Luter i Orlovic

Dobrodošli na moj blog, na njemu ću pokušati naglas promišljati o inspirativnim temama i likovima iz kulture.

06.10.2014.

INKVIZICIJA POD KRINKOM DEMOKRATIJE

Zlatko Dizdarević: Imperijo bujrum!

 

Izdvajamo

  • ISIL će možda biti poražen u Siriji i Iraku ali se "isilčići" regrutiraju ubrzano svuda po svijetu, ma kako se pri tome zvali. I ma koliko među njima bilo onih koji su profesionalni psi rata, a koliko vjerskih fanatika ili običnih drogiranih budala i iz evropskih prijestonica. Oni koji to uvezuju, znaju kako se radi. Turska će možda ući u Siriju, a Amerika se približiti "odozdo" Iranu, Rusiji i dalje. I svi pri tome zaboravljajući stari, dobri, nezaobilazni treći Newtonov zakon o akciji i – reakciji! Koji se u politici pa i u sociologiji potvrđuje bukvalnije pa i efikasnije nego u teorijskoj i udžbeničkoj fizici.

Zlatko Dizdarević: Imperijo bujrum!

Prevara kao da uspijeva – Umjesto ISIL-a Assada će rušiti Erdogan

Piše: Zlatko Dizdarević

Ako je neko i imao dilemu da li je ulazak svekolike nebeske koalicije protiv ISIL-a u Siriji (Irak je rezervna priča) doista glavni cilj tamošnje parade, ili je cilj onaj stari, rušenje Assadovog režima, sada može biti spokojan. Veliki nikada ne odustaju od svojih glavnih ciljeva, aktualnih kao i davnašnjih. Sve ostalo je usput i u funkciji toga. Cilj Zapada u Siriji je od početka nastavak priče iz Iraka i Libije, a sutra Irana i dalje Rusije. Cilj drugog velikog i najbližeg igrača u regiji, Turske, nešto je drugačiji i na krilima starog otomanskog sna u kojem je Damask “vazda bio njihov”. U toj priči Zapad funkcionira hladno, interesno, bez emocija, racionalno i pragmatski. Stambol sa Erdoganom kao novim vođom baš onako kao u grandioznoj sapunici o Sulejmanu Veličanstvenom – strasno, osvetnički, zavjerenički i uz beskrajno osjećanje da ima povjesno pravo da to radi. Ko nije bio na Srednjem Istoku, od Bosfora pa južnije, ne može ni da nasluti koliko je taj osjećaj “prava” Stambola na Damask, Bagdad i Kairo patnički ugrađen u otomansku povijest. I koliko to “pravo” nikada nije realizirano onoliko koliko se htjelo, jer su pomenute tri imperije svoj identitet crpile iz svekolike genetike mnogo starije od Istočnog rimskog carstva. No, u igri sudara i ljubavi među civilizacijama ineteresi nazvani eufemično politikom vazda su bivali jači od uzvraćenih i neuzvraćenih ljubavi. Evo te priče i danas, po ko zna koji put.

Takozvana svjetska koalicija predvođena Amerikom, a protiv ISIL-a, sile koju su mnogi u toj istoj koaliciji strastveno stvarali nekoliko godina – suštinski i mnogo duže – oružjem, novcem, obukom, političkim lažima o njihovoj “umjerenosti”, pa i glupostima i neznanjima, krenula je sada na svog dojučerašnjeg partnera. Avionima iz zraka i tehničko obavještajnom logistikom sa zemlje. Obama je kazao u skladu sa svojim izbornim obećanjem da američka vojska nogom više neće u ratove po Bliskom istoku, pa i šire. Hoće tuđom. Vojni stručnjaci Pentagona, oni iz NATO-a također, od početka ponavljaju da se bez kopnene intervencije ISIL ne može eliminirati. I ne može. Naravno, pod pretpostavkom da ih se želi potpuno i trajno ukloniti, što nije dokazano. To je, međutim, duža priča. Ko onda može ? Realni će kazati, samo Assad sa svojom vojskom, uz Kurde i zainteresirane napadnute saveznike. Oni su cilj kojem teroristi prijete, prije svih drugih tamo brane sebe i svoju zemlju. I znaju ko je gdje i zašto. Problem je što zračna “koalicija” protiv ISIL-a, barem oni što su u igri doista iz vlastitih regionalnih i geostrateških razloga, a ne radi dodvoravanja lideru koalicije, ne žele eliminaciju terorista, već glavu Assadovu. A svojim kopnenim snagama ući protiv njega i više je nego rizično. Ne radi međunarodnog legitimiranja takve agresije, to se danas jednostavno rješava i sa i mimo UN-a, već zato što u većini tamošnjih arapskih režima koji su protiv jake, sekularne i samoodržive Sirije, znaju da im u vlastitim sredinama ta vrsta javnog sluganstva velikima ne bi prošla. Frustracija i osjećaj zgaženog digniteta tamo već su dovoljni da bi se klimavi monarhistički i ostali vještački “proljećarski” režimi time mogli igrati. Zato je ono što se zove politika, a zapravo je interesni kompromis Zapada sa probuđenom nostalgičnom silom i interesom Turske, po svemu sudeći dogovorena šifra za realizaciju odvojenih, a ipak zajedničkih ciljeva u Siriji. Na temeljima razvaljenog i, izgleda, dokrajčenog međunarodnog poretka kakvog smo poznavali.

Novi predsjednik, a sve više samodoživljavani sultan Turske Tayyip Erdogan glasno je kazao minule sedmice, prema svjetskim agencijama, ono što je u temelju pomenute šifre: Borit ćemo se efikasno protiv Islamske države i svih ostalih terorističkih organizacija u regionu…Uklanjanje sirijskog režima, zaštita teritorijalnog integriteta Sirije i ohrabrivanje ustavnog, parlamentarnog sistema vladanja za sve građane te zemlje bit će važni ciljevi Turske…

U političkom smislu, nekada bi čisti skandal bio da predsjednik jedne države, članice UN-a, hladno javno saopći da mu je uklanjanje režima susjedne države, također članice UN-a, prioritetni cilj. Uz dalje uređivanje unutrašnje situacije u toj državi. Danas je to, evo, rutinska stvar. A zapravo mnogo opasnija po svijet od bilo kakvog ISIL-a planski smišljenog za dnevnu upotrebu, ma kako neviđeno krvavu.

Što bi vojnici rekli, u “operativnom smislu”, Erdoganova političko zakonodavna operativa već priprema okvir za pokretanje i ulazak turskih snaga u Siriju i zaposjedanje tamo čitavog pojasa uz tursku granicu uz stvaranje velikih “oslobođenih sigurnosnih zona” unutar Sirije. Tamo, navodno, treba da se vrate stotine hiljada izbjeglica što ih je ISIL protjerao prema Turskoj. Zanimljivo, te zone nisu one koje treba “osloboditi” od pripadnika ISIL-a, već one koje su već “oslobodili” pripadnici nekada postojeće, a sada bezmalo fantomske “Slobodne sirijske armije” (FSA). Iste one za koju su Obama i američki Senat nedavno odobrili 500 miliona dolara za obuku i naoružavanje u dugoročnom procesu “oslobađanja Sirije” kobajagi od ISIL-a, a zapravo od Assada. I iste one FSA za koju su američki vojni stručnjaci kazali da nikada neće biti vojska sposobna za bilo kakvu ozbiljniju vojnu operaciju. Liči li to na slavnu armiju koju su naoružali i obučili Amerikanci u Iraku, a ona se raspala za nekoliko dana pred desetak hiljada terorista ISIL-a koji su se baš na taj način opremili savremenim američkim oružjem kakvo nemaju mnoge druge armije u svijetu.

O čemu se ovdje, zapravo, radi? Sasvim pojednostavljeno, jer storija i jeste mnogo jednostavnija nego što se mjesecima reciklira medijski i širi iz nekoliko centralnih PR komandnih centara.

Amerikanci i Zapad moraju srušiti režim u Siriji jer je na putu njihovoj geostrategiji energije i geostrategiji prostora. Ukratko, Mediteran – Sirija – Iran – Rusija – Kina. U igri su plinovodi, BRICS, energetsko snabdijevanje Evrope, dedolarizacija monetarnog sistema i ukupna selidba vojno-ekonomske moći prema Dalekom istoku. Tamo raste glavna konkurencija. Assad im je na putu, suviše tvrdoglav, a optužen pripremno kao dio “osovine zla” pa tako i blizak Iranu i Rusiji, da ne pominjemo Hezbollah, Kurde i ostalo. Druga je stvar što ni tu nije riječ o ljubavi, već opet o interesima Irana da bude i ostane regionalni igrač što jeste ali mu ne priznaju, Rusije da brani svoje interese i zaleđe tamo sebi itd. Pokušalo se zato protiv Assada tipičnim “proxy” operacijama i “obojenim revolucijama”, tzv. arapskim proljećem, ljudskim pravima, potom raznim mudžahedinima i teroristima sve do Al Qaede i ISIL-a …Nije išlo. Odustalo se i od pripremljenog udara na Damask prošlog ljeta, ali ne trajno. ISIL je ostao njihov dovoljno jak faktor destabilizacije regiona, medijski i vojno predisponiran da ga manijaci širom svijeta počinju uvažavati, slaviti pa i diviti mu se, ali i dovoljna prilika za okupljanje osovine za nastavak ka suštinskim ciljevima. Ko ga može sada izbaciti iz igre na terenu, a obavio je svoje pa ga se mora barem dimenzionirati koliko treba ?

Prilika je idealna za Erdoganovu Tursku. Mimo svih drugih, za njega su dva razloga i povijesno i sentimentalno posebno bitna. Stambol nikada nije prežalio činjenicu da mu je “oduzeta” Sirija raspadom Imperije nakon Prvog svjetskog rata. To se osjećanje poraza do današnjeg dana pretakalo u mržnju prema Siriji, a primjer joj je zaslijepljenost Erdogana svaki put kada spomene Assada. Pa i kada Zapad nešto taktičnije govori o potrebi promjene režima u Siriji kroz proces, iz Ankare stižu zahtjevi za Assadovu glavu, odmah! U sjećanju na ona vremena posebno im je bolno što su ostali bez Aleppa, vjekovnog istinskog trgovinskog centra Otomana na Orijentu. Da li je slučajno što se u kontekstu sadašnje priče o pripremama za oslobodilački ulazak turske vojske u Siriju, Aleppo pominje kao centar zone koju ta vojska treba da oslobađa? Naravno, ako ne zakasni jer je Assadova armija doslovce ovih dana na samom pragu onog dijela Aleppa koji je još pod kontrolom njegovih neprijatelja.

Drugi je razlog za Tursku, koja očigledno dobija zadatak da nakon eliminacije ISIL –a de facto bude svojevrsni patron nad “oslobođenom i novom Sirijom”, posebno značajan – Kurdi. I to u ovom slučaju sirijski Kurdi koji su živjeli uz granicu sa Turskom. Oni koji se sada pominju povodom bitke za Ain al-Arab, medijski poznatiji kao Kobani. Dakle oni što su se u minule tri godine krvavih napada džihadista na njih, treniranih i propuštanih iz Turske, konstituirali i politički i vojno kao snaga uz sirijsko-tursku granicu. Tako su i zato dodatno i postali noćna mora za Erdogana. I njegovu vojsku koja danas hladno promatra eliminiranje tih Kurda u sukobu sa višestruko jačim ISIL-om, kako nam pokazuju revnosni svjetski tv reporteri odande, pateći nad izbjeglicama i ne pominjući da je njihovo”preseljenje” zapravo otvaranje vrata njihovom trajnom čišćenju odatle. Sa turske strane na teroriste kraj granice, naravno, nije ispaljena ni jedna jedina granata. Istovremeno avioni “koalicije” uspijevaju tamo da pogode jedan tenk i jedan silos žita kojeg drže Sirijci! To se zove greška i kolaterala, šta da se radi.

Jednačina se, dakle, naslućuje. Obama izdržava na obećanju da neće slati kopnene snage u Siriju (Irak je tragom bivšeg rata svakako već rasturen i podijeljen). Zaljevske zemlje i drugi iz “koalicije” niti hoće niti smiju tamo ući tenkovima, a nije im to ni zadatak. Posao treba da obave osvajačka nakana, sentimenti i interes novog predsjednika Turske vojnim ulaskom u “njihovu” Siriju očišćenu od bezbožnika Assada i njegovih alawita. Uz potvrdu da su, eto, i oni konačno bili protiv terorista! Imperijo bujrum! Obje ambicije, i zapadna i istočna time bi bile realizirane. Tako to vide oni koji vjeruju da su “posebni” i na Zapadu i na Istoku. Zbog tog uvjerenja – istorija je pokazala više puta – uz zanemarivanje realnosti i postojanje drugih snaga, kalkulacija i motiva u blizini, po pravilu se hrlilo u bolne poraze.

ISIL će možda biti poražen u Siriji i Iraku ali se “isilčići” regrutiraju ubrzano svuda po svijetu, ma kako se pri tome zvali. I ma koliko među njima bilo onih koji su profesionalni psi rata, a koliko vjerskih fanatika ili običnih drogiranih budala i iz evropskih prijestonica. Oni koji to uvezuju, znaju kako se radi. Turska će možda ući u Siriju, a Amerika se približiti “odozdo” Iranu, Rusiji i dalje. I svi pri tome zaboravljajući stari, dobri, nezaobilazni treći Newtonov zakon o akciji i – reakciji! Koji se u politici pa i u sociologiji potvrđuje bukvalnije pa i efikasnije nego u teorijskoj i udžbeničkoj fizici.

05.10.2014.

ZAŠTO CERIĆ I IZETBEGOVIĆ ZLORABE ISLAM?

NEDELJNI INTERVJU: HADŽEM HAJDAREVIĆ, PISAC U POLITICI

Dalje od manipulatora vjerom i nacijom, kao Bošnjak i musliman najugodnije se osjećam u socijaldemokratskom miljeu

Nedjeljni magazin

Dalje od manipulatora vjerom i nacijom, kao Bošnjak i musliman najugodnije se osjećam u socijaldemokratskom miljeu

Književnik i kandidat na listi SDP-a za Kanton Sarajevo Hadžem Hajdarević za DEPO Portal analizira aktualnu situaciju o odnosu politike prema kulturi, negira da je njegova stranka postala antiintelektualna, a zabrinut je za provincijalizaciju i novu kolonizaciju bosansko-hercegovačkog duha i zajednice

 

Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ
    
  

Gospodine Hajudareviću, pisac ste u politici... Ima dosta takvih primjera oko nas i to uglavnom loših. Možete li nam možda navesti i neke drugačije primjere? Zašto se angažman intelektualaca u politici uglavnom tumači kao nešto loše i „fake“?


Žrtve smo različitih, naslijeđenih matrica. Pa i te još davno zgotovljene matrice da nije dobro da pisci sudjeluju u političkom životu zemlje čiji su građani. Koliko je to bivalo loše, ima, nažalost, podosta primjera, a u bosanskohercegovačkim uvjetima ima primjera s najtragičnijim posljedicama. Da ne spominjemo ime i prezime samo onoga haškog pitomca, rodom ispod Durmitora, mnogo je pisaca u Bosni, na Balkanu, devedesetih godina uprljalo svoje ruke i jezike. Međutim, mnogi ratni zločinci u ex-Jugoslaviji bili su ili bankari, ili profesori sociologije, ili istaknuti ljekari, ili pravnici, duhovnici, inžinjeri, pa niko ne proziva ekonomiste, pravnike, medicinske stručnjake, profesore, inžinjere  i dr. zašto su se “upleli” u politiku. Mislim da bi Bosna i Hercegovina bila sretna zemlja kad bi jedan Dževad Karahasan ili Ivan Lovrenović mogli biti (ili, kad bi htjeli biti) ministri kulture, da je naš ambasador u Berlinu Dragoslav Dedović ili u Austriji Mile Stojić, u SAD-e Aleksandar Hemon ili Semezdin Mehmedinović, ili u Velikoj Britaniji Ferida Duraković, da je onomad u Daytonu bio barem jedan član delegacije/delegacija iz Bosne i Hercegovine koji ima dvije čiste u glavi šta za svaku državu i njenu budućnost znači kultura i odgovorna kulturna politika... 

 

 Već ste bili poslanik u jednom mandatu i ponovo ste na listi za Kanton Sarajevo... Zašto je Vaš politički izbor baš SDP? 


Ja sam u politički život ušao kad sam, kao pisac, stekao neku osobnu društvenu poziciju. Kao građanin ove zemlje, pa, ako hoćete, i kao Bošnjak i kao musliman, najugodnije i najupotpunjenije se osjećam u socijaldemokratskom političkom miljeu. Volim prostor, širinu, i slobodu. Najviše mi je muka od onih koji, zarad vlastitog ćara i šićara, manipuliraju vjerom i vjerskim osjećanjima, nacijom i nacionalnim vrijednostima, poviješću, domovinom i njezinom budućnošću. Kad su u pitanju aktualne bosanskohercegovačke političke opcije, stranke, partije, orijentacije, tzv. političke ideologije, itd., jedino SDP BiH, u političkome smislu, ima sliku cjelovitosti države Bosne i Hercegovine, sa svim bosanskim tradicijskim supstancijama i vrijednostima, dok se svi drugi isključivo drže jednoga samozadatog dijela naše zemlje, drže se svoga etničkog, materijalnointeresnog ili plemenskoideološkog dijela Bosne i Hercegovine. 

 

Jedino SDP BiH, u političkome smislu, ima sliku cjelovitosti države Bosne i Hercegovine, sa svim bosanskim tradicijskim supstancijama i vrijednostima, dok se svi drugi isključivo drže jednoga samozadatog dijela naše zemlje...

 

Među intelektualnim svijetom u Sarajevu i BiH SDP se smatra prilično antiintelektualnom strankom. Vaše kadrove naprosto ne zanima kultura, ne idu u pozorište i kino, o izložbama i književim promocijama da i ne govorimo... Zašto je to tako? Zna se da je ljevica oduvijek bila bliska sa kulturom i umjetnošću, a to u SDP - nije slučaj...


Niste u pravu! U pravu možete biti jedino ako stojite na stanovištu da je naš opći odnos prema kulturi više nego katastrofalan. Lično bih volio da se unutar SDP-a više vodi računa o kulturi i kulturnoj politici. Potrudit ću se da tako i bude. Međutim, niko se na ulazu u kino ili pozorište stranački ne legitimira. Deset godina sam bio predsjednik Organizacionog odbora Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije i dobro se nagledao (i namučio) kakav je odnos vlasti prema piscima i kulturi općenito. Odnos je, najčešće, ponižavajući. U tu se katastrofalnost dakako uklapaju i kadrovi SDP-a. Ali, da u posljednjim godinama moga predsjednikovanja manifestacijom nije bilo jednog Gavrila Grahovca, federalnog ministra kulture, i jednog Alije Behmena, doskorašnjeg gradonačelnika Sarajeva, Sarajevske dane poezije bilo bi gotovo nemoguće održati. U Bosni, sve zavisi od svijesti pojedinaca, ma kojoj političkoj opciji ili grupaciji pripadali. Pogledajte ko su u posljednjih dvadeset godina bili federalni i ko kantonalni ministri kulture pa će vam sve biti jasno. Kojoj su stranci, kojoj olitičkoj opciji pripadali? SDP BiH je ponajmanje odgovoran za katastrofalnu bh. kulturnu politiku... U vezi ovoga navest ću vam podatak da je kantonalna Vlada Kantona Sarajevo, na čelu s gospodinom Fikretom Musićem (SDP), u svome jednoipogodišnjem mandatu tokom 2011. i 2012. godine osjetno povećala kantonalni budžet na stavkama za kulturu, jer je ranija esdeaovska vlada gotovo pa izmasakrirala sredstva predviđena za kulturu i sport. Da nije onako grubo i trgovačkoprevarantski skinuta Musićeva kantonalna Vlada, pa za vrat građanima Sarajeva nanovo zasjela Vlada predvođena SDA i nekolicinom zastupnika-trgovaca iz novostvorene skupštinske većine u KS (Demokratska fronta Željka Komšića, gospoda Radeljaš, Čardžić, Zeković, pa oni što prohujaše u nevremenu unutar Stranke za BiH), danas bismo, primjerice, u budžetu Kantona Sarajevo imali predviđena materijalna sredstva od nekih dvije-tri stotine hiljada konvertibilnih maraka, na godišnjem niovu, za kapitalne izdavačke projekte, pa ne bi mnogi ponajvažniji bosanski pisci svoja nova književna djela objavljivali u Zagrebu ili Beogradu, ne bi ostala biti neobjavljena djela iz književne zaostavštine rahmetli Derviša Sušića, Muhameda Kondžića, Alije Isakovića, Nedžada Ibrišimovića, pokojnog Velje Miloševića ili Detka Petrova, i dr., a jedan, recimo, Irfan Horozović, najveći pripovjedač kojega Bosna trenutno ima, imao bi prevedeno barem jedno svoje djelo na engleskome ili kojem dugom od velikih svjetskih jezika.

 

U ratu je veliki bh. pisac i intelektualac Alija Isaković govorio i pisao kako BiH samo mogu spasiti njena kultura i simbolička geostrateška pozicija u svijetu? Kako danas vidite tu situacije. Evo, sa jedne strane imamo potpunu ekspanziju medija, naročito elektronskih iz regiona, tu se otvaraju informativni centri Al Jaazere Balkans i CNN... S druge strane, domaća kreativna industrija doživljava svoju potpunu propast... Kako Vi vidite ovu situaciju?


Na našu postdejtonsku i svu drugu unutarbosansku žalost, ne postoji kulturna politika na nivou države Bosne i Hercegovine. Niti postoji, niti, izgleda, ima volje da postoji. Ono što se javno spominje svodi se na jeftine političkokičerajske nizalice o tzv. multikulturalnim aspektima bosanskohercegovačkoga društva. U posljednjih desetak godina u više sam svojih tekstova pokušavao istaknuti da je Bosna i Hercegovina više monokulturalno negoli multukulturalno društvo i da se ova i ovakva prigodničarska sladunjavopatetična priča o bh. multikulturalnosti samoj Bosni obija o glavu. Nesreća je da u toj priči o bosanskoj multikulturalnosti, medijski i politički, dominira sindrom kolonijalne i sindrom kolonizirane svijesti. A kad se čovjeku kolonizira svijest, onda on ne misli više svojom glavom, niti se, u sferi kulture, izražava autentičnim, vlastitim vrijednostima, on postaje epigon, podražavalac, sluga unutar “posuđenog identiteta”. Sintagmu posuđeni identitet preuzeo sam od velikoga savremenog srpskog pisca Vidosava Stevanovića. Kako vrijeme odmiče, sve smo više ne samo komšijska, hrvatsko-srpska, preciznije: zagrebačko-beogradska kulturna, jezička, obrazovna, medijska, intelektualna kolonija, nego su mnogi segmenti Bosne mentalno kolonizorani i iz mnogih drugih neokolonijalističkih centara moći. I ne događa se to što se događa samo uslijed toga što Bosna i Hercegovina nema svoje državno ministarstvo za kulturu, događa se i zbog toga što je kulturna politika u našoj zemlji naciokratski isparcijalizirana, plemenski i regionalno uvjetovana, što se, budžetima i blagajničkim rasporedima sredstava predviđenih za kulturu, kultura primarno tretira kao nacionalnoideološka, indoktrinirajuća, a ne kao društveno kultivirajuća energija. S tugom se i ja sjetim navedenih Isakovićevih riječi. Ni tada ga nisu razumjeli, ni danas ga ne razumiju. Da onī koji, naprimjer, plaču nad bosanskim jezikom imaju imalo obzira prema svome maternjem jeziku, našli bi načina ojačati instituciju knjige i dostojanstvo autora. Znate li da više od 3/4 lektirskih izdanja, i to u bibliotekama koje su na područjima s tzv. bošnjačkom većinom, dolazi iz Srbije i Hrvatske, dakako na srpskom i hrvatskom jeziku?! 

 

Znate li da više od 3/4 lektirskih izdanja, i to u bibliotekama koje su na područjima s tzv. bošnjačkom većinom, dolazi iz Srbije i Hrvatske, dakako na srpskom i hrvatskom jeziku?! 

 

Pored svega toga i ovdašnji javni emiteri propadaju, produkcijski su nemoćni i nalaze se pred svojim uništenjem. Zato nisu u stanju, a neki i neće, da vrše svoju javnu misiju u čijem bi temelju trebala biti afirmacija nacionalnih kulturnih i obrazovnih vrijednosti. Te produkcije više nemamo; kakve, po Vama, nastaju štete zbog toga?


Javni emiteri propadaju i zbog nedovoljne građanske svijesti onih koji bi morali plaćati taksu za radiotelevizijsku pretplatu i zbog agresivnih političkostranačkih uplitanja u njihov rad. Naše generacije mogle su rasti i obrazovati se uz bogat i sadržajan dječiji i obrazovni televizijski program. Danas toga nema. Čak je povijest kojoj pripadamo prerasla u svojevrsnu crnu hroniku. Štete se nemjerljive. To je veoma ozbiljno pitanje, kojemu se jednom mora prići neostrašćeno i planski. Ko će to biti? Najbolje će to uraditi oni čiji patriotizam nije posljednje utočište hulja, kako bi rekao Danilo Kiš.

 

Prošle godine je, recimo, naš državni telecom operater BH Telecom potpisao monopolski ugovor sa srbijanskom televizijom Pink po kojem im plaća 1 euro, vjerovatno u ugovoru piše – evro, po korisniku za reemitiranje njihovih programa iz Srbije u BiH. Tako danas građani koji koriste paket Moje TV plaćaju oko 260.000 bez PDV-a (oko 130.000 korisnika) za gledanje ovih programa (muzički, reality programi, filmski i slično) koji su obrađeni na tuđem jeziku (srpska ekavica), xafsing se emituje bez izdvajanja za poreze, niko od zaposlenih ne dobija ni centa od ovih prihoda? Ovaj ugovor je prošao kod uprave BH Telecoma, nadležna ministarstva su ga aminovala, RAK ne vodi računa o ovim stvarima... Ovakve potezi vode kompletnu kreativnu industriju i BiH ravno u smrt. Čime Vi objašnjavate ovakve poteze?

 

To je samo žalosna ilustracija općega društvenog stanja u kojemu se nalazimo. Tipična “bosanska priča”. To je stanje državnopolitičke (ne)svijesti onih koji bi morali biti odgovorni u svome poslu i slika živopisnog haosa kojem smo sve ove godine izloženi. I sami znate da se u smušenim i haotičnim vremenima najbolje snalaze ružičaste televizije. Turbofolkni balkanski pejzaži govore kako i kič i nagon za konzumiranjem kiča može dostići svoja zvjezdana “savršenstva”.

 

 Početkom devedesetih bošnjačka elita je bila vrlo glasna u svojim zahtjevima da se zaustavi kolonizacija bh. kulture. Danas to više niko i ne spominje, gledaju se isključivo tv serije iz Hrvatske, Srbije i Turske, naša muzička industrija više i ne postoji, nemamo svojih književnih izdavača i kino distributera? To se naziva „globalizacijom na bosanski način“. Da li je moguće išta promjeniti kada su ove stvari u pitanju?


Ta tzv. bošnjačka elita ne postoji. Gdje je, koja elita? Nema je. Je li to ona elita koja se okupi na koncertu ilahija i kasida? Je li to elita koja se, u “zavjereničkim” grupama, pojavi na ponekoj pozorišnoj premijeri, na otvaranju izložbe “našega” slikara, na promociji pokoje populističke knjige o tome šta-su-nam-dušmani-uradili-a-mi-njima-nismo? Možda te bošnjačke elite ima na nekom minderu Stranke demokratske akcije i Strankinih vjernih ideoloških satelita razmještenih po udruženjima, asocijacijama, zajednicama, društvima jednog lica, pa se elita, kao, bori, za bošnjački boljitak i za bolje dane države koja svima, lažno patriotski, iskrivljuje usta... Bošnjaci su puni minderskih priča o drami identiteta na prijelomnicama 19.-20. i 20.-21. stoljeća, ali, pogledajte i nemojte se začuditi, na dnevnom redu su potpuno ista pitanja krajem 19. i početkom 21. stoljeća. U komšijskim državama, Srbiji i Hrvatskoj, gotovo da nema ni jednoga bitnijeg segmenta nacionalne povijesti, ni jednog istaknutijeg pojedinca ili važne epohe u historiji što nije ekranizirano, filmovano, upamćeno, dok u Bosni gotovo da nema ništa od toga. Da bi se išta promijenilo, valja, pod hitno, pripremiti opsežni plan i program dekonolizicije ovdašnje svijesti. U protivnom, i oni koji su “normalni” postat će ”ludima” ili “zbunjenima”, da se poslužimo pridjevima iz popularne humorističke serije FTV. Ko će to učiniti? Najprije su dužni oni koji vole da ih se titulira mislećim slojem društva.

 

I sami znate da se u smušenim i haotičnim vremenima najbolje snalaze ružičaste televizije. Turbofolkni balkanski pejzaži govore kako i kič i nagon za konzumiranjem kiča može dostići svoja zvjezdana “savršenstva”

 

Jedan ovdašnji intelektualac je nedavno napisao kako je vlast prvo zatvorila najveće muzeje da vidi hoće li se iko ozbiljno pobuniti protiv toga... Nije bilo nekog ećeg otpora i sada se proces uništavanja kulture nastavlja. Po njemu, to je organizirani projekat beskrupulozne vlasti u BiH; slažete li se?


Našu vlast, bilo koju vlast, kultura interesira samo kao svojevrsna budžetska nevolja. Kultura se ne doživljava kao proizvodnja, nego kao potrošnja. Ako su za aktualnog federalnog ministra kulture, recimo, tri puta važniji kosci u Kupresu negoli međunarodna književna manifestacija u Sarajevu s pedesetogodišnjom tradicijom, onda teško li svima nama s takvim ministrima i njihovim minderskim mentorima. Znate li da u Kantonu Sarajevo neka privatna udruženja za tzv. promocije bh. kulture imaju tri i više puta veća zagarantovana sredstva negoli, već spomenutī Sarajevski dani poezije? Odnos prema Zemaljskom muzeju u Sarajevu i prema Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci tragična su mjesta bh. kulturne politike. To je sramota svih nas. Sramota nad sramotama! SDP BiH je svojevremeno predlagao konkretna rješenja, logična rješenja, realna rješenja, ali vi uvijek imate u Bosni političke demagoge i opsjenare, folirante s onim opakim, gotovo apa suicidnim: ili-ili... 

 

Ovo je jedno delikatno pitanje – u BiH je u posljednjih 10-15 godina napravljeno stotine džamija i crkava, a gotovo niti jedan ili tek poneki dom kulture ili javni centar za omladinu. Neka se prave ti vjerski objekti, ali zašto se ne prave kulturni centri? Ili su nam džamije i crkve dovoljne?!


Ovaj bi fenomen morali istražiti sociolozi, antropolozi, religijski stručnjaci, sociopsiholozi, cijeli znanstveni timovi, jer nikada nigdje na svijetu nije u tako kratkom vremenu (1992.-1995.) barbarski srušeno toliko vjerskih objekata i, u veoma kratkom vremenu, nanovo ih podignuto. Mnoge crkve i džamije su obnovljene zato što su bile srušene. U međuvremenu, mnogi su vjerski objekti napravljeni tamo gdje nikad nisu postojali. Kad je u pitanju Sarajevo i drugi bosanski gradovi, valja imati u vidu da, prema ondašnjim urbanističkim planovima skrojenim u duhu totalitarne ideologije, nije bilo mjesta za vjerske objekte. Dogodilo se da su mnogi vjeski objekti nasađeni više kao slike karikaturalnog prkosa “mrskom komunizmu” negoli kao mjesta iskrene vjere i skrušene pobožnosti. A domovi kulture, kulturni centri, itd., i oni koji su nakon agresije i rata ostali čitavi, danas su više zapušteni negoli što su u svojoj redovnoj kulturnopromotivnoj funkciji. Kultura nije u zgradama, ona je u srcima i kulturnopromotivnim projektima, kultura se u kulturnim centrima samo neposredno manifestira, kao što ni vjera u Boga nije u crkvama ili džamijama, nego je u vjerničkim srcima...

 

Jedan ste od onih koji su se bavili pitanjem Bošnjaka i njihove kulture, bili ste (ili ste još) član uprave „Preporoda“ i drugih nacionalnih institucija ove vrste. U kakvom se stanju danas nalaze Bošnjaci i jesu li „na pravom putu“? Šta su to njihovi prioritetni interesi i kako ih ostvarivati?


Kad je u pitanju kulturna politika, iz aviona se vidi koliko su Bošnjaci kulturno razjedinjeni i koliko su opasno pogođeni sindromom kolonizirane svijesti. Jedan sam od onih koji je 1990. godine aktivno sudjelovao u obnavljanju Kulturne zajednice Bošnjaka “Preporod”, pa i danas sam vezan za “Preporodov” rad i aktivnosti. Odahnut ću kad se jednom okonča “Preporodov” znanstvenoizdavački projekt “Bošnjačka književnost u 100 knjiga”. Frustrirajuće je da se publiciranje oteglo više  od petnaest godina (od planiranih dvadeset kola, od po pet tomova, izišlo je tek dvanaest kola) i da se, zbog nemanja finansijske potpore, ne zna kad će objavljivanje biti završeno. Nije moje da govorim o “pravim putevima”, ali, kad je u pitanju to tzv. stanje Bošnjaka (mislim na kulturu), vidno je da najviše ima smušenosti i nesnađenosti. Uvijek to bude kad se nema dovoljno normativne svijesti, odgovornosti i kad se osobna sloboda pretvara u lažno (samo)progonstvo. Primarni bošnjački interes je država Bosna i Hercegovina, evropska država slobodnih građana i narodā koji u svojoj državi mogu prepoznati i dostignuti željeni nivo ličnoga i kolektivnoga samopotvrđivanja i afirmiranja, samo nikada ne na štetu Drugog i Drukčijeg. Bilo je opasnih epizoda svođenja Bošnjaka na “vjersku skupinu”, koja se bori za vjerska prava i tamo gdje im ta prava ama baš niko ne ugrožava, dobro je da smo se tome suprotstavili.

 

Mislim da bi Bosna i Hercegovina bila sretna zemlja kad bi jedan Dževad Karahasan ili Ivan Lovrenović mogli biti (ili, kad bi htjeli biti) ministri kulture, da je naš ambasador u Berlinu Dragoslav Dedović ili u Austriji Mile Stojić, u SAD-e Aleksandar Hemon ili Semezdin Mehmedinović, ili u Velikoj Britaniji Ferida Duraković

 

„Viktimizacija“ bošnjačke žrtve u posljednjim ratu se vrlo često koristi i u jeftine dnevno-političke svrhe. A vrijeme kukanje nad svojom svojom sudbinom je prošlo jer treba se sučiti sa ekonomskom bijedom i siromaštvo u kojem živimo, no „viktimizacija Bošnjaka“ najčešće ovdašnjim politačarima i dalje služi za demagogiju i  nerad? Kako danas Bošnjaci treba da se nose sa ovom vrstu tragične kolektivne memorije ali da istovremeno idu naprijed? 

  

Genocid nad Bošnjacima i supstancijalnim vrijednostima zemlje Bosne najbolje je došao ideološkim mešetarima koji, putem populističkih, pseudonacionalnih kulturnih projekata, te raznih publikacija koje same sebe uzdižu u nekakva književna djela, itd., prave privatne poslove za “općebošnačko dobro”. Svi vidimo kako su izgubljeni svi vrijednosni kriteriji, kulturna politika je banalizirana, provincijalizirana, pa se u takvim okolnostima najbolje snalaze ideološki piromani, mešetari i reketaši s nacionalnim obilježjima na reveru ili jeziku. S druge strane, ima i onih agresivnih (domaćih i stranih) mešetara koji sugeriraju da sve što se dogodilo treba zaboraviti, poravnati, bilo je što je bilo, treba gledati naprijed, što je jednako opasno po sve nas koji smo proživjeli torturu tribalnog fašizma i nastavka Drugoga svjetskog rata na Balkanu. Političari se u tome ponašaju kao slonovi u staklarskoj radnji. Najlakše je manipulirati strahom i pokrenutim emocijama. Evo primjera: Gotovo da su prošle dvije decenije od uspostavljanja Dejtonskog mirovnog sporazuma za BiH a javna i komunalna preduzeća u Kantonu Sarajevo samo su u ratu bila u gorem stanju. Svako pozivanje na žrtve na način kako to čine tzv. dušebrižnici među političarima zapravo je bezobzirno i bezobrazno ruganje istim tim žrtvama.

 

Intelektualci, naročito pisci, nekad su bili u centru pažnje javnosti. Danas to više uopće nije slučaj; čak ni kada se naši književnici svađaju, nikoga to više ne zanima? Ko je zato kriv – pisci ili javnost?


U općoj krizi svih mogućih vrijednosti, prije svega u atmosferi totalne moralne krize bosanskohercegovačkoga društva, događaju se one pojave koje se normalnom čovjeku više gade negoli što ima snage u njima sudjelovati. Čak, ovo što vi unutar književničkog miljea nazivate svađom, nije svađa, da je bogdo kakva svađa, jer svađa ipak može rezultirati nečim koliko-toliko korisnim, važnim, značajnim u smislu razbistrivanja određene mutnine unutar društvenih procesa, ovdje je zavladao sindrom besprizornog napadanja, insinuiranja, klevećenja, laganja, blaćenja, pokušaja nasilničkog sramoćenja, nešto kao šumskoplemenska hajka, pa je i logično da to, kako rekoste “nikoga više ne zanima”. Za takvo stanje ne može biti kriva javnost. Javnost može biti samo zabrinutī ili zluradī konzument takvog ponašanja. Krivi su pisci. Pisci su najveći krivci. I ja sam kriv kad god nešto prešutim. Bilo iz lijenosti, bilo iz osobnoga konformizma.

 

Za šta ste Vi, konkretno, krivi?

 

Evo, kriv sam, između ostaloga, što nisam prije koji dan, nekim tekstom i sl., stao u zaštitu bosanskih autora kakvi su Mile Stojić, Ivan Lovrenović ili Goran Simić, koji nisu Bošnjaci, kad ih se bezočno napadalo da su, kao, za neku svoju (valjda, antibosansku - Bože sačuvaj!) reinterpretaciju karaktera rata i stradanja Bosne iz 1992.-1995. Ti napadi, doduše, nisu vrijedni spomena, jer su jadni, neuvjerljivi, nevjerodostojni, bolesni, ali jesu opasni kao javna poruka da u Sarajevu nema mjesta za sve one koji ne misle kako je to jedna hajkačka svijest sebi umislila. Za stanje među piscima krive su i književničke asocijacije (Društvo pisaca BiH i PEN-centar BiH) koje nisu smogle snage iznijeti se s problemima sa kojima se suočavaju pisci u Bosni i Hercegovini. Asocijacije to, najvjerovatnije, nisu mogle jer su finansijski konstantno ponižavane i što je najvećemu dijelu bh. spisateljstva svega već “preko glave”... U normalnim društvenim kontekstima pisci, intelektualci, akademici, javni poslenici bore se za status autora i dignitet književnog, znanstvenog i svakog drugog djela u društvu, bore se za instituciju knjige i zdravu promociju književne i javne riječi, dok naši tzv. polemičari među piscima vole jedni drugima njušiti ideološke gaće i natjecati se u distribuiranjima osobnih govora mržnje i frustracija kojima samo oni znaju uzroke. Jedna od najkarikaturalnijih takvih epizoda jest upravo ova koja je aktualna, kad se jedan ovdašnji pisac, akademik, tobože i narodski vizionar, upinje dokazati kako je, lično on i za “opće dobro”, otvorio vlastiti patriotski front u borbi za istinitu interpretaciju agresije, rata i stradanja Bosne i bosanskohercegovačkog društva. Teško će nam biti izići iz svih postojećih labirinata, ali i, eto, politika, politika koja je u svemu bosanska, koja je ideološki neostrašćena, i slobodna, ona politika koju baštini i promovira SDP BiH, jedan je od najpouzdanijih izlaznih puteva... 

 

05.10.2014.

Tajni rat za Bosnu između Službe državne bezbjednosti RBiH i KOS-a JNA

Munir Alibabić Munja je bio šef Službe Državne Bezbjednosti Republike Bosne i Hercegovine, u ovoj knjizi govori kako je SDA po direktivi KOS-a i Dobrice Ćosića iz Srbije te Alije Izetbegovića uspostavljala islamsku paradržavu i njenu paraobavještajnu službu MOS. Alibabić svjedoči dokumentuje ne samo agresiju na BiH, već i zločine i kriminal počinjene "u ime islama" i oligarhije SDA pod direktnom komandom Alije Izetbegovića i tajnih paravojnih formacija poput Ševe, Jude...

KNJIGA POSLIJE KOJE NA BALKANU NIJE VIŠE NIŠTA KAO ŠTO JE BILO

U povodu objavljivanja knjige "Tajni rat za Bosnu između Službe državne bezbjednosti RBiH i KOS-a JNA"

Preporučuju: Sven Rustempašić



Sarajevo, 18.6.2014. -- Iz štampe je ovih dana izašla izvanredno dobrodošla, istinita i korisna knjiga. Autor je Munir Alibabić Munja, a naziv je "Tajni rat za Bosnu između Službe državne bezbjednosti RBiH i KOS-a JNA". U njoj se mogu pročitati temeljne istine i detaljni podaci o veleizdaji Republike Bosne i Hercegovine koja je polučila i pomogla njeno suspendiranje ka ukidanju, ogromne ljudske žrtve svih vrsta uključujući i genocid nad bošnjačkim narodom, kao i materijalne štete i ostale vrste havarija kao što su ubojstva, protjerivanja, obespravljenja, pljačke, podvale, laži, poniženja... kojima se ne vidi kraj!

U Sarajevu se na ulici Ferhadija kod uličnih prodavača novina knjiga već može kupiti - pa preporučujem svim braniteljima Republike BiH i ostalim dobronamjernim zainteresiranim, da je kupe i pročitaju čim prije, te da i drugim istu preporuče ili nakon čitanja posude. Nadajmo se da će uskoro biti dostupna i u drugim gradovima, a dobro bi bilo da se osigura i njena prodaja putem Interneta.

Svoj sam primjerak knjige danas dobio na poklon od autora, osobno, sa posvetom. Već sam pročitao 100 stranica koje su me definitivno uvjerile da je ona upravo ovakva kakvu je preporučujem, kao što sam i 1998. godine najvišom ocjenom rangirao i preporučio Alibabićevu prvu knjigu "Bosna u kandžama KOS-a", a u proteklih par godina i drugu, objavljenu 2010., nazvanu "Deda, Dedo i Babo, Bosnu KOSili".

Kao čitatelj koji je pomno pročitao i prostudirao prva dva djela, te pratio više medijskih nastupa autora, kojega i osobno poznaje, nemam sumnje da će i ostatak nove knjige od 393 stranice, biti na nivou prvih 100.

Ove tri knjige su od vrhunskog, dragocjenog značaja za one koji žele doći što bliže istini o morbidnoj, jezivoj veleizdaji Republike Bosne i Hercegovine i njenih odanih građana od strane njenih od 1990. godine pa nadalje izabranih i izabiranih državnih funkcionera, sa naročitim autorovim akcentom i fokusom na zločine tzv. "velikih muslimana" koji su na naš užas i stradanje, predvodili a i danas predvode bošnjački narod. Onima koji žele saznati šta se uistinu dogodilo u proteklim decenijima, ove će tri knjige biti apsolutno temeljni izvori, napisani rukom vrhunskog obavještajca koji je bio i ostao odan našoj domovini, patriota Republike Bosne i Hercegovine, Munir Alibabić Munja. Branitelji, nabavite i pročitajte te tri knjige, a i ova treća, nedavno objavljena, i sama od sebe je dovoljna dok ne nabavite prve dvije. Najviša moguća preporuka.

 

-------------

u knjizi je sjajno opisan primjer gdje legitimni Predsjednik međunarodno priznate Države BiH pokušava instalirati islamsku paradržavu ali i legalizovati osvojene srpske teritorije i Srpsku državu u Bosni. Poslušajte i obratitie pažnju na čin veleizdaje i briljantan nastup Faruka Sijerića koji obrazlaže veleizdaju i klopku u koju Izetbegović vodi državu i narod.

 


 


05.10.2014.

CINIZAM KOJI PREVAZILAZI OKVIRE PRISTOJNOSTI

KOLUMNE

Radovan, radovanje

 

PIŠE: Saša RUKAVINA

Ne znam kakve, ali sigurno ima simbolike u tome da su se 1. oktobra poklopili godišnjica početka agresije na BiH, odnosno ulaska tenkova JNA u Ravno 1992, i početak završne riječi Radovana Karadžića, odnosno završnica njegove odbrane 2014. u Haagu.

Ja nisam korektan i frendli – ni politički, ni LGBT, ni gender, ni ŽGLJMBČ... ma sve one zbirke slova koje su nam nametnute onog trenutka kad je našim društvenim prostorom zavladala nevladina ubleha i zato me baš briga kako kome zvuči to što kad kažem da je Republika Srpska, danas ustavni entitet u BiH, nastala na genocidu. Baš me briga i kako kome zvuči to što se slažem sa Hatidžom Mehmedović kad za zahtjev za doživotni zatvor ratnom političkom vođi bosanskih Srba kaže, parafraziram, kakva pravda kad nema smrtne kazne.

Da je ovo svijet iz 1945. ili 1946, da je Haag Nirnberg, za genocid koji je bio dio sistema Karadžićeve vladavine presuda bi bila kratka – vješanje. Svaka druga priča samo je šupljiranje, zamagljivanje, politička korektnost. Jer, ovo je neki sasvim drugačiji svijet.

Ovo je svijet u kojem se "Karadžić raduje kraju suđenja” jer je, kako je to za BIRN rekao njegov pravni savjetnik Peter Robinson, "iscrpljen nakon pet godina u kojima je pokušao da dokaže kako nije kriv za genocid u Srebrenici i još sedam opština, progone, terorisanje civila u Sarajevu i zločine počinjene nad mirovnim snagama Ujedinjenih nacija” i "raduje se što će se”, kad suđenje bude gotovo, "moći baviti literarnim radom, umjesto pravnim pitanjima. Rekao mi je da je sudski postupak izvukao svu kreativnost iz njega, tako da se veseli što će se baviti kreativnim pisanjem”, prenosi BIRN Robinsonove kreativno cinične riječi.

Nemam pojma da li je američki advokat svjestan svog cinizma, ali savršeno dobro znam da je svjestan posla kojeg je haško Tužilaštvo uradilo u zadnjih pet-šest godina koliko je Karadžić u Haagu. Zato i slijedi opaska da se taj bosanski "gospodar rata”, kojem je tužilac Alen Tiger u završnoj riječi dodao još dva zanimanja – lažov i mafijaš, neće baš previše baviti genocidom iz 1992. u Bosanskoj Krajini, nego odlukom Suda da se to, jednom već izbačeno iz optužnice, ponovo vrati u nju. Nije, dakle, sporno to što je genocida bilo, nego što neko, odnosno Karadžić, za njega mora odgovarati.

I to sad dokazuje sve apsurde današnjeg svijeta, pravde i nepravde, korektnosti i frendlizma: pobiješ sto hiljada ljudi ne zato što su ljudi, nego zato što su nepoželjna zajednica (ovo je, otprilike, Tigerova konstrukcija koju prati zaključak "da, to je jedina definicija genocida”), kad te natjeraju da prekineš rat, sakriješ se negdje desetak godina, onda se pet-šest godina iscrpljuješ nekim pravom u nekoj sudnici koja ti ne znači ništa, baš kao što ti ne znače ništa neki svjedoci koji nešto pričaju protiv tebe ("ma, iscrpljujuće je to slušati”), sačekaš presudu, kakva god da je, i vratiš se – kreativnom pisanju...

Postoji li iko normalan na ovom svijetu ko je vidio bilo koju sliku iz bosanskohercegovačkog rata pa da može pravdom smatrati čak i doživotni zatvor Radovanu Karadžiću: u nekoj prilično udobnoj ćeliji (prilagođenoj rangu predsjednika makar i ratnog entiteta), na toplom, sit, udobno zavaljen u fotelju, sjedi naš kreativac, napiše koji novi kreativni stih, pa Skajpom sa prijateljem Momom Krajišnikom, koji je hašku kaznu već odrobijao, protrača koju o Bilji Plavšić, duploj pokajnici – prvi put kad je priznala krivicu u Haagu, a onda kad se, nakon što je odležala svoju hašku robiju, u Beogradu odrekla tog priznanja?

Fuj!

Već i to je dosta da normalan čovjek poludi i ne treba onaj dodatak o idejama aktivnih sljedbenika Karadžićeve politike koje je Milorad Dodik sažeo u rečenicu da će "tim junacima” početi dijeliti ulice, škole i obdaništa po Republici Srpskoj. Nema, nažalost, smrtne kazne, kaže Hatidža Mehmedović, nema, žao je meni, ni zakonske mogućnosti da se te zločince potrpa bar u zatvorske ludnice i tako ostaje samo radovanje Radovanovo. I možda malo njegova žala što se ranije nije predao, davno bi već završio s pravom i bio u nekim kreativnim vodama...

P.S. Može li još neko zamisliti onu krajnju, zadnju perverziju, zadnji ekser u mrtvačkom sanduku u kojem se sahranjuju pravo i pravda, onu da kreativca Radovana za neku pjesmu inspirišu Potočari i oni nizovi bijelih nišana? Ili sam ja jedini pa mi treba psihijatrijska pomoć dr. Dabića?
04.10.2014.

ANTOLOGIJA MODERNE ŠVEDSKE POEZIJE

Subota rezervisana za pisca


Ševko Kadrić

U izdanju Izdavačke kuće OKF sa Cetinja, upravo je izašla knjiga Antologija moderne švedske poezije, prevodilac je Refik Ličina, a izdavač Milorad Popović prošlogodišnji dobitnik nagrade za najbolji roman na našem jezičkom području "Meša Selimović"

Povod da zavirimo u knjigu ali i čestitamo prevodiocu i izdavaču.

U zadnjih 10--12 godina prevodio sam pojedinačne pjesnike, nekad iz čisto subjektivnih razloga, nekad i po narudžbini i za razne projekte, zatim za naše časopise i toga se poprilično nagomilalo, govori Ličina uvodeći me u priču otvarajući knjigu.
Refik Ličina, književnik i prevodilac

Prevodio sam one koji se ubrajaju u modernist poput: Edith Södergran, Harrrya Martinsona, Gunnara Ekelöfa pa sve do najmlađe generacije švedskih pjesnika poput Ukona, Pära Hanssona, Ide Börjel, itd.
Za one koji ne rpate švedsku poeziju treba da podsjetimo da u njoj srećemo dva različita ali zlatna doba: Jedan se događa tokom četvrte a drugi tokom osme decenije XX stoljeća. Prvi je rezultat proboja modernizma na ove prostore, drugome je uzročnik grupa mladih, talentovanih pjesnikinja, upućenih u nova (feministička) književna strujanja i teorijske radove Julije Kristeve.

Ličina nam objašnjava da je knjiga bila spremna za objavljivanje poodavno, ali kako su naši izdavači siromašni, počesto neuki i nekorektni, antologiju je sklonio u stranu, čekajući bolja vremena. I eto dočekao da se pojavi interes crnogorskog izdavača.

Molim te naglasi da su švedski pjesnici u knjizi uvršteni bili vrlo blagonakloni i zagvalni, čak počastvovani.

Modernizam u švedskoj poeziji, približi nam taj dio priče?

Modernizam je u švedsku poeziju dosta kasno stigao i to preko Finske, tačnije preko tamošnje minijaturne švedske jezičke enklave koja je bila pod uticajem ruskog modernizma. Skandinavski pjesnici rijetko crpe inspiraciju sa te (ruske) strane – ovdašnji se parnas držao svoje samodovoljnosti i čvrsto ustrojenih nacionalno-romantičnih književnih modela. Osnovu mu drže formalno i stilski uglađeni predstavnici akademske poezije i veoma brojni nastavljači trubadurskog, idiličnog pjevanja. Ta poezija nosi u sebi „vedro životno osjećanje“, stoji blizu prirodi, polaže veliku pažnju na sitne detalje, a rijetki im protivnici zamjeraju na invaziji sljedbenika i epidemiji idile u doba ratnih strahota i razaranja. Mogli bismo reći da je riječ dom zajednički imenitelj svim ovim grupama.

Evo nekih:

VERNER ASPENSTREM
Konju je falila jedna noga

Plaho istimaren ali staklastog pogleda
stoji jedan mrki ardenski konj
između lijeski na pašnjaku.
Konju fali jedna noga.
Ispod mrkog konja leži čovjek u bijelom mantilu,
veterinar ili možda konzervator.
Još jedna se konjska noga polagano svija.
Gledam, slutim, ali se ne miješam.
Pratim radnju nepomično: kolos se
ljulja i posrće, čovjeka će usmrtiti.
Jedini sam svjedok u lijepom pašnjaku,
u lijepom, glasovitom pašnjaku
u kojem se ljeti mogu i lješnici brati
i javlja se familija jednog risa,
savršena, vitka sjenka
što promiče između sna i budnosti.

BU SETERLIND
Na moru
za Sylviu Platt

Jednog je dana more nalično lavu
koji pokazuje kandže
i zatim ih vlači.
Neko stoji na obali
i uživa
što nije prepadnut.
Kao da se ono nesavladivo
nalazi
u kavezu nevidljivom.
TOMAS TRANSTREMER

Oluja

Putnik sreće nenadano stari
gorostasni hrast, nalik sopu skamnenjenom s krunom
lako povijenom prema mrkozelenkastom utvrđenju
septembarskog mora.
Severna oluja. Doba kad uzrijeva grozje
jarebike. Budan u tavnini osluškuje
trupkanje sazviježđa u štalama
visoko nad drvećem.

03.10.2014.

ŠTA KRIJU BOSANSKE PIRAMIDE?

 
Autor: Bisera Suljić-Boškailo
 
Gotske rune? Ilirsko pismo? Vinčevsko pismo? Stara bosančica?!




Bisera SULJIĆ-BOŠKAILO: Opet ja, „ono slučajno“, dok sam boravila u Bosni prošlog mjeseca čuh kako neko, koga veoma respektujem, pominje Visočke piramide i priča kako je on Semiru rekao da on vidio tu u tim piramidama da ima tri svere; dvije koje su od ljudskih ruku i treća koja je od neke sile... Priča on kako je morao klanjati i prije ulaska u tunele piramida, a, Boga mi i unutra, kod one „svete vode“ od staha, kada je vidio to čudo. Nije slučajno da je Veliki Fatih kad je stigao u Bosnu, klanjao istihare, prepadnut ljepotom i snagom ove naše zemlje Bosne, zaključuje on, dok ja u tom momentu vidim moj put k piramidama. U obliku radoznalosti se tada on otvori i ja umjesto da krenem na put za Njemačku, ja krenuh k Visokom.
Stoji tamo u Bosni neko veliko brdo i izvijeno nad malim gradom Visoko, nekako baš ima piramidast oblik. Kažu, došao neki naš Bosanac iz Amerike, stručnjak za piramide i rekao – To je piramida. I to najveća na svijetu.

Desilo se čudo u Bosni. Čudo nad čudima. Pošla i ja prije par godina da vidim to čudo. I vidim ja neko kamenje i da tu eto kao nešto ima. No, pošto su nas učili u školi da na ovim prostorima osim tih nekih Ilira koji su izumrli nije bilo ništa prije dolaska Slavena u 7. vijeku, onda i ova senzacija koju je donio onaj Bosanac sa američkim šeširom je, eto samo kratka senzacija koja će brzo proći, jer to je nemoguće da Bosna ima, pa makar to čudo i nas spasilo. Tako većina misli, a ja sam među onom manjinom koja čeka da se još šta desi, valjda volimo previše Bosnu, pa iz dragosti hoćemo da vjerujemo u to nešto veliko. Jer, iako to nemamo, trebamo ga iszmislit kao i mnogi u svijetu...

Ovdje ima i ona druga da znam da istina za razliku od laži u koje su kratke noge, ima hihihi duge noge, tako duge da izgeldaju kao put u beskraj. A oni koji hoće da dokuče tu istinu moraju ići dugo tim putem. Treba zaista mnogo vremena da čovjek dokuči istinu, a posebno istinu istorije koja nije ona koja nam je često servirana i koju smo učili u školama. Do daleke istorije i istine je, znači, teško doći, i to znaju oni koji žele da čovjeka manipuliraju, i zato čine što im je volja, a većina u to vjeruje. Za svu sreću ipak ima ona manjina s kojom se ne može manipulirati i koja traži sama istinu, znajući - ko traži, on kad-tad je i pronađe. Bog dragi pomogne onima koji vole istinu i da im je uz zadatak.

Valjda zato što volim istinu, meni je i dat čudan zadatak i taj dug i težak put do nje, zaključujem često, razmišljajući o svom životu i čudima u njemu. Zamislite, ja izbjegnem sa djecom iz rata iz Bosne i počenem da učim i studiram u Njemačkoj na jeziku na kojem nisam do tada znala ni jednu riječ. Studiram kako bih dobila što duže vizu i ostala poslije rata što duže da zaštitim porodicu, ne znajući da ja u suštini idem putem koji vodi do jedne velike sakrivene istine. Eto, postavši tako Germanista ja počinjem, rekli bi slučajno, da istražujem starogermansko pleme Gota, koje je obitavalo i na našim prostorima... Istražujući to nailazim na mnoge druge istine za koje nisam ranije čula, a ni mnogi od stanovnika Bosne i Hercegovine. Ali o tome ću kasnije... Sada zamislite još jedno veće čudo. Sarajlija Semir Osmanagić ode za Ameriku, radi godinama tamo daleko iza sedam mora, iza sedam gora, istražuje te neke piramide Maja, postaje jedan od najvećih stručnjaka za piramide i... I vrati se u svoju malu Bosnu. I?... I pronađe najveću piramidu na svijetu. Je li zaista to moguće?! Hm...

Opet ja, „ono slučajno“, dok sam boravila u Bosni prošlog mjeseca čuh kako neko, koga veoma respektujem, pominje Visočke piramide i priča kako je on Semiru rekao da on vidio tu u tim piramidama da ima tri svere; dvije koje su od ljudskih ruku i treća koja je od neke sile... Priča on kako je morao klanjati i prije ulaska u tunele piramida, a, Boga mi i unutra, kod one „svete vode“ od staha, kada je vidio to čudo. Nije slučajno da je Veliki Fatih kad je stigao u Bosnu, klanjao istihare, prepadnut ljepotom i snagom ove naše zemlje Bosne, zaključuje on, dok ja u tom momentu vidim moj put k piramidama. U obliku radoznalosti se tada on otvori i ja umjesto da krenem na put za Njemačku, ja krenuh k Visokom.

Brže nego i pomislih da to mogu, ja se nađoh među stranim volonterima na Bosanskim piramidama. Sve sami stranci došli da otkopavaju naše piramide. Uđosmo nas dvadesetak, koji bolje znaju njemački, nego engleski, sa vodičem Harisom u tunel Ravni, drugi pak odođe sa Semirom. Labirint pod zemljom ispod 25 metara, dužine gotovo 300 metara. Kamenje okolo, iz polumraka nekako sija, priča mi, smije mi se, i ja kao da osjećam poglede iz tih skamenjenih bića, osjećam neki čudan vakum i ne znam šta bih rekla do da sam izgubljena u prostoru i vremenu. Za divno čudo osjećam se lako i opušteno i nekako u duši lijepo ispunjeno. Gledam druge, oni još očaraniji.

 Putopis Bisere BOŠKAILO


Kad smo nakon 90 minuta izašli na svjetlo dana, pođosmo malo dalje od tunela ka vrhu piramide uz brdo. Negdje na pola brda od te šumom zarasle piramidne građevine rasječena zemlja i otkriveni veliki betonski blokovi. Dozvolili naši „moćnici“, toliko da Semir otkrije ljudima i pokaže čime je piramida pokrivena. Priča Semir zabezeknutim volonterima iz cijelog svijeta priču o bosanskim piramidama; o energiji piramida, o nastanku, pominje neke daleke hiljadite godine, pominje neku daleku istoriju, za mnoge koji imaju granice u glavi, neshvatljivu...


Semir Osmanagić i autorica priloga


Previše taj čovjek zna i previše je ispred vremena, zaključujem na kraju dana, razgovarajući s njim, vozeći nazad u Sarajevo. I kako sam stigla u stan, tako sam ja taj dan i zaspala sa „kokošima“, probudivši se tek prije prvog ezana. Nešto me tjera da ustanem. Šta je u pitanju ne znam. No, ja moram saznati šta je to. To je moja priroda da tražim sama odgovore na moja pitanja. Nije meni bio valjda dovoljan samo jedan dan da saznam tu svoju „Istinu“. Tako se ja se ponovo spremim i iz Sarajeva opet rano put Visokog. Pošto nešto pričaju o nekim energijama i ko zna kakvim đavolskim stvarima u tim piramidama ja se i vjerski pripremim i sa namazom ponovo u Bosanske piramide, ovaj put na iskopavanje sa ostalim volonterima. Guram ona kolica po onom podzemnom labirintu, kao i drugi, posmatram sretne mlade ljude koji iskopavaju, po vodi i blatu puzaju samo da bi izbacili to naslagano rječno kamenje i da bi otkrili što više od onoga što je neko zatrpao. Svih profila tu ima: liječnika, arhitekata, naučnika, radnika, mladih, starih, žena, običnih ljudi iz cijelog svijeta od Brazila do Švicarske, Austije, Njemačke, Londona... Zašto je neko zatrpao ovaj labirint niko ne zna. Ja znam iz knjiga da su, naprimjer, neke katakombe u ovom dijelu Evrope početkom našeg vijeka, pa sve do 5. vijeka, gdje su se sastajali i krili prvi hrišćani, i gdje su bile i grobnice, kasnije zatrpavali kako bi ljude odvatili od tog „svetišta“ koje su valjda pretjerano obilazili. A neke su i zatpali kako bi zaštitili od varvarskog plemena Gota koje je nadiralo k Rimskom carstvu. No da li su ovaj prostor korišten za neku vrsta katakombi nije još dokazano. U svakom slučaju sada ovi ljudi iz cijelog svijeta otkopavaju to što je neko zakopavao i to može trajati ovakvim tempom i do 10 godina, ako ne i više, kako mi Osmanagić reče. Znam i to, da neki naši „duhovnjaci“ kažu da nije dobro ovo iskopavat, jer možemo zlo otkopati... Da li su to su samo naši strahovi, ili tu ima istine, niko ne zna reći. Jer, ovdje se, u ovim podzemnim prostorijama i na vrhu Visočice, može naći samo ono što čovjek i traži, mislim i tako zataškavam svoj strah. Ako tražiš pozitivnu energiju, to ćeš i naći, ako tražiš zlo i to ćeš naći – zaključijem, oduševljena tim nekim stanjem u tim čudnim prostorijama, gdje najviše pokušavam da shvatim, a onda i istražim te RUNE na kamenju.


Megalit


Rune


Tako ove pisane znakove koje se ovdje na megalitim nalaze, zovu. Rune su starogermansko pismo koje se koristilo ne za pisanje, već za neku vrstu orakela. Ovdje u ovim tunelima ima raznih vrsta kamenja, koji čovjeka ne mogu da ostave mirnim, no za mnoge su najimopzantniji megaliti, za koje kažu da je keramika, znači nisu prirodno kamenje, već je urađeno prije mnogo hiljada godina ljudskom rukom. Po megalitima su kažu znaci tih Runa i ja prepoznajem neke znake koje liče najviše na stare gotske Rune, ali ovdje se meni tu nešto sa runama ne poklapa. Ako su Rune od Gota, što istoričari smatraju, onda ovi natpisi na ovim megalitima nisu Rune, jer da su Rune, onda ovi keramički i energetski megaliti ne mogu biti stari i preko 6. hiljada godina prije naše ere, kako su stručnjaci naučno dokazali. Muči me to danima, i ja kopam po internetu i starim mudrim knjigama kako bih saznala kakvo je to pismo. I pronađem ono što tražim. Bar tako mi se u taj mah učinilo. Ovo na megalitima je staro ilirsko pismo!?


Ilirska slova


Koliko je nas znalo da su naši stari dobri Iliri imali svoje pismo i to još prije 6 stoljeća prije naše ere? Naučnici ga najčešće nazivaju (valjda kako bi istoričari izbjegli onu riječ „ilirsko“) „die messapische Schrift“, u grubom prevodu to naše ilirsko pismo nazvaju „mesapisko pismo“. Sva oduševljena u svom pronalasku završim istraživanje uvjerena da je to naše ilirsko pismo. I logično je da je ilirsko kada su ovdje Iliri živjeli i kada se Bosna zvala Ilirija. Ali opet me nešto kopka i ne da mira. Opet i ovo ilirsko pismo nije toliko staro kao što su ovi megaliti, a pismo mora biti staro koliko i oni. Opet ja u iskopavanje... Internet je najbrža biblioteka na svijetu. Pitam ja njega za najstarije pismo na svijetu i dobijem odgovor da je to fenicisko pismo. Znači, pismo sa prostora današnjeg Libana i Sirije. Ima tu nekih oznaka i sličnosti sa ovim iz bh piramida, no, opet su megaliti stariji, po Semirovim naučnicima. Ni to ne odgovara. Tražim dalje.


Vincevsko pismo
Bingoooo! Najstarije pismo, kaže moj pametni internet, je pronađeno u Srbiji. Nedaleko od ušća rijeka Dunava i Save. Piše: „Vinčanska kultura je bila najnaprednija praistorijska kultura u svetu. Vinčanska kultura predstavlja mlađeneolitsku i ranoneolitsku kulturu jugoistočne Evrope (između prvih vijekova 5. milenijuma prije nove ere i prvih vijekova 4. milenijuma prije nove ere).
Prostirala se od srednjeg Potisja na sjeveru do Skopske kotline na jugu i od rijeka Usore i Bosne na zapadu do Sofijskog basena na jugu, odnosno obuhvatala je teritorije današnje Srbije, Rumunije, Makedonije i Bosne i Hercegovine... Vinčanska kultura poznavala je napredne tehnologije prerade metala u isto vrijeme kada i bliskoistočne kulture. Ove rezultate predstavio je međunarodni tim stručnjaka iz oblasti arheoloških nauka iz Velike Britanje, Njemačke i Srbije na svjetskom kongresu arheologa, održanim u Vankuveru 2008...“ I td. i td.
Vinčanska kultura je imala svoje pismo. I zašto ne bi bosanke piramide sakrivale u sebi takve spomenike kulture? Zašto ne?! Pa gdje se najviše spomenika kulture nalazilo do u piramidama? Zar nam nisu dobar primjer egipatske piramide?...

Bosančica
Naš Veliki Semir u svojim piramidama ima bezbroj spomenika kulture koje nema ni Britanski muzeum ili bilo koja druga ustanova na svijetu, jer ono što je ostalo u tunelima piramida u svijetu je veoma malo. Svaki onaj kamen iz bosanskih piramida je bogastvo i spomenik kulture. U svijetu se čak većina onog malog kamenja iz bh piramida, u svijetu smatra spomenicima kulture, odnosno ne samo medijalnim nego i komunikaciskim sredstvom još iz 12. - 8. vijeka prije naše ere...

Eto, to je bio moj dio istraživanja koje me ubijedilo da mi u Bosni imamo najveće bogastvo na svijetu. Kad čovjek dođe sam do svoje istine, onda je ona i najsigurnija, bar za njega. Još ako uzmem u obzir dokaze koji je prije nekoliko dana 17 svjetskih stručnjaka izlagalo u Sarajevu na Simpoziju Bosankih piramida, otkrića sa najnovijim tehnikama, koje nam govore da su to piramide, dokaz da smo jedna od najstarih civilizacija u Evropi - centar starih civilizacija, onda je to pun pogodak. Hiljade i hiljade stranica ne bi mogle da ispišu naše piramide i to što one sadrže i uopšte nose u sebi. No, doćiće vrijeme i za to. Doćiće vrijeme da ćemo jednog dana shvatiti da se u piramidama nalazi NAJSTRIJA BOSANČIĆA na svijetu. Jer, ako je to nepoznato pismu tu, zašto ono ne bi bilo pra-pra-pra majka naše bosančica.

I na kraju moram da zaključim moje putešestvije do Bosanskih piramida sa čuđenjem. Kako možemo da ne vjerujemo u ono što je tako veliko i što nam oči izbi koliko je? I šta bi trebalo još da se desi da to prihvatimo i svi zajedno udruženi krenemo da pomognemo svim svojim snagama tom Bosancu sa američkim šeširom, da pomognemo Bosni, da pomognemo sebi, jer malo fali do toga da budemo naposjećenija destinacija na svijetu i da svi lijepo i ponosno živimo od toga u cjelovitoj Bosni i Hercegovini.
02.10.2014.

Istočni grijeh hrvatske politike

Bosanska Posavina

Virus raspudicitis mentalis

 
Photo: globus.jutarnji.hr

Spominjanje Bosanske Posavine i njezine sudbine izaziva inače neskrivenu ljutnju kod pojedinih herceg-bosanskih medija i „intelektualaca“ zaraženih raspudićovštinom (raspudicitis mentalis) – novootkrivenom opakom bolešću koja rapidno razara moždane stanice. Doktori su nakon podužeg istraživanja ustanovili kako je okidač za bolest bilo danonoćno opsesivno-kompulzivno bavljenje bosanskim franjevcima-daidžama, tim urođenim izdajicama hrvatskog naroda najmanje od stoljeća sedmog pa naovamo. Stručnjake posebno zabrinjava činjenica što je virus u mutirajućoj fazi prešao na „uglednog“ povjesničara i wannabe profesora Ivu Lučića

Preko 200.000 protjeranih ljudi

I ovog ljeta je Televizija tzv. Republike Srpske prikazivala „dokumentarce“ o „oslobodilačkim“ akcijama „hrabre“ srpske vojske koja je od lipnja do listopada 1992. žarila i palila Bosanskom Posavinom, počevši od Johovca, Foče, Komarice, Cera, Modrana, Plehana pa sve do Bosanskoga Broda. Vojne akcije kulminirale su 6. listopada 1992. nesmetanim ulaskom srpske vojske u sami Bosanski Brod. Prema svjedočanstvu pojedinih srpskih oficira i sami su bili nemalo iznenađeni činjenicom da grad nitko ne brani i da su se zapravo nesmetano ušetali u njega, jer je hrvatski državni vrh naredio povlačenje i predaju toga teritorija, te miniranje mosta na Savi uz dezinformaciju kako su to učinile srpske vojne snage. 6. listopada navršava se dvadeset i dvije godine od tog tužnog događaja koji je zapečatio sudbinu ovoga pitomog kraja. Na svom ratnom pohodu, srpski vojnici su svoju „hrabrost“ najviše pokazivali nad civilima i starim ljudima koji se nisu htjeli povući sa svojom djecom i rodbinom, smatrajući kako nisu nikome učinili neko zlo te da ih nitko neće dirati u njihovim domovima. Nitko od zaostalih, nažalost, nije preživio, a za mnogima se još uvijek traga jer im se ne mogu pronaći kosti. To je ta „ljubav“ na kojoj je nastala tzv. Republika Srpska, kako to reče nedavno Vožd iz Laktaša Milorad Dodik, inače veliki prijatelj hrvatske političke elite s obje strane Save.

Iz Bosanske Posavine je protjerano više od 200.000 ljudi. Više je nego zanimljiva činjenica kako se ni u domaćoj ni u međunarodnoj javnosti uopće ne spominje taj veliki egzodus i masovni zločini koje je počinila srpska vojska nad hrvatskim i bošnjačkim civilima. No kad se bolje sagledaju stvari, nije zapravo ni veliko čudo što se o Bosanskoj Posavini ne govori, posebno s hrvatske strane, jer je hrvatska politika u dogovoru s velikosrpskim agresorom odigrala glavnu ulogu u izdaji ovog kraja. O tome postoji mnoštvo vjerodostojnih svjedoka od generala Antuna Tusa i Petra Stipetića do mnogih vojnika i časnika koji su prevareni i ostavljeni na cjedilu te kobne 1992. godine. Tko se želi pobliže i dokumentirano informirati o svim događajima u Posavini u to vrijeme neka pročita odličnu knjigu Jerke Zovka „Rat u Bosanskoj Posavini“. Treba svakako pročitati i svjedočanstvo hrvatskog akademika Dušana Bilandžića koji je kao dio Tuđmanovog hrvatskog pregovaračkog tima sa srpskim kolegama trebao utvrđivati granice podjele Bosne i Hercegovine. Kad je na red došlo pitanje Bosanske Posavine, Bilandžiću su srpski kolege Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: „Naši predsjednici Tuđman i Milošević su se već dogovorili da Posavina pripadne Srbima.“

Hercegovački Aristotel: Nino Raspudić
Photo: Stock

Bojna profesorâ Raspolučića

Spominjanje Bosanske Posavine i njezine sudbine izaziva inače neskrivenu ljutnju kod pojedinih herceg-bosanskih medija i „intelektualaca“ zaraženih raspudićovštinom (raspudicitis mentalis) – novootkrivenom opakom bolešću koja rapidno razara moždane stanice. Stručnjaci iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) su nakon teške potrage uspjeli locirati glavnog kliconošu ove bolesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nisu otkrili njegov identitet, samo su rekli kako se dotični odaziva na ime „hercegovački Aristotel“ i kako sebe smatra reinkarnacijom toga grčkog filozofa. Doktori su nakon podužeg istraživanja ustanovili kako je okidač za bolest bilo danonoćno opsesivno-kompulzivno bavljenje bosanskim franjevcima-daidžama, tim urođenim izdajicama hrvatskog naroda najmanje od stoljeća sedmog pa naovamo. Doktori su posjetili i same daidže u Sarajevu, te ih zamolili da zbog zdravlja pacijenta smanje svoje aktivnosti kako mu se stanje ne bi dodatno pogoršalo. Ionako su mu izgledi za ozdravljenje skoro pa nikakvi. Stručnjake posebno zabrinjava činjenica što je virus u mutirajućoj fazi prešao na „uglednog“ povjesničara i wannabe profesora Ivu Lučića. Njega je, naime, dok je mirno objedovao s prijateljem u jednom zagrebačkom restoranu napao neki pomahnitali nindža-daidža. Uzalud je mirni profesor Lučić u pomoć zazivao svoga najboljeg prijatelja Bruce Leea koji bi se jedini, svojim znanjem borilačkih vještina, mogao suprotstaviti ovom daidži, koji je bio posebno opasan jer je obolio od štokholmskog sindroma. No Bruce Lee je za to vrijeme bio u Čapljini gdje je pred skoro tisuću slušatelja, koje je što dovela što privela „stožerna“ stranka, pozivao na ustanak za ravnopravnost ugroženoga hrvatskog naroda kojem su u Federaciji BiH, za razliku od RS-a, negirana sva ljudska i ina prava. Predložio je i osnivanje udarne Raspolučić bojne koja bi u borbi protiv mrskih daidža trebala napaćeni hrvatski narod konačno dovesti do toliko željene slobode. Ta bi bojna bila opasnija od u ratu nadaleko proslavljene Minhenske bojne, a oslobodilačke akcije bi dvojica uglednih profesora-bojnika Raspolučića koordinirali s Banja Lukom i Beogradom kao i za vrijeme nedavnog rata. Tamo bi im kontakt osobe bile drage kolege i oduševljeni fanovi Rajko Vasić i Emil Vlajki, dvojica neumornih boraca za prava Hrvata izvan Republike Srpske.

Hrvatska politika otpisala Posavinu

Svi oboljeli od raspudićitisa  smatraju kako se pitanjem Posavine nepotrebno remeti savez koji je hrvatska politika u Bosni i Hercegovini uspostavila s Miloradom Dodikom od kojeg se inače obilno financira čitava ta ekipa „mladih“ herceg-bosanskih „intelektualnih“ snaga. To savezništvo traje neprestano od 1992. g., a sudeći prema politici koju vode Dragan Čović u Bosni i Hercegovini i Ivo Josipović u Zagrebu nema nijednog valjanog razloga za sumnju da će se tako nešto i dalje nastaviti. Milorad Dodik je neki dan u gostovanju na jednoj beogradskoj televiziji govorio o svom prijateljstvu i dogovoru s Draganom Čovićem kako će se forsirati podjela Federacije, a kako Čovića ne zanima ni Bosanska Posavina niti ijedan centimetar tzv. Republike Srpske. Stoga, ni u ovoj zadnjoj predizbornoj kampanji pred skorašnje izbore, nema spomena o Bosanskoj Posavini osim toga Čovićeva čvrstog obećanja svom pajdašu Miloradu Dodiku kako je neće ni spominjati, kao ni do sada, niti dovoditi u pitanje integritet entiteta nastala na genocidu, paležu i progonu nevinih ljudi. No zato su tu, kao i uvijek do sada, ublehe o trećem entitetu, hrvatskom kanalu, navodnoj ugroženosti Hrvata u Federaciji... I daj Bože da naš narod, inače kratkog pamćenja i neizgrađene političke kulture, uz vjerno sekundiranje pojedinih crkvenih ljudi, svoj glas opet ne dadne „stožerniku“ i njegovoj stranci koja je najodgovornija za sudbinu Bosanske Posavine i drugih bosanskih krajeva u kojima žive Hrvati. Što je najtužnije od svega, to bi dobrim dijelom mogli učiniti i sami Posavljaci čime se do apsurda dovodi sva tragedija jednog naroda kojemu je oduzet zavičaj, pamćenje i samopoštovanje.  

Ne prodavati zemlju i ne glasati za HDZ

Braća po oružju: Dragan Čović i Milorad Dodik
Photo: www.vecernji.hr

Što onda u ovakvim geostrateškim konstelacijama ostaje činiti samim Posavljacima nakon sramotne izdaje od njihove političke elite s obje strane Save? Imaju li ikakvo „oružje“ u svojim rukama kojim bi mogli pomrsiti planove tome političkom kriminalnom miljeu? Imaju i moraju toga biti svjesni. Ponajprije ne smiju glasati za Čovićev HDZ, nego za stranke koje ih neće izdati kao što je to nakon prošlih izbora učinio Čovićev podmetnuti pijun Božo Ljubić i njegovi najbliži suradnici u predsjedništvu te stranke. Trebaju otvoriti desetere oči pa prepoznati stranke koje se unatoč silnim poteškoćama odupiru destruktivnoj politici HDZ BiH te zauzimaju za njihov, a ne za velikosrpski interes, kao što to čini Dragan Čović sa svojom kamarilom.  Od velike je važnosti također da shvate kako nipošto i ni pod koju cijenu ne smiju prodavati svoju zemlju, šume, pašnjake, livade jer iza svakog duluma te zemlje stoji krv i znoj njihovih roditelja, djedova i baka koji su u teškim uvjetima života ostali na svojim ognjištima i podizali brojno potomstvo i u težim trenucima nego što su ovi danas. Bio bi stoga do neba vapijući grijeh prema njima u bescjenje prodavati to mukom stečeno blago. Povijest nas uči da nijedna državna tvorevina nije vječna, a kamoli paradržavna poput Republike Srpske. Doći će dan kada će i ona nestati, a zemlja ostaje, zemlja je naša i treba je čuvati pod svaku cijenu. Barem toliko dugujemo našim dragim roditeljima, bakama i djedovima.
01.10.2014.

Meliha Varešanović, žena s fotografije koja je očarala svijet

Ispovijest žene kojoj su se ratnih godina, radi stava koji je ovjekovječio britanski fotograf, divili mnogi u svijetu, ali to isto čine i danas.

 


Tekst objavljen u rubrici 'Šta drugi pišu' preuzimamo s prijateljskog portala Al Jazeera.

Piše: Snježana Mulić-Softić

Malo ko je u svijetu bio poznat kao ja, a da toga uopće nije bio svjestan. Bila sam “zvijezda” časopisa Life, Sunday Times… Fotografija na kojoj sam u haljini sa ljubičasto-plavim cvjetovima i u sandalama sa visokom štiklom kružila je svijetom,  obišla je Veliku Britaniju, Francusku, Italiju… neki ljudi koje nisam ni u snu usnila, pričali su o meni, a ja sam za to vrijeme samo mislila kako preživjeti još jedan danopkoljenom Sarajevu.

Ovako počinje priču o svojoj  svjetskoj slavi Meliha Varešanović, Sarajka sa fotografije engleskog fotoreportera Toma Stoddarta, nastale u proljeće 1994. u naselju Dobrinja, dok odjevena kao na modnoj pisti i sa visoko podignutom glavom, prolazi pored skloništa sa vrećama pijeska.

Ova fotografija postala je poznata širom svijeta, a Meliha, nije čak znala ni da ju je neko fotografirao. Kasnije je ta fotografija završila i u radnoj sobi glumice Angeline Jolie, a prije neki dan je magazin Crackeduvrstio na listu pet foto-priča o “hrabrim ženama, buntovnicama u historiji”.

“Žena koja je donijela glamur u ratnu zonu” pisalo je ispod fotografije u magazinu Cracked, a elegancija i ljepota djevojke na njoj opisana kao ona koja je krasila Sophie Loren šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Poruka sa osmijehom

Sa Melihom, koja i danas, kao i tog ratnog dana kada je nastala fotografija, radi u sarajevskoj Općini Novi Grad razgovarali smo na Alipašinom Polju, naselju u kojem je provela veliki dio četverogodišnje opsade Sarajeva.

U šanel kostimu, sa ružem i lakom za nokte u istoj boji, hoda dostojanstveno i uzdignute glave, baš kao na Stodderovoj fotografiji.

“Tog jutra kada je nastala fotografija bila sam kod sestre na Dobrinji, kod koje sam se preselila jer nam je nekoliko mjeseci prije toga umrla majka, i krenula sam na posao - na Alipašino Polje. Naravno, pješice, kao što su i svi ostali išli – kroz naselja, prolazeći dva snajperska i jedno mitraljesko gnijezdo. Obukla sam jednu od svojih omiljenih haljina i sandale. Sjećam se da je to bilo prvo jutro kada sam izašla sa kratkom kosom, jer nije bilo vode i šampona, pa sam se ošišala, ali sam kosu uvila i ispala je prava frizura. Stavila sam ruž za usne, maskaru, popravila lak za nokte. Išla sam polagano, dignute glave. Nikad nisam trčala, a pogotovo u ratu. Nisam htjela onima što su me gledali kroz snajper dati do znanja da me je strah. Uvijek sam se sređivala, ali tada, čini mi se, još i više. Ja sam u ratu nosila sve najbolje što sam imala u ormaru”, priča Meliha.

U trenutku dok je prolazila pored zaklona sa vrećama pijeska, zapucalo je. No, ona je nastavila hodati. Kasnije će saznati da je engleski fotograf Tom Stoddart bio samo nekoliko metara od nje, u zaklonu i da ju je snimio.

Stodder je kasnije, kada je fotografija na kojoj je Meliha Varešanović postala popularna, kazao kako se zapravo uplašio pucnjave i legao u zaklon sa vrećama pijeska.

Upravo tada je imao zadatak da napravi foto-esej o ženama u Sarajevu. I onda se pojavila ona.

Hodala je ponosno, visoko uzdignute glave i imala ruž na usnama, štikle i šarenu haljinu. Uspio sam napraviti tri ili četiri snimka svojom Leicom dok je prolazila pored mene”, objašnjavao je poslije Stoddart.

Meliha kaže da su njena vanjština, stav, hod i urednost bili jedino njeno oružje, koje “je usavršila do prefekcije” i kojim se borila protiv agresora.

“Nije to bio samo moj odgovor onima koji su nas ubijali, koji su nas poražavali tako što su nam zavrnuli vodu da se ne možemo ni okupati, bio je to moj odgovor i međunarodnoj zajednici, stranim medijima, svima koji su nas ponižavali. Sjećam se da su strani novinari slikali samo pokrivene žene, jadne žene koje su bježale u čemu su se zatekle, u pohabanim stvarima…. I to je bila istina, strašna istina, ali je bila i istina da su žene u Sarajevu davale sve od sebe da bar svojom vanjštinom poprave tu ružnu sliku rata”, govori Meliha.

Kaže da nikad nije obukla tene, pa ni kada je granatiranje bilo najžešće.

“Nisam nikad nosila tene i nisam dozvolila ni neprijatelju da me na to natjera. I kad je pucalo blizu mene, oko mene, nisam ni trčala, niti sam skidala osmijeh sa lica. Moja poruka je bila jednostavna - nećete nas pokoriti. I ustrajala sam u tome”.

Poklon žena iz Engleske

Iako u ratnom Sarajevu za četiri godine nije bilo dovoljno ni hljeba, a kamoli kozmetike, Meliha nijednog dana nije bila nenašminkana.

“Tada sam imala 38 godina, dakle bila sam dovoljno mlada da ne upotrebljavam pretjerano puno šminke. U neseseru sam imala samo ruž, maskaru, lak za nokte i lak za kosu. Kad je rat počeo imala sam svoje zalihe. Kasnije kad je ponestalo, snalazila sam se - maskaru sam stavljala u toplu vodu da se zagrije, lak bih kupila na pijaci. A čarape… čudno je to s njima. U miru bi mi trajale najviše tri dana, a u ratu su nekako izdržale. Valjda je i Bog mislio na nas, pa je u svemu tome pomogao”, priča i onda kroz smijeh, koji otkriva savršen niz bijelih zuba, dodaje:”A nismo ih puno ni prali, nije bio vode, pa su se čarape valjda stvrdle”.

Tek pred kraj rata Meliha će saznati za fotografiju.

“Iz jednog udruženja žena donijeli su mi paket. Povelika kutija koju su mi dali bila je prazna, a na dnu je samo bio samo časopis Life i velika fotografija na kojoj sam ja - u haljini na ruže, kupljenoj nekad u miru, u popularnoj Muri, i uz to jedno pismo. Pisalo je da mi paket šalje Udruženje žena Engleske i da su u njemu pokloni – garderoba koju su “za mene pažljivo odabrale, da odgovara mom stilu”. Međutim, te garderobe nije bilo. No, nisam ni bila tužna zbog toga - sreća i uzbuđenje zbog fotografije nadvladali su ljutnju što je moj poklon neko uzeo sebi. A fotografija, koju su te žene specijalno uokvirile za mene i dan danas krasi moju dnevnu sobu”.

Nakon toga o Melihi su počeli pisati i domaći mediji, a jedan ženski časopis je objavio njenu fotografiju i  pored nje pitanje: Znate li ko je dama sa fotografije?

“Supruga mog rođaka donijela mi je taj časopis. Ubrzo, činilo mi se da čitav grad zna moje ime. Ljudi su me počeli prepoznavati na ulici, javljali su mi se na Facebook. Dobila sam prekrasne poruke od meni sasvim nepoznatih ljudi iz Australije, Amerike, Evropi. Ova fotografija nije me učinila bogatom u materijalnom smislu, ali jeste u tom što sam dobila nenadane prijatelje, poznanike, prekrasne komplimente i što je najvažnije - to što sam svoju poruku 'nikad nas nećete poraziti uspjela odaslati.”

Susret sa Tomom

A onda je došao i dan upoznavanja sa fotografom Tomom Stoddartom. Bilo je to prije dvije godine, kada je u Sarajevo došao na obilježavanje godišnjice opsade.

“Tom je došao pred zgradu Općine u kojoj radim. Zagrlili smo se kao stari znanci, mada se nikad nismo upoznali. Bilo je puno emocija, suza, a poslije i smijeha. Šetali smo po Sarajevu, po Dobrinji, gdje me je slikao opet na istom mjestu, samo 20 godina stariju… Bio je gost u mom domu. Tada mi je ispričao kako je Angelina Jolie vidjela moju fotografiju i pitala ga da mu izradi jednu, što je i učinio, te da sam joj ja bila inspiracija za film U zemlji krvi i meda.”

Njena fotografija izložena je i u Londonu prije dvije godine u formatu bilboarda. U filmu Šejle Kamerić “1.395 dana bez crvene” Meliha Varešanović je dobila i ulogu statiste.

“Na snimanju sam upoznala i špansku glumicu Maribel Verda, albanskog režisera Anrija Salu. Eto, jedna fotografija nadarenog fotoreportera mene je postavila u svijet poznatih”, kaže Meliha i ponovo vraća film unatrag.

Haljina sa ružama završila je u Beču, kod njene sestrične, a sandale -  u vatri.

“Trebali smo završiti pečenje hljeba, a vatra se skoro bila ugasila. Nismo imali više ništa u stanu za naložiti. Zažmirila sam i ubacila crne sandale sa kaišićem”.

Meliha Varešanović danas ima 58 godina, udata je i živi na Dobrinji - naselju odakle je njena fotografija otišla u svijet.

Radiosarajevo.ba

01.10.2014.

Kako su političari u BiH stjecali bogatstvo

Istraživanje CIN-a

Dok raste broj nezaposlenih građana Bosne i Hercegovine, uvećava se imovina velikog broja funkcionera u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Uz brojne kuće, stanove i poslovne prostore koje kupuju, uspijevaju i uštedjeti velike sume novca.

Damir Mašić Foto: CIN Damir Mašić
Jednom prosvjetnom radniku bi trebala 21 godina da postigne ono što je njegov bivši kolega Igor Radojičić uspio za skoro duplo kraći period - uštedjeti 100.000 KM, kupiti stan, garaže, zemljište i automobil. Za razliku od svog bivšeg kolege, koji u tom periodu ne bi mogao potrošiti ni marku na hranu i ostale svakodnevne troškove, Radojičić izdržava i dvoje djece.

Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS) je jedan od 160 osoba čiju su imovinu istraživali novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN). Novinari su pregledali njihove imovinske kartone, primanja i obaveze, sudske registre, vrijednosne papire i te podatke objedinili u bazi koja je potpuno besplatno dostupna javnosti. Baza sadrži podatke o funkcionerima u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, aktuelnim i bivšim političarima koji su se odnedavno posvetili drugim djelatnostima.

Istraživanje je pokazalo da se imovina funkcionera u većini slučajeva uvećava. Za relativno kratko vrijeme oni postaju vlasnici: stanova, kuća, poslovnih prostora i automobila. Osim toga, uspiju i uštedjeti. Pregledani su imovinski kartoni 92 političara, a 51 je prijavio da ima ušteđen novac. Njihova ušteđevina iznosi pet miliona KM. Za razliku od prosječne plaće u prerađivačkoj industriji ili obrazovanju od 580 do 840 KM, plaća funkcionera je između 2.500 KM i 6.000 KM, zavisno od razine vlasti na kojoj obavljaju zakonodavne ili izvršne funkcije.

Zahvaljujući zakonima koje su sami izglasali, oni, između ostalog, imaju pravo i na: visoke dnevnice, regrese, naknade za odvojeni život, komisijski rad i jubilarne nagrade. Također, imaju mogućnost da i nakon prestanka javne funkcije u periodu od šest mjeseci do godinu dana primaju „bijeli hljeb“, odnosno naknadu u visini dotadašnje plaće.

Iz prosvjete u politiku



Igor Radojičić je prestao raditi na Banjalučkom univerzitetu nakon što je 2002. godine osvojio drugi mandat u Narodnoj skupštini RS-a. Bio je član Demokratske socijalističke partije koja se te godine pridružuje Savezu nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Ovu vladajuću stranku Radojičić predstavlja u Narodnoj skupštini RS-a posljednjih 12 godina. I na ovogodišnjim izborima se bori za mjesto u ovom zakonodavnom tijelu, gdje zarađuje mjesečno oko 4.000 KM.

Kada je 2002. godine izabran za poslanika, Radojičić ništa nije imao, a njegova supruga Sanja samo stanarsko pravo nad stanom u Banjoj Luci. Imovina im je rasla narednih dvanaest godina pa su tako u imovinskom kartonu iz 2014. godine napisali da u Banjoj Luci imaju stan i garaže u vrijednosti od 90.000 KM, zemljište od 5.400 KM, automobil Citroen C5 vrijedan 20.000 KM te 100.000 KM ušteđevine. Do objavljivanja priče Radojičić nije bio dostupan za komentar.

Radojičići su tokom 2013. godine mjesečno zarađivali oko 7.500 KM. Profesorsku karijeru političkom je zamijenila i Katica Čerkez koja u federalnom parlamentu predstavlja Hrvatsku demokratsku zajednicu Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Nakon dvadesetogodišnje karijere profesorice geografije, Čerkez je 1996. godine postala članica HDZ-a BiH i zaposlila se u Općini Vitez. Četiri godine kasnije je izabrana za općinsku načelnicu, a potom je kratko bila i ministrica okoliša i turizma u Vladi FBiH.

Posljednja dva mandata provela je u Parlamentu FBiH, gdje želi i ostati. Na predstojećim izborima je kandidat za isto radno mjesto na kojem mjesečno prima oko 4.200 KM. Čerkez i njen suprug Drago imaju kuću koju procjenjuju na 300.000 KM, zemljište vrijedno 20.000 KM, automobil Opel Astru te ušteđevinu od 60.000 KM.

Do bogatstva preko politike



Na izborima od 2002. godine kandidati imaju obavezu da prijave svoju imovinu i njenu vrijednost. Izborni zakon BiH propisao je obrasce u kojima bilježe podatke o nekretninama, prihodima i obavezama te ih predaju Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) koja provodi izbore. Kandidati podatke popunjavaju prema vlastitoj savjesti, jer ih Zakon ne obavezuje da napišu sve što imaju niti postoji mehanizam provjere tih podataka. Zbog toga neki od njih predaju obrasce ne upisujući ništa od imovine ili navedu tek dio onoga što posjeduju.

Građani su ove imovinske kartone mogli vidjeti na web-stranici CIK-a do aprila 2012. godine, kada su uklonjeni zbog odluke Apelacionog vijeća Suda BiH u kojoj se kao razlog navodi zaštita ličnih podataka. CIN je izbrisao sve lične podatke iz imovinskih kartona koje su političari popunjavali do 2010. godine i prebacio ih na svoju web-stranicu na kojoj se nalaze i prepisi imovinskih kartona kandidata za opće izbore 2014. godine.

Ti podaci pokazuju da su tokom obavljanja javnih funkcija svoju imovinu uvećali i premijer Federacije BiH (FBiH) Nermin Nikšić i delegat u državnom parlamentu Halid Genjac. Nikšić je član Socijaldemokratske partije (SDP) od 1993. godine, a već sedam godina je njen generalni sekretar. Poslijeratnu službu u Općini Konjic napušta 2000. godine, osvojivši mjesto zastupnika u Parlamentu FBiH. U ovom zakonodavnom tijelu je ostao do 2011. godine kada je imenovan za federalnog premijera.

Za razliku od 2002. godine, kada je u imovinskom kartonu napisao da ima samo automobil vrijedan 5.500 KM, u ovogodišnjem kartonu Nikšić bilježi imovinu ukupne vrijednosti 316.000 KM. Prema kartonu, Nikšić ima: stan u Sarajevu, vikendicu i naslijeđeni poslovni prostor u Konjicu gdje, pored toga, jedan stan dijeli sa suprugom, a drugi, kao nasljedstvo od oca, sa bratom. Nikšić vozi Volkswagen Tiguan vrijedan 50.000 KM.

On i njegova supruga Nadija dužni su bankama 92.000 KM. Tokom prošle godine mjesečno su zarađivali oko 5.100 KM. Do objavljivanja priče nije bio dostupan za komentar. Aktuelni premijer Federacije ove godine izlazi na opće izbore i nada se da će mu birači dati povjerenje za četvrti mandat u federalnom parlamentu.

Halid Genjac, član Stranke demokratske akcije (SDA) i delegat u Domu naroda BiH, od 2000. godine je četiri puta bio kandidat za državni parlament, a samo jednom je izabran glasovima građana. Za ostale mandate su ga delegirale kolege iz federalnog parlamenta u državni Dom naroda.

Genjac je u imovinskom kartonu 2002. godine napisao da zajedno sa suprugom Sadikom ima stan i garažu u Sarajevu te da posjeduje dionice vrijedne skoro 11.000 KM. Nakon četiri godine na listu imovine dodao je automobil Volvo od 10.000 KM i 231 dionicu u Investicionom fondu ABDS. Prema podacima Sarajevske berze, ove su dionice tada na tržištu vrijedile oko 47.000 KM.

Do 2010. godine Genjac je stekao još jedan stan, a stari Volvo je zamijenio za BMW X3, dok je supruga Sadika dopisala Toyotu Yaris. Automobile je procijenio na ukupno 45.000 KM. Ove godine je dodao i ušteđevinu od 120.000 KM te naslijeđenu kuću sa zemljištem u Visokom. Supružnici Genjac svaki mjesec zajedno zarade skoro 7.500 KM. Genjac je novinarima CIN-a rekao da mu je politika jedini izvor prihoda i da je sve stekao u skladu sa zakonom.

"Baveći se ovim poslom i na ovaj način nemoguće se obogatiti", rekao je Genjac. On se ove godine kandidovao za poslanika u državnom parlamentu. U toku ovog mandata Genjac se okušao i u privatnom biznisu, ali to nije dugo trajalo. Sa kolegama iz Parlamenta Miloradom Živkovićem iz SNSD-a i Mirsadom Đugumom iz Saveza za bolju budućnost formirao je 2011. godine kompaniju za čuvanje matičnih ćelija - CORD iPS d.o.o. Trojicu političkih suparnika povezuje liječnička profesija.

Poslovna koalicija nije dugo trajala jer su se Genjac i Đugum ubrzo povukli iz biznisa. Genjac kaže da mu je Živković ponudio ovaj posao pa je uplatio 1.000 KM za osnivački ulog. Dodaje da se iz biznisa povukao jer je imao mnogo obaveza te da firma u to vrijeme nije ni radila.

Milioni na štednim računima



Od 160 kandidata iz CIN-ove baze podataka više od pola njih su kandidati na predstojećim izborima. Među njima je 51 političar koji je u imovinskom kartonu prijavio ušteđevinu, dividende, životna osiguranja i novac na tekućim računima u ukupnom iznosu od pet miliona KM.

Uz ovaj novac neki od njih prednjače po broju nekretnina koje imaju. Među njima su: predsjednik RS-a Milorad Dodik, ministar finansija i trezora BiH Nikola Špirić i ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija.

Dodik je procijenio da ukupna imovina koju posjeduje sa suprugom Snježanom vrijedi 2,93 miliona KM. Supružnici Dodik su vlasnici dva stana i kuće u Srbiji te stana i kuće sa zemljištem u Laktašima. Dodik je u imovinskom kartonu napisao da je njegov sin Igor suvlasnik voćarske firme „Fruit Eco“ iz Gradiške, ali nije naveo njenu vrijednost, jer je zbog elementarnih nepogoda nije mogao procijeniti.

Ova firma je 2011. godine bila vrijedna 9,6 miliona KM. CIN je tada pisao kako je "Fruit Eco" za četiri godine uz minimalan osnivački ulog od po 1.000 KM dostigao milionsku vrijednost. Uz Igora, osnivač je i Mirko Dobrić, suprug rodice Milorada Dodika. Dodik je kandidat za entitetskog predsjednika, funkciju koja mjesečno donosi oko 4.000 KM.

Njegov stranački kolega Nikola Špirić prijavio je da ima stan i poslovni prostor u RS-u u vrijednosti od skoro 400.000 KM te porodično imanje od 11 hektara u Prekaji kod Drvara. Špirić je u prošlim imovinskim kartonima prijavio i tri stana sa garažama u inostranstvu – svoj u Novom Sadu, sinovljev u Beogradu i kćerkin u Beču.

Na izborima 2014. godine je kandidat za poslanika u državnom parlamentu. Predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija sa porodicom posjeduje po jedan stan u Dubrovniku i Sarajevu te poslovne prostore i vikendicu ukupne vrijednosti 1,26 miliona KM. I on ove godine na izbore izlazi kao kandidat za državni parlament. Podaci iz imovinskih kartona pokazuju da vrijedne nekretnine imaju i relativno mladi političari, kao što su državni poslanik i potpredsjednik SDA Senad Šepić te federalni ministar obrazovanja i nauke Damir Mašić. Oni su bez ikakve imovine u politiku ušli u svojim dvadesetim godinama.

Obojica su od 2002. godine bili zastupnici u Parlamentu FBiH – Mašić do 2010. godine kada je postao federalni ministar, a Šepić do 2007. godine kada je imenovan za zamjenika državnog ministra civilnih poslova.

Pred ovogodišnje izbore Mašić je imao stan i zemljište u Sarajevu čiju vrijednost je procijenio na 122.000 KM te automobil Peugeot od 12.000 KM. On i njegova supruga Sakiba do 2018. godine moraju otplatiti kredite od 102.000 KM. Mašić je za CIN rekao da mu je politika jedini izvor prihoda.

"Da se razumijemo, mi imamo kao zvaničnici realno natprosječna primanja, ali nemamo primanja za avione, kamione, milione i ne znam ti ni ja šta“, kaže Mašić i dodaje da se veliki broj ljudi bavi ovim poslom zato što ga voli, a ne zato što su vidjeli priliku za sticanje bogatstva. Šepić ima stan, koji, prema njegovoj procjeni, vrijedi 269.000 KM. Kupio ga je uz pomoć kredita od 140.000 KM, nakon što je prodao zemljište i stan koji je prije imao.

Novinarima CIN-a rekao je da, pored toga, kao žirant vraća tuđi kredit od 242.000 KM. Vozi Peugeot od 20.000 KM.

"Ono što vam mogu reći je da se može od ovog posla dobro živjeti u BiH. Kada se to uporedi sa mnogim drugim profesijama, ovo je jedan od unosnijih poslova“, rekao je Šepić i dodao da se plate zvaničnika moraju smanjiti. Više od polovine političara iz CIN-ove baze podataka su kandidati za državnu, entitetske i kantonalne skupštine, predsjednika i potpredsjednike RS-a te mjesta u Predsjedništvu BiH.

Koliko njih će osvojiti novi mandat ovisi o glasovima skoro 3,3 miliona birača od kojih je svaki šesti nezaposlen.
30.09.2014.

TIHIĆEVOM SMRĆU NAJVIŠE JE DOBIO ALIJIN PRINC

Kad Sulejman Tihić vam preminu, dobrodošlo Alijinu sinu

 
Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane: Bakir Izetbegović i Sulejman Tihić
Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane: Bakir Izetbegović i Sulejman Tihić
Photo: Radiosarajevo.ba

“Dakle, dok sam gledao taj žalosni prizor, koješta mi je kroz glavu prolazilo, ali evo ti najvažnije: tom dženazom, pred Skupšinom BiH, na trgu Alije Izetbegovića, njegov sin je Sulju odlikovao za besmrtnu zaslugu što je umro i ostavio mu upražnjeno mjesto na čelu SDA. ”Majke ti mile, je li ga iko od vas ikad pitao: đe su, Bakir-beže, onih 16 milijardi kojih nema?” “Kako ćeš ga, bolan, to pitati?” “Misliš: kako ćeš mu udarati na begovski nâm?” “ Ma nnee. Bakir za begovski rz i obraz mari taman koliko i ja za imamske hutbe. Nego kako će Bakir znati išta i o čemu, kad je rukama njegovog babe bilo sve?”

Photo: Stock

1. BUDALO, JA SAM BESMRTAN

Sretnem jučer Esada, koji mi je dragocjen sagovornik, i u e-novinama sam objavio jedan naš razgovor o Muhamedu Filipoviću, zvanom Tunjo, zvanom Lažov Bili.

Esad je prolazio je kraj dženaze Sulejmana Tihića, pa stao da  malo kužne i malo sluša narod. Jedan čovjek, u prolazu, kazao je: “Dabogda mu zemlja kosti izmetala”. Ne zna koliko je takvih u Sarajevu, misli onih koji te stvari otvoreno govore.

”Ne vjerujem da ih ima puno”. “Koliko ja znam nas, svi bi mogli stati na Željin stadion. No možda sam mnogo rekao. Šta ti misliš o dženazi?” “Oćeš li u desetercima?“ “More”. “Kad Sulejman Tihić vam preminu, dobrodošlo Alijinu sinu”.

Moj prijatelj se, kao onaj Kreger iz Budenbrokova, nasmija upirući bradom u prsa.  Objasnih mu da je to parafraza stihova srpskog pjesnika Branislava Petrovića o Milošu i Muratu.

”Nek je, vala, i parafraza, dobro si ubo. Nisi ti tolika ovca kolika mi se čini da jesi”. “Mora da je tvoje mišljenje slično, čim me fališ”. “Ja mislim mnogo gore: to je Bakiru dosad najveća pobjeda, zato je morala biti proslavljena pred skupštinom BiH. Ako igdje, tu je tačna ona narodna: dok jednom ne smrkne, drugom ne svane”. “Hoćeš li da o poslvicama čuješ stihove jednog Rusa u mom friškom prevodu?” “Bezbeli da hoću”.

Kakav plod dade nauk dugih ljeta?

Šta najzad vidi oštrina zjenica?   

I šta napokon um nadmeni sa tih

Visina misli i iskustva shvati?

Tačan smisao pučkih poslovica.

”To je odlično. Ko je to kazao?” “Evgenije Baratinski, iza Puškina najveći ruski pjesnik 19. vijeka.” “Pa i vrijedi, mogu ti javiti, čitav život kapati nad knjigom ako ćeš na kraju shvatiti da je  narod sve to davno kazao u svojim izrekama. Zapali jednu”. “Kad šetam, ne pušim. Bar tada mogu bez toga đavola.”

“Zapali, bolan,  jednu, i zamisli da smo u ratu”. “Je. Veliki je merak  onda bio zadumaniti zajedno. Donio mi iz Rima novinar Federiko Bunjo kesu duvana Kamela, ništa slađe u životu nisam pušio, ali mi je jednako slatko bilo gostu kazati: nego hajde da  nas dvojica smotamo po jednu šeničnu. Taj naš opsadni minimalizam danas mi izgleda kao čista lirika. Dakle?”

“Dakle, dok sam gledao taj žalosni prizor, koješta mi je kroz glavu prolazilo, ali evo ti najvažnije: tom dženazom, pred Skupšinom BiH, na trgu Alije Izetbegovića, njegov sin je Sulju odlikovao za  besmrtnu zaslugu što je umro i ostavio mu upražnjeno mjesto na čelu SDA. ”Majke ti mile, je li ga iko od vas ikad pitao: đe su, Bakir-beže, onih 16 milijardi kojih nema?” “Kako ćeš ga, bolan, to pitati?” “Misliš: kako ćeš mu udarati na begovski nâm?” “ Ma nnee. Bakir za begovski rz i obraz mari taman koliko i ja za imamske hutbe. Nego kako će Bakir znati išta i o čemu, kad je rukama njegovog babe bilo sve?”  

“Znaj da ću ovaj naš razgovor objaviti u e-novinama” “Objavi ga slobodno, što se mene tiče. I turi moje ime i prezime, ako hoćeš”. “U Crnoj Gori vele: i reko sam ti da im rečeš”. “I ta valja. Ali ti si, vidim odavno, izgubljen slučaj, i neću te više pitati: hoćeš li da te neka budala udari autom?” “Najzad imam odgovor na to tvoje pitanje!” ”Mora da je čemu, jer si ga dugo smišljao”. “Slučajno sam ga se sjetio”. “Pa dë.”

Vitez i veliki pesnik: Miodrag Stanisavljević
Photo: LA

 “U Istoriji bolesti, odličnom romanu Tvrtka Kulenovića, ima jedan kratak dijalog. Znao si Velimira Miloševića?” “Kako neću znati Velju? Šta misliš o njegovoj poeziji?” “Uvatila me tuga kad sam vidio da na internetu postoji samo kao dječji pjesnik. To ne čitam. Od dječjih pjesnika, čitao sam Dušana Radovića i, nedavno, Miodraga Stanisavljevića, njegove dječje, jezički čarobne, pjesme i  drame u stihu”. “Čitao sam ono što je Stanisavljević pisao u ratu, a i poslije. Bože, što je to dobro!” “Vitez. Ako još ima vitezova, Stanisavljević je taj bio. Veljo je napisao 18 knjiga poezije za odrasle, a na internetu nema ni naslova tih knjiga, ni pomena da je bio pjesnik za odrasle. Mislim da su najbolje njegove tri ratne, zapravo tri njegove posljednje knjige: Ovo je Balkan draga, Zemlja pesnikova i Pasternak na Mojmilu, i mislim da je vrijedjelo ostati u opkoljenom Sarajevu da bi napisao tri svoje najbolje knjige”. “I ti si od rata bolji pjesnik”. “Dvaput bolji. Velja su za vrijeme opsade zvali mnogi četnici, bezbeli, i kao srpskom izdajniku svašta mu govorili. Tvrtko je u romanu zapisao kako mu je jedan četnik prijetio smrću, a Veljo mu snokta odvratio: “Budalo! Ja sam besmrtan!”. “Shvatam šta hoćeš reći”. “Ali ne znaš kako ću reći. Objavio sam 28 knjiga i nabijem na Crven Ban svakog baliju koji misli da mi autom može išta. Valja li mi ova?”   

2. TUČAROŠ

Šeki Radončić i Marko Drinkin: teško da postoje dva čovjeka čiji se mozgovi toliko razlikuju a toliko krasno sarađuju. Marko je sav od naknadne pameti, i stoput mu se desilo da, nakon rasprave s nekim, sebe prekorijeva: a što mu, rđo, ne reče ovo, a što mu, bravu, ne reče ono! Šeki takvima kaže tekst koji odmah može u štampu, čak i u enciklopediju, bez ikakvih dodataka ili prepravki.

Kad Montenegrinjce zeza, ili ih izluđuje, uživo ili preko telefona, zadivljuje me kako munjevito naumpadaju stvari za koje bi meni trebalo cijelo popodne. I majstor je da, u takvim trenucima, iz glave izvadi ono čemu bih se ja čudio: otkud meni ovo?

Tučaroš: Šeki Radončić
Photo: aktuelno.me

Prije nekidan, nazvao ga je ga telefonom čovjek koga neću imentovati, a Šeki ga se sjeti jednom u po godine, i taj mu kaže: pošto će Fahro pobijediti na izborima, možeš li mi obezbijeti jedno mjesto u upravnim odborima”.

“Slušaj”, kaže mu Šeki, “ta stvar stoji ovako. Fahro mi je već dao pet mjesta u upravnim odborima. Jedno ću za Marka Vešovića. Drugo za Bora Kontića. Treće za Zdravka Greba. Četvrto za Envera Kazaza. Ostalo mi je jedno. Ali znaš li đe je

problem? Prva četiri mjesta biće plaćena hiljadu i osamsto  maraka. A za peto, na žalost, dobija se trista”.

“Majke ti”, pitam, poslije smijeha, “kako ti na licu mjesta naupadnu takve stvari?”“Ne znam.Tako mi dođe”.

Šeki je rastao kraj Ribnice, među podgoričkim cikotićima, i bio odličan tučaroš, drukčije nisi mogao opstati na ulicama prestonice. Mora da mu se mozak, u tim tučama, odmalena, izbirikao u munjevitom reagovanju. A Marko, dijete strijeljanog ibeovca, bio isključen iz naroda, i nije zavakta učio kako se uzvraćaju udarci.

3. KUĆA JAKŠIĆA

                                      Za M.P.

 “Imaš li ti napisati išto, išto da valja o Crnoj Gori?” –  pita me, mejlom, prijatelj iz Podgorice. “Imam, jadan, kako da nemam, ali su mi preči njeni nesoji”. “Pa zapiši nešto, kumim ti i miša u duvaru”. “Oću, ka’ ti kažeš, imena mi božega.”

Sve češće, kad se sjetim kuće Jakšića u Glibavcu, kako se zvao zaselak Papa pored rijeke Ljuboviđe, ne mogu sasvim povjerovati da je postojala, mada odlično znam da jeste: starinska, sa dvoja naspramnih dvokrilnih vrata koja nikad nisu bila zaključana, što u Papama nije bila rijetkost, ali mi je nevjerojatno da je postojala kuća kroz koju je išao seoski put. 

I putnik koji, sa natovarenim konjem, ide bilo iz Šaovića, bilo u Šaoviće, kad dođe do te kaljuže, ošine konja nek sam prođe kroz taj glib i vodurinu, a on svrne pod put, uđe na jedna vrata kuće Jakšića,  kaže “dobardan”, ukućani mu odvrate ”dobra ti sreća”, potom izađe na druga i kaže “doviđenja”, a oni njemu “sretnji ti put”, popne se do puta, uzme konja za ular ili uzdu i nastavi putovanje, iz Šaovića ka Kosi Perišića, ili od Kose Perišića ka Šaovićima. Htio sam da tu kuću koje odavno nema spasim od zaborava i dopišem jednu uspomenu.

Te subote, sa Carem Juratom, tetka-Ljušinim sinom, krenuo sam na igranku. Bili smo đaci trećeg razreda bjelopoljske gimnazije i išli u popodnevnu smjenu. Oko šest uveče, kad se završila nastava, iz škole zaždimo u Musliće do kojih se išlo najmanje tri sata, ali šta zna mladost šta su tri i po ure.

Nakon dva sata otprilike, krepani od umora, gladni ko vuci, jer smo krenuli na put “bez ništa”, rečeno Darinkinim  jezikom, stigli smo do kuće Jakšića, gdje smo se nadali da ćemo nešto prezalogajiti, ali unutra nikog, a vrata otključana, kao vazda.

Mene uhvatio očaj, ali Car Jurat odsustvom ukućana nije se dao zbuniti  – bio je tri godine stariji od mene i već se družio sa braćom Jakšićima, Savom, Perom i Lekom, a ja sam još bio klinac – pa se popne na tavan i skine suvoga mesa i slanine, potom ih isprži u tiganju, nađe hljeb, i nas dvojica večeramo. 

Photo: Stock

Prije nego što smo nastavili put, na listu istrgnutom iz đačke sveske napišemo pismo, Car Jurat ga diktirao, a ja kao mladi literata dotjerivao jezik, kao kad brico izvlači razdjeljak: “Svraćali smo vam noćes, ali vas ne bješe, ni jednoga,  da ljude dočekate i ispratite kako je red, nek vas bude i sram i stid, i to ne mali no veliki. Ako vam se u svetu neđelju učini da vam na pantama visi manje mesa i slanine no što je visilo u subotu, tome su krivi gladnik Ljušin i gladnik Darin. S poštovanjem. Vukosav Simonović, sin pokojnog Rajka, i Marko Vešović, sin pokojnog Velimira, Gornjopapljani”.

Ne mogu danas reći jesu li baš svi putnici išli kroz kuću Jakšića, jer se pored nje, sa gornje strane, nije moglo proći, a sa donje bilo je prilično zaobilazno, a trebalo je stići konja, ali jesu oni što su se znali sa Jakšićima: Car Jurat mi je pričao da je sjedio kod njih kad im je kroz kuću prošao Dragomir Tripković, otac mog školskog druga Vukašina, zato sam to i upamtio.

I dugo sam se pitao: je li igdje, osim u Papama, ikad postojala kuća kroz koju se putovalo? Nedavno se sjetim: jeste! Kad sam u jesen 1994. prvi put izašao iz opkoljenog Sarajeva, kroz kuću čovjeka čije ime više ne pamtim uzlazilo se u tunel ispod sarajevskog aerodroma. Od te uspomene, u duši mi radost, tužna, ali radost,  što sam jednu nit iz svijeta gdje više nikad neću otići vezao sa jednom niti u svijetu gdje ću umrijeti. Radost i zato što su se, neočekivano, našli na okupu moje gladno djetinjstvo i jednako gladni nedavni rat, a to dvoje najvažnije je što sam od života imao.

P. S. Ne znam otkud riječ cikotići, što znači fakini, a neko mi je, davno, rekao da je to talijanizam cikuta, dakle kukutići, ali me nije ubijedio.


Noviji postovi | Stariji postovi