beats by dre cheap

GDJE JE MOJ DOM

 
Subota rezervisana za pisca

Var är min hem?

Š. Kadrić



Danjin Malinović

Podjelimo radost sa Danjinom Malinovićem, mladićem koji je govorio svoju monodramu "Gdje je moj dom?" pred švedskom publikom još malo pa stotinu puta. Monodramu koja u najkraćem oslikava porodičnu dramu Malinovića u kojoj se publika sa Balkana, ali i Šveđani prepoznaju, plaču, aplaudiraju, dive izdržljivosti i snazi da se krene dalje.

Ta priča, sjajno izgovarana, preživljavana kroz Danjinov pokret i govor, sad je knjiga. Priča uknjižena na 172 strane, na švedskom jeziku, u izdanju IK "Vulkan", to je ono što nam Danjin kaže ponosno podižući knjigu. Čitaocu je knjiga, nešto što treba pročitati, izčitati, doživjeti, ocjeniti i ići dalje sa novim iskustvom, Danjinu je uokvirena priča više od priče, više od knjige. "Svjedočenje o putu kojim smo išli, kroz koji smo izrastali, i koji smo nadrasli a skoro pa nikakvih šansi nismo imali", govori Danjin i tuža i ponosan. Vraća nas još dalje, na ono kako je smogao snage pričati.

 Još od 14… 15-te godine sam htio da ispričam nekome priču moje porodice. Prvo sam imao problema da je nosim u sebi, tačnije da se nosim sa njom a onda mi je problem postao način i oblik kako da je ispričam. Jednostavno sam izlazio na scenu pred manju ili veću publiku i govorio, spontano, hronološki, u isječcima. Kad sam već fakuletet završio bio sam sigurniji u jeziku i pisanju (švedskom, mada mi ni matenji nije loš) napisao sam rukopis u formi ispovjesti.

Na pozorištne daske sam se vjerovatno popeo ponajviše zahvaljujući redatelju Michael Cock. Čuo je moju priču i pitao me hoću li da je postavimo na scenu kao monodramu. Tako smo je zajedno adaptirali, scenski osmislili i počeli putovati po Švedskoj.

Podsjetimo da su Malinovići su naoko obična bosanska porodica, mješavina pravoslavaca, katolika, muslimana… Otac je krajem 1991. godine otišao u Rusiju (Moskva) kao grafički radnik da radi, ali i da se skloni od ratnih priča iz Hrvatske koja je bila na domak Dervente. Mama, sestra Dajana (pet godina starija) i ja (tada osam godina) ostali smo kući.

Kad je u Derventi ili oko Dervente zapucalo Malinovići su otišli dedi, šest kilometara udaljenom od Dervente, kuću nisu ni zaključali niti ponijeli oto što se moralo ponijeti. To je bilo zanji put da su kuću vidjeli čitavu i svoju. Obreli su se u Zagrebu. Tu su čekali da se rat završi, ali nakon tri mjeseca su ipak otišli ocu u Moskvu. Iznajmili stan, organizovali se kao porodica, počeli život iznova.

U Moskvi su imali susret sa ruskom mafijom, oči u oči, dramatizaciju preskačemo, da se pročita, samo recimo da su kidnapovanje i pljačku uspjeli preživjeti, a sve je govorilo da neće.
Vratili su se u Hrvatsku i nastavili put do Švedske u nadi da će to biti i spas, kraj progona, kidnapovanja, ali ne. I u Švedskoj su bili skriveni pune tri godine. Kako, ko su bili dobri a ko zli ljudi, predlažem da zajedno izčitamo u prvljencu Danjina Malinovića.

Podsjetimo da su i Danjin i njegova sestra završili fakultete (i pored svega) rade i žive svoje živote, prkoseći vremenu i svjedočeći o njemu. Sretno. "Bez sjajnih ljudi koji su i sami puno žrtvovali i učinili za moju porodicu poput divne Siw, Nilsa i Margarete, ništa od ove priče nebi bilo i zato je volim govoriti i zato sam je i objavio", poručuje Danjin dižući knjigu u vis  kao trag i opemenu.

Luter i Orlovic
http://luteriorlovic.blogger.ba
11/10/2014 09:30