskom dualizmu – bog i satana, o bosanskom krivovjerju.

Ali i prije «tamnog vilajeta» u Bosni, davnih je stoljeća, i van nje i u njoj bilo i «tamnih stoljeća». U izvorima Nemanjine Srbije, XII stoljeće, protiv «lukave jeresi» stoji: «Jedne popali, druge kazni, treće progna… učitelju njihovu jezik ureza u grlo, a nečastive knjige spali». Drugi izvor ističe kako je u XIII stoljeću centar francuskih katara bio grad Toulouse, ali su njeni posljednji sljedbenici gnostičko-manihejske sekte u «Montseguaru 1243. godine, živi spaljeni». Onda su dobro prošli bosanski heretici, kada ih je 4o.ooo, dvaput kršten kralj Stjepan Tomaš 1449. godine, otimajući njihovu zemlju, prevodeći «mržnju u ljubav», a «danas» ih ini, kosti njihove i stećke svojataju, samo protjerao iz Bosne na Hum. Dobro su prošli Kulenović i Dizdar. Oni su mrtvi diskvalificirani iz korpusa nacionalnih književnosti, ali je, kao heretik Dante Alighieri 1302. živ protjeran iz Firence, a Giordano Bruno je 1600. u Rimu živ spaljen.

Ali da se vratimo spomenutoj heretičkoj umjetnosti stećaka – vizuelnoj. Mi neposredno saznajemo da očima možemo da gledamo. Isto tako neposredno upoznajemo i spoljašnju strukturu oka, koja sadrži uslove, njegove moguće upotrebe, te dakle saznajemo kauzalitet na osnovu mehaničkih zakona. Međutim, ja se mogu, piše Kant, poslužiti takođe kamenom da bih njime nešto razbio ili da bih s njime nešto gradio. Svrha i forma oka odgovara svrsi i formi Sunca i Mjeseca – izvoru i refleksu viđenja ili estetskih pojava, što ide u estetsku kategoriju prirode i čovjeka. «O oku sudimo da je ono trebalo da bude pogodno za gledanje«. Kant u djelu Kritika estetske moći suđenja, prezentira svoje principe a priori, iz kojih proističu teoretski, estetski – refleksivni i praktični sudovi. I drugi filozofi ističu kako estetsko potiče još iz magije i religije: sklada, reda i ravnoteže; lijepo je ono što se sviđa samo po sebi, narodski, kakvo je takvo je: primjerenost objekta prirodi subjekta…

Ako bismo Kantovu misao prilagodili umjetnosti bosanskih stećaka, onda bismo mogli kazati: treba analizirati ono što je u njima čulno i ono što je u njima umno,  a da se ipak ne pomjeraju granice kamenih simbola koje je jedna kultura kreirala, druga skrnavila, jedna otkrivala, druga prikrivala. Umjetnost se u svojoj svrhovitosti a priori upravlja prema moći suđenja u odnosu na osjećanje zadovoljstva ili nezadovoljstva… Estetski subjektivni sudovi i moral su kao proizvod slobode pod idejom svrsishodnosti dobra i zla, koji regulišu odnose među ljudima…

Kant je, dosljedno svojoj tvrdnji o subjektivitetu kategorija i čistih zorova, agnostički negirao mogućnost spoznaje svijeta, ili «stvari po sebi» koja se tobože ne može spoznati i primiti osjetilima nego samo razumom zamišljati, kako stoji u dualističkoj filozofiji, dok dijalektički materijalizam uči da postoje samo stvari koje na datom historijskom stupnju nisu poznate, ali koje će se razvitkom nauke spoznati. Međutim, naš srednjovjekovni historik se još uvijek obrača onima koji «vjeruju zato što vjeruju».

Blizanci

Već je za Kanta rečeno «kako stoji u dualističkoj filozofiji». Dualizam je prastari religijski i filozofski pravac, oprečan monizmu, koji se javlja od perzijskog proroka/filozofa Zaratustre i Manija: Ormuzd i Ahriman, bijeli i crni bog, bog i satan; prema kojemu su dva principa duh i tvar, fizičko i psihičko, i njihovo prožimanje ljubavi i mržnje, u umjetnosti sižea i stila… javlja se kod Kineza, Perzijanaca, starih Slovena… i mnogih filozofa kao što su Decartes, Laibnic, Spinoza… Marian Wenzel dualizam pripisuje bosanskim bogumilima, moja malenkost i manihejima. Po toj filozofiji «Duša nikad ne umire, jer traganje i učenje samo su sjećanja». Ne «umire» ona čiji se geni u ljubavi i strasti, plodu i porodu, nasljeđuju, te progovara potsvijest. «Ne može čovjek da traga za onim šta zna – jer čim zna, nema potrebe da traga; niti može da traga za onim šta ne zna, jer ne zna za čim da traga», Sokrat. Moja malenkost je tragala za baštinom stećaka i likovnim stilom, i došla do zaključka: da stećci baštine reljefe orijentalne Asirije i domaće Ilirije, da je sadržaj iz životne filozofije, a likovna forma bosanski stil. Kada sam u vlastitom traganju spojio ova dva bosanska reljefa, oni su se odmah srodili ili preporodili i odjednom postali «blizanci»!

Ilirska Božica Dijana, Opačići, Glamoč;  Stećak «Kule» Zemaljski muzei, Sarajevo;  Čovjek s podignutim rukama, stećak, Radimlja

Fakat, nema ni potrebe čitaocima ukazivati na sličnost ova dva reljefa: kao da ih je klesao jedan kipar, ali ih je iznjedrila jedna «Zemljica Bosna» čak s vremenskom razlikom od oko 1500 godina: radi se dakle o školskom primjeru kontinuiteta bosanskoga gena – duha koji je razumljiv za svakog, i kto nije stručnjak.

Mom konceptu o stećcima «bosanski stil» su «išli na ruku» vlastita intuicija, umjetnost Asirije i Ilirije, načelo «a priori» Kanta, «transcendentalna fenomenologija» Husserla, «Estetika» N. Hartmanna, «frigijske kape na stećcima» arheologa A. Benca, «bosanski stil» na stećcima… M. Wenzel, i religijski koncepr stećaka historika D. Lovrenovića. Ovaj se potonji nekoč brani od Lubovca novinskim tekstom «Amaterizam i dekadansa». On jest historik, ali ne i historik umjetnosti, a stećci su umjetnost; ni ja nisam ni jedno ni drugo, jedino što sam u Srednjoj umjetničkoj školi u Sarajevu i na Akedemiji u Beogradu slušao predmet «historja umjetnosti» i ovih godina sam napisao udžbenik «Kijovna kultura» za učenike gimnazije, a i da nisam ništa, time gore po njega, ako ga je takav uspio «dotuči do nogu». Ali zato jesam, odbacio prvu izreku »Ttreba reći samo ono  šta se može jasno izraziti, a da o drugom treba čutati», prihvatio onu drugu izreku «Filozofija je permanentan, pa čak i očajnički napor da se kaže ono što se, zapravo, ne može kazati». Iako je historik vjerovao da je «njegova potonja», u monografiji Stećci, desilo se ono «Gle, noge onih koji će te iznijeti već su na pragu»,  riječi su apostola Pavla upućene Ananiju». Zarad zablude i istine, ni moja nije posljednja sve dok misao o stećcima ne pronađe samu sebe ili stećke «po sebi». U ovim se kategorijama krije podsvijest ili ono lično šta smo znali pa smo zaboravili, posredovano je ono od roditelje i preda u nama: ako djeca od roditelja i preda nasljeđuju najveći broj bolesti i zdravlja, biološke i psihološke karakteristike, sasvim je sigurno da djeca i mladi nasljeđuju i druge iskustvene i mentalne gene koji su prisutni u formi intuicije i instinkta, fenomena i metafizike koje se kao nasljedno iskustvo javlja u nama, a za koje kažemo «sjećenje». Činjenica da je Homer bio slijep, ako je bio slijep, i ako je on pjevao Ilijadu i Odiseju, govori o sjećanju, a ne o viđenju; on se u VIII stolječu stare ere sjeća Trojanskog rata iz XII stoljeće, to znaći starog 4oo godina, i pjeva zaboravljenim jezikom. M. Dizdar se vraća 800/400 godina u staru Bosnu heretika, pismu epitafa na stećcima i piše Kameni spavač. Njemački književnik Novalis «očekuje od čovjeka kao mikrokozmosa da se sjeti stvaranja svijeta, tog najljepšeg vrela ljepote».

Jer kako objasniti toliku sličnost reljefa Ilirske božice Dijane iz Glamoča i stećka Pozdrav iz Radimlje - identične figurativne kompozicije sa po tri figure, s vremenskom razlikom od oko 1500 godina, već na taj način da je klesar «Pozdrava» vidio reljef «Dijane» pa prepoznao sebe u njemu, ili ga se, preko svojih preda, a pri tome mislim i na reljefe Asirije, sjećao. A zatim se reljef iz «Radimlje» u Radimlji javlja na desetak stećaka gdje doživljava izvjesne stili-zacije, što znači da je ta likovna forma tu usvojena kao stil. Kao što je «prvi likovni stil» reljef na kamenu Paleta kralja Narmera u Egiptu, koji pokazuje sve crte simboličke egipatske umjetnosti; i stećci su simbolička umjetnost Bosne. U likovnim umjetnostima stil znači: stylos, pisaljka, dlijeto, «stil je čovjek»… poseban način na koji su oblici odabrani i složeni u jednu cjelinu, piše H. W. Janson.

Kreativno i estetsko

Kao što je poznato, estetska pojava postoji u prirodi, čovjeku i umjetnosti, a njeni osjeti su objektivni i subjektivni. Primjera radi, u prirodi postoji objektivna pojava: pojava duge na nebu, zelena livada…, «duga» i «zelena boja livade na nebu spada u objektivne osjete kao opažaj jednog čulnog predmeta, a prijatnost te zelene boje spada u subjektivni estetski osjet, ne očekujući da subjekt od toga ima ikakvu korist», Kant. Kao što se niti «duga» niti čulni doživljaj «zelene livade» ne mogu staviti u neki interes, oni samo što nešto lijepo reflektiraju u nama i takvu prijatnost izazivaju. Estetsko u čovjeku su pojava snova pod/svjesne prošlosti ili sjećanja, čiji su objektivni estetski osjeti praćeni životnim zadovoljstvom ili nezadovoljstvom, pa su takvi i njihovi refleksi u snovima. Mnogi umni ljudi od Aristitela do Junga ističu: svjesne i skrivene misli  sadašnjosti i prošlosti djetinjstva i čovjeka, arhitipske slike tzv. kolektivnog nesvjesnog, mitološke simbole najdubleg sloja: roditelja i preda, radosti i straha, demona i mudraca, čovjek-životinja, skriveno blago, vrela i ponora… «pojava u snu». Tome dodajmo čovjekov trenutni izraz lica, grimase, slučajnosti i ono što on u svojoj priči prikriva, a prisutni otkriva, su estetske pojave.

Estetsko u umjetnosti je estetska pojava u subjektu posmatrača umjetnosti. Kiparstvo i reljef pripadaju likovnoj – vizuelnoj ili prostornoj umjetnosti, naš je interes ovdje kiparska umjetnost stećaka. U njima analiziramo formu i sadržaj, materijalno i duhovno, kreativno i estetsko. Stećak je objektivni trodimenzionalni kameni blok koji je obložen ili ukrašen dvodimenzionalnim figurativnim kompozicijama reljefa koje biljni ornamenti uokviruju ili ističu, te epitafima – pismom bosančicom. Naravno, pri analizi stećka mentalni subjektivni omotač je drugačiji od fizičkog objektivnog omotača. Potpuniji su i izraz i doživljaj trodimenzionalnog stećka u prirodi, kada ga subjekt, gdje je on nastao, obilazi, od dvodimenzionalnog stećka u literaturi.

Drugi filozofi tvrde kako je estetsko čovjek koji susreće samog sebe, mikrokozmos u kosmosu: sklad, red, harmonija, ritam, pokret, proporcija, te kič kao negacija estetskog;  osjećanje i estetsko ne poznaje zakon, dok logika ima posla sa zakonima razuma i uma.

 

Naši prilozi idu u istraživačku kategoriju: u vrijeme i prostor, broj nekropola i stećaka, oblici: ležeći, sljemenjaci i stojeći; skulptura i reljef, kamen, nadgrobni spomenici

O estetici bi «kozmolog počeo od povezanosti nebeskih tijela koja kruže po svojim orbitima i svinje ‘koja se kupa u blatu’», Gilbert. Pored pitanja pripadnosti stećaka: šta su oni «po nama», jer prosto je smiješno gdje naš historik vidi «Raj, Pakao i Čistilište», to vjeruju samo oni koji vjeruju, ali su onda za historika umjetnosti «španska sela». A propos, pita se Kant, koji je uzrok toga što je malograđanski ukus mogao da naraste do luksuza, i sumnja da to može da riješi empirijska psihologija? Nas posebno zanima to šta su oni «po sebi», šta je kreativno u njima i estetsko u nama? U prvom planu umjetnosti je kreativnost u drugom estetika. Kreativno, objektivno, materijalno ili vizualno, dakle, pripada geniju umjetnika, u drugom planu je estetsko koje pripada subjektivnom doživljaju ili subjektivnoj pojavi u posmatraču umjetnosti. Estetsko može biti, da jedan sudi na osnovu onoga šta se nalazi pred očima, drugi na osnovu onoga šta on posjeduje u svojim mislima. Prvi se pridržava slobodne ljepote, drugi pridodate ljepote, treći inspirisani tvore novu umjetnost. Prvi put se estetsko u umjetnosti pojavljuje u činu polemike grčkih filozofa i pjesnika Homera i Platona… Od tada je estetsko promjenljiva kategorija: u srednjem vijeku je «nije» ni bilo, renesansi je bila matematička perspektiva i proporcija… danas je estetsko pokret – gibanje duše u subjektu. «Da bih mogao reći da je neka umjetnost lijepa i da bih dokazao da imam ukus, važno je šta ja iz njene predstave u sebi proizvodim», Kant, to jest, kakvu duševnu, a ne materijalnu korist u predstavi stećka u sebi proizvodim; to je estetska pojava ili doživljaj u meni. U širem kontekstu to mogu biti umjetnosti: kako se i nazivaju «lijepe» likovne umjetnosti, ili pak «ružne» po tvrdnji da «kakvo društvo takva umjetnost», impresija, ekspresija ili simboličke umjetnosti u koje idu i stećci: susret subjekta s objektom stećka, kao susret sa samim sobom; inspiracija ili udisanje kulturne baštine, kao što su «Kameni spavač», Dizdar; «Stećci svjedoče jednu tragediju, ali njihove figure na njima ne kleče sklopljenih ruku u molitvi pred smrt, već pred inkvizitorima prkose», Krleža. Epitafi kao što su «Ase leži dobri junak i čo’ek», «Ja sam bio što ste vi, vi ćete biti ono što sam ja»…, izražavaju filozofiju života i smrti; i na kraju moralni sud – čovjekov duh koji mora biti slobodan, koji razlikuje dobro od zla, te to kako se u Bosni suprotstavlja dualizam «tamni vilajet» i «prkos od sna».

Simboli

I na kraju, Bosna jest zemlja bogata religijama; ona je istovremeno i na periferiji i u centru, te je njena svrha i sudba da spaja dvije kulture Istok i Zapad, pravoslavlje i katoličanstvo. Otud je «trn u oku» i predmet svakojakog svojatanja. Nije slučaj što su i danas u religijskom konceptu stećaka traži ne ono šta su oni «po sebi», već ono šta su oni «po inima», pa se «na nekom reljefu stećka nudi Bogorodica sa malim Isusom», ali se to ne pokazuje niti dokazuje. I religijske umjetnosti ranokršćanska, romanika i gotika jesu simboličke ali strogo propisane, na nivou zanata i ilustracije, zbog toga ih estetičari danas zaobilaze. Naravno da je kršćanstvo mnoge simbole preuzelo iz paganske umjetnosti: u prošlosti je Djevica iz Zodijaka predstavljena na drevnim crtežima kao žena koja doji dijete; Devaki s malim Kršnom i Izida s malim Horusom, ne razlikuju se od Madone Marije s malim Isusom… Primjera radi, «tek je u VIII st. za datum rođenja uzet 25. decembar: rođendan Mitre, Ozirisa i drugih solarnih bogova». Ovi sunčani mitovi i religijski simboli, koji se vječito ponavljaju, s različitim imenima, ne mogu proći nezapaženi kod onih koji se bave izučavanjem religije, (Eni Besan), istine radi, sve to, po prirodi, može biti nepoznato vjerniku, te da bi se takvi simboli mogli pojaviti i na bosanskim stećcima, onda možda takav koncept u jednodimenzionalnom medijevalnom miljeu bi bio slijep za širi kontekst, kao što je to kod našeg historika, i ne bi bio smješten u kliše jedne religije.

U kulturi starih naroda ili umjetnosti «djetinjstva čovječanstva» Egipta, Indije, Mezopotamije, kao i u staroj Bosni i Humu trajale su simboličke umjetnosti koje za svoj izraz upotrebljavaju motive kao različite simbole «kamen, životinje i krug» (Jung), čije porijeklo mogu biti podsvijest, snovi i mit. Simbol jedne ideje je predstava po analogiji u odnosu prema nagonskom sadržaju podsvjesnog «nešto za nešto»: ukrštanje dva trokuta jest šestokraka zvijezda jevrejski sinbol, križ/krst hrišćanski/kršćanski, ovca je čovjek, pastir je Bog. Šah-ovnica je indijsko-perzijska misaono-ratna igra, «šah mat» kralj je mrtav; i «svastika», znak u obliku grčkog krsta sa slomljenim krajevima pod pravim uglom, kukasti križ, je jedan od hindusko/perzijskih religijskih simbola, kojeg su nacisti preuzeli. U umjetnosti su se iz davne prošlosti gotovo nametnuli širi motivi za šire simbole: Budistički hramovi Indije, Egipatske piramide, Akropolja Grčke, Kremlj Moskve, Stonhedž Engleske, piramide Maja i stećci Bosne. Sadržaji na stećcima su, bez bogova, svetaca i anđela: kola, lov i turniri; uži motivi i simboli na stećcima su: spirale, rozeta, krug, križ, polumjesec, zvijezda i svastika; najljepši stećak «Kule» je sa 12 lunarnih simbola.

 

Sarajevo, 12. 01. 2012.

Postskriptum: o kiparu stećka «Kule» pa i o tome kada je klesan i čiji je, se ne zna. Možda i zato što su na Ploči Kulina bana sličnih 6 lunarnih, a na zadnoj strani stećka «Kule» 12 junarnih simbola, «neki su mislili da je to stećak Kulina bana (1180-1204?). Arheoleg Ćiro Truhelka smatra ga spomenikom bana Stjepana Prijezde (XIII stoljeće)». Danas se iz tih razloga vrše daljnja istraživanja, te da se, kod nađenog kostura u Zgošći ide na DNK-analizu. Ideja da se stećak «Kule» postavi kao javni spomenik u Sarajevu, kao i figurativni spomenik bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću u Tuzli, ide u estetsku i etičku kategoriju.

13.09.2012.

HADO

 
 

Alma i Hado Pašović

Š. Kadrić


Grbavica, kraj Avgusta, zgrada sa pogledom na most ljudskih sudbina „Bratstvo i jedinstvo“, u vodi što ispod mosta protiče ogleda se i Njegova, sa druge vode iz drugog grada. Zvonim i  ubrzo, na interfonu, čujem Almin glas sa uputama kako da se do stana popenjem. U grlu mi nešto oporo, kao da sam grumen pelina niz njega otisnuo, a nisam, pokušavam da razvučem lice u osmjeh, a osjećam da mi ne polazi za rukom. Hadu nisam odavno ni čuo ni vidio, sreli smo se možda koju godinu poslije rata, oko Vječne vatre, tu je i radio, bio pravnik u nekoj osiguravajućoj kući, sad?

Na vratima me dočekuje Alma, pokazuje put do dnevnog boravka, tamo kolica i on živahan, prvi put ga zatičem sa naočalama, pruža ruku obradovan susretom, potišten sudbinom.

Alma nosi kafu davno pristavljenu, radujem se i kafi i Almi, nekako mi lakše kad nismo sami, a znam da ima stvari koje mi želi reći nasamo, ja mu dođem kao svjedok da je bio. A bio je za Foču ono što i Elvis Prisli za ostatak svijeta. On i njegov „Kako–kad“ je bio ono što i Bitlsi za Liverpul, a ponajviše je stasom i glasom ličio na Pol Makartnija ili obratno, što sad i nije najvažnije. Ali je jedno sigurno da je malo koji ljubavni uzdisaj u predratnoj Foči mogao da se desi bez pratnje muzike sa terase hotela „Zelengora“ i Hadinog glasa. I to je trajalo ne godinu, ne dvije već decenije, sastav se obnavljao, ali Hado je ostajao, trajao.

Sve to, i mnogo toga drugog za njega i Foču vezano, mi se vrti kroz glavu čekajući da krenemo sa razgovorom, hoću da čujem priču, ili tačnije dijelove koji mi nedostaju.

Uhapsili su te?, pitam iako djeluje besmisleno, i on i ja znamo da je u fočanskom logoru čudom ostao živ, bez greške, bez vidna grijeha.

„Već su mi mlađeg brata Pačeta bili odveli, sutra dan došli po mene. Dvojica nekakvih iz Užica, tako su rekli. Pitali me jesam li ja taj i taj, ja kažem jesam. Nekim čudom su imali nekoliko stranica papira sa podacima o meni i mojoj porodici, samo im je falila krvna grupa“, smije se. Onaj jedan ga je pravo nogom udario u glavu... Kasnije je imao vremena za sklapanje mozaika. Komšija Željko Dragović, radio je negdje na benziskoj pumpi, mu se nekoliko dana ranije žalio da su nekog muslimana uhapsili i da je taj imao tandžaru, nekakvu lovačku pušku. „Možeš misliti?“ čudi se komšija. Hado bezazleno i naivno komšiju pitao što će njemu ona dva auta automatskih pušaka što su mu noć prije istovarili u garaži? Onaj se začudio a onda sasvim smireno rekao da Srbi oružje imaju u tradiciji, ali eto onaj što nije njihov imao tandžaru.

Ne upadam mu u riječ, slušam ga, jezik mu otežao od moždanog udara.

„Sreća te je neko dijete javilo Dragici da mene vode, mogla je ući i onda... Dok me onaj jedan tukao, drugi ga je smirivao i govorio da nisam ja kriv već ona „vlahnja“ što se za mene udala. Misliji su na moju suprugu. Kad su me izvodili, vidio sam je da je na brzinu okrenula leđa i kao priča sa komšinicom“, kaže prisjećajući se bivše supruge i sina što je sa njom ostao.

Na ovom mjestu, logorske dane preskačem, samo detalj bilježim.
Mlađeg brata su već bili odveli u grupi za koju se nikad više nije čuo ni gals, čekali su da istim putem odvedu i njega. Jedan dan punili autobus starijma i prozvali mu oca Ibrahima, otac rukom u onaj stroj gurnuo njega. Ko zna šta je Ibrahima mučilo? Možda to što, njih dvoje starijih, djeci nisu dali da ranije od kuće pobjegnu, ali eto otac sina gurnuo da ide a njemu kako bude. Ni jedan ni drugi nisu znali kuda onaj autobus ide. Hado stigao do Rožaja u Crnoj Gori, što je tad značilo slobodu i spas.

Rožajci mu nudili hranu, piće okrepu, on ubrzo tražio nešto da radi. Na kraju shvatio da je ipak najbolji sa pjesmom i gitarom. Nabavili mu gitaru.

Gitara i Alma mu i sad bili prilika da se podsjeti kako su se sreli. Alma mu prva prišla, bila u društvu i pitala ga da dođe za njihov sto, da ne bude sam. On se zahvalio i obećao neki drugi put. Tad mu nije bilo do novih poznanstava, tad nije ni znao da je Alma izgubila opkladu što ga nije za njen sto dovela.
„Nikad ne znaš koliko si izgubivši dobila“, u priču se umješa i Alma podsjećajući na ljubav iz koje su dva sina dobili.

Prošlo je i petnaest godina od logora, on sa Almom i djetetom već bio došao u Sarajevo, tu i drugo dijete čekali, kad ih pozvali u Visoko na identifikaciju posmrtnih ostataka. Sumnjali da su mu našli tijelo mlađeg brata. Otišao, identifikovao brata, to ga dobro uzdrmalo. Drugi dan, sjedio nad prozor nadnešen u zvjezdano nebo zagledan tražeći svoju, Alminu, možda i bratovljevu zvijezdu. Tu noć mu se sve u glavi pomutilo, od te noći deset narednih mu sve bilo mračno, bez zvijezda, bez glasa, bez velikih šansi da se i probudi i probudio se.
Gitara u ćošku i sad priziva društvo, baš kao orkestar „Kako-kad“, Hado u njoj osluškuje tragove davno utisnutog glasa. Ko zna možda ponovo iz nje zazvoni glas Fočanskog Elvisa Prislija, Pol Makartnija ili tačnije Nihada Hada Pašovića.
12.09.2012.

GORDON N. BARDOS NE POMINJE GENOCIDE NAD BOGUMILIMA I KASNIJE NAD BOŠNJACIMA


Sa zadovoljstvom prenosim tekst Marijana Havela koji govori o isključivostima "dulom aršinima za mjerenje genocida" svijeta u kom živimo kog smo na žalost u dobroj mjeri i žrtve. Havel uočava i spaja u jedno genocid nad patarenima (bogumilima) i Bošnjacima. Bravo!
____________________________________

Refleksije na tekst objavljen u „Jerusalem postu“ „The Balkans: Militant Islamism’s new front“, autor Gordon N. Bardos
 
Autor: Mr. Marjan Hajnal
 
Mr. sci. Marjan Hajnal, Izrael,
član ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada:

Zar se nije proces islamizacije začeo na Bliskom istoku kao reakcija na krstaški teror? Nije li postojao teror biblijskih razmjera prije islamskog Džihada? Kako to da oni koji su razarali Jerusalim i pobili milione Jevreja u samom Izraelu i širom Europe, posebno od 1492., ne dopuštaju Izraelu da živi svojim životom? Neće to Izraelci sebi da priznaju, ali znaju da u prećutnom simbiotičkom licemjerju dobro je i njima i njihovim čuvarima-porobljivačima. Napravili su im atomske centrale, isporučuju im atomske podmornice, čuvaju njihove granice i obale, tolerišu im genocidno sprovođenje aparthejda i getoizaciju Gaze...
I kada u najboljoj namjeri misle da bi mogli validno informirati domaću i svjetsku javnost o problemima u vezi sa terorizmom, mnogi novinari, pa i izraelski, mahom nesvjesno i po inerciji predrasuda previđaju dubinu korijena do kojih dopiru povijesne zablude o počecima terora.

„Jerusalem Post“ od 08/20/2012. nekritički prenosi tekst Gordona N. Bardosa, „stručnjaka za balkansku politiku i sigurnost“, sa sjedištem u New Yorku, sa ne posebno intrigantnim naslovom „The Balkans: Militant Islamism’s new front“ (Balkan: Novi front militantnog islama).

Gordon sasvim jednostrano, formalno-taksativno nabraja događaje i imena, oglašavajući početak otvaranja novog fronta, balkanskog, u „izraelskom ratu protiv terorista“, nakon što je 18. jula u bugarskom turističkom centru Burgasu, jednoj od omiljenih destinacija izraelskih turista, napadnut autobus. Poginulo je osam osoba, a povrijeđeno tridesetak. Napad je izveden na 18-godišnjicu napada na Sjedište jevrejske organizacije u Argentini, kojom prilikom je ubijeno 85 ljudi. Izraelci su za napad u Burgasu optužili Iran i Hezbollah.

Već sam početak teksta involvira tendenciozno apostrofiranje jevrejsko-arapskih sukoba i priziva anti-islamsko raspoloženje islamofobičnog dijela stanovnika Balkana, vjerovatno slijedeći vatikansku tezu o „kršćanskoj Europi“. U nastavku teksta autor nabraja bez ikakvih analitičkih detalja pogibiju pet mladića u Skopju od strane „osumnjičenih muslimanskih radikala“, napad vehabije (Jašarevića) na američko veleposlanstvo u Sarajevu, otkrivanje terorističke ćelije u planinskoj regiji Sandžaka na granici između Srbije i Crne Gore, koja je planirala napasti zapadna veleposlanstva u Beogradu.
„Dugo ignorirane ili potcjenjivane po zapadnim zemljama, ekspoziture Al-Qaide i Hezbollaha na Balkanu su sve prisutnije, prvenstveno zahvaljujući saudijskoj i iranskoj financijskoj potpori. Od Skopja do Sarajeva i Novog Pazara, islamisti i vehabije nastoje da preuzmu džamije i izgrade povezanu mrežu ex-teritorijalnih šerijatskih zajednica, u udaljenim ruralnim područjima Balkana. Prema Malcolmu Hoenleinu, za radikalne islamiste Sarajevo je centar najveće iranske ambasade u Europi, i postaje odskočno mjesto radikalizacije, nešto poput Berlina tokom Hladnog rata."
Bardos pominje procjenu (ne navodi izvor) da u samoj Bosni ima 3000 potencijalnih terorista. „Stotine drugih mogu se naći na Kosovu, Makedoniji i Sandžaku. Ovi pojedinci i skupine imaju opasan utjecaj koji ne treba potcjenjivati. U društvu sa mržnjom naslijeđenom iz rata 90-ih i razornim ekonomskim problemima, dobro financirani ekstremisti lako pronalaze sljedbenike. Zapadni tvorci politike su predugo ignorirali ovaj problem, na štetu Balkana, Europe i SAD-a.

Bardos ni rječju ne pominje genocide nad Bogumilima i kasnije nad Bošnjacima, provođenim od krivokletnika u čiju se antihumanost zapečatila stoljećima generirana ista nazovi-duhovna provenijencija, teror u čistom obliku.
„Tokom 1990-ih, vodeći islamski klerik, Mustafa Cerić, kontrolira puteve novca sa Sudancem Fatihom el Hassaneinijem, bliskim srodnikom šeika Omara Abdul Rahmana, osuđenog za planiranje napada na World Trade Centar 1993.“
Uzroke sukoba na Balkanu i prijetnje islamista/vehabija jugoistočnoj Europi Bardos povezuje sa imenom „islamističkog predsjednika Bosne Alije Izetbegovića, i njegovim pozivom militantima sa Bliskog istoka i središnje Azije da se pridruže njegovim vojnim snagama. U augustu 1993, Izetbegović je naredio formiranje Bataljona svetih ratnika al-Qaide, Kateebat el-Mujahidin.“
Od tada počinje uspon „Izetbegovićevog bosanskog terorističkog džihada.“
„U februaru 1996. u blizini Sarajeva otkriven je kamp za obuku terorista s kojima su iranski instruktori planirali napasti baze NATO-a. Zapovjednik logora bio je glavni obavještajac Alije Izetbegovića. U decembru 1999. bosanski džihadist Ahmed Ressam je uhapšen pri pokušaju bombaškog napada na LAX Airport.“
Za učešće u napadu na SAD 11. septembra 2001. godine Bardos okrivljuje „tri Izetbegovića sveta ratnika – Khalid Šeik Mohamed, Nawaf al-Hazmi i Khalid al-Mindhar. Izetbegovićov džhadist, Juma al-Dosari, bio je uključen u junu 1996. u terorističkom napadu na Khobar Towers u Rijadu, u kojem je ubijeno šesnaest američkih građana. U augustu 1998, Izetbegovićev džihadist Abdul Rashim al-Nashiri sudjelovao je u bombaškom napadu na američko veleposlanstavo u Dar es Saalamu i Nairobiju u kojem je više od 400 ljudi ubijeno; mozak akcije, Mamdouh Mahmud Salim, 'poslovno' je posjetio Bosnu tri dana prije bombaških napada na ambasadu, s vizom izdanoj od strane bosanskog konzulata u u Turskoj. Karim Said Atmani je s krivotvoritenim dokumentima živio u selu bosanskih mudžahedina, Bočinja Donja. U oktobru 2000, veterani Izetbegovićeve vojske Juma al-Dosari, Ahmed Zuhair, Jamal al-Badawi, Ebu Asim el-Mekki, i Abd al-Rahim Husein Mohammed al-Nashiri napali su USS Cole u Adenu, ubivši 17 američkih službenika. U februaru 2002, Izetbegovićev džihadist Omar Saeed Sheik umiješan je u ritualno ubojstvo odrubljivanjem glave Daniela Pearla, novinara Wall Street Journala. Amer Azizi, povezan sa vrhom Al-Qaide je u martu 2004. učestvovao u bombaškom napadu na voz u Madridu, obučavan je u terorističkim kampovima u blizini centralnog bosanskog grada Zenica. Iako je istina da nije jedina stanica al-Qaidinih ćelija, Bosna je jedinstvena po tome da je jedina zemlja u Europi u kojoj su simpatizeri, izdanci i suradnici radikalnog islamizma na najvišim nivoima vlasti.“


Upadljivo je napadno potenciranje „Izetbegovićevih džihadista“, kao da oni nisu postali to su što bili s razlogom, u Iraku, Afganistanu, Čečeniji... Te razloge Gordon Bardos svjesno ne pominje. Nema sumnje da su njegove tvrdnje plod dnevno-politikantske potrebe, osobnog voluntarizma i rezultat nepoznavanja stvarne situacije. Ili, maliciozno izbjegava pominjanje bošnjačke opozicije koja je uvijek bila prisutna i aktivna u odnosu na Izetbegovićevu doktrinu izdajničkog žrtvovanja gradova i čitavih regija sa bošnjačkim/muslimanskim stanovništvom.

„Čak i danas, šef bezbjednosti u Izetbegovićevoj islamističkoj stranci smatra se jednim od glavnih iranskih agenata u Bosni, uprkos činjenici da je na američkoj crnoj listi pojedinaca povezanih sa terorističkim skupinama. Uz prijetnju islamističkih i vehabijskih radikala na Balkanu, oni također imaju jako negativan učinak na napore za stabilizaciju međuetničkih i međureligijskih odnosa u regiji. Katoličke redovnice u Sarajevu sada izlaze samo u paru zbog straha od napada vehabija, a vehabije im u pekarama odbijaju prodati kruh – čak i kada su pokrivene. Ženomrztvo i antisemitizam su omiljene zabave islamista i vehabija. Prije nekoliko godina, nakon što je reis Cerić saopštio na televiziji da je izraelska akcija u Gazi genocid, pojavili su se grafiti širom Bosne na kojima je Davidova zvijezda izjednačena sa svastikom. Dopisnik 'Der Spiegel'-a izvijestio je prilikom posjete džamiji koju financira saudijski kralj Fahd u Sarajevu da je jedan Izetbegovićev ratni zapovjednik napao Izrael bujicom riječi. A imam je grmio sa propovjedaonice: Cionistički teroristi, životinje u ljudskom obliku, pretvorili su Pojas Gaze u koncentracioni logor, a to označava početak kraja židovske paradržave ...“

Ovo su riječi koje se mogu svakodnevno čuti od iranskog predsjednika Ahmadinadžada i duhovnih vođa Khameneia u Iranu i Nasarallaha u Libanonu. Gledajući samo površinu problema, realitet ogoljenih činjenica, stiče se dojam o neraskidivoj vezi između Alije Izetbegovića i Al-Qaide. On je već odavno prispio na drugu obalu s koje nema povratka, a nije bilo prilike da odgovori na optužbe. Danas i kada bi mu se sudilo za sve za što ga optužuju, čak i njegovi iznevjereni sljedbenici, to je čuveni bosanski paradoks, vjerovatno bi ga najrevnosnije branili i zastupali oni protiv kojih je ratovao.

Ali, da ostavimo na trenutak po strani Izetbegovićevu krivicu koju mu pripisuje Gordon Bardos. Zar se nije proces islamizacije začeo na Bliskom istoku kao reakcija na krstaški teror? Nije li postojao teror biblijskih razmjera prije islamskog Džihada? Kako to da oni koji su razarali Jerusalim i pobili milione Jevreja u samom Izraelu i širom Europe, posebno od 1492., ne dopuštaju Izraelu da živi svojim životom? Neće to Izraelci sebi da priznaju, ali znaju da u prećutnom simbiotičkom licemjerju dobro je i njima i njihovim čuvarima-porobljivačima. Napravili su im atomske centrale, isporučuju im atomske podmornice, čuvaju njihove granice i obale, tolerišu im genocidno sprovođenje aparthejda i getoizaciju Gaze... Radi jednog jedinog cilja: osvajanje Brda hrama, sa kog su naumili istjerati muslimane i napraviti Treći hram. Ne za Jevreje, već za sebe. Čak i po cijenu velikog regionalnog rata. Strah od arapske atomske bombe je samo izgovor za posjedovanje vlastite. Zaboravljaju Izraelci vremena kada su ih svi protjerivali i ubijali, da su ih tada u Bosni i Turskoj spašavali muslimani. Još dubljim poniranjem u prošlost dolazimo u predvorje jevrejskog terora nad sedam plemena koja su naseljavala okolinu današnjeg Jerusalima. Ne kaže se slučajno: oteto-prokleto.

Prema posljednjim vijestima, iranski ajatolah Ali-Khamenei je izjavio da je stremljenje nuklearnom naoružanju „veliki i neoprostiv grijeh“, nazivajući američko protivljenje iranskom mirnodopskom nuklearnom programu „gorkom satirom“, pred činjenicom kako su SAD upotrijebile atomske bombe u Japanu i kolikim arsenalom nuklearnih projektila raspolažu danas. Tim riječima glavni iranski ajatolah još jednom ponavlja tezu da Iran ne razvija nuklearno oružje. Međutim, ne odustaje od stava da je Izrael kancerogena tvorevina, kao mantru ponavlja negiranje Holokausta, ne odustaje od naoružavanja i financiranja šehida-samoubica. Kome vjerovati? Međunarodna agencija za kontrolu nuklearne energije (IAEA) posjeduje mnoge dokaze koji potvrđuju da ajatolah Khamenei možda i ne zna šta se i od njega samog krije u podzemnim pogonima za preradu i obogaćivanje urana.

Paralelno s tim, u Izraelu se duhovni vođa ultra-ortodoksnih Jevreja Ovadija Josef usprotivio eventualnom napadu na nuklearna postrojenja u Iranu. Možda se nešto počelo događati na planu promjena u regionalnim političkim koncepcijama, ili se tek čini da otapanje ledenog vrha može tako brzo dovesti do nestanka cijelog glečera.

Za sada je nepobitna činjenica da se sukobi u Siriji ne bliže svome kraju, da se teror kao globalni fenomen ne može vezati samo za jednu epohu i usko podneblje, da je globalistički totalitarizam mnogo opasniji od bilo kojeg spora s religijskim predznakom. Sve religije kao fragmenti događanja svjetske povijesti imaju svoje faze, svoje mračne mrlje i svoje vitezove istinske pravde. Ne zaboravimo da je i Giordano Bruno bio pripadnik dominikanskog reda koji je izrodio Inkviziciju, od koje će sam tragično stradati taj nenadmašni genije, kao i da je Alberto Romero Rivera bio jezuit. Ali, totalitarizam kao globalni neo-nacizam ima daleko širi spektar primjene i rezultati su više nego alarmantni: narušena ekološka ravnoteža, upotreba klimatskog oružja, vještački izazvane epidemije i glad, kao uvertira u nešto o čemu vjerovatno ni najradikalniji „mali“ teroristi i ne pomišljaju.
11.09.2012.

KAKO SU NAM DJECA ODJEVENA U ŠKOLI?


Kapitsalistički fundamentalizam, se bori protiv porodice, u ovoj fazi ona mu je smetnja da individualizira društvo i na njemu gradi potrošačko društvo pojedinaca. Okrenite se i pogledajte PC (personalni compjuter – računar), I-fon (mobilni telefon sa hiljade ugrađenih čuda koje mame pažnju vlasniku bezmalo 24 sata), FB- facebook čije konzumiranje je podignuto na nivo nove ovisnosti...

Kad hodite gradom (iako sela isčezavaju ali ni ona nisu pošteđena svega ovoga), gledajte svijet koji „sam sa sobom priča“. Živimo u svijetu gdje ljudi ne žele da žive trenutak u kom jesu na mjestu na kom jesu, sa ljudima sa kojim jesu, bježe negdje drugdje, nekom drugom, idu i pričaju. Oni što hode, hode sa slušalicama u ušima i pričaju, majka koja goni kolica sa djetetom priča sa nekim, koji nije tu, šoferi voze i pričaju, biciklisti voze i pričaju. Naprosto je nametnuta iluzija da trenutak, mjesto i ljudi koji nas okužuju nisu pravo društvo, „oni tamo“ sa kojim pričamo to jesu, problem je što i „oni tamo“ nisu tamo, već pričaju sa nama koji nismo ni tamo ni ovamo.

Porodica u svom funkcionisanju dijeli stvari, gradi sopstveni autoritet i pravila igre. Takva porodica ne odgovara kapitalističkom fundamentalizmu jer u jednu porodicu ne može prodati 2-3-4 stanova, 2-3-4 TV-a, 2-3-4 automobila, 2-3-4 kompjutara i ako može, ali porodica je čuvar duše koja se otima izazovu uticaja reklame, individualnih ataka na našu seksualnost, nametanja idola, svođenja naše političke ličnosti na glasanje, seksualnosti na konzumiranje, smisao rada na potrošnju, kupovanje, kupovanje...

Porodica je definitivno pred slomom, brakovi rijetki odolijevanju izazovima „individualnih sloboda i mogućnosti“. U Švedskoj samo pola brakova uspije, malo ćete gdje naći dvoje djece od istih roditelja, djece koja odrastaju uz oba roditelja.

Gledam primamljivu ponudu na internetu, svakako bez ikakve zaštite za mlađe korisnike interneta: „Zašto plaćati sex, kad ga možete imati besplatno još večeras?“ na slici je nesakrtiven lik „samohrane majke“ koja treba sex i traži partnera. Skoro sam bio kod prijateljice koja mi je i praktično prezentirala tu priču mamljenja partnera preko interneta. Cijelo bogatstvo je investirala u estetske zahvate na tijelu, zatim je kupila ratnu opremu za mamljenje mužjaka i pofalila se da je taj mjesec uspjela jednog namamiti nekoliko sati i na kraju joj je pobjegao.

Zašto to spominjem u ovom kontekstu?

Zato što se iluzija slobode pretvorila u svoju suprotnost. Srednjovječna žena je napustila brak, razorila porodicu (svakako ovdje ne sudim, ko je krivac ona ili partner) i uz estetske i tehničke detalje krenula u lov na partnera kako kaže „tražeći ljubav“. Laž, ovdje od ljubavi nema ništa osim iluzije. Kapitalističko poentiranje jeste u tome, da je ona kupila stan, bivši muž kupio stan, ona auto, on auto, ona se zadužila, on se zadužio, djeca rastjerana po svijetu sa snažnim uzorom kako živjeti život, kako cijeniti brak. Ljubav je ovdje iluzija, teret.

Vraćamo se temi: Ko odgaja djecu?

Istraživanja govore, da su to sve manje porodice. Isto istraživanje govori da je i škola sve manje ustanova koja obrazuje djecu, odgoja se i onako davno odrekla. Crkva to nikad nije ni činila, gušeći se u sopstvenom razvratu, dogmi, lažnom celibatu, kod muslimana poligamiji. Kapitalistički fundamentalizam naprosto ne voli i ne treba pametne ljude, jake ličnosti, treba ovisnike o njemu (kapitlizmu podignutom na nivo svetosti). Treba one koji izjutra kad ustanu ne žele u ogledalu vidjeti sebe već onoga koga im je potrošačka mašinerija odredila da mogu vidjeti. Jasno ga je nacrtala, pokazala, kako izgleda, šta oblači, kako se ponaša, sve.

Ukoliko roditelji nisu odoljeli tom izazovu, ukoliko nastavnici nisu odoljeli tom izazovu, ukoliko društveni autoriteti to prestaju biti a postaju simboli razvrata, nemorala (Sanaderi, bosanski parlamentarci, skoro bez izuzetka), šta to mi očekujemo od djece, koja su samo slika i prilika svijeta odraslih.

Ovdje recepte izbavljenja ne nudim, u knjigama koje pišem i koje sam napisao, ništa drugo i ne tražim.

10.09.2012.

ZLATAN, Uvršten u Šetališe slavnih


 

Ibrahimović: Ja sam živa legenda

image Zlatan Ibrahimović

Kapetan švedske nogometne reprezentacije Zlatan Ibrahimović uvršten je u Šetališe slavnih u svom rodnom gradu Malmöu, a ta počast napadaču Paris Saint Germaina očito puno znači. Ibrahimović je zajedno sa suigračima u Malmöu gdje će Švedska u utorak odigrati kvalifikacijski susret za plasman na ...

... SP u Brazilu protiv Kazahstana. Dolazak u rodni grad Ibra je iskoristio kako bi se zahvalio na velikoj počasti koja mu je ukazana uvrštenjem njegova imena u Šetalište slavnih u kojem su svoje mjesto našli sportski velikani.

- To je velika čast jer znači da sam nešto i postigao u svojoj karijeri. Inače se legendom postaje nakon smrti, ali ja sam zbog ovoga živa legenda – izjavio je Ibrahimović za France Football.

Lokalne novinare je zanimalo zašto se usteže od većeg slavlja prilikom postizanja pogodaka, aludirajući na kritike koje su upućene Cristianu Ronaldu nakon ogleda Reala i Granade, prenosi nogometni-magazin.

- Vidim ja što vi činite, pokušavate me usporediti s nekim, ali mene ne možete usporediti s njim. Kada ja, kao poput Lillea, zabijem pogodak u 27. sekundi, još je 89. minuta za igru. Preferiram pokazati svoju radost na kraju utakmice jer se svašta može dogoditi prije kraja – poručio je kapetan Šveđana.
10.09.2012.

ILIDZA 2012

 




Avgust mjesec će uz nezapamćenu vrelinu u Bosni biti upamćen po festivalu "Ilidža". Petočlani festivalski žiri je izabrao 16 kompozicija za takmičarsku festivalsku veče 24. avgusta na Ljetnoj pozornici Ilidža. Na konkurs je stiglo preko 120 kompozicija. Novine pišu da je žiori muku mučio kako između tridesetak izvanrednih pjesama izabrati 16. Na kraju je ostavljena mogućnost da se broj festivalskih pjesama poveća i na 20.

Među autorima čije su se pjesme pojavale u takmičarskom dijelu programa bili su Nazif Gljiva i Ljubo Kešelj, Geronimo, Dino Muharemović, Fadila Škembić….

Retrospektiva starih pjesama u novom ruhu i sa novim folk imenima biće put i povratak u prošlost, u vrijemena za kojima svi žale i rado spominju.

Druga noć je bila takmičarska, noć novih pjesama i novih imena koja su se tek upisala u okvir ovog festivala.

Neno Nurić se ipak, čini mi se, izdvojio glasom i interpretacijom.


1. Đerdani - Merima Džafić
2. Sve bih dao ja - Kemal Muratović
3. Koliko para toliko muzike - Neno Murić
4. Bosno zemljo od meraka - Edis Brkanić
5. Lijepa Azra - Adnan Nezirov
6. Pusti san - Lejla Čaušević
7. Kome život bez bosanke treba - Omer Zukanović
8. Pusti srce da te vodi - Muamer Bjelak
9. Pjesmo moja - Azra Husarkić
10. Znala sam ja - Sabrina Karajković
11. Idem spati - Adnan Jerlagić
12. Kao sevdah - Salem Čorić
13. Noćas nek pjesma zamjeni tugu - Sanela Burazerović
14. Kraljica Bosne - Dunja Fazlić
15. Žen' me babo - Tarik Stambolić
16. Koga kriviti - Mirjana Boltić




09.09.2012.

Faruku Šehiću nagrada "Meša Selimović"

 

Bosanskohercegovački književnik Faruk Šehić dobitnik je regionalne književne nagrade "Meša Selimović" za roman "Knjiga o Uni", javili su u subotu uveče bh. mediji. Nagrada je dodjeljena u okviru 12. Međunarodnih književnih susreta Cum grano salis koji se u nedjelju završavaja u Tuzli

Odlukom petočlanog žirija kojim je predsjedavao akademik Zdenko Lešić, Šehiću je pripala statua Mastionica i pero, rad akademskog vajara Pere Jelisića i novčana nagrada u iznosu od 7.000 KM. Nagrada je dodijeljena u subotu uveče na kompleksu Panonica u Tuzli.

Priznanje  "Meša Selimović" dodjeljuje se autorima i autoricama sa područja Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a Šehićev roman je ove godine bio u konkurenciji sa knjigama Sanjao sam slonove Ivice Đikića (Hrvatska), Kalendar Maja Zorana Ferića (Hrvatska), Mein Kampf Svetislava Basare (Srbija) i Bernardijeva soba Slobodana Tišme (Srbija).

Faruk Šehić je rođen 1970. godine u Bihaću. Bio je pripadnik 5. korpusa Armije BiH od 1992-1995. Jedanput je teško ranjen. Rat završava u činu poručnika. Srednju školu završio je u Bosanskoj Krupi, a studirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poeziju, prozu, eseje, likovne i književne kritike objavljuje od 1998. godine.

Književna kritika ga smatra jednim od najdarovitijih mlađih pisaca na području bivše Jugoslavije, i predvodnikom tzv. pregažene generacije. Njegove knjige Hit depo (poezija), Pod pritiskom (kratke priče) i Transsarajevo (poezija) uživaju kultni status kod čitalačke publike, i objavljivane su u više tiraža. Član je Društva pisaca BiH i P.E.N. centra u BiH. Radi kao novinar i kolumnista u sarajevskom magazinu BH Dani. Živi u Sarajevu.

Manifestacija Cum grano salis završava se u nedjelju druženjem novinara sa ovogodišnjim laureatom.

E-Novine.com

09.09.2012.

Sarajevo je malo neobična selendra

Goran Bregović: Sarajevo je malo neobična selendra

image

Goran Bregović- Mi smo užasni rasisti. Slaveni su užasni rasisti. Imam to isksutvo i iz Sarajeva

Sarajevo nije obična selendra. Ono je malo neobična selendra, kaže u intervjuu za "Nezavisne" Goran Bregović, proslavljeni muzičar i kompozitor. "Sarajevo ima sve simptome velikog grada, samo nije veliki grad", dodao je Bregović, ovogodišnji dobitnik nagrade "Isa-beg Ishaković" u kategoriji umjetnost, koja mu je uručena na manifestaciji u sarajevskom Narodnom pozorištu. Istakao je da je značaj tog priznanja prvenstveno u tome što je apolitično, a govorio je i o novim projektima, aktuelnoj turneji, ali i mentalitetu ovdašnjih ljudi.

NN: Kažete da je Vaša muzika radosna, da uveseljavate ljude i da ste sretni što ste za takvu vrstu umjetnosti dobili nagradu. Smatrate li da je na ovim prostorima mnogo i dosta tuge?

BREGOVIĆ: Nažalost, žiri, ali i većina ljudi umjetnost doživljavaju kao nešto sumorno, teško, tužno, tako da je ovo zaista presedan, jer nikada nigdje nisam bio gdje je neko jednu ovako ozbiljnu nagradu dao muzici koja se raduje. Vrijeme je da se to promijeni.

NN: Muzika bi trebalo da bude svojevrsna terapija. Koliko se trudite da Vaša muzika ima takvo dejstvo?

BREGOVIĆ: Te teške teme na ovim prostorima nikada nisu otvarane, posebno teme pedofilije. Ljudi u svijetu o tome govore, a kod nas se o tome šuti, kao da toga nema. Muzika u svakom slučaju može dosta toga olakšati, ako ne promijeniti.

NN: Koliko muzika može povezati ljude?

BREGOVIĆ: Može, jako mnogo. Svjedok sam toga, jer gdje god da sam svirao ljudi su me razumjeli, odgovarali su pozitivno oni, bez obzira na pol, naciju, vjeru i rasu, bili su povezani na mojim koncertima. Međutim, muzika nije ništa važno, nije hrana, nije zrak, nije seks... muzika je, kao što kaže onaj babo iz filma "Sjećaš li se Doli Bel", k'o sol, može i bez soli, ali je malo bljutavo. Nauka kaže da je muzika prvi ljudski jezik. Ljudi su pravili muziku prije nego što su počeli da govore, prije nego što su imali politiku, vjeru i prije bilo čega drugog. Muzikom se ljudi tako lako sporazumijevaju, ali, nažalost, ona nema moć kao artiljerija.

NN: Živite u različitim gradovima, najčešće na relaciji Pariz - Beograd, dobar dio života ste proveli u Sarajevu. Gdje je, zapravo, Vaš dom?

BREGOVIĆ: Živim na relaciji Beograd, Sarajevo, Zagreb, to je moja emotivna domovina. Nisam siguran koja je tačno definicija doma. Proteklih godina sam nekako uvijek bježao u Pariz, ali tamo ne mogu da radim. Moram da budem na ovoj relaciji koju sam pomenuo kako bih mogao da funkcionišem. Nekako je moje najprirodnije stanje kada se seljakam.

NN: Jednom ste izjavili da ste se lako snašli u Parizu jer ste tamo bili anonimni. Da li Vam je zaista bilo lakše da počnete od nule?

BREGOVIĆ: Najljepši je početak. Imao sam sreću da sam morao da počinjem dva puta, što smatram najljepšim i najvažnijim događajima u svome životu.

NN: Zbog ove nagrade ste otkazali koncert u gruzijskoj prijestonici Tbilisiju, ali će te, vjerovatno, nastaviti svoje aktivnosti?

BREGOVIĆ: Imam turneju koja traje od aprila do novembra. Izlazi mi nova ploča, pa mi je ova turneja dosta teška i napornIstiče da se muzikom ljudi lako sporazumijevaju, ali da ona, nažalost, nema moć kao artiljerija

NN: Znači, radite nešto novo? O čemu je riječ?

BREGOVIĆ: To je drugi dio moje ploče "Alkohol", prvi dio je izašao prije godinu i nešto. Drugi dio nosi naziv "Šampanjac za Cigane" i on je kao jedna mala reakcija na taj pritisak koji imaju Cigani u Evropi i koji je meni nepodnošljiv. Tjeraju ih iz Italije, tjeraju ih iz Francuske, pale im kuće po Mađarskoj, biju ih po Srbiji i Rumuniji... tako da je ovo neka moja mala logična reakcija na to što se želi reći o Ciganima - da su oni problem ovome svijetu. To nije tačno! Cigani su uvijek bili talenat ovog svijeta. Malo je ozbiljnih kompozitora u istoriji koji nisu bili pod uticajem, ili, ako ništa, impresioniranih neobjašnjivim ciganskim talentom, a među tim kompozitorima sam i ja. Na ovaj album pozvao sam u goste Cigane koje ja volim, za koje mislim da su ostavili traga u popularnoj kulturi.

NN: Kroz svoju muziku pokazujete izuzetan osjećaj za manjine što je rijetkost na ovim prostorima.

BREGOVIĆ: Teško je, mnogo toga mi ovdje još treba da naučimo. Zbog toga ja stalno bježim u Pariz. Tamo su bježali ruski pisci, španski, skandinavski slikari. Kultura Pariza je kultura stranaca, dok mi naučimo da smo profitirali time što je neko došao, na primjer iz Sandžaka, Afrike, biće nam potrebne godine. Sjećam se da je prije rata na ovim prostorima bila Akademija za pilote i bili su tu ljudi iz nesvrstanih zemalja i među njima svega četiri crnca, koja su imala "tarabu" u svim diskotekama, nigdje ih nisu puštali. Mi smo užasni rasisti. Slaveni su užasni rasisti. Imam to isksutvo i iz Sarajeva. Slaveni su inače takvi zato što su se malo miješali sa drugima. To je nešto što mi treba da naučimo!

Koncert u Banjaluci

NN: Vaša turneja je u toku. Da li će Banjaluka imati priliku da Vas vidi i čuje?

BREGOVIĆ: Nadam se da hoće. Nekako malo sviram kod nas. Ove godine i nekako, a prošle godine sam imao 140 koncerata, a svega pet koncerata na teritoriji bivše Jugoslavije. Žao mi je, ali šta ću! Neki dan me neko zvao iz Zagreba. Iduće godine ću vjerovatno svirati nekoliko velikih koncerata sa muzičarima koji su mi gosti na ploči i volio bih da bar jedan od koncerata bude na ovim prostorima.

Mirsada Lingo - Demirović (Nezavisne)

_______________________

LJUBAV je recept za ocuvanje Sarajeva

08.09.2012.

Izdavači bi trebali da odgovore piscima čija djela razmatraj

Subota rezervisana za pisce

 Razgovor sa piscem Adnanom Mahmutovićem (Švedska)

KNS: Ibrahim Osmanbašić



Adnan Mahmutović


„...pričao sam sa gospodinom Šahinpašićem o mogućnosti izdavanja na Bosanskom, međutim, poslije nisam imao nikakvih vijesti od njega mada sam mu pisao dva puta poslije našeg susreta. To je veoma neoubičajeno i smatra se neprofesionalnim u inostranim krugovima...“




 

Izdavači bi trebali da odgovore piscima čija djela razmatraju


Razgovor sa piscem Adnanom Mahmutovićem (Švedska)

 

KNS: Poštovani Adnane, nama je zadovoljstvo prestaviti naše pisce koji pišu u iseljeništvu. Vi živite u Švedskoj, pa nam recite koje su mogućnosti u toj zemlji za književnu prezentaciju naših pisaca?

Mahmutović: I meni je zadovoljstvo što sam dobio mogućnost da se prestavim bosanskom čitalaštvu. Pošto ja pišem na engleskom moje su priče i knjige većinom čitane u Americi i Velikoj Britaniji. Moja prva knjiga priča je štampana u Švedskoj, finansirana od strane fakulteta za umjetnosti (Konstfack), ali nikad nije prevedena na švedski. Tako da vam ne mogu reći mnogo o tim mogućnostima. Znam da je jedan dio naših pisaca preveden, malo ko piše na švedskom. Skoro sam upoznao Alena Pejkovića koje je prevodio naše novije pisce i koji je bio zaintersovan da prevede i moje knjige. Vidjećemo šta će biti.


KNS: Upoznati smo da ste do sada objavili dvije knjige na engleskom jeziku. Možete li nas upoznati sa formom i o čemu ste pisali u tim djelima?

Mahmutović: Prva kniga, Refugee, je zbirka priča i pjesama, u jednoj dosta eksperimentalnoj formi, koja sažima neke ključne karakteristike okupacije sjeverne Bosne odakle ja dolazim, a u drugom dijelu knjige pišem o prilagođavanju naših izbjeglica u Švedskoj, traume koje su donijeli ovdje, razne načine na koje se bore sa demonima prošlosti, nostalgijom, identitetom itd. Druga knjiga, Illegitimate (Cantarabooks), jedan kraći roman (novela) dramatizuje jednu od najgorih mogućih sudbina jedne bosanske izbjeglice u Njemačkoj, koja je primorana da radi kao prostitutka dok se krije od vlasti jer je ilegalno nastanjena u toj zemlji. To je jedan nemilosrdan portret života na Minhenskim ulicama i predgrađima, putovanje kroz slojeva društva, borbu sa diskriminacijom, a istovremeno i ljubavi.

 KNS: Recite nam da li spremate neko novo izanje?

Mahmutović: Treća kniga koja izlazi u martu, Thinner than a Hair (Cinnamon Press), je portret iste Bosanke iz Illegitimate, samo njenja prošlost, njeno idilično djetinstvo u Bosni, ljubav i rat, bjegstvo itd.


KNS: Koliko ste u mogućnosti da pratite književne tokove u BiH, i šta bi izdvojili kao karakteristično u literarnoj aktuelnostima?

Mahmutović: Vrlo malo, nažalost. Zadnjih 6 godina radim na doktoratu iz engleske književnosti što mi uzima najveći dio vremena, a pored toga radim vikendima i noću kao asistent jednom bolesnom momku. Tek prošlog aprila sam imao mogućnost na sajamu knjige u Sarajevu da sretnem naše pisacima i esejistima. Sreo sam npr. Veslina Gatalo i Melika Salihbeg-Bosnawi koji su dva različita svijeta, zanimljivi pisci i osobe. Tu sam kupio knjiga. Jako su me se sviđele zbirke pjesama Melike Salihbeg-Bosnawi o kojima sam pisao na svom blogu pa je Bosnawi uspjela da proda jedan dio u inostranstvu (svojih djela koja su engleskom).

 

KNS: Kao pisac koji piše u dijaspori, da li imate potrebu ili želju da se predstavite u značajnijoj mjeri u BiH?

Mahmutović: Apsolutno, samo do sad nisam imao mogućnosti a ni ponuda.


KNS: Kakvo je vaše lično iskustvo u odnosu institucija ili kniževnih organizacija prema Vašema autorskom angažmanu, tj. kakav je uopće odnos matice prema svojim piscima koji stvaraju u iseljeništvu?

Mahmutović: Dosad stvarno nemam mnogo iskustva sa tim. Na sajmu sam bio pozitivno dočekan od strane TV99 gdje sam bio intervjuisan, pričao sam sa gospodinom Šahinpašićem o mogućnosti izdavanja na Bosanskom, međutim, poslije nisam imao nikakvih vijesti od njega mada sam mu pisao dva puta poslije našeg susreta. To je veoma neoubičajeno i smatra se neprofesionalnim u inostranim krugovima, gdje izdavači moraju da odgovore piscima čija djela razmatraju, pa i ako nisu zainteresovani za publikaciju.

 

KNS: Sigurno da naša konfuzna društvena situacija uveliko predodređuje i limitira naše mogućnosti saradnje sa piscima u iseljeništvu  – s obzirom da se opće interesovanje za kulturu i umjetnost nalazi na marginama interesovanja društvenih institucija. Na koji način pisci u dijaspori perceptiraju saradnju sa svojom domovinom u kreativnom kontekstu?

Mahmutović: To je zasigurno tako. Dobio sam taj dojam kad sam bio na sajmu. Malo ko je bio zainteresovan da priča o bilo čemu, većina se nekako vrtila oko svojih ličnih poslova i interesa. Moram reći da sam imao fantastičan razgovor za Veselinom Gatalom, mada prekasno, pred moj odlazak, ali sam u kontaktu sa njim preko FB. Druge bosanske pisce u Švedskoj ne znam. Davno sam sreo jednog novinara što je pisao i priče za jedne bosanske novine ali poslije su se te novine ugasile i ne znam šta je bilo s njim. Bio sam u kontaktu par puta sa Sašom Hemonom, pokušao da razvijem neki odnos, recenzirao na svom blogu, i ponudio da ga intervjuišem za jedne kanadske novine ali se jednostavno odbio javiti. Dosta je to čudno, sa nekima kao Bosnawi imam redovan kontakt, kao i sa mnogim izvrsnim Engleskim i Američkim piscima. Isto tako sam clan švedskog PEN-a gdje sam  čak imao mogućnost da diskutujem o nekim od kandidata za Nobelovu nagradu.

 
KNS: Da li ste do sada i da li planirate u budućnosti da se intenzivnije prezentirate kao pisac u u BiH?

Mahmutović: Nisam mnogo radio na tome. Čekam da mi izađe nova kniga i da završim doktorat, pa da imam više vremena da se fokusiram na svoju literaturu.


KNS: I za kraj ovog razgovora recite nam - možemo li očekivati u skoroj budućnosti objavljivanje vaših knjiga na bosanskom jeziku?

Mahmutović: Kao što sam rekao, ja bih bio presretan kad bi moje knjige bile dostupne na bosanskom jeziku. Igrom slučaja ili sudbine sam počeo da pišem na engleskom i kroz svoj posao na fakultetu sam dosta zapustio svoj maternji jezik. Nedavno mi je jedna studentica iz Sarajeva (Irma Crnkić) prevela dvije priče na način na koji ja sam ne bih mogao i bio je to fantastičan osjećaj, kao da čitam nečiju tuđu priču. Moj izdavač iz engleske planira da kontaktira par bosanskih izdavača u januaru ili februaru pa nadam se da će se nešto pozitivno desiti.

KNS: Gospodine Mahmutoviću, hvala Vam na odvojenom vremenu za ovaj razgovor.

Mahmutović: Hvala vama. Bilo mi je zadvoljstvo.



KNS/01.01.2010.

07.09.2012.

BAJRO PODVORNIK





Piše: Ševko Kadrić


Ima l´ jada k´o kad akšam pada,

kad mahale fenjere zapale,

kad saz bije u pozne jacije,

kad tanani dršću šadrvani,

kad iz tame šapću usne same,

gonđer ružo, da l´ još misliš name?

 

Bila je jedna od prvih sevdalinki koje sam čuo ali i upamtio, riječi, melodiju, svirača. Kasnije ću dugo riječima i pjesmi tražiti značenja, davati im svoja otkidajući ih od zaborava i progonstva pred turbo-pjesmama, pred tuđicama. Bajro je bio komšija, svirač, ribar, uspomena na Foču, Gradinu i Krupicu, ponekad uzor i učitelj, ponekad opet neodgonetnuta tajna.

 Baš pored Krupice je sazidao sebi kućicu sa malom sobicom i terasom nad vodu nadnešanom. Od kamenja je odzidao temelje, na njih postavio debele grede, od ćerpića i tanjih greda podigao zidove sa malim prozorčićima. Kućicu je pokrio šindrom. Zidove omaltao a onda ušarenio koliko je mogao, koliko je boja imao.

 Večeri i večeri je provodio na onoj terasi pjevajući, pijući uz mezu i svirajući šargiju koju je sam napravio i po njoj zategnuo nekoliko žica. Za odrasle je bio čudak a za nas djecu čarobnjak, dobri duh što po školi hoda. Radio je kao podvornik u osnovnoj školi. U školu ulazio prije svitanja, ložio vatre u učionicama i u sobi za učitelje. Kasnije kad je škola organizovala i doručak za učenike, Bajro je i kuhar postao. Tih, poput sjenke, sa škole je uklanjao tragove rata i bombardovanja, zaključavajući u njoj dječiju graju i svoju utihlost.

 - Kako ti je u školi Bajro? - pitao ga učitelj na odmoru gledajući ga nad prozor nadnešenog u nas djecu zagledana.

Bajro taj dan odćutao odgovor, odgovorio mu nekoliko dana kasnije kad ga učitelj ništa nije pitao.

 - Dugo sam sa ranjenicima dijelio njihovu i svoju bol, sa zarobljenicima u dalekoj Norveškoj dijelio ćelije logora, bol za mojom porodicom nisam imao sa kim podijeliti. Sad sa ovom djecom, što uče prva slova ili šutaju krpenjaču po dvorištu, dijelim radost, njihovu radost kad već moje nema. Moj učitelju, da sam malo mlađi i zdraviji i ja bih učio za učitelja, učio bih djecu sve ono što mene nije imao ko naučiti.

 - A šta bi ih učio Bajro? - pitao ga je učitelj zatečen, raznježen.

- Mene su tjerali u mejtef, dvije hatme sam završio, ali ništa nisam znao šta i o čemu molitve govore. Znao sam kad se koja uči, baš kao da su trave za kakve bolesti. Za ogramu, za ujed zmije, dovu za kišu ali i protiv grada, učio tehvide... Bio sam i mujezin u džamiji, pozivao vjernike na teraviju, budio ih na jutarnju molitvu i petkom na džumu, učio fatihu prolazeći pored groblja. Djevojke me na sijelima prstom pokazivale, stari hodža obećavao da će mi džamiju ostaviti kad on zanemogne. A kad bi me ko upitao: ”Bajro a šta si ono učio, hajde nam to reci na našem jeziku?” Ja bih izgovorio ime sure, kad se uči, ni jedne riječi nisam znao prevesti a ni sam im značenja nisam znao. Pitao sam i hodžu da mi pomogne, da prevede, ali kao da bih ga kandžijom udarao, počeo je da galami, u nebo gleda i pljuje u stranu razgoneći šejtane. ”Allah je odredio šta mu i kad umet govori, nije ni tvoje ni moje da božije poruke tumačimo,” rekao je odlazeći od mene vrteći glavom.

 Rat, ranjavanje a posebno zarobljeništvo i deportacija u Norvešku su mi oči otvorile. Učio bih djecu životu, moj učitelju. Učio bih djecu da otvorenih očiju život gledaju, da ga napregnutih ušiju osluškuju, baš kao ja kad pastrmku u Krupici lovim. Oko, ruka, uho, štap, sve mi je u jedno uvezano. Između mene i ribe nema tuđih jezika, neobjašnjivih razloga, samo ona i ja pa kom opanci kom obojci. Jezik ti je za dobra vjernika kao čekić i mistrija za dobra zidara. Kao što zidar dobrim alatom začas kuću pod nebo ozida tako se i vjernik svojim jezikom Svevišnjem približi a i On njemu. Nikad više preko Bajrinih usta neće izaći tuđe riječi kojima značenje ne znam, nikad - rekao je na kraju kao da je na postrojavanju ispred neke od logoraških baraka na dalekom Sjeveru.

 Učitelj ga je slušao ali ni riječi nije progovorio. Nikad ranije, ali malo kad i kasnije je Bajro bio tako govorljiv, malo ko je znao šta mu je na duši ali i u mislima a sad mu neka muka dušu otvorila i iz nje riječi na usta istisla. U njemu kao da ništa više nije ostalo, samo zaćutao i otišao za svojim poslom. Kasnije ga je učitelj predložio kao kandidata za prijem u Partiju. U obrazloženju je naveo: ”...da je drug Bajro ranjen u borbama protiv fašista a onda i proveo tri godine u njemačkim logorima na dalekom Sjeveru. Posebno ističem da je drug Bajro raščistio sa religijom, opijumom naroda i ideologijom klasnog neprijatelja radničke klase.”

 

Ja, Bajri na dušu legao, pazio me kao nekog svoga, kao neku svoju neispunjenu želju, neka tanka nit nam živote u jedno ušivala.

Dugo sam ga sa svog prozora, na drugoj strani rijeke, gledao onu njegovu šarenu kućicu nad vodu nadnešenu. Na njoj sam vidio Bajru u stolicu uvaljena, negdje uz rijeku ili niz rijeku zagledana. Kad bi već sunce zašlo za Husad planinu on bi uzimao šargiju i počinjao pjesmu koja bi se u vodu ispod terase utapala i odlazila tamo gdje je on slao. Uz pjesmu je prestajao biti to što jeste, onaj tihi Bajro, čovjek sjena, iz njega bi progovorilo hiljade neispunjenih želja u pjesme umotanih, preskačući vrijeme kao potok bijele kamene oblutke. Gradina bi iz večeri u noć prelazila a kroz otvoren prozor iz mraka bi, poput uspavanke u moju sobu ulazio Bajrin glas po žicama šargije položen:

Dva su cv´jeta u bostanu rasla,

plavi zumbul i zelena kada...

Jedno veče, ko zna čim izazvan, kojom pjesmom raznježen mahnuo mi je rukom prema prozorima pozivajući me da dođem. Iz kuće je iznio malu stolicu, baš kao za mene pravljenu u pletenu košaru nasuo crvenih trešanja. Pred njim je bila ona njegova čašica sa rakijom i u nju ubačena jedna trešnja. U tanjiru je bio komad masnog sira u ružu isječen koji je uz svaki gutljaj rakije mezio. Dugo sam ostao na onoj terasi slušajući ga kako pjeva. Skoro da ni riječ nismo izgovorili ali susret nas milinom obavio. Kad je trebalo da idem kući dao mi je u fišek umotana duhana i nekoliko listova papira.

 - Ovo ponesi majki a ti možeš navratiti kad god hoćeš, tvoja stolica te čeka, rekao mi je kao nekom svome.

Bajro me je naučio loviti ribu, kositi travu i žito, sjeći drva, potkresivati voće, konja opremiti ali i odsedlati, njivu uzorati. U ribarenju je bio pravi majstor. Tačno je znao koji i kakav ljeskovac treba otkinuti, koliko silka na njega navezati, koju udicu staviti, koliko olova, koji mamac. Prikradao bi se virovima ne muteći vodu, ne praveći sjene, ne obarajući kamenje, onda u brzak bacao mamac da ga voda na vir ili pod žile ne odnese i tako nekoliko puta. ”Ako je ima i ako hoće, ufatiće, ako nema i neće, idi dalje”, objašnjavao bi mi pokazujući na terasi kako se štap drži, kako se krije, kako se riba skida. ”Ne lovi da se ribe najedeš, lovi da meračiš, da si na vodi i oko vode”, učio bi me meraku, baš kao da stavlja crvenu trešnju u malu čašicu rakije pripremajući se da zapjeva.

 - Znaš li što se zove Krupica? - pitao me je kad smo loveći pastrmku došli do vrela Krupice koja je ispod stijene nastajala iz stotine izvora zelenom mahovinom i repuhom obraslih.

- Ne znam - rekao sam mu u izvor zagledan.

- Vidiš onu visoku stijenu nad izvor nadnešenu. Na njoj su hajduci bili ufatili djevojku po imenu Krupa i htjeli da joj zlo učine. Bila lijepa, duge kose joj poput ovih mlazova vode po leđima padale. Djevojka im se iz ruku otrgla i skočila niz litice. Kad će Bog i sreća djevojačka gore se već počela po travi prevrće, dolje pala na pijesak i sitno kamenje i nastavila da se kotrlja sve do izvora. Niko ne zna koliko je tu ležala, ali je probudio žubor vode i miris repuha i mahovine. Podigla se, umila, napila vode i otišla kući kao da se ništa nije ni desilo. Narod je rijeku po njoj prozvao Krupicom a zanemoglim su odavde vode nosili ne bi li ozdravili.

 I mojoj majci Bajro po nečem izdvojen bio. Po njega bi me slala, prije nego je mene naučio, kad bi joj muška ruka u poslu trebala, da pokosi, ovrše ili baca na sijeno. A i sam bi znao navratiti noseći ulovljenu ribu, duhana, glavu šećera.

- Ubi samoća moja Emina - govorio bi joj kao da je izaziva.

- Sa teškim životima nam se valja uspravno nositi - tješila ga ona, tješila sebe.

Pretvarao bih se da spavam, osluškujući šta govore, radujući se i ljuteći u isto vrijeme.

- Bolje je da se preko vode upremase jedno drugo gledamo nego da mi djeca rastu uz očuha, da mi budu pastorčadi - šaptala bi mu ona ispraćajući ga na vrata. Kasnije sam shvatio da to nije bilo obično dolaženje i običan šapat na vratima. Svaki put kad bi se odnekud Bajro kod nas pojavio majka bi na brzinu krep papirom obraze protrljala da joj rumen udari u lice, kosu mirisnim uljem mazala, u dlanove utrljavala nane ili miladuha a pred njega donosila fić rakije i ovčijeg sira u kriške urezana.

Kad sam u škole od kuće otišao, u sam cik zore, kad je pogled sa njenih prozora mogao do njegove terase dobaciti, majka bi Bajru gledala na onoj njegovoj terasi u deku umotanog. Sjedio bi i dočekivao rumenilo iznad Gradine ili ispraćao talase Krupice put kasabe. Sa onom bistrom vodom, koja kao da mu je bila jedini rod, nečujno, kakav je i sam bio, odlazila je i njegova duša prema Sastavcima, prema uviru. Jedno jutro, sa prvim mrazevima na onoj njegovoj terasi, jutarnja rumen ga je zatekla u inje okovana, odavno spremna na odlazak. Tišina je još ležala po Gradini prostrta, rasjecali je tužni laveži premrzlih kerova i jednoličan žubor Krupice, kad je i otišao.

 U nekoj prilici, kad sam već sa majkom kao odrastao pored Bajrina groba naišao, majka se zaustavila i odćutala zagledana u nišan.

- Ima li šta što mi o njemu nisi pričala? - upitao sam je.

Ona odćutala dobar dio puta a onda kao da sa Bajrom na pragu šapuće, ispričala mi je:

- Sine moj, svi mi na duši neki teret nosimo, neko manji neko veći. Neko ga zna nositi, zna sebi olakšati a Bajro nije htio. On je i tuđu muku na sebe uzimao čineći drugima dobro a njemu kako bude. Bio je dobar, da mu lahka zemlja bude, ali ga je nešto iznutra jelo. Bila su ih dvojica braće. Stariji brat mu se zagledo sa nekom djevojkom iz Paleža i ona mu se obećala. Ubrzo je i kući doveli. Prošlo nekoliko mjeseci mlada ostala noseća ali mužu joj došao poziv u vojsku. Bratu se u vojsku nije išlo a nije smio ni da ne ode. Između dva zla izabrao treće. ”Ja ću sebi bradvom osjeći nekoliko prstiju na ruci ali u vojsku neću”, rekao Bajri oštreći sjekuru. ”Nećeš, ti ostani uz majku, ženu i dijete, ja odoh u vojsku umjesto tebe”, rekao mu Bajro.

Bili su jedan na drugog nalik, tako da je Bajro u vojsku otišao pod bratovim imenom.

 U vojsci ga i rat zatekao. U borbama je bio teško ranjen a kasnije zarobljen i deportovan u daleke zemlje. Dok je on u logoru bio selo im spaljeno a svi njegovi pobijeni. Nekoliko godina po završetku rata po zgarištu im kosti sakupljao i u groblju zajedno ukopao.

Otkud ti to o njemu znaš majko, kad niko drugi ne zna, htio sam upitati, ali odustadoh. Dugo smo još koracima put do kuće mjerili odkidajući od zaborava svako svoj dio dobroga Bajre.

 

P.S.

Kad sam, kasnije, i sam kao ”internirac” do Norveške došao, nedade mi đavo mira, dugo sam u knjigama interniraca iz ratne 1941. godine tražio Bajrino ime i nađoh. Bajro B. okrug Bergen, broj 1828. (06. 09. 1941. – 18. 06. 1945.)

06.09.2012.

SENKINO POSLJEDNJE PISMO

 

 Selo, ulje na platnu, Š. Kadrić
 
Faiz Softić
 
A sve je počelo tako spontano, onako kako i počinju svi veliki događaji. Putem društvene mreže Fejsbuk Senka iz Jagoča i Miroš iz Sutomora stupili su u vezu i virtualnu ljubav. Početak je obećavao puno – ljubav u čijem tihom plamenu gore sve različitosti. Ona je bila Muslimanka iz višečlane i siromašne porodice. Njen otac Nuradin Kos održavao je lokalni put i tako zarađivao za četrnaestočlanu porodicu. Jutrom, pošto podmiri stoku, uzimao je svoja kolica, u njih trpao kramp i lopatu i zamicao uz Jagočku džadu. Senka se školovala o društvenom trošku u gradu i za vrijeme školskih raspusta dolazila svojima na selo. On – Miroš Zgodić, bio je sin moreplovca, kome je otac s dalekih putovanja donosio skupe poklone i pričao mu o dalekim zemljama i lukama koje je posjećivao. Jednom mu je čak donio i majmunče koje je zajedno sa njim raslo u njihovoj kući. Poslije nekoliko godina djeca iz ulice su tvrdila da Miroš i majmun liče jedan na drugog. Miroš ga je često i oponašao krikovima i brzim nepredvidivim pokretima.

 Senka, iako dijete siromašnog sela, domogla se malog bijelog kompjutera i mobilnog telefona, i nije se odvajala od njih. Uz pomoć Gorice iz Pljevanja, starije drugarice iz škole, napravila je svoj fb-profil i tako, ne mičući se s mjesta, krenula u svijet, povezujući se, uglavnom, sa vršnjacima. No, bio je i jedan stariji – Miroš  Zgodić iz Sutomora, koji se kao čičak zalijepio za njenu dušu. Zašto baš on – to niko i nikad neće odgonetnuti, sem Velikog Boga koji sve zna i o svemu se brine, živom i neživom, na ovom i onom svijetu! 

 Fotografije na njihovim profilima ćutale su kao zalivene i ništa nisu progovarale o njihovim djetinjstvima i životu. Nije bilo zore, ni dana, ni noći, a da preko visokih brda iz zabitog sela Jagoče, smještenog između dvije guste šume, dok je Senka bila na odmoru, nisu prelijetale poruke, letjele k moru i padale ispred Miroša, na koje je on, ne štedeći riječi ljubavi, brže bolje odgovarao. A selo Jagoče, ispresijecano tankim žutim puteljcima ko mrtvim zmijama, selo u kojem je skoro trećina kuća bila napuštena i mjesto okupljanja slijepih miševa, uz čije su zidine tokom sunčanih dana istrčavali gušteri,  živjelo je svoj život i čuvalo tajnu o velikoj Senkinoj ljubavi.
 
A počelo je ovako:
 Miroš je poslao Senki zahtjev za prijateljstvo, što je ona, jednog majskog dana, negdje u sumrak, dok ja za brdima Bjelasice zapadalo sunce crveno kao krv, a vjetar mrsio mlade olistale grane na kalemcima, kao djevojačke kose – prihvatila. Baš tog trenutka, prokopala je kiša. Senka Kos nije ni slutila da je tim klikom pucala u svoju dušu čistu kao kapljica majske rose, što je jutrom visila na listu ruže pored ulaznih vrata njihove kuće.
 On je napisao: Sviđa mi se tvoja kosa, a ona odgovorila: Hvala, i ti si lijep dečko. To veče dugo je ostala na bašti pod jabukom i ispisivala poruke. Ostala bi i cijelu noć, ali zabrinuti otac gazeći visoku travu dođe do nje, tepnu je po ramenu i pokaza da je vrijeme za spavanje, a ne za kompjuter. Na svom đačkom raspustu toga ljeta sve češće je bježala u baštu iza kuće, krijući ispod svoje bluze bijeli omaleni lap-top u kojem je Mirošu ispisivala poruke čežnje i ljubavi. Pisala mu je o svemu: o svojoj braći, sestrama, o selu Jagoče, samo... jedno mu nije nikad  napisala, kao da je to i od same sebe krila.Tako je krenula ljubavna bajka Senke iz Jagoča i Miroša iz Sutomora.
 Negdje početkom avgusta, posle hiljade poruka na fejsbuku, Miroš je napisao:
  – Bez tebe ne mogu da živim, hoću da budeš moja žena i da te imam zauvijek. I uvijek ponavljao:  – Zašto se ne javiš na telefon, hoću da čujem tvoj glas?
  – Ne smijem da se javim, šalji mi poruke i ja ću tebi – snalazila se Senka.
            – Ali hoću da ti čujem glas – Bio je uporan Miroš.
            – Bolje je ovako – ubjeđivala ga je Senka.
 – Dolazim po tebe, i hoću da odsada živimo zajedno.
  – Nemoj!!! – odgovorila je djevojka ispod velike jabukove krošnje, i da je Miroš bio tu vidio bi suze koje su se, kao biseri, kotrljale niz lice i kvasile njena mlada njedra. To isto veče, najstari brat Zahir primijeti kako njegova sestra pogleduje uz jabuku kao da nekog traži i uvede je u sobu prijeteći joj da nikad više ne ostaje tako kasno napolju. Djevojčica je klimnula glavom i tako obećala da više neće ostajat kasno na bašti. Ujutro je, u svojoj đačkoj svesci, nacrtala brod. Nacrtala je valovito more kroz koje plovi veliki putnički brod sa čije palube maše bezbroj podignutih ruku. Sve je to uradila na livadi, nadgledajući dvije šarene krave koje su halapljivo pasle u prikrajku. A onda je ispod plave bluze prekrivene cvjetićima izvukla svoj mali bijeli lap-top i spustila ga u travu. Uključila ga je i sačekala nekoliko minuta konekciju, a onda je potražila fejsbok, znajući da tamo sigurno čeka njen Miroš. U rubrici poruke dočekalo ju je desetak poruka, od onih toplih i golicavih do onih prijetećih. A u zadnjoj je pisalo:
 – Zbog tebe sam pao sa bicikla, dok sam ti pisao poruku, i slomio nogu! Senka odskoči i s obje ruke udari po travi, a onda je napisala:
 – Stvarno mi je žao! U tom trenutku jedna od one dvije krave krenu da preko ograde dohvati stručak trave s druge strane, ali je dočekaše oštre bodlje na žicama te una ugnu vrat i okrenu nazad. Iz dalekih vrhova planine Bjelasice diže se veliki gusti dim.
 – Nema žao – odgovorio je Miroš. Senka isključi mali kompjuter, a u tom trenutku u džepu poče vibrirati telefon. Bio je to on, ali se ona nije javljala. Umjesto javljanja, napisala mu je poruku:
– Ne smijem ti se javiti, a volim te, ti si moja ljubav...
– Zašto se ne javiš? – bio je uporan Miroš. Senka je isključila telefon i zagledala se u daleka brda koja su se u dalekoj sumaglici ljetnjeg dana oslanjala jedno na drugo. Otac se vratio s puta, uz zid štale prislonio svoja kolica i istog časa počeo čistiti brazdu kojom je od česme proticala voda i natapala livadu ispod kuće.  Njen svijet je – svijet tišine. Zna to Senka i zato ostaje čvrsto priljubljena uz zemlju dok visoko na plavoj beskrajnoj plahti krive se bjeličasti tragovi aviona. Još jednom je pogledala veliki brod koji prosijeca uzburkano more, zatvorila svesku i ostavila je u svoju torbicu.
 Čula je trava, a što trava čuje zemlji preda, a zemlja svojim nevidljivim venama razastre čuveno do najskrovitijeg kutka planete. Čula je voda, a što voda čuje ona to i ponese i u svojim talasima oblikuje boju glasa i smjesti u uši zaljubljenih šetača pokraj rijeka i potoka, pokraj mora i okeana...  Senka je još jednom, sjedeći na livadi, na samo njoj znan način, šapnula travi, a trava zemlji i vodi: – Ja volim Miroša!
     Sutradan, samo što se ponovo našla na livadi, uključila je svoj mobilni telefon na kome su, uz alarmantno svjetlucanje sa ekrana, stale pristizat poruke koje su jedva dočekale da se  poredaju. I opet isto: ljubav i prijetnja!
  – Dolazim sa ocem sve ću vas poklati,  zašto mi se ne javiš!?  – To je bila posljednja poruka koju je Senka pročitala, a onda je duboko zajecala i počela ispisivati riječi:  – Dođite, ali mene nećete zateći živu. Uskim puteljkom, stranovitom mjivom prema potoku, prolazio je visok čovjek, ali, kao nenaviknut na uzak put, često je teturao kao da prelazi uzak most preko rječice na Lozanskoj rijeci, navodeći se da padne, a onda bi potrčao dok bi ponovo uhvatio siguran korak...  
  Senka, gluhonijema šesnaestogodišnja djevojčica, ušla je u štalu. Ubrzo za njom ušao je i njen brat koji je, koseći u drugom kraju sela, primijetio kako Senka ulazi u štalu i istog trenutka bacio kosu i svom snagom potrčao njoj. Nije joj bilo spasa – njeno tijelo bespomoćno je visilo o gredu po samoj sredini prostorije. Na njen telefon i dalje su pristizale poruke svjetlucajući kroz platno na džepu plavih pantalona.
Pozvali su policiju.
 U trenutku kada je inspektor ulazio na vrata štale u kojoj je visilo beživotno Senkino tijelo, njen telefon je zazvonio. Inspektor priđe, izvadi telefon i prisloni na uho:  – Izvolite, ovdje policijski inspektor Rabren, a ko ste vi? Miroš zanijemi – nije očekivao da se bilo ko javi, a ponajmanje policijski inspektor. Rekao je svoje ime, a onda ugasio telefon, istrčao iz kuće, nekud krenuo, pa se povrati i sjede na terasu sa koje je posmatrao veliki putnički brod, koji je lagano isplovljavao iz luke i sa kojega je mahala šuma ruku. Pred kućom se zaustavio policijski džip iz kojeg iskočiše dvojica naoružanih specijalaca u crnim odijelima i policijskim čizmama:
 – Miroš Zgodić!? – upita onaj prvi.
  – Ja sam – izbezumljeno odgovori Miroš, gutajući pljuvačku, prije nego mu samo u dva pokreta metnuše lisice i kad one škljocnuše na njegovim rukama, onaj ga drugi poteže: 
– Ulazi u kola, ubico!  – Miraš Zgodić, momak od dvadeset i sedam godina ili stvarno nije znao, ili se pravio da ne zna zašto ga vode.
      Na dan dženaze Senke Kos grijalo je sunce, od kuće nedaleko od štale u kojoj je sebi prekratila život, otegla se duga kolona prema seoskom groblju. Neveliki tabut gipkao je na čelu kolone na ramenima njene braće primičući se taze iskopanom mezaru koji je čekao njeno tijelo. Braća su povremeno usporavali, nebili što duže Senka ostala sa njima. Iz kuće su odlijegali jecaji koji su probijali nebo i zemlju. Nekoliko učenika Senkine škole, sporazumijevajući se govorom ruku, fotografisali su se na ledini iznad groblja, a počučkali ljudi, izgovarajući povremeno“Amin“  molili Boga da joj se smiluje.
 Dok je Idriz-hodža pozvao okupljeni svijet da halali mladoj Senki ako je koga uvrijedila ili šta ostala dužna, neko iz one gomile reče kako to dijete nije stiglo nikom ni sud vode natruniti.
         – El Fatiha: oglasi se Idriz-efendija, te se na stotine ruku podiže u visini grudi. Džematlije su, šaputanjem dove, tražili od Velikog Boga milost za Senku Kos, djevojku čije je tijelo pokrivala žuta jagočka zemlja. 
06.09.2012.

RODJEN ZA DOKTORA

Osvrt na promociju romana

Mirsada M. BU "Ljiljan" Vaxjo, Švedska

 

U punim prostorijama BiH udruženja ”Ljiljan” iz Växjö upriličena je književna veče i promocija romana ”Rođen za doktora”. Neobičnost i večeri ali i knjige je u tome što je promovirana u prisustvu dvojice autora. Prvi je knjigu pisao životom i on je doktor Avdo Suljević u knjizi preimenovan u Ramu Borića a drugi je romanopisac Ševko Kadrić. Obojica su i govorili o knjizi, junacima ali i njenom nastajanju.

 

Na slici: Sadik Beglerović, Avdo Suljević i Sevko Kadrić

 

”Za mene lično životna priča Avdje Suljevića, je sjajan izazov da govorim o temi, problemu visokoobrazovanih useljenika u ovim zemljama. Na njih, ni Švedska ali ni druge zemlje u okruženju, naprosto nisu računali kao na stručnjake, stvaraoce kulture, već isključivo na radnu snagu i kulturološki dekor. To što je junak romana ostao ljekar a malenkost potpisnika pisac, to su izuzeci ali su i nada za hiljade drugih pa i onih 95% vioskoobrazovanih taksista u Malmeu, da šanse postoje.»

”Ševko Kadrić je poznavajući kraj i ljude iz kog dolazim, pa i staze kojim sam išao vrlo ljudski i iskreno doživio i preživio to što sada izdaljine djeluje vrlo dramatično. Istina ja sam to potisnuo u stranu, bavim se prećim poslovima, liječim ljude», rekao je Suljević govoreći i onim suptilnim situacijama koje čitalac u knjizi neće moći pronaći jer nisu napisane.

Govoreći o knjizi iskustvom čitaoca i promotora Sadik Beglerović će iznijeti zadovoljstvo da je upravo udruženje u kom se promocija održava i ljudi oko njega okupljeni poslužiti za roman koji će nadmašiti granice ove sredine pa i vremena i pričati svoju priču.

Pišući o knjizi novinar i sam pisac, Ramo Kolar, će za roman reći da naglašava: «Mjesto individue u modernim, bezličnim društvima, koja se diže organizacijama, prisilama, finim koliko to prisila i može biti, globalizacijom depersoniliziranih, baš je ono na kojemu se našao, ničim izazvan, i glavni lik ove knjige.

   Idem, ne znam kuda, odlazim, ne znam zašto. Na takva pitanja i nema pravog odgovora. Isčupan iz svoga korijena Boriću će trebati dani i noći, mjeseci i godine, da shvati kako ni ljubav, ni strast u nepoznatom, preorganiziranom društvu i sredini, nemaju nikakva značenja ni vrijednosti.

   Ali u Borića, nije valjda slučajno mu prezime, vidim dva epiteta: postojanost i borba. Ovo prvo bi reklo bor(ić)- jak, postojan, izdržljiv, čvrst, uspravan. Drugo mi se čini kao kao deminutiv od borac, borić: ne predaje se lahko, drži se one mimikrične, bosanske: tiha voda brijeg roni, možda i pomalo merhametli filozofije: neka, bit će dobro, učinit ću ja da tako bude, meni i drugima. Tako Ramo neće zaboraviti svoju strast za poslom ljekara, za liječenjem ljudi, što drži najvećom zadaćom čovjeka. čezne istovremeno da svoju vještinu, mudrost, nadarenost pa i znanje na kraju, dariva, nesebično podijeli s drugima. Prozaično rečeno, željan je posla. Ako je rad, kažem ako, stvorio čovjeka, onda je Borić tomu najbolji svjedok.

    U ovoj knjizi pisac će, umećući se u kožu Bosanca koji pati, sanja i želi, posvjedočiti prosvjetiteljsku, Holbahovu misao: čovjek bez strasti i čežnji, prestao bi biti čovjek. I neće prodati ni dostojanstvo kao što neće jaditi nad svojom hudom sudbinom izbjegličkom. Učit će neprestano, iako je zrnca toga pobrao i ranije, da se "vrlina ne rađa iz blaga, nego se iz vrline rađa blago". 

Ono što doktora Avdu čini zaista neobičnim, a tim i velikim, jeste ljudskost kojom plijeni, jednostavnost sa kojom komunicira sa ljudima i tuđim i našim, odraslim i djecom, reći će na kraju predsjednik udruzenja Feko Pendek otpremajući knjigu put čitalaca, gdje joj je i mjesto.


05.09.2012.

Promocija Hankine poezije

Zar ima šta ljepše čuti i pročitati, kao kad pisca ušćuju i stavljaju u pročelje?

 

BHMagazin.com

 


























Na poziv predsjednika, Zajednice sandžačke dijaspore-za Holandiju, gospodina Enesa Nuhovića te njegovih saradnika, u Zemlju Lala, iz Njemačke, je doputovala poetesa Hanka Hamzagić. ZSDH, uz svesrdnu saradnju s najelitnijim klubom bh. predznaka: ''Bosna'' Arnhem-Reden upriličena je, po mnogo čemu, izuzetna poetska večer.

S obzirom da je poetesa Hanka uspiješno završila studij književnosti te radila kao novinar na BiH televiziji, a od  a od 94, u školama dopunske nastave za djecu iz BiH u Štuttgartu  te da su joj pjesme uvrštene u nekoliko značajnih antologija ... Za ovu pjesničku večer vladalo je izuzetno interesovanje koje je rezultiralo ispunjenom salom 'kluba Bosna' u Arnhemu.

Za ovu priliku, osim gostiju iz holandskih gradova, stigao je i poseban gost, iz Beneluksa. Bez obzira što je Benelux udaljen oko 400 kilometara. Etnolog i istraživač, dobričina i pisac, Sulejman Aličković, koji se posvetio, osim istorijata Sandžaka, istraživanju stećaka na prostrima njegove rodne grude. Aličković, tu večer, nije govorio u svoje ime već je citirao akademika Aliju Đogovića koji je, za poetesu Hanku Hamzagić, u eseju Hanki posvećeno, između ostalog naglasio: Hanka je kaljica među ružama Sandžačke književnosti...Dok je gospodin Aličković, tu večer, dodao da je Hanka sultanija među kadifama Sandžaka.

A gospođa Samira Begman Karabeg, u svojoj kolumni: Poezija zikra, posvećenoj poetesi Hanki, između ostalog, naglašava: '' cjeline Hankušinih pjesama - izražajna forma i iskaz sadržaja - podsjeća na simboliku grala kojom su isto izražavali upućeni od drevnih feničana do srednjovjekovnih bošnjana; polumjesec kao izražajna forma materije (posuda) u kojoj je pohranjeno sunce -duhovna vatra. Ovo naročito dolazi do izražaja u pjesmi

"Derviš".

 

Predivnom lirikom dočaravajući tjeskobu i sjetu (materijalna forma), ona ponire u dubinu srži samog bivstva(duhovni iskaz).

"... da dišemo / u zikru / odlaženja / vraćanja / ja - koja sam / slušala / priču / korjena..."

Derviš u tekiji čini zikr kao obred da bi, bar za tren, osjetio i spoznao jednu drugu realnost. Hankuša tu realnost živi u svojoj poeziji, njen svaki udisaj i izdisaj, odlažanje i vraćanje je zikr, i to ne samo za nju, već i za tebe, i za mene, dakle, čitaj... čitaj...čitaj

 

Dakle, zahvaljujući, prije svega, predsjedniku SZDH, Enesu Nuhoviću, uvijek aktivnoj, na više strana, braći Džigal te Upravi i aktivistima kluba Bosna-Arnhem, u Holandiji je uknjižen još jedan kulturni događaj. Na osnovu kog je još više potvrđena istina da su Sandžački sinovi, osim materijalno, i duhovno jači od većine Bošnjaka koji se međusobno povezuju samo kad imaju ličnih interesa.

Umeni kiša

pjeka

jaka...

Aopet

kao da rominja

Rijeka

Limburg, 13. 1. 2011., Hanka

Napomena redakcije: Ovaj prilog je poodavno napisan i pripremljen za objavu, ali, bilo je to uoči početka godišnjih odmora i u vrijeme kad smo sve tekstove ( cijelokupnu arhivu ) morali prebacivati na novi server pa je prilog, nenamjerno, jednostavno bio zagubljen. Po povratku s odmora urednik rubrike će pokušati da se, na neki način, otkupi. U smislu opširnijeg priloga ili Intervjua sa poetesom Hankom Hamzagić.



 
05.09.2012.

E, pa ne može! Sad je dosta!!!

I ako Sidranova knjiga "Otkup sirove kože" u istinu nije roman, sve ostalo o nekoliko ljudi koji proigravaju svijest i savjest bosanske književnosti, stoji. Kad bi ih pobrojao, pa njihova djela, malo koje bi se u književnost moglo ubrojati a još manje u romane, ali eto oni sude o knjizi i književniku i to nije dobro. To govori o stanju pisaca u Bosni danas i svakako pisane riječi.
U isto vrijeme istrajno čitam i ono što se trenutno piše i ono što je davno napisano, pa se još istrajnije pitam da li na svijetu postoji bolja književnost od te Bosnom ispisane. Još sam pod utiskom "Konak-a" Ćamila Sijerića. Ne uzimam ništa u ruke, uživam u svemu ispisanom, promišljenom, dočaranom. U istoj ravni je i "Derviš i smrt" Mešin, pa "Kameni spavač", Makov, pa...
_________________

Taj sarajevski klan se toliko osilio da misli da može šikanirati koga hoće i dokle hoće!

image Abdulah Sidran / vijesti.ba

Nakon što je žiri ovogodišnjih književnih susreta 'Cum grano salis' u Tuzli, u okviru kojih se tradicionalno dodjeljuje najveća književna nagrada u BiH - Meša Selimović, isključio 'Otkup sirove kože' Abdulaha Sidrana iz zvanične konkurencije, poznati bh. pisac prokomentirao je za Dnevni avaz.

- Ja sam se u životu nadobijao toliko nagrada da mi ta tuzlanska, niti ikoja njoj slična, stvarno ne treba i ništa ne znači. Jeste neskromno, ali se mora kazati kako je moj ugled i značaj neuporedivo veći od ugleda i značaja te nagrade! Ako malo bolje razmislite, shvatit ćete da ona meni nije, a ja njoj jesam potreban. Zašto? Zato da bi se izvukla iz blata u kome se valja godinama, upravo zbog nepravičnih, nekompetentnih i ponekad bezobrazno ignorantskih odluka žirija - osvrnuo se Sidran na samu suštinu problema, te dodao i da žiri uvijek čine isti ljudi sarajevskog intelektualnog kruga.

 - Radi se o jednom klanu, o interesnoj skupini koja se u ovakvim poslovima ponaša veoma konspirativno, poput kakve ilegalne boljševičke organizacije. Najprije se dogovore o tome kome nagradu neće dati, ko nagradu nipošto ne smije dobiti i najviše energije utroše na to, pa tek onda traže onog kome će je utrapiti - prokomentirao je Sidran za Avaz.

Osvrćući se na obrazloženje žirija da njegovo djelo 'Otkup sirove kože' nije roman, te da stoga ne zadovoljava osnovne kriterije za dodjelu Nagrade Meša Selimović, Sidran je na kraju zaključio:

- Ako to nije roman, morali su ga, u nekoj ranijoj fazi žiriranja, vratiti selektoru za BiH i zahtijevati od njega da kandidira nešto drugo, što jeste roman. Ne dopuštam da me se izlaže takvoj vrsti javnog šikaniranja. Taj sarajevski klan je na to naučio, šikanirati sve što nije po njihovoj mjeri, i svakoga koji nije "dio tala". Ali se sada osilio toliko da misli kako može činiti šta hoće i kako hoće i dokle hoće, a da smo ih dužni trpjeti do Sudnjega dana. E, pa ne može! Dosta!

(Vijesti.ba)

04.09.2012.

Jasmina Prpić je postala Žena Evrope

EurAktiv  - članak online
autor: Daniela Heimpel

http://www.euractiv.de/soziales-europa/artikel/jasmina-prpic-ist-frau-europas-2012-006507  

Jasmina Prpić je postala Žena Evrope

Objavio/la volidacita u 19:57, 0 komentar(a), print, #

04.09.2012.

BOSANSKI PROTESTANT 2

R o m a n Manuela Sørensen:BOSANSKI PROTESTANT 2

 

Croatian Danish English French German Italian Serbian Slovenian Spanish Swedish  
DAN 1. 

Bolničar mu je u zemunici dao injekciju za umirenje bolova i previo ranu, gledajući me zabrinuto. Na licu su mu se oslikavali strahovi od srpskih granata i ozbiljnosti povrede komandanta. Ubrzo mu je došao i zamjenik. Govorio je o žestini neprijateljskog napada, gubicima na prvoj liniji i moralu boraca.

- Možda jakom vatrom odvraćaju pažnju od glavne linije napada. Ako zauzmu Lupoč imaće kontrolu nad cijelom Trnovskom dolinom, a i šire - govorio je zamjeniku nagnut nad topografskom kartom. Zamjenik ga je stegao za ramena i prošaputao:

- Biće dobro, sa Allahovom pomoći, biće dobro - okrenuo se i izašao.

- Jesu li Bosanci ranije bili tako religiozni? - pitala sam ga kasnije. On se nasmijao i upitao:

- Osjećaš li okus straha u ustima i zraku?

Bila sam zatečena i pitala se: Može li strah stvarno imati okus?

- Strah, loše vođe i lakomislenost su natjerali one tamo da pucaju na nas. Strah je i nas približio jedne drugima, a naše želje sveo na malo: da svojim životima zaštitimo najmilije, da spasimo sebe, svoj ponos i ponos Bosne.

- Ali tvoji borci se pozivaju na Allaha, s ponosom ističu da su muslimani?

- Ako jedan Bosanac kaže da je ”musliman” za vas sa zapada to znaći da je on u Evropi strano tijelo, da je isto što i Arapi i ko zna na šta vas još asocira ta riječ, a nama znači samo to da nismo isti kao oni koji pucaju po gradovima, pale kuće, siluju žene, nas gone u logore ili zvjerski ubijaju i kolju. U mojoj jednici nisu svi muslimani, čak ni vjernici, ali kad je potrebno one tamo uplašiti i nama moral dići, svi zajedno, koliko nas grlo nosi, vičemo ”Tekbir!”. U početku je i meni to smetalo, a onda sam shvatio da je to borcima samo ratni poklič prkosa i ništa više - tiho je ponovio ”i ništa više”, kao da ni samom sebi ne vjeruje.

- Mene si upoznala, djelujem li ti kao Arapin? Djelujem li ti kao vjernik? - pitao je podižući ton, kao da je želio odagnati našu sumnju i sam odgovorio:

- Ne. Ja znam da smo svi rođeni da bismo umrli, prije ili poslije, i tu smo svi isti. Pitanje je kako i čime ispuniti život između dvije tačke; one kad dolazimo na ovaj svijet i kad sa njega odlazimo. Po tome se kao ljudi međusobno razlikujemo. Ne vjerujem u druge svjetove. Moj svijet je ovaj i ovakav, u njemu sad, i ovdje, imam ulogu, a trudim se da ta uloga bude što više ljudska, što više moja. Da bi shvatila Bosnu, pa i mene, trebalo bi da upoznaš uloge u kojima sam već bio u ovom svijetu, ovom bosanskom svijetu, bježeći od kaveza u koje su nas htjeli staviti, poput flotela ”Europa” u kopenhaškom kanalu.

- Imam li ja neku ulogu u tom tvom svijetu? - pitala sam. Nasmijao se umjesto odgovora. Ono što je pričao, a ja snimala i zapisivala, preslušavala sam deset narednih godina, čitala ispisano i tragala. Danas pokušavam sa strepnjom, uz božiju pomoć, opisati Bosance, oživjeti likove iz njegovih priča, otrgnuti ih od zaborava i uvezati u bosansku sudbinu.

Humljani

Humo je prezime izvedeno iz prezimena Humski, nastalo po mjestu Hum u kojem su Mlečani prije nekoliko stotina godina pobili i protjerali stanovnike. Govorilo se da im je smrtni grijeh  bio patarensko ili bogumilsko učenje, kojeg se nisu htjeli odreći po cijenu života, da su hulili na Boga, ismijavali kršćanska vjerovanja, imali svog bosanskog papu i visoke škole iz kojih se širila opasnost kao plamen. Progonjeni ljudi su bježali u planine. Čukun-čukun djed Radina Humskog je jedino muško čeljade kojeg su žene, sakrivenog u vreći, uspjele spasiti od biskupskih inkvizitora. Narod je spominjao i biskupa Forniera, kojem nije znao ni ime izgovoriti, pa je zvučalo kao Foro-Horo. Stariji su govorili plašeći djecu ili kunući nekoga:

- Dabogda te Foro stigao ili Horo odnio - a mislili su na isto, na zlo.

Humljani su živjeli pored rijeke. U Humu nije bilo šume kao u Jelečkoj dolini, ali je bilo toplije. Kada bi se sa ovcama popeli na planinske visove vidjeli bi u daljini more. Samo odvažni su silazili do mora, što je bio podvig vrijedan divljenja. Kuće su zidali od kamena škriljca, kojeg su povezivali blatom i balegom. Na debele drvene grede su stavljali uvezano snoplje od slame i rozgama ih učvršćivali. Izvještili su se i u pokrivanju kuća kamenom, prije nego što su prognani. »čuvali su stada ovaca po planinskim vrletima; lovili srne, zečeve, divlje svinje i ponekad medvjede. Prodavali su ili razmjenjivali kožu, med i sir pomiješan sa kajmakom u mješinama dubrovačkim trgovcima za so i tkaninu.

Sa koljena na koljeno prenosila su vještina hvatanja ribe rukama. Gazili su kroz vodu i rukama tražili ribu ispod kamenja. Kada bi je napipali, prstima su je hvatali za škrge i naglo stiskali. Vještiji su znali uloviti dovoljno i da je osuše za zimu. Oko kuća su sadili luk, kupus, tikve i sijali žito. Neki su uspijevali da uzgoje i nekoliko čokota vinove loze, što je bilo dovoljno da se osuši za kompot ili napravi vrč vina za trenutke slavlja, prinove i ženidbe.

U selu su imali sveštenika, didu, koji je bio više učitelj nego propovjednik. Kad su ga mještani iz poštovanja htjeli počastiti i zvali za trpezu, on je govorio:

- Pred bogovima smo svi isti, bogovi sve vide i sve znaju i od njih, kao i od smrti, ne možemo pobjeći. Ali mi ne služimo njima, ne služimo ni vjeri, oni služe nama, a Bosanska crkva i ja služimo vama.

Molitve su bile obične, jasne, na jeziku Humljana, a dida ih je učio i da pišu. Pisali su i muškarci i žene i to se prenosilo sa koljena na koljeno.

- Svaki glas ima svoje slovo, sve je u glasu, a glas je u slovu. Slovo produžuje trajanje glasa čak i onda kada on utihne. Slovom ostavljamo zapisan glas onima koji dolaze poslije nas. Naučite slova i zapišite svoje glasove da oni koji dolaze ne prođu kroz ono kroz šta ste vi prošli. Na taj način ćete sa njima koračati i onda kad vas fizički ne bude. Uz glas pretočen u slovo smrti, zapravo, i nema - ushićeno je govorio patarenski sveštenik.

Svi Humljani su znali pisati i to su činili svugdje: na zemlji, drvetu i kamenu. Pisali su kamenom, pečenom glinom, ugljenom; parali su vrhom koplja i kvasili čađ. Glasove su pretvarali u slova, a slova dopunjavali slikama ovaca, goveda, konja, planinskog cvijeća, oštrih stijena, mora u daljini i ptica u letu. Bilježili su pjesme i kratke poruke, a najbolje i najmudrije su klesali na kamenu onoga ko je fizički odlazio, a slovom ostavljao glas, misao, radost, tugu, ljubav, iskustvo.

Humljani su znali mnoge od njih napamet iako ih nisu čitali, jer su ostali daleko, ali su ih prenosili s koljena na koljeno, riječju i slovom, pjevajući ih uz gusle uz svoje riječi bosanske:

 

... usjeci teržak kamen za stećak, najterži i najtvrđi Pribile brate, da vječnosti mjera mohže biti, a spomen mojoj ljubavi.

A kad ga na njen grob staviš, stavi ga malo postrani, jer ahko se podigne da joj lahkše budne dići se.

u drugu nedjelju prosinca mjeseca 1201.”

i

...ništa se nije promijenilo.

I dalje jedem zemlju i družim se sa svojom sjenom.

1204. po Gospodinu u kolovozu”

kao i onaj koji je ostavila Borna Hlapojeva, čije poruke daju za pravo svešteniku da su i žene pisale, pjevale, željele:

 

A se leži Borna Hlapojeva kšći,

Moje uho je tčulo tsto je moje srdce voljelo tčuti.

Moje otči su vidjele ono tšto je moja želja poželjela vidjet.

Moja usta su rekla ono tšto je moj razum dozvolio.

Moje tjelo je uživalo užitke koje su nudili dani i noći.

I vidjeh da su istina i laž dva lica istog komedijanta baš ko u vremenu dan i noć.

I ništa mi ne bje jasno tad i nit tće mi bit ikad.

Ne kretći u moj biljeg. Netću da se mjesetčeva svjetlost odmara na mojim golim kostima.

Krac koji me ljubio i koji tće me zauvjek ljubiti, a koji na mi ovi kam stavi, pronašće me zauvjek ljubiti, a koji na mi ovi kam stavi, pronašće te i ispod tvoga biljega

u sječanj Gospodnje godine 1193.

A kamen nad onim kojeg više nema, mramor čuvar, kam, steljac, biljeg, maset, kako ga sve nisu zvali, bio je više od traga, to je zapravo najljepše i najveće blago koje su oni koji odlaze mogli da ostave. Toliko blaga jedan čovjek nije mogao sakupiti, sam oblikovati, i na tom obličju utisnuti sve ono čemu ih je sveštenik podučavo, a život učio.

- Još ih ima u Zahumlju - govorili su Humljani, nadajući se da će ih kad tad ponovo vidjeti.

- Nije ih mogao ni Foro ni Horo odnijeti - dodavali su, prkoseći katoličkim inkvizitorima.

- Još ih ima na visovima iznad Paleža, pravili su ih naši i ovdje, prenoseći naviku da ostavljaju trag u stijeni.

 

Došli su konjanici, kopljanici u Hum da sakupe porez za kralja. Ne silazeći sa konja tražili su da se ljudi okupe i govorili:

- U ime Boga i njegovog veličanstva venecijanskog kralja dužni ste dati - zatim su nabrajali dobra.

Ljudi su se zgledali i čudom čudili, jedva su kraj sa krajem sastavljali, ljetina ih je izdala, suša je uzela svoje, a sad im traže za nekakvog kralja i još kažu da su dužni dati.

Did je gledao, slušao i razmišljao stojeći po strani.

- Jeste li se umorili ljudi? - pitao je, kao da nije čuo šta traže.

- Jesmo stari, davno smo krenuli da bi došli ovamo - odgovorili su u glas.

- Ako, ako, ko god krene negdje i dođe - odgovorio je, dok je razmišljao o nečem drugom.

- Što ne sjašete ljudi, ako je hića mrijeti nije kopati - pitao ih je i nagovarao.

- Mogli bi - uzvratio je glavni među njima.

Dok su se osvježavali vodom iz hladne čatrnje našlo se malo vina i grumen tvrdog sira. Narod se snebivao ne znajući šta da radi: kako i od čega da im da? Ako im ne daju može biti zlo. Sveštenik je pitao, kao da je zaboravio ko ih šalje:

- Ko rekoste da vam do Huma pute pokaza i što dođoste, dobri ljudi?

- U ime Boga i njegovog veličanstva venecijanskog kralja dolazimo da uzmemo porez - hitro je ponovio glavni.

- Ako, ako - klimajući glavom, ponovio je sveštenik i nastavio:

- U ime kralja možda, a za Boga nisam siguran.

- Kako nisi siguran? - ljutito je upitao kopljanik.

- Bogovi nikoga ne šalju i nije im ništa potrebno. Sve što nose bogovima ne stiže do njih, nestane na putu - sa osmijehom je rekao sveštenik.

- Ne huli na Boga - rekao je kopljanik.

- Kog Boga? - upitao je sveštenik.

- Bog je jedan - izustio je zajapureni kopljanik podižući koplje.

- Kad je jedan, zašto bi bio baš tvoj ili tvojeg kralja? Zar se Boga ne bojite? Šta ako je Bog sada uz nas, uz ovaj narod koji nema, a ne uz tvog kralja koji ima i previše?

- Ma šta kralja...? - zagrmio je kopljanik zamahnuvši kopljem prema glavi sveštenika. Humljani su napali vojnike, razoružali ih i gledali u didu upitno.

- Dajte im hranu za put, sipajte im vodu u mješine i ispratite ih kao ljude.

- Bogovi su svuda oko nas - govorio je kopljanicima. - Bog je za vas jedan, ali je vaš. Mi vjerujemo da je svugdje i u svemu, a jedan ne može u isto vrijeme biti svugdje i u svemu. Mi vjerujemo da je naš koliko i vaš, da nas čuva od vas, kao što vas čuva od nas. Da su svi ljudi jedan rod, a rod od roda ne može otimati. Dobro i u miru nam došli ponovo - umjesto pozdrava rekao je vojnicima. Tako su ih ispratili. Kopljanici su brže otišli nego što su došli.

- Šta ćemo ako ponovo dođu?- upitali su Humljani.

- Sila bogove ne moli - zamišljeno je odgovorio sveštenik.

- Sila i pamet ne idu zajedno. Silni najčešće nisu pametni, a pametni nisu silni. Moramo nešto učiniti da nam ponovo ne dođu, a ako dođu ili ćemo bježati preko brda dublje u Bosnu ili ćemo se braniti - bio je u nedoumici did.

- Ne damo Hum, ne damo svoje - bili su odlučni Humljani.

- Ovo je naše, ovdje su kosti naših starih - nabrajali su dalje. Od tada su stalno iznad Huma osmatrali dolinu rijeke odakle bi konjanici mogli doći. Naoštrili su koplja, zategli lukove i napravili strijele. Napravili su plan kako i gdje da ih presretnu, gdje da sakriju nejač i blago. U pećine su odnijeli hranu, krzna i vodu, zlu ne trebalo.

”...Početkom maja 1320. godine, pola mene ostade u Humu, pola dovde dođe da o Humu sanja” - govorila je jedna Humljanka kasnije, pa i zapisala.

Nisu došli te godine, došli u proljeće slijedeće, kada ih Humljani više nisu očekivali. Svi su u selu okopavali krompir, čak i oni koji su trebali da osmatraju iznad Huma. Dan je izgledao kao da ga je Bog stvorio za život, o smrti niko razmišljao nije a ona došla. Vojnici su stigli pod samo selo kada ih je jedan čobanin ugledao i lupao za uzbunu. Ulazeći u selo na konjima bacali su zapaljive strijele po krovovima, ubadali ljude kopljima i dugim noževima. Plamen, gust i bijeli dim, vrisak ranjene nejači, rika i blejanje preplašene stoke i ovaca, razjarena lica pohlepnih venecijanskih ratnika koji su vitlali ubojitim gvožđem, dio je slike Huma kobnog maja 1320. godine. Drugi dio te slike su brzi i pribraniji Humljani koji su dograbili koplja, strijele ili obično stijenje i upustili se u neravnopravnu bitku s krvnicima. Obarali su konjanike, razbijali im glave ili probadali vinom nadute stomake.

Neravnopravna borba nije dugo trajala, selo je bilo puno leševa i ranjenika, kroz šumu su bježali odbjegli Humljani, a petoricu su vojnici uhvatili. Među njima je bio i sveštenik, ranjen u glavu i stomak. Svezali su ga uz stog sijena i prinijeli vatru. Prije nego što su zapalili stog, glavni je izgovorio optužbu, presudu i naredbu u isto vrijeme:

- U ime Boga i mletačkog kralja...

- Kralja možda - izustio je sveštenik, gledajući u goru, prema šumi.

- Sveštenika što jeres širi i od Boga i kralja odvraća, vraćamo u pepeo odakle je i došao - nastavljao je glavni.

- Svi smo od istog nastali i svi ćemo se istom vratiti - gledajući u nebo za njim je govorio sveštenik.

- Vojnici, kaznite jeretika - naredio je glavni.

- Bogovi su sudije a ne mi, oni sude ko je jeretik, a ko je pravovjeran. Vi kažnjavate moje tijelo, koje mi je i onako bilo okov, a šta ćete sa dušom? Šta ćete sa svojom dušom kad se s mojom sretne? - prkosio je nestajući u bijelom i gustom dimu.

Ostale muškarce su ubili vezane, probadajući ih kopljima. Žene su hvatali po selu i valjali po sijenu, vonjajući na vino kao mješine. Mušku djecu su odveli sa sobom. Pričalo se da su i njih ubili, a Radinova prababa sakrila je u sijeno jedno malo, kasnije ga je sa sijenom strpala u vreću i vukla za sobom, vodeći žensko za ruku. Jedan vojnik je kontrolisao vreću, čak je i kopljem probadao, ali je na sreću promašio dijete. Prababa se plašila da će se dijete ugušiti u sijenu, pa ga je u prvom šumarku izvadila i nosila na krkači put Bosne, put nepoznatog.

Bosanski ratnik mi je objašnjavao da su i njegovi dio te loze davno otrgnute iz Huma, ”osuđene da o Humu sanja”.

- Danas je cijela Bosna postala Hum, a svi Bosanci veliki pjesnici, sanjari - govorio je s osmijehom koji se od bola pretvarao u grč.

- Šta je pjesnik?- pitala sam i podsjetila na zajedničkog prijatelja, Sörena Kierkegaarda čija je poezija nikla na pukotinama kršćanstva, grijući možda baš one prognane ”u ime njega”.

- Nesrećnik - odgovorio je u istoj igri riječi, citirajući nam drago biće, otkidajući ga od zaborava, otkidajući nas od straha i praska četničkih granata.

Bosanski protestant 1

Nastavak slijedi......

04.09.2012.

ZAVJERA



Š. Kadrić

Pijući, jutarnju kafu mislim o Suletu. Možda ga ne znate, ali je moj dobri drugar što je za ovo pripovjedanje dovoljno. Kćerka mu, pa sin, unučadi i on, svakako, urote se protiv žene njegove. E ljudi da ste to mogli vidjeti, prava urota kakvu srećete u filmovima velikih zavjera.

Pazi sad ovo, žena puni šezdeset godina, toliki rod izrodila, toliko rodbine oko sebe razasula i kako je to običaj očekivala da je već od rane zore počnu nazivati, čestitati i ništa. Ni na posao nije išla, čekala. Suletu izdiktirala cijeli spisak sitnica koje se u kući moraju imati u toj prilici. Otišao da sve kupi i po baksuzluku, skoro ništa nije kući donio. Te nešto zatvoreno, nešto nemaju, nešto kupio pogrešno, elem dovoljno jezika pobrao da mu može biti do narednog rođendana.
I mislite da se okahrio, naljutio, ništa. Čovjek tvrdoglav kakvi su još uvjek neki Bosanci. Istrajno vodio zavjeru, protiv rođene, pa još voljene žene. Do kćerke trčkarao odnosio što je trebalo, pa i ono što nije trebalo. Jedna je Beba, žena i majka rođena.

U zavjereničkoj priči im negdje i ja naumpao, te pita hoću li, mogu li? Ja pristao te me umjesto u sedam pokupio pola sata ranije. Valjda posumnjao da bi negdje moglo procuriti. Znao da se vijesti brzo i u nehatu šire a Beba ko Beba, zna razotkriti zavjeru na kraljevskom dvoru a nekamo li u kući rođenoj.

Kćerka, Amela, jedna i jedina, nazvalaje i javila da se lijepo spremi, kao izvodi nju i oca na večeru, rekla vrijeme i spustila slušalicu. Bebu srce žacnulo, kćerka, sunce mamino ipak nije zaboravila, žensko ko žensko, vruće, mislila ali se i spremala.

Sule stigao pred vrata, ponovo bez torte sa čokoladnim prelivom, kako mu je treći put danas naredila. Šta će da vrišti ne pomaže, zna ona Suleta, džaba ti je vrištati, kad on nešto skonta u svojoj glavi to ti je ko ćuprija na Drini, kamen.

Ušla u auto, on vozio, ona zvocala, te što si ovo, što nisi ono.. u tom došli do Ameline kuće. Beba će kao sačekati dok se Amela pojavi, Sule neda: „ Pođi ti u kuću na kratko, znaš šta si rodila, treba joj cijela vječnost da se namakari,“ ubjeđivao je ali pobjegao u kuću da ga riječima nebi stigla. Pred vratima Beba, namjesti osmjeh rođendanski, odlučila da bez njega danas ni izlazi ni ulazi, i uđe.

Pred njom bilo u stroju sve što je danas pogubila, svi kojima nije naumpala i više od toga, muzika, pjesma rođendanska.

Danas nam je divan dan, divan dan, našoj Bebi rođendan, rođendan,
Živjela, živjela i srećna nam bila, Živjela, živjela i srećna nam bila.
Tri puta hura za Bebu.
Hura, Hura, Huran.
Apluzzzzzzzzz

E hajde ti sad sačuvaj rođendanski osmjeh i šminku za ovu priliku, malo sutra. Okrenula glavu u stranu i zaplakala pravo rođendanski.

Kažem vam Sule je čudo, zna organizovati zavjeru, da mu ni rođena žena ništa ne posumnja.
A kad ona nije ovu otkrila, znajte da je bila zavjera ama-ha. Sretno i priči dodajite, red pjesme i muzike, red smjeha, red meze i vina najboljeg i pokoje parče torte posute čokoladnim listićima, baš one po koju je tri puta tog dana Suleta slala.

03.09.2012.

ZLATAN POSTIGAO GOL U 27 SEKUNDI

 Zlatan u utakmici juče postigao dva gola, PSG pobjedio sa 2 : 1

Zlatan nastavlja sa sjajnim nastupima. Juče je uradio dva nova gola za PSG u utakmici protiv Lille. Ukupno je dao 4 gola za novi klub. Nisu u pitanju obični golovi, u pitanju je umjetnost igre, pa i više od toga, magija.

Ibrahimovics tid för mirakel: 27 sekunder

”Jag vet inte om jag gjort något snabbare mål”

PSG hade kniven mot strupen och blickarna på sig efter den svaga ligainledningen.

Då klev Zlatan Ibrahimovic fram och stänkte in ett mål på rekordnotering.

– Jag tror att det var det snabbaste målet jag gjort, säger Ibrahimovic till Sportbladet efter att han skjutit PSG till säsongens första seger.

Förutsättningarna var klara. Efter tre inledande oavgjorda matcher behövde PSG desperat en seger mot Lille för att inte halka efter i tabellen. Och Zlatan Ibrahimovic behövde inte fundera länge innan han slog in kvällens första, och sitt tredje mål på nybyggda Grand Stade.

På en boll från Jéremy Ménez kom Zlatan ensam med Lilles målvakt och stänkte snyggt in 1–0 för gästerna. Det tog honom 27 sekunder.

– Jag vet inte om jag gjort något snabbare mål, jag tror inte det. Det var nog fösta gången, säger Zlatan till Sportbladet efter matchen.

”Var enorm i dag”

Tio minuter senare var svensken inblandad i ännu ett mål, den här gången bakåt, när han förlorade en nickduell mot Aurélien Chedjou som placerade 1–1 bakom Sirigu i PSG:s mål.

Men att Ibrahimovics insats skulle hamna på pluskontot stod snabbt klart när han drygt tjugo minuter in i matchen gav PSG ledningen igen när han retfullt chippade bollen i mål över Lilles målvakt och fastställde vad som skulle bli slutresultatet till 2–1.

– Zlatan var enorm i dag, han var alldeles otrolig, ­säger sportchefen Leonardo nöjd efter lagets första seger i år, där svensken hittills stått för samtliga fyra mål.

”I dag hade vi tur”

– I dag var en viktig och bra match. Vi behövde segern för självförtroendet inför nästa match. Vi var inte hundraprocentiga, men vi vann matchen och det var tufft borta mot Lille. I de tidigare matcherna har vi haft lite otur, i dag hade vi tur. Vi visade att vi ville vinna och fick de tre poängen till slut, säger Zlatan Ibrahimovic som kände av sin onda fot.

– Jag har lite ont fortfarande, men spelar jag så går jag för hundra procent. Jag kommer att spela landskamperna nästa vecka om jag är okej, än så länge är jag inte hundraprocentig, säger Zlatan, som inte varit orolig över PSG:s svaga inledande matcher.

– Laget är nytt, men för varje match och varje träning blir det lättare, eftersom vi lär känna varandra. Gud skapade inte världen på sju dagar, säger Ibrahimovic.


Resultat från franska ligan:

Lille–Paris SG 1–2 (1–2)

0–1 Zlatan Ibrahimovic (1), 1–1 Aurelien Chedjou (12), 1–2 Zlatan Ibrahimovic (21).

Publik: 18 000.

Zlatan Ibrahimovic spelade hela matchen för Paris SG.

Marseille–Rennes 3–1 (1–0)

1–0 Jeremy Morel (35), 1–1 Julien Feret (57), 2–1 Andre Pierre Gignac (84), 3–1 självmål (90).

Publik: 32 798.

Bordeaux–Nice 1–1 (0–0)

1–0 Henri Saivet (86), 1–1 Mahamane Traoré (90).

Utv, Bordeaux: Ludovic Sané (64).

Publik: 18 052.

03.09.2012.

Crkva je ostala 200 godina iza modernog vremena

Kardinal Carlo Maria Martini, je smogao snage, istina pred samu smrt i čudno da je poruka objavljena tek posthumno, da kaže o crkvi ono što misli "da je ostala iza svog vremena dva vijeka".

Umjetnici, su upozoravali na to djelima poput "Davinčijev kod" i sl. žrtve progona i zlostavljanja preklinjale, bježale, molile, uvjeravale ali diriktna optužba iznutra jednog od najvećih u hijerhiji je nešto drugo. Crkva (ovog puta katolička) je vrlo odgovorna za stanje svijeta u kom živimo, ne samo inkvizicijom već čuvanjem privilegija za sveštenstvo i gubljenjem osjećaja za vrijeme i prostor. Bog i Isus su njeni taoci, nekažnjena zlodjela i poroci njene priivilegije.

Koji je to cinizam da ljudi koji su se odrekli rađanja odlučuju o rađanju? Da oni koji su vijekovima proganjali pametne sude o pameti, oni koji su spaljivali žene na lomači sad odlučuju o ravnopravnosti žene i sl.

Nešto slično se desilo i sa islamom, Allah, Kuran i Muhamed su taoci vjerske uleme. Do danas se svi muslimani svijeta mole svom Bogu na arapskom jeziku iako najveći dio taj jezik ne zna, ali je zato ulema tu da odlučuje (čak i mačem) šta je Allah od njih (vjernika) htio, kom vladaru da predaju svoje podanike da bi drugim narodima činili zlo (osmanska i turska osvajanja)...

Crkva (kod svih religija) treba Boga i stado, pitanje je da li Bog i stado trebaju takvu crkvu?


Talijanski kardinal: Crkva je ostala 200 godina iza modernog vremena

image


RIM - Talijanski kardinal Carlo Maria Martini je u posljednjem intervjuu prije smrti kazao da je Katolička crkva ostala 200 godina iza modernog vremena. Kardinal je jučer umro u 85. godini. Talijanske novine Corriere della Serra su danas objavile njegov posljednji intervju, koji je vodio u kolovozu, a u kojem je rekao da se "Crkva umorila".

Martini je jedno vrijeme označavan i kao "sljedeći Papa", a tražio je da Crkva prepozna svoje pogreške te se radikalno promijeni po mnogim pitanjima, počevši od samog Pape. Hiljade ljudi su danas pohodile njegov odar koji je smješten u Milanskoj katedrali, gdje je 20 godina bio nadbiskup. Umirovio se 2002. godine, a bolovao je od Parkinsonove bolesti, piše Index.
 
U zadnje intervjuu je rekao da su katolici izgubili povjerenje u Crkvu. "Naša kultura je zastarjela, naše crkve su velike i prazne, a crkvena birokracija raste", kazao je Martini. "Pedofilski skandali su nas obvezali da krenemo u transformaciju", kazao je Martini koji je bez straha govorio o nekim temama koje Crkva još uvijek smatra tabuom, kao što je korištenje kondoma u borbi protiv AIDS-a i uloge žena u Crkvi, piše Index.
 
2008. godine je kritizirao branjenje kontrole rađanje uz pojašnjenje da će zbog nje mnogi vjernici otići. Dvije godine ranije je javno rekao da kondomi u nekim situacijama predstavljaju "manje zlo".

 

(Vijesti.ba)

02.09.2012.

NA PUTU do Trebinja

 

 

Palež, ulje na platnu Š.Kadrić

 

                 Uz posljendji opraštaj od Šabana – Alije Hadžovića. Iz knjige “Posljednji bosanski bogumil I druge priče”, Ševke Kadrića

                

- Je li vrijeme Vahdo? - pita Šaban-Alija Vahidu Hadžović.

                 - Još pet minuta - odgovara ona gledajući prema povelikom satu na zidu okačenu.

                 - Ti pristavi a ja ću probati malo prije neću li izdržatio malo duže.

                 Da ne gledam svojim očima ništa razumio ne bih. On ustaje iz kreveta u kom leži već skoro mjesec, oslanja se na hodalicu sa dva točka  i počinje kroz stan, od prozora iz dnevnog boravka do izlaznih vrata, pa nazad.

                 - Dokle? - upitah da se umješam.

                 - A do Trebinja kao i uvjek - odgovori odnekud iz hodnika uz škripu točkova na hodalici.

 

                 - Šaban Alija Hadžović, mi svi po jedno ime a ti dva? - našalih se da provjerem da ne pogriješim.

                 - Kad sam u školu pošao saznao sam da nisam Alija nego Šaban. U knjigama pisalo jedno, kući me zvali drugačije. Kasnije sam se navikao i na jedno i na drugo. Što `no kažu, zovi me i loncem, ali me nemoj razbiti? - dodade ne prekidajući ”mjeriti” sobu i zamače u hodnik.

                 - I eto ne razbiše te do sada? - upitah da započnem priču, kad se pomoli ponovo na vratima.

                 - Nedaj mi Bože muke što izdržati mogu, govorili su ljudi a ja doticao smrt i evo vidi, 77 godina i treniram k`o da ću na takmičenje. A i hoću Boga mi, hoću - dodade samouvjereno.

                 - Kafa je gotova - prekide ga Vahida, inače ko zna da li bi znao sam prestati.

                 - 183 ...? - upitah čitajući istetovirani broj na lijevoj ruci.

                 - 183019 - odgovori ne gledajući ruku.

                 - Fale četiri cifre - pokušah da se našalim na švedski lični broj.

                 - I ovo je previše - odgovori Šaban, Alija Hadžović preživjeli osuđenik na smrt, pa onda logoraš Dahaua u Njemačkoj, Lublina i Aušvica u Poljskoj, Golog Otoka u Jugoslaviji, Trebinja u Bosni, izbjeglica u Švedskoj.

 

                 Kao Trebinjski učenik osmog razreda iz ilegale klisnuo u partizane i bio politički komesar čete početkom 1941 godine. Nešto zbog lošeg rukovodstva nešto zbog jačine italijnsko-ustaške ofanzive ali odred se raspao. Crnogorske grupe prešle u Crnu Goru, njih sedmorica ostala po šumama oko Trebinja i poslije nekoliko mjeseci ih uhapsili. Prebacili u Dubrovnik pa u Šibenik. U Šibeniku petoricu pustili, Šaban, Alija Fazlije Hadžović osuđen na smrt. Prije izvršenja kazne zbog godina promjena presudu u doživotnu robiju i prebacili ga u Italiju u logor ”Solmona” kod Rima.

 

                 - Uveče bi pjevali internacionalu a stražari pitali šta pjevamo. Mi kažemo  da se tako molimo Bogu, stražari samo klimali glavom i govorili "Bene, bene"- govori uz osmjeg Šaban.

                 Poslije kapitulacije Italije kriminalci u logoru pokušali proboj na kapiju ali bilo bezuspješno. Nijemci u oktobru preuzimaju logor i odmah ih prebacili u Njemačku u logor ”Dahau”. Put do logora im je pokazao da im je svima izrečena smrtna kazna a izvršenje se dešava na svakom koraku. Oni što bi umirali od hladnoće, gladi ili udaraca njemačkih čuvara  odbacivani su na stranu kao po planu i dogovorenu broju. Iz Dahaua ih prebacili za Lublin - Majdanek na Poljsko - Ruskoj granici.

 

                 Ošišali Šabana, okupali ga mlazom hladne vode i istjerali na snijeg i mraz da traži svoju baraku. Od barake do barake ga vraćali i govorili da nije kod njih na spisku. Tek u devetoj ga primili i dali neke krpe da obuče. Od nekolicine logoraša, što su zatekli, doznali da su barake bile prepune do prije nekoliko dana ali su sve postrijeljali da bi primili novu grupu logoraša. Šaban u nekoj magacinskoj prostoriji vidio pune kante krvavih proteza i zlatnih zuba.  Nije prošlo dugo obolio od pjegavog tifusa. Izolirali ih u izdvojene barake a posluga im bili Poljaci što su već preboljeli tifus. Dugo je bio u komi, koliko ne zna ali sjeća se žene koja ga je, u bunilu,  dozivala posudom punom tople hrane. Ta slika mu se na san  vraćala narednih skoro trideset godina. Upamtio joj je lice, odjeću, vidio hranu a miris mu i danas nosnice draži. Pretekao tifus i ponovo ih transportovali.

 

                 Aprila 1944 vozili ih u kaminonima prema Aušvicu. Vozili po kamenjaru i izrovanim poljima a onda u samu logoru istresali kipovanjem kao kamenje. Nekoliko ih nije preživjelo, Šabanu jedna noga zakačila iza njegova vrata i od pritiska iskočila velika guta na vratu. U nekakvom dispanzeru pitao ga Poljak, ljekar odakle je i ispostavilo se da je taj ljekar služio vojsku baš u Trebinju kao Austrijski vojnik i operisao mu onu gutu. Ali ga tako operisanog esesovac izbacio na snijeg među ostale logoraše.

 

                 Istetovirali mu broj na ruci 183019 i odredili u grupu kod doktora Mengele. Zna da su im davali nekakve tablete, injekcije, mjerili temperaturu, gledali boju na licu. Zna da su ih postrojavali pred barakama i iscrpljivali. Pamti da ih je uvjek više ostajalo ležeći pred barakom nego ih se vraćalo u baraku. Ostalo mu je u sjećanju natpis u baraci "Štal baraka" a onda je slijedilo upustvo za rukovanje sa konjima. Na izlazima barake bile su dvije velike peći za zagrijavanje ali one bile u upotrebi ranije kad su bili konji u njima, logoraši ni slame nisu imali.

 

                 4-5 januara 1945 godine, kako se približavao ruski front Aušvicu, Nijemci su organizovali kolonu od  7-8000 logoraša  i po snijegu potjerali dalje od fronta u unutrašnjost Poljske. Kolonu su razvodnjavali u manje grupe i likvidirali logoraše. Grupu prije Šabana izdvojili i odmah strijeljali a njega jedan vojnik jako udario i oteo mu kapu sa glave ali ga nije ubio. Tu je Šaban vidio prvi put Njemačke vojnike kako bježe spašavajući svoju glavu. Dijelili su oružje Nijemcima kriminalcima a oni bježali. Preostalu grupa logoraša su uputili prema nekom brdašcetu. Kad su već izlazili na brdo čula se paljba sa svih strana.

                 - Vidim oni ispred mene padoše ali osjećam da padam i ja. Snažan bol i toplinu osjetim u predjelu kuka - kaže Šaban.

                 Znao je da ne smije ostati na hladnu snijegu. Pritisnuo je ranu komadima krpa sa obje strane kud je metak prošao, odlomio neku granu i nastavio sa onih nekoliko što se podiglo iz mrtvih. Bilo ih je 8 iz Jugoslavije i jedan Mađar. Držali se zajedno. Išli nekom šumicom noću kad sutra dan vide da su ispod brežuljka na kom su njemačke haubice. Po snijegu, hladnoći i bez hrane u tom šumarku na domak haubice, ostali su punih 12 dana. Jedno jutro samo onih haubica i vojnika nestalo. Oni nastavili put do nekog naselja. Poslali trojicu da izvide, čuli razgovor ali i rafal, mislili da su onu trojicu pobili, kad se oni vratili. Ispred bili ruski vojnici. Rusi strijeljali grupu njemačkih vojnika obučenih u logoraška odijela.

 

                 - Stara je li vrijeme? - pita Šaban pripremajući se na turu po stanu u Švedskoj pa da ako i do Trebinja stigne.

                 - Vrijeme je Šabane vrijeme - prekide nas Vahida, dosipajući vruću kafu u ohlađene šoljice.

                 - Prije dvadesetak dana, onu rupu na kuku mu začepljali, starost, pa progovorila - šapće mi Vahida dok se negdje u hodniku čuje škripa Šabanovih kolica što su se pripremala za nazad.

 

                 - I bogami opet ti dočekao da staviš petokraku na glavu? - upitah ga kad je sjedao ne bi li nastavio sa besjedom.

                 - A dočekah. Teško je živu robu objasniti šta je ona za mene značila tad u Smederevu. Postrojili nas krajem marta 1945, poslije 27 dana putovanja vozovima. Zajedno smo putovali mi logoraši komunisti i zarobljenici Jugoslovenske vojske sa kokardama. Ali u Smederevu pitaju pred strojem od nekoliko hiljada ljudi:

                 - Ko je odgovoran? - Niko ništa, ljudi se međusobom gledaju ništa ne razumiju. Ja izašao i kažem:

                 - Ja - To je bila komunistička lozinka a značilo je: ”Ko je član partije?”- I odmah mu povjerili odgovornost nad cijelom grupom dok se ne izvrši raspored ljudi. Odatle se javio razglednicom kući u Trebinje. Pisao je onako utomah: "Ako ko ima živ od mojih da znate da sam i ja još živ". I to bilo sve što je otišlo u nekakav sandučić, pošta nije radila ali kasnije saznao da je stiglo.

                 Po rasporedu ove grupe javio se u jedinicu, htio na front. Poslali ga na pravi pravcati, Sremski front. Borci ne navikli na otvoreno, vojnički ne pripremljeni da se sklanjaju a i bilo ispod časti, padali ko mlado snoplje. U jednoj akciji pogunuo puškomitraljezac i komandir jedinice bio teško ranjen. Borci se uskomešali i počeli povlačiti, Šaban repetirao automat održao kratko političko predavanje i zaprijetio strijeljanjem ko pokuša bježati. Kasnije stigle pohvale i nove funkcije ali i jedinica stigla do Zagreba pa onda Slovenije. Sve borba za borbom.

                 Poželio svoje ali mu nisu dali iz vojske. Preuzeo dužnost oficira i nastavio sa ganjanjem Draže Mihajlovića po Srbiji. Otišao komandantu i tražio demobilisanje, obrlatio ga i onaj mu rekao:

                 - Demobilisan si ali napisaćemo da je prekomanda u Trebinje pa ti tamo gledaj kako ćeš.

                 U Mostaru se javio amidži Tahiru Hadžoviću i poslije kratkog obilaska Trebinja nastavio u Mostaru raditi u službi unutrašnjih poslova. Već iduće godine je prebačen u Sarajevo u istu službu.

 

                 - Šefovao Boga mi - našali se Vahida stavljajući pred nas kolače na tanjiru.

                 - Je su li trebinjski? - upitah probajući.

                 - Biće - odgovori Šaban.

                 - Nisi dugo šefovao? - nastavih.

                 - U maju 1949 poslije operacije kuka bio sam u banji na Ilidži kraj Sarajeva kad uzbuna po banji, baš kao da će Tito doći, kad ono došli po mene i pravo u istražni zatvor i onda 5 mjeseci na Goli Otok - kaže Šaban smijući se i klimajući glavom prinoseći ustima onaj "bićetrebinjski" kolač.

 

                 Pričao je kako su mu već ranije mrežu pleli oni što nisu imali čim da se hvale niti kolajne pokazuju pa bili pričepili njega. Povod bio banalan. Govorilo se o Rezoluciji Informbiroa u Domu milicije u Sarajevu. Poslije iscrpnog čitanja Rezolucije bila pauza i vrijeme za pitanja. On napisao na komadiću papira: " Rezolucija je papir, mene interesuje da mi kao komunisti neko objasni stvarne razloge razlaza". Uglješa Danilović pitao ko je napisao papirić i on se javio. Tad to prošlo uz klimanje glave ali neki u Trebinju jedva dočekali da nešto ostane u zraku. Sa mučninom se sjeća brata Čede Kapora ali i Huse Budalice.

                 Na Golom Otoku je dobro upamtio, isto Trebinjca, Omera Pašića koji je i sam bio zatvorenik ali organizovao ljude da premlaćuju zatvorenike. Tako je on sebe rehabilitovao a drugi prolazili kroz neopisivi pakao poniženja.

                 - Goli Otok sam doživio teže nego Aušvic. U Aušvicu sam čekao smrt ali i ruske topove i pad fašizma, čekao sam da se ponovo sretnem sa Trebinjem sa mojima, ali Goli Otok je neko organizovao "u ime i moje ideje komunizma", to je bio tunel bez kraja - kaže Šaban.

 

                 Na Golom Otoku je sreo daidžu i dosta svoje rodbine, svi pod optužbom da su Informbirovci.  Kad je stigao kući u Trebinje saznao da je i Vahida bila u iztražnom punih pet mjeseci. Oblijetao po gradu ne bi li do kakva posla došao ali sva vrata za njega bila zatvorena. Kasnije progledali kroz prste u stambenom, trebao im ekonomista, a on bio dobar, boljeg nisu imali. Kad bi Tito prolazio i pored Trebinja njega zatvarali, Vahidu šikanirali i djeca kasnije nosila težinu grijeha bez grijeha.

                 Čim je stekao uslove za penziju isti dan ostavio olovku na radnom stolu a on se posvetio bašti, kući, ženi, djeci, sebi.

                 - Po Titovoj smrti Trebinjci bili i Goli Otok zaboravili? - rekoh i upitah.

                 - Je su Otok ali počelo četništvo ašićare. Oni iz boračke organizacije počeli prikrivati svoju partizanštinu a počeli se hvaliti četništvom. Tuga je da mi niko, baš niko nije rekao šta se sprema pa da kaže spašavaj djecu. E zovem jednom Čedu Tarana i pitam za penziju, i on je bio nekakav borac, a on sa onu stranu opsova i kaže: "Ma kakva penzija čuvaj glavu".

                 Ubrzo mu je sin odbio mobilizaciju i odlazak na ratište oko Dubrovnika i isti dan dobio otkaz sa posla. Posao čekao pet godina a otkaz stigao isti dan. Kad je počelo četnikovanje oko Trebinja 1992 godine  Šaban djeci pokazao put ka Makedoniji a on sa Vahidom ostao.

                 - Vidjeli jesmo svašta ali ogladnjeli nismo i što jes` jes` nisu nas maltretirali. Došao jedan pijan sa puškom na vrata i prijetio da će pucati ako Vahida ne otvori. "Dok je sjekire za vratima ti unutra nećeš" rekla mu ona.

                 27 januara 1993 kad je i posljednja trebinjska džamija zapaljena, Šaban i Vahida pokupili nešto uspomena u zavežljaj i izbjegličkim autobusom u bijeli svijet za djecom.

                 - Je li vrijeme Vahida? - pita Šaban pripremajući se za put od prozora do izlaznih vrata pa nazad do Trebinja.

                 - Vrijeme je Alija vrijeme - odgovara ona pomjerajući stvari da kolica mogu proći.

01.09.2012.

EH, JA BIH VOL'O SABLJE I KOPLJA A SIN MI JARCA PEČENOG

Subota posvećena piscu

 

Osman Arnautović

 




















Bosanskohercegovački prevoditelj i pisac.
Osnovnu školu i gimnaziju je završio u rodnom gradu, a francuski i latinski jezik s književnošću na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Trenutno živi u Bruxellesu i radi kao sudski prevoditelj.


Svake godine dolazite na Sajam knjige u Sarajevu. Pa šta mislite ?

Osman Arnautović: Prije no što išta kažem da vam se povjerim : laconica brevitas mi je potpuno strana. Pričalica sam i to onaj “nadugačko i naširoko” i to ti je. A ako i vi tako mislite, a ne volite ovakve tipove, NE ČITAJTE ME. Bacite me u korpu. Za otpatke!

''Na zreniku'': A rekoste BIO VAŠER, A NA VAŠERU......

Sabah je, a ja već za « mašinom ». Prebirem po glavi tolike utiske sa Sajma. I nekako mi namah Đura kroz usta starog amidže zazbori : EH, JA BIH VOL'O SABLJE I KOPLJA A SIN MI JARCA PEČENOG.

-Ne znam zašto ova asocijacija, ali nejse.

 POSJETILAC - ČITALAC KAO E.T.

Dakle, bijaše sajam knjige u Sarajevu. More knjiga, a malo posjetilaca. A još manje onih s knjigom u ruci. Šake im prazne. Slobodne. Ko ptice. Mahom posjetioci raznih profila šetaju između štandova, 'nako ko na « korzou », zagledaju jedni druge, otvoreno, s osmijehom ili katkada ozbiljna izraza lica, krišom, a onda kao da se sjete gdje su, zaustave se, gledaju knjige, dodiruju ih, otvaraju. Traže nešto. Možda sebe ?

Sviđa mi se to. Tako je LJUDSKI.

 Posjetilac je to, hej bre! » za kojega ovo mi, ô-besmrtnici ! sve činimo i radimo. Pojedinci, parovi, familije. Reklo bi se istinski ljubitelji knjige. Uh ! volio bih da se ne varam. No, to je pođahkada teško procijeniti. Tu su i đaci, tačnije školske grupe (ne baš tako brojne), a među njima oni dobri koje sve zanima, a i oni drugi kojima je izlet (iz škole) glavniji i važniji razlog od knjige.

Jesu li to E.T., Bože, Vanzemaljci ?

 'Na zreniku'' : Da li ste kontaktirali izdavače ? I šta mislite o njima ?

 Osman ARNAUTOVIĆ: Koliko izdavača ! Ihaaa ! I onih velikih i onih malih. Izložili su uz mnogo truda i pažnje šarenilo svoje izdavačke djelatnosti. I trude se da predstave svoje PULENE (zaista ne mislim na konje », - a znate, to se tako od milja kaže). Raduju se svakom posjetiocu. Eh, još kada bi bilo i love. Dobre. Bilo bi SUPER. No, sumnjam. Barem većina njih neće dobro inkasirati.

Izdavači su ljudi koji zaista obavljaju veliki i koristan posao (recimo : simpatični Tajib Šahinpašić i naočiti Šimo Ešić). LASKAM IM ? Jeste, ali zaista mislim to što prethodno rekoh. A ako i ima nešto (a ima) da se o njima DRUGAČIJE KAŽE, nešto što će ih, nedajbože, naljutiti, neću reći. Rekoh i sām sam MUHTAČ. Ne valja im se zamjeriti. Jer šta ako ME primijete i zainteresuju se za Mene. OH !

'': Poznata je vasa semantička dilema : PISAC iliti KNJIŽEVNIK ? Gdje je razlika?

 Arnautović: Ima nas svakojakih. Ali i svakoslabih, naravno. Čudan i zanimljiv soj ljudi. A prije nego što išta konkretno kažem o piscima, da vam odmah reknem da se sve što ću ovdje iznijeti odnosi i na mene. Jer ja nisam ni bolji ni gori od njih – mojih kolega pisaca, ali i književnika.

Jednom sam već odašiljao ove moje stavove piscima. Nura B.H. se nije složila. Ustvari, napala me. No, ja cijenim njen stav.

A znate zašto ?

Zato što je volim.

“Ima dobrih ljudi među piscima”, reče.

Neka bude.

 «N Z» : Čuo sam vas kako razglabate neke svoje teorije o piscima, književnicima o pisanju ?

Arnautović : I bi sajam. Danju sam čamio na štandu dijaspore, susretao kolege, (pisce, autore u prevodu stvaraoce), razmjenjivao s njima misli, riječi, pratio kretanja oko sebe i spoznah da nije daleko od realnosti i istine ono što sam u svojoj intimi mislio o NAMA, o domovini NAM Bosni, o čitaocima, tačnije ukusu čitalaca. Kada vam budem iznio neka svoja zapažanja, naravno subjektivna (pleonazam) - jer nije moguće izvući ih kroz objektivnost, a ona iziskuje užasan napor - vidjet ćete i spoznati moj stav. Dakle, rekoh prije samoga našeg sajamskog okupljanja nekoliko stvari koje proistekoše iz mojih poimanja bez imalo napora : postoje samo dva KNJIŽEVNIKA u Bosni i Hercegovini veliki IVO ANDRIĆ i izuzetni MEŠA SELIMOVIĆ, a Mi svi ostali smo PISCI. Neko od vas će žučno i mučno reagovati i podvući mi pod nos kako sam neznalica i da su riječi književnik i pisac, semantički gledano, najobičniji, banalni SINONIMI. A ja ću se braniti da sam izmislio tu distinkciju iz razloga što sam želio da nam svima dam pravo mjesto koje zaslužujemo. Naravno, da bi se takvo nešto zaključilo, potrebno je bilo isključiti iz najbezazlenijih razmišljanja političke sudove i naročito činjenice iz njihovih intima.

Elem, da ne duljim i ne skrećem :

Evo da ponovim te stavove :

 “Na zreniku” : Šta mislite o piscima, književnicima ?

 Arnautović: Pisac, a i književnik ti je, moj brate :

- egocentrik;

- samoljubiv, jer o sebi ima veoma visoko mišljenje i smatra sebe izdignutim iznad ostalih smrtnika (Boškailo, Ophođaš, ja, ...... ;

- svaki od nas misli da je najbolji pisac na dunjaluku:

- ne čita svoje kolege (nekoliko ih je na jednu moju opasku da je taj i taj (ta i ta) dobar pisac uzviknuo : « On (ona) dobar pisac ?!?! Pa on (ona) pojma nema o pisanju. »)

(Post scriptum : ako vam neko bude pokušavao da dokaže suprotno, znajte da je neiskren, to jeste lažov;

- nije uvijek najpismeniji, ali može da piše dobro. Zaboga, pa zašto postoje lektori ?

- najlošiji ljudi koji imaju sklonosti za « pero » najbolje pišu Ustvari da to drugacije kažem : « Što je pisac ili književnik gori čovjek to je bolji pisac. ».

A eto, brate moj slatki i rođeni, potvrdilo se ono što sam ja često tvrdio kada sam sve ovo govorio o samim piscima. Dakle, bio mi je potreban jedan ovakav skup – Sajam - pa da se to desi. Mislim to potvrđivanje onoga što sam već u intimi nosio. A rekoh nekoć (ili bolje otojč), ponavljam, da su pisci mahom egocentrici zatvoreni u svoj mali virtuelni svijet iz kojega malobrojnoj čitalačkoj publici odašilju priče kojima dočaravaju katkada realnu, a katkada apstraktnu sliku ovoga našega svijeta, življenja u njemu. Navedoh da pisac ne voli da čita svoje kolege. Uostalom, o sebi ima veoma visoko mišljenje (dakle, boluje od kompleksa više vrijednosti), pa prema tome ubijeđen je do balčaka da on najbolje piše.

E vidite, to su ljudi u službi književnosti. Većina piše stilom devetnaestog vijeka. Neki imitiraju svoje starije već izvikane kolege.

 

Ja bih, recimo, uzeo radije da ponovo čitam Branka Ćopića, Hasana Kikića, Atifa Kujundžića, Zejćira Hasića, Nuru Bazdulj-Hubijar, Mešu Mehmeda Đedovića, Šimu Ešića, Ismeta Bekrića, Safetu Osmičić, Zlatka Lukića, Denisa Dželića …… a ignorisao bih Karahasana i Matvejevića i Ibrišimovića, i Latića i Kordića i ...... Stvar je u ukusu. De gustibus ...... U ovom novom vremenu razvodnjenog kvaliteta počinjem da živim po nekim novim standardima, onim internetskim, virtuelnim. Ne interesuje me umjetnički dojam (« joj što taj davi ») i ne želim više da razbijam glavu time šta je pisac « TIME » htio da kaže. Nemam ja više vremena da čitam balzakovski duge opise, užasna razglabanja Montesquieua....... Devedeset pa čak i više posto čitalačke publike na Zapadu danas čita pisce koji se prodaju u milionskim tiražima : Roberta Ludluma, Mary Higgins Clark, Amélie Nothomb, Christophera Grangéa …… Siguran sam da bi po nekim ranijim kriterijumima, ovi pisci bili svrstani u šund-literaturu ili u « žanr onih lahkih nota ». Možda se ja ne mogu da otrgnem iz književnih kalupa i onoga što su me naučili, a koji bijahu « zakoni ». Neće ti ova današnja čitalačka publika uzeti da čita Muharema Pervića i njegova razglabanja o kvalitetu Andrićevih djela. Radije će uzeti da čita recimo nenapornu, dobro osmišljenu i krasnu « Anatomiju zla na Balkanu» Zlatka Lukića, jer ga to zanima i aktuelno je baš u ovim teškim nacionalističko-rasističkim vremenima ovdašnjeg svijeta.

Današnji čitalac hoće nešto što će ga zabavljati, razonoditi, što će mu razgaliti dušu, gdje će upoznati događanja i doživljaje, gdje će se poistovijetiti s likovima iz priča koje čita.

 

« Jesi li čitao « Vijećnika ».

« Počeo sam, ali sam ostavio. Dobro piše, ali brate, dosadan dozlaboga. »

Interesuje nas « radnja » priča.

Ja inače imam želju da razbijam tabue, norme, standarde.

UH, JA ZASTRANIH !

 « Na zreniku » : Kakav ste bili đak ? Kako je bilo u školi ?

 Arnautović: U školi nisam baš bio briljantan đak i to upravo zato što sam se predavao odistinski i sa žarom nekim predmetima, a druge ignorisao. Učio sam i učio, kamarao na svoju tabulu rasu tolike potrebne i nepotrebne činjenice, povinovao se lekcijama i viđenjima profesora (da bih prošao). A oni su uporno i kao papagaji, naravno u namjeri da me oforme, a i vaspitaju, (dobronamjerno ili ne) ponavljali do besvijesti lekcije ispisane po pravilima, savjetima, zakonima, univerzalnim. (A da li baš uvijek i realnim i korektnim ne znam).

Evo u ovom času, (ne znam baš zašto) na pamet mi pada interpunktivni znak TRI TAČKICE.

Da čujete “priču” :

 Ja u prvom razredu gimnazije. Mojoj profesorici materinjeg nam jezika Ljiljani Lukić - koju sam izuzetno cijenio, a cijenim i dan-danas (ne znam ništa o njoj već godinama), jer su me ONI ANAM otjerali iz moje čaršije - postavim pitanje : « Profesorice, zašto tri tačke, a ne dvije ili pet ili šest ? Nije mi odgovorila. Konstatovala je samo da je takvo ortografsko pravilo i tačka. A to me je, nešto, kopkalo. To je ono, znate, ko biva znak nedovršene misli. Prva tačkica : u ime duha, druga : Sina, treća : i Svetoga duha (amin). Ili Tri puta bog pomaže. Neko će reći :

« Joj, Bože, dokle dopire ljudska glupost, a naročito moja kada se usuđujem da tvrdim takvo nešto nebulozno ».

Ne znam da li je nebulozno, ali to me iritira. Stoga ćete u mojim tekstovima naći VIŠE tačkica (naravno, pod uslovom da lektori nisu ISPRAVILI, jer su TO smatrali ortografskom greškom). Pomislit ćete ovako, a naročito oni lingvistički (religijski) « čistunci » :

« Uh, ovaj ode predaleko : u nacionalizam ili još gore u religiju. S tri tačke ».

« Ma, nije, ba ! Ne budite na kraj srca, dragi moji, samo sam se našalio ».

« Slano », reagovat će neko od vas.

“Eh, jebiga ! », reagovat ću ja.

Ipak ja, pored mojih dilema rođenih u toj sumnji, izbjegavam da stavim pet tačkica. Jer, boni ne bili, neko će reći da se time misli na pet islamskih dnevnih molitvi koje moja majka Timka upražnjava.

Ja ću se tada, možda, braniti svojim notornim ateizmom pa ću i dalje stavljati četiri ili šest, pa i sedam tačkica. Jednostavno, ne želim da onima koji me prate pružim razloge nakaradne religioznosti.

I upravo na najsvjetlijem svjetlu (pleonazam opet) pokazalo se da su moja zapažanja bila zasnovana na realnosti, istini. Reći ćete :

“Pa ovaj je zaista stravično « SUBJEKTIVAN”.

Ja ću reći : « JESAM”.

 “Na zreniku” : Kako inače vidite pisce, da ne kažem književnike ?

 Arnautović: Objektivnost je nešto apstraktno, istina nešto čemu zaista treba težiti, ali priznat ćete i sami kako je to teško. Volimo mi svi da se poigravamo s riječima kao što su ružna pristrasnost, navijanje, neiskrenost, ali ipak ne možemo sebe lagati i reći « ja sam objektivan”. To ne postoji. A ne ! Možda i postoji samo deklarativna, izrečena iz učtivosti, iz namjere da se ne zakuhava.

I bi Sajam.......

« Šta hoćeš, sine da ti kupi babo,

djeteta sklonost kušaše svog ...... »

« Neću ništa, babe, hoću da vidim pisca. »

A vidio bi ih svakojakih. Uglađenih, učtivih, nevaspitanih, prljavih, ljubaznih, neljubaznih, neiskrenih, malih, velikih (ovdje mislim na stas), iskrenih, lijepo obučenih, ružno obučenih, pa pakosnih, zavidljivih, prepotentnih, plašljivih, hrabrih (pazite ovaj epitet nije u pozitivnoj konotaciji), religioznih, ateističnih, surevljivih, drogiranih, odnosno opijenih (vinom, poezijom, vrlinom kako bi to moj Paul (VERLAINE) rekao, « à votre guise”. Neki su opet skromni sakriveni u svoju stidljivost, neki opet drski, bezobrazni, mrzė, pokvareni ...... (Ja stalno te tačkice)

PORUKA PISCU- DIJASPORCU KOJI UMIŠLJA DA JE KNJIŽEVNIK

“Na zreniku” : Dijaspora? Šta je to?

Arnautović: I bi sajam...... A na sajmu i pisci-dijasporci.

U zabitima svjetskih metropola, sela i gradova žive stotine hiljada ljudi tvoje krvi koje je luđačka politika neljudi rasijala po svijetu. Toj čudnoj populaciji dadoše ime « DIJASPORA ». Ružne li riječi !

 

“Na zreniku” : Pisci iz dijaspore ? kako vam to zvuči ?

 

Arnautović : Odvratno. U toj dijaspori postoje ljudi koji su u jednom trenutku svoga postojanja odlučili da napišu NEŠTO i da tako rastehrete dušu, da zbace kamen s nje, da je isprazne, a istovremeno i da s drugima istih sudbina podijele radost stvaranja. I s vama, naravno.

Svakome je na volju da čini i da rasuđuje po svom nahođenju i htijenju. Hoteći iskazati, ispoljiti ono što se u njemu kuhalo i rađalo, mali dijasporski pisac, koji zasigurno ne zna ništa o literarnim, teoretskim razglabanjima koja su neki morali da bubaju, otvara dušu i na papir izljeva svoju muku, svoju priču. I to je ONO što se PIKA.

Stoga, neka se zna da i mi konja za trku imamo. Nametnut ćemo se mi i dokazati da među nama ima ako ne i ravnih, a onda boljih od « lokalnih ».

To što ti dižeš glavu i prepotentno me gledaš sa visine, ô ti « lokalni », znaj da me to nimalo ne fascinira. Priđi mi da budemo na ravnopravnoj nozi i uvažavajmo se. Jer znaj da nam je to jedino ostalo. Od tvoje oholosti nikakve fajde ni tebi ni meni.

I bi Sajam. Naiđoh (naravno i ostali) na lijepu i srdačnu dobrodošlicu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice (Sektor iseljeništvo). Fin svijet. Topao, srdačan, spreman da zaista obavi što je moguće ljepše i bolje svoj posao domaćina. U moje ime, ali i svih mojih kolega-pisaca (nadam se da će mi se pridružiti) hvala Zlati, Esmi, Ajši (Aiši), Ani, Šešelju, Ruzmiri, Haliloviću ......

Svi su se oni trudili da se ispolje na najbolji mogući način.

Dokazivalo se tu katkada i žučno, a naravno u cilju da se nametne svoje mišljenje, svoj stav, nečija literarna kreativnost, genijalnost (katkada su to iznosili takozvani uvlakači), Potpomognuti medijima, pa onda predstavnicima literarnih grupaških klanova (znam, pleonazam je), neki su pisci dizani i kovani (naročito na promocijama) u zvijezde.

Kao mlad gutao sam tolike knjige divio se Književnicima, pa i piscima, divio se njihovom izražaju, stilu, deskriptivnosti, genioznosti. I ovdje mi sada na um padaju « Satanski stihovi » Uh kako dobro napisano pomislih tada, ali ništa nisam razumio. »Oh Bože da li sam ja glup, neuk, literarno « tanak «.

Prosipam ja vama tako moj ijed, moje ogorčenje ali i moju radost, zadovoljstvo (sve je, bô, izmiješano, da ne kažem konfuzno i kokuzno).

« U šta sam sabrao godine ? », upitat će se neki od vas.

Sabrao sam ih u živu nit koja se proteže kroz ovaj naš svijet i pohranio je u ličnu spoznaju, iskustvo, da li dobro i pozitivno? Nije važno. Moje je.

Poslije ove pisanije to jest u post scriptumu : Znao bih i ja, matere mi moje mile, napisati otvorena pisma, eseje ili druga obraćanja mnogo literarnije, učenije, ljepše, a i nerazumljivije (možda ne baš toliko nerazumljivo kao Salman Ruždi) ali neću, jer ja više volim ovaj jezik. A i da ostanem PISAC. (A da vam se u potaji povjerim : ja bih, oh ! itekako volio da sam književnik. Nisam ja ona La Fontaine-ova žaba.) Al’ eto sudbina se poigrala mnome, kao uostalom i s drugim piscima). Pisanje, naravno literarno, je inače redanje raznih riječi u redoslijed koji je poruka.

 

« Na zreniku » : Imamo utisak da volite pisati ? Je li ?

 Arnautović: U današnje vrijeme svi se laćaju pera – ja to onako više apstraktno – i sunovraćuju se u svoje očito uzburkane i nadrkane misli, maštu. Pišu, pišu, u transu su, svršavaju i onda se dive onom što su ispilili iz svojih osjeta, percepcija, vizija. « Ja sam Bog ! – kaže autor i prsi se pred jadnim ogledalom koje htjelo ne htjelo mora da ga pretrpi. I autor počinje da lebdi na krilima slave, da se šepuri - ko sam ja, o ogledalce !? – « ja sam najbolji na svijetu. Koji, bre Balzak, onaj književnik s umišljenim aristokratskim DE, pa on je obični picin dim u odnosu na mene. Evo vidi danas se gnušaju tog tipusa od literature. Ka da ne postoji. Evo moj brat nikada za njega nije ni čuo. A škole je, hej bre, završio.

 

« Na zreniku » : Nedavno ste kritikovali recenzije ? Je li to istina ?

 Arnautović : Oh, jeste. Nekoć su se recenzije pisale da bi se predstavio autor Recenzije se obično pišu iz razloga da se pokaže kako recenzent zna da se « lijepo » izražava, da nagomilava lijepe, učene, poučne, beletristične, pompezne riječi a sve u jednom cilju da na neobičan i « umjetnički način pokaže kako autor o kome se recenzija piše dobar da bolji biti ne može i samo se pitaju svi pa gdje je ovaj prije. Što se ranije nije pojavio. Da nas obraduje svojim pisanijama. Ne mogu griješiti dušu sto posto. Ima recenzenata koji tačno pogode « gidu » i ton i valjanost onoga što namjerava reći to jest napisati. A devedeset posto onih koji sebe pismenim smatraju upuštaju se u pisanje recenzija s jedinom pomišlju : »Pa ovo p…. dim. Ništa naročito.Jedanputa sam i ja ne mogavši odbiti pretendentkinju na pisanje koja je već odavno umislila da je piščina, napisao, šta mi, zaboga bi ?!) tu recenziju imitirajući vec uhodane i uvježbane recenzente. Dakle napisah hvalospjev o pripovijetkama koje nisu bile nalik makar ni nekom boljem pismenom zadatku iz jezika, a u njima su vrvjele nedorecenosti logicke nastranosti, naivnosti i naravno razne greške pocev od gramatickih, ortografskih pa do stilskih.No, ja je napisah. Nije bilo kraja radosti i divljenju « autorice koja se, čitajući recenziju sigurno pitala, pa zar sam ovo zaista ja ?

Ja bih kao u komparaciji pridjeva iskonto komparaciju imenice pisac.

Recimo, pisac najniži stupanj, piščina i književnik. Da bih vam to bliskije dočarao da vam dam primjer. Recimo pisci smo svi mi koji presavijemo arak i svojom voljom i željom uronimo u svijet literature. Piščina bi recimo mogao biti Skender Kulenović. I u sve to uveo bih jos jedan kriterijum : da bi bio piščina ili književnik autor mora biti mrtav.

 “Na zreniku” : Hvala vam na iskrenosti. I intervjuu

 Intervju preuzet, uz saglasnost autora, sa prijateljskog sajta: ''Na zreniku.com'':